Naslovnica

Portal optimiran sa OPERA 12,10

Najbrži Web Browser!

Bosanska Posavina je područje smješteno u peripanonskom dijelu Bosne uz rijeku Savu,od Dervente do Brčkog.

Postoji 4 tipa narodnih nošnji Bosanske Posavine,

sa nijansama različitosti svakog mjesta,čak i svakog sela posebno.

S desnu stranu rijeke Bosne :

1) južni GORNJACI(izmedju Brčkog i Gradačca) do podnožja Majevice.

2)sjeverni POSAVCI(Pravi Posavci)-Orašje,Šamac i Modriča.

S lijevu stranu rijeke Bosne:

3)BRĐE(Brđaci)od Doboja do Dervente.

4)PRAVI POSAVCI(Ravna Posavina) od Dervente do B. Broda i Odžaka.

Fra Petar Jeleč: Posavina i Briševo – sramotna šutnja

Izvor: N1/ AFP

Autor teksta: Petar Jeleč

Nedavno se navršilo punih dvadeset pet godina otkada je vojska Republike Srpske počinila stravičan zločin nad Hrvatima i Bošnjacima grada Prijedora i okolnih sela. Tomu svjedoči i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu u koju su srpski zločinci ukopavali pobijene civile iz Prijedora i okolnih mjesta.

Prije samog pokolja naredili su nesrbima da na svoje kuće i stanove izvjese bijele trake, da ih nose na rukavu kada izlaze vani kako bi ko'biva pokazali svoju lojalnost novim vlastima. Bila je to dobro smišljena prijevara, je su na taj način lakše raspoznavali hrvatske i bošnjačke kuće i stanove i odvodili ljude u logore i na stratišta.

Tužnu sudbinu je doživjelo i hrvatsko selo Briševo. Brigade iz sastava "Banjalučkog korpusa Srpske vojske", prijedorska 5. kozarska brigada i sanskomošćanska 6. krajiška brigada, uz pomoć Srba iz susjednih sela izvršile su 24. i 25. srpnja mješoviti napad topništvom, minobacačima i pješaštvom, a potom su ušle u to selo, te su na posebno okrutan način masakrirali 67 civila među kojima veliki broj starijih osoba, žena i djece. Inače su srpske snage u ovim pokoljima u ljeto 1992. u prijedorskoj općini između ostalih ubili ukupno 102 djece, što na poseban način govori o nakani potpunog uništenja nesrpskog stanovništva ovih krajeva i strašna je nepravda što je Haški sud ograničio optužbu za genocid samo na Srebrenicu, jer je u Prijedoru bio isti modus operandi kao i u Srebrenici. Selo i župa Briševo izbrisani su sa zemljopisne karte i danas nitko tamo ne živi. Slična stvar se dogodila i s hrvatskim selima od Doboja do Bosanskog Broda jer nakon agresije nije ostao ni kamen na kamenu u tim selima. Danas na potezu od Doboja do Bosanskog Broda, nekad najkompaktnijeg hrvatskog područja u Bosni, živi tek nešto više od 800 starijih ljudi.

Ovih dana RTRS opet emitira dokumentarce i emisije u kojima se slave „velike pobjede“ srpske vojske u Bosanskoj Posavini u „oslobađanju“ koridora. U nedjelju je Milorad Dodik skupa sa svojim suradnicima u Modriči slavio taj zločin ne spominjući nijednu jedinu žrtvu koju su iza sebe ostavili ti hrabri „oslobodioci“, a sve je dodatno začinio i mitropolit dabrobosanski Hrizostom koji je služio parastos za „naše mučenike“ koji su pali u obrani „otadžbine“. Totalno pervertiranje stvarnosti i povijesne istine!

U lipnju 1992., prije točno 25. godina počela je kalvarija posavskih Hrvata i Bošnjaka kada su srpske snage krenule u „oslobađanje“ Johovca, Foče, Bukovca, Komarice, Kotorskog, Cera, Prnjavora, Mišinaca, Modrana, Poljara, Zelenika, Šušnjara, Plehana i mnogih drugih posavskih sela prema Derventi, Modriči, Bosanskom Brodu, Šamcu, Orašju… Ta, po svojoj „velikoj hrabrosti“ u borbi protiv civila inače nadaleko poznata „vojna sila“, iza sebe je ostavljala masakrirana i unakažena tijela staraca i starica koji se nisu stigli povući ili nisu htjeli otići iz svojih domova nadajući se da će im životi biti pošteđeni. Otpor agresoru kroz više su mjeseci pružali slabo naoružani i hrabri branitelji Bosanske Posavine koje je hrvatska politika iz Zagreba i Gruda izdajnički prepustila samima sebi, a prije toga je preko hercegovačke političke i vojne struje po naređenju iz Zagreba u potpunosti urušila zapovjedni lanac u Posavini.

Spominjanje Bosanske Posavine i njezine sudbine izaziva inače nervozne reakcije kod herceg-bosanskih medija i „nezavisnih intelektualaca“ jer smatraju da se time nepotrebno remeti savez koji je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini uspostavila s velikosrpskom. Savezništvo s tom politikom inače traje neprestano od 1992. g., a sudeći prema agendi koju sprovodi Dragan Čović u Bosni i Hercegovini nema nijednog valjanog razloga za sumnju da će se tako nešto i dalje nastaviti.

Tomu svjedoči i nedavni sastanak Čovića i Dodika u Banjaluci gdje nijednom riječju nije spomenuta tužna sudbina Hrvata u RS i opstrukcije povratka na svim razinama, ali se zato hrvatski član predsjedništva potrudio da Dodiku obeća kako se nijedna odluka u institucijama BiH neće donositi bez konsenzusa predsjednika RS-a i njegovih poslušnika: „Uime onih koji predstavljaju HDZ u Vijeću ministara mogu reći da, zbog pomanjkanja parlamentarne većine, nijedno zakonsko rješenje neće moći proći kroz ruke hrvatskih predstavnika u tom vijeću, a da nisu dokraja uvažena stajališta iz RS-a. To je način kako ćemo se međusobno usklađivati i to je jačanje ove suradnje i vrlo jasan stav” zaključio je Dragan Čović. Kada bi netko neupućen promatrao sa strane ove događaje, pomislio bi da je Čović srpski a ne hrvatski član predsjedništva.

Zar i jedne i druge žrtve ne zaslužuju jednak tretman?

Ono što posebno boli svakog normalnoga čovjeka jest odnos službenih hrvatskih vlasti i medija prema sudbini briševskih i posavskih Hrvata. Ni HDZ i Dragan Čović, ni hrvatski predstavnici u vlasti Republike Srpske iz ove stranke nikad nisu obišli Briševo, nikad ga nisu ni spomenuli u svojim javnim nastupima. Teško ćete u Večernjem listu ili na tzv. hrvatskim portalima u BiH ikad naći išta napisano o Briševu i stradanju posavskih Hrvata. Nedavno je prošla još jedna, i to dvadeset peta, tužna obljetnica uništenja posavskih sela i gradova, a ni spomena, ni jedne jedine riječi o najvećem egzodusu Hrvata u zadnjem ratu… Tuga, jad i čemer kakvi nas ljudi vode, kakve katastrofalne printane i internet medije i novinare Hrvati imaju i kako se selektivno odnose prema žrtvama. Zbog toga što je to korisno opstanku na vlasti, treba stalno, svaki dan iznova, potencirati hrvatske žrtve od strane Armije BiH i širiti mržnju prema Bošnjacima, ali potpuno prešućivati neviđene masakre i uništenja koje je počinila srpska vojska i nekritički se odnositi prema velikosrpskom projektu koji i dalje guši Bosnu i Hercegovinu i koji skupa s korumpiranim hrvatskim i bošnjačkim političkim elitama ne da ovoj zemlji naprijed.

Zar i jedne i druge žrtve ne zaslužuju jednak tretman? A da ne govorimo o tome kako vlada potpuna šutnja i ignoriranje žrtava i onih zločina koje su nad Bošnjacima i Srbima počinili Hrvati, te široka podrška koja se daje „našim nevinim uznicima“ u Haagu. Prave europske vrijednosti stožerne hrvatske stranke, nema šta! Idemo sigurnim putem u još sigurniju propast što se i pokazuje zadnjih godina gdje mladi ljudi masovno napuštaju svoja ognjišta i to ponajviše iz onih krajeva u kojima svu vlast drže Hrvati i gdje ih nitko ne preglasava i majorizira osim samih sebe. Ali neka nama ispraznih priča o trećem entitetu, ugroženosti, izbornom zakonu, majorizaciji, kanalu na hrvatskom jeziku i mnoštva drugih besmislica i zabave za široke narodne mase. Kada Hrvati sve to dobiju, a dobit će nikada a možda ni tada, svi će naši problemi odmah biti riješeni! I to u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Norveškoj i u drugim zapadnim zemljama! A posavskim i briševskim Hrvatima čiju dvadesetpetu godišnjicu stradanja i masovnog egzodusa nitko u hrvatskoj politici s obje strane Save uopće ni ne spominje i dalje ostaje samo nemoć, tuga i razočarenje u ovakvu odnarođenu hrvatsku političku kvazielitu.

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

NIJE SVE IZGUBLJENO: NISMO ZNALI KOL'KO NAS IMA I ZAŠTO NAS JE SVE MANJE

Glavni urednik beha izdanja Večernjeg lista Jozo Pavković s nadnevkom od utorka 20.06.2017. potpisuje autorski članak pod nazivom „Prodajući zemlju u BiH Hrvati pokapaju i svoju prošlost i budućnost“.

Bit će da je gospodin Pavković za ovaj tekst duboko motiviran načelima svećenika župe u Skopaljskoj dolini (Bugojno) koji prijeti svom stadu da neće voditi pokop nikomu tko proda svoju očevinu, djedovinu…

Primjer ovog svećenika Pavkoviću je poslužio kao pozitivan i rijedak gdje se netko, po njemu na krajnje pozitivan način, bori za opstanak Hrvata u BiH.

Da bi čitateljima Večernjaka približio sliku hrvatskog beznađa i loše demografske slike Pavković svoju kolumnu obogaćuje tvrdnjama zagrebačkog demografa prof. dr. Stjepana Šterca. Naime, Pavković prenosi kako prof. Šterc tvrdi da danas u BiH ne živi ni 400.000 Hrvata iako ih je po popisu iz 2013. godine evidentirano 550.000 (<545.000, op.a) što je u odnosu na broj popisanih Hrvata u 1991. godinu kada ih je bilo 780.000 (<761.000, op.a) zaista velika razlika.

Dalje profesor navodi, a Pavković prenosi kako u zadnje vrijeme imamo značajno veći broj umrlih nego rođenih. Lijepo se objašnjavaju uzroci vidno manjeg rađanja djece. Ističe se kako je Republika Srpska očišćena od Hrvata. Nije se propustilo reći da Bošnjaci dva, tri desetljeća rade na tajnim planovima iskorjenjivanja Hrvata iz Federacije BiH. Pavković ide toliko daleko da čak proglašava nekakav „mirnodopski rat“ koji Bošnjaci vode prema Hrvatima na način da se Hrvati gospodarski osiromašuju, a politički diskreditiraju.

Prije nego se vratim na Pavkovićeve konstrukcije i otkrivanje tople vode da prvo prokomentiram apel svećenika iz Skopaljske doline.

Uvaženi svećeniče, Hrvati koje je nužda natjerala da trbuhom za kruhom odu iz ove vukojebine živo se jeb..hoćeš li ti komu voditi pokop ili nećeš. Onima koji odlaze sigurno nećeš. A onima koji ostaju već će nekoga pronaći tko će ih sahraniti uz vjerske obrede.

I gdje si bio svih ovih 20 godina kada ih je nesposobna, poltronska i samo sebi pogodujuća politika brusila Hrvate cijelo vrijeme da jednog dana spakiraju kofere i iz ove zemlje zapute se u Austriju, Njemačku, Irsku…? Gdje si bio da ukažeš na pogubnost politike koja Hrvate u BiH, od rata pa na ovamo, osiromašuje i diskriminira? Koja ih od čestitih i poštenih ljudi napravi uboge jadnike što ni za kruh ne mogu zaraditi na svojoj očevini, djedovini… Bio si uz tu politiku! Eto gdje si bio! I danas si, pa ti je najlakše ponovo udariti po jadnom naroda samo da bi oprao svoju nečistu savjest i nečistu savjest onih koji te milodarima natjeraše da se okreneš protiv naroda u korist politike koja s naroda učini ovo što je učinila.

Profesoru Stjepanu Štercu samo se može reći: „Dobro jutro Kolumbo“. Jednako kao i Jozi Pavkoviću. Oba izmišljaju toplu vodu. Kao čude se kako Hrvata nema u BiH. A samo je 1992. iz Bosanske Posavine protjerano 120.000 Hrvata.

Bilo bi dobro da se g. Pavković informira kod kuma i njegova vrlog prijatelja iz Banja Luke koliko je Hrvata pobijeno i protjerano iz tog grada na Vrbasu i njegove šire okoline.

Koliko je samo Hrvata napustilo Središnju Bosnu zbog hrvatsko-bošnjačkog sukoba koji je opet išao na ruku jedino velikosrpskoj politici od koje su Hrvati izvukli samo deblji kraj.

Znamo g. Pavkoviću da od rata u BiH nedostaje najmanje 230.000. Od njih 230.000 najmanje 200.000 ih je nestalo sa područja koje je branio HVO ili koje je trebao braniti HVO, a nije. Negdje nije mogao… Negdje su planovi gospodnji bili drukčiji…

Ali da se ostavimo rata i da se vratimo ovom vremenu i sadašnjoj politici opstojnosti Hrvat u BiH.

Nakon iznijetih zaključaka profesora Šterca Pavković kao netko tko se najeo ludih krava kroz boldirani podnaslov tvrdi: „Nije sve izgubljeno“!

Ističe kako Hrvati imaju šansu u BiH. Misli vjerojatno samo na Hercegovinu, a BiH mu dođe kao alibi da ga se shvati kao da govori o svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Unatoč prognozama profesora Šterca da će za 20-tak godina Hrvata u BiH biti manje od 300.000, a koje Pavković prihvaća, on se usudi ustvrditi da nije sve izgubljeno. Nadu vidi, kako se čini, u istoj onoj politici koja je Hrvate i dovele do ovog beznađa.

Tako zagovara teze koje smo već čuli, a od kojih se normalnom čovjeku diže kosa na glavi. Pa tako, kao glavni potez kojeg Pavković zagovara, a u cilju zaustavljanja iseljavanja Hrvata, ističe ustavne promjene koje bi Hrvatima osigurale političku zaštitu. Halooooo Gringo! Hrvati ne napuštaju svoje domove zbog političkog ugnjetavanja nego zato što su gladni. Zato što neće da rade kao robovi za 400 KM mjesečno za takve kao što je i sam g. Pavković. Pa i zbog političkog ugnjetavanja, ali ne onog na koje Pavković cilja nego zbog političkog ugnjetavanja „stožerne stranke Hrvata“ nad samim Hrvatima. Jer onaj tko nije u HDZ-u u ovoj zemlji ne može dobiti posao. Nikada. Pa ni za 15.000 KM koliko u prosjeku košta radno mjesto koje stranka „osigurava“. Ne može konkurirati ni na jednom javnom natječaju, jer su svi namješteni za „stožernike“. Ne može dobiti nikakvu pomoć jer nije član HDZ-a., pa ni onu pomoć koja mu po zakonu pripada. Ljudi bježe iz ove zemlje zbog korupcije koja se nazire na svakom koraku. Zbog nepravdi i političkih ucjena. Zbog beskrupuloznog narušavanja dostojanstva ljudi. Zbog katastrofalnog sustava zdravstva, školstva, pravosuđa… Je li dovoljno? Treba li još nabrajati? Treba li uopće spominjati privatizacijsku pljačku, uništavanje i ono malo zdravog gospodarstva koje rat nije uništio, stanje u poljoprivredi..?

Da, za sve su nam krivi Bošnjaci. Srbi naravno nisu jer tako drug Dragan kaže, dragi kume Pavkoviću. Bošnjaci su nam krivi i u Širokom Brijegu, Posušju, Ljubuškom i mnogim drugim mjestima gdje Hrvati mogu vidjeti Bošnjaka samo na televiziji. I otuda Hrvate bježe. Bježe samo da im oči ne vide govna od mjesnih i inih političara. Napuštaju svoju grudu iz istih razloga kao i Hrvati iz ostatka zemlje. Ali ne samo Hrvati. Ništa bolje nije ni Bošnjacima ni Srbima. Nije im bolje, jer ih ista politika vodi.

U nastavku Pavković u maniri nižerazrednog političara, demagoški, nabraja ono što bi trebali uraditi da zaustavimo odlazak Hrvata. Nabraja ono što i svaka budala već zna. Pa reci svom kumu, neka i on zna što treba raditi, jer njega se pita. Nemoj trovati medijski prostor i narodu prodavati muda pod bubrege. Nije narod veslo sisao. I zna da baš to što ti nabrajaš i predlažeš onaj tko bi trebao to provesti neće da provede. Neće, jer si i sam rekao čime se taj bavi i kako vlada. Citiram: „Domaći političari trebaju se mijenjati i nacionalne interese staviti ispred osobnog grabeža“. Završen citat. Da ispred osobnog grabeža. Tko prizna, pola mu se doda, kaže narodna poslovica (novija od one koja kaže: tko prizna, pola mu se oprosti).

U tom grmu leži zec dragi Pavkoviću. Grabež političara koji su opljačkali vlastiti narod su baš ti koji su otjerali narod na put bez povratka. Pa neka onaj svećenik iz Skopaljske doline reži na zvijezde, jer reži na pogrešnu stranu…

Ali Pavković na kraju ističe baš tog svećenika. Stavlja ga kao primjer kako se hrvatstvo brani. Jadan je taj svećenik što tako pokušava zaustaviti iseljavanje Hrvata. Okomio se na jadan narod umjesto da se okrenuo glavnim krivcima i rastjerivačima njegovog stada. Jadan je zajedno s tobom Pavkoviću ako zaista misliš da je svećenikov apel primjer kojeg treba isticati dok glavne krivce prešućuješ i skrivaš ih iza nakaradnog Ustava, a zagovaraš ustavne promjene koje će u još većoj mjeri rastjerati i ovo malo Hrvata koji su još ostali u tragovima po Bosni.

„Smije li se ono što je u ratu krvlju sačuvano u miru izgubiti zbog novca.“ Ovom rečenicom na kraju teksta pita se, glavni urednik najtiražnijeg medija kod beha Hrvata, premda na kraju te iste rečenice nije stavio upitnik nego točku.

Zato ne treba čuditi što mu tiskovinu narod zove „Čovićnjak“. U razmjeru s tiražom i čitanošću postavlja se za glavnog medijskog demagoga i prvog među mnogima koji je u funkciji ispiranja mozgova Hrvatima… Zato nam je za sve naše nedaće uvijek kriv netko drugi. Jedino smo mi nezaštićeni, jadni, obespravljeni, majorizirani, potlačeni, kinjeni, neravnopravni i što već sve ne…

Narod je sit takvih tlapnji i gušenja osobnog digniteta od strane svojih. Zato se radije odlučuju za kartu u jednom smjeru nego da prlja ruke od svoj drek.

Ja ću pak ovu svoju kolumnu završiti s jednom malom preporukom g. Pavkoviću. Odgovorit ću mu na njegovo pitanje bez upitnika. Zapravo preporučit ću mu da to pitanje postavi onomu koji je već dugo godina glavni među Hrvatima (otuda najmjerodavniji, ali i najodgovorniji da se očituje), smije li se ono što je u ratu krvlju sačuvano u miru izgubiti zbog novca?

Autor: Dean Rant | e-Posavina.com

Slavo Kukić: Gradonačelnik Sarajeva izrekao golu istinu

Univerzitetski profesor i politički analitičar Slavo Kukić gostovao je u Novom danu televizije N1.

U programu naše televizije je govorio o političkoj situaciji i previranju u političkim strankama.

"Juče sam na Fakultetu političkih nauka izrekao sud koji može djelovati poprilično radikalan, da stanje koje BiH ima danas je najsumornije od završetka rata. U prilog tome govori masa detalja. Pokušao sam napraviti neku vrstu inventure onoga što se događalo u zadnjih godinu dana a što u podtektstu ima fašisoidne korjene - od otvaranja Studentskog doma na Palama, do slavljenja svih tih haških osuđenika kao nacionalnog heroja pri povratku u BiH nakon odsluženja kazne i u konačnici do svakodnevnih detalja - uostalom ono što stoji u podtekstu prijedloga izmjene izbornog zakona koji je proslijedio HDZ BiH je puno fašisoidne ideologije kad se detaljnije analizira. Ti detalji govore nam je to stanje toliko rovito da bojim se da li će građanski front otpora proraditi ili se baš i ne trebamo nadati budućnosti koja je svijetla", komentarisao je Kukić.

O tome da li je pobijeđen fašizam je kazao: "Za dan pobjede nad fašizmom gradonačelnik Sarajeva je rekao kako smo '45. godine pobijedili antifašizam. Napravio je lapsus što se godine tiče, ali to da je sve više detalja koji govore da se antifašizam pobjeđuje, izrekao je golu istinu, bez obzira je li to htio ili nije. Vidjeli smo također na finalu Kupa BiH u Širokom Brijegu da je opterećeno tom ideologijom. Ja ne optužujem mlade ljude - oni su proizvod jednog vremena - već one ljude koji pumpaju te mlade ljude kako bi dobili homogenizirano tijelo. Ne razmišljaju o posljedicama. Oni koji to čine žive sve bolje a oni koji prave ispade poput tog u Širokom u konačnici spakiraju kofere i odu ili će napraviti neke radnje zbog kojih će završiti u kazneno-popravnim domovima. To je posljedica jedne političke ideologije i sebi sam dao zadatak da ću do izbora 2018. svaki put ponavljati da BiH ima samo dvije političke partije - jedna je nacionalistička kojima je u interesu da se u BiH drži status quo i toga kako doći do disolucije, a druga partija je sve ono što je nenacionalističko, što nije opterećeno tim sindromom i mislim da ti drugi moraju napraviti front građanskog otpora".

Govorio je za N1 i o izborima te istakao kako možemo očekivati talasanje. "U parlamentima se dokazuje kako su jedni, drugi, treći neravnopravni, i sutra kad se sve intenzivira onda će se to talasanje prenijeti se na sportske terene gdje ćemo čuti kako se u BiH ne može zajedno, kako se treba homogenizirati oko središta svog okupljanja - jedan narod jedan vođa - u protivnom će ih nestati i sve bi to moglo eskalirati na sportskim terenima. To nije novina ali niko se i ne čudi kad Dodik kaže da je to nemoguća zemlja, da je za sve nas najpametnije da se mirno raziđemo, nitko se i ne uzbuđuje", naglasio je.

Istakao je i kako je BiH u zaista turbulentnom stanju i da su mogući svi scenariji.

"Ako se najružniji scenariji i dogode, nitko neće moći pobjeći od vlastite grupne odgovornosti. Svjetske sile imaju onu ili ovu vrstu interesa, EU će ohrabrivati BiH na putu prema EU, pa imate izvještaje kako smo veliki napredak napravili, da je to napredak koji je najveći od svih balkanskih zemalja iako su svi statistički pokazatelji drugačiji. Također, na geopolitičku scenu vratila se Rusija. EU pokušava u ovom momentu BiH i Srbiji gledati kroz prste kako bi obje države pokazale boljim nego što jesu i da opravdaju svoju odluku da ih apsorbira u svoje članstvo. Pozicija Moskve je ovdje sve snažnija, a Dodik je na strani Moskve", naveo je Kukić za N1.

Kukić je jedne prilike izjavio kako je član Predsjedništva BiH Dragan Čović "lider koji vedri i oblači".

"Po zadnjim popisima u BiH konstatirano je da živi 545.000 Hrvata, vjerojatno je to brojka koja ne održava stvarno stanje, vjerojatno je manji broj. Čović na izborima dobije 100.000 glasova i sebi daje pravo govora u ime hrvatskog naroda i pri tome čini tako agresivno da blokira sve institucije sistema. Naravno, to čini u dogovoru s Dodikom koji prakticira istu filozofiju i ta Čovićeva filozofija prolazi. Od zadnjih izbora nije napravljen ni metar autoputa iako BiH ima 200 miliona eura na koji se moraju plaćati kamate jer se oni ne mogu dogovoriti koja dionica i koji izvođači će raditi jer od toga ovisi ko će uzimati proviziju. On se tako predstavlja svijetu da stalno širi optimizam i kod dobrog dijela građana BiH stvara pomutnju i zašto toliko prigovora na čovjeka koji zove na jedinstvo", komentarisao je.

Govorio je i o Mostaru te istakao kako nije optimističan da će doći do izbora 2018. godine u tom gradu.

"Ovdje su gospodari života i smrti SDA i HDZ a njima odgovara status quo. Ako bi do promjena došlo, došla bi i u pitanje njihova kontrola na nekih 100 miliona KM koliko Mostar ima i kojima mogu upravljati. Bešlić je solidan čovjek, ali on ne odlučuje o tome, on je jedan operativac koji će izvršiti zadaću koja mu se stavi na zadatak. Ne mislim da je iko od njih zainteresiran za bolje i čak postoji mogućnost da se sastaju incognito i dogovaraju koje dalje korake da čine", rekao je.

Izvor: N1

Treći entitet bi obuhvatio i općine u kojima Hrvati nisu većina poput Jajca i Novog Travnika a izvan njega ostalo bi 35 posto Hrvata BiH,.

„Odvratna politika HDZ HR i HDZ BiH je sve ovo doprinijela, ali najveci smo krivci mi Hrvati BiH koji smo dozvolili da sa nama eksperimentisu, hocu reci mi Hrvati Bosne, mi smo sebi dozvolili da nam nametnu da mrzimo SVOJE da da svoje " Bosnu" i da je se stidimo i odricemo, pitam se sto cemo sa katastarskih posjeda koji su nasi, tko to ima pravo "vise" na Bosnu?, ja osobno nikad se ove drzave ne odricem, pitam se koliko nas ima sto se ne odricemo ?, koliko sam bio ocevidac kad netko nekog pita odakle si ( evo ovdje u Njemackoj) , a on kaze iz Hrvatske ( a sam ga govor odaje da laze) i onda drugo pitanje iz kojeg mjesta a on ce iz Brckog, Zepca, Travnika itd. Ljudi moji ne stidite se i ne odricite svoje Bosne ! Ma nije Bosna ona kako je zamislja Bakir, Dragan C., Dodik i njima slicni, ne to nije Bosna , moja Bosna je moja i cijela BiH, zar je toliko drzava u svijetu priznalo a mi ? E, zato se vracam na pocetak , pa tko je starosjedioc u Bosni pa tko ? Pa mi , da mi , svi mi sto imamo svoje nekretnine vjekovima, mi smo ti koji smo Bosna i mi cinimo Bosnu, a ne ova prokleta HDZ politika koja ovo poradi da ljudi svoje mrze, ma opet kazem " NISU ONI KRIVI MI SMO" , pa sto smo dozvolili da nam ovo rade, kad su izbori brat se sa bratom zavadi radi ovakve politike, pa gdje nas ovo odvede, a mi vidimo gdje smo , raselili nas po Australiji, Americi,Evropi, Hercegovini, Hrvatskoj itd.i onda mrzimo Bosnu. Osobno ova politika nikad me nece napraviti da mrzim Bosnu, ja volim moju Bosnu, a ne Bakirovu, Covicevu, Dodikovu itd. Lijep pozdrav Vama svima koji volite moju Bosnu i Hercegovinu!.“ FJ

"Po prijeratnom popisu stanovnistva I etnickoj karti koja je objavljena neposredno par mjeseci nego su zapoceli ratni sukobi na podrucju BiH, na podrucju sjeveroistocne BiH ( sto danas obuhvata uglavom tuzlansku, posavsku i usorsku regiju ) zivjelo je statisticki utvrdjeno 680.000 Hrvata.

Danas zivi toliki broj koji niko od vlastitog stida I srama koga nazalost ( misleci na politicare ) niko nema, nesmije ni da pomene jer bi sama ta cinjenica o brojnosti Hrvata na tom teritoriju vec dovoljno govorila o ispravnosti tadasnje politike I brige o onima koji sebe nazivaju legitimnim predstavnicima svoga puka.

Kako smo gospodarili I gazdovali na svojim imanjima koji, kazuje katastar tih godina, gdje su Hrvati bili zemljoposjednici sa 64/100 ukupnog zrmljovida. Danas se to uglavom pretvara u napusteno I zaraslo podrucje.

Meni je jasno da je uskogrudnost,podanistvo I vlastiti interes do te mjere srozao karakter I moral pojedinca pa I drustva u cjelini ali bi se svak od nas ( nemisleci sada samo na Hrvate, nego naravno na sve gradjane I naroda ove improvizovane I cirkusne drzave BI H ) trebao upitati je li ovo doslo vrijeme u kojem zivimo sa parolom BOLJE ROB NEGO GROB, sto je nekada imalo obrnut slije rijeci

Ne aludirajuci pri tom na povratak na staro."

HNV BIH: 'TREĆI ENTITET NIJE RJEŠENJE ZA PROBLEME HRVATA NEGO UVOD U PODJELU DRŽAVE'

STAJALIŠTE HNV-A

Preustroj Bosne i Hercegovine kroz uspostavu "trećeg entiteta" koji bi okupio Hrvate u toj državi je model koji ne bi doprinio njihovoj stvarnoj ravopravnosti a istodobno bi poslužio kao poticaj za konačni raspad BiH, stajalište je Hrvatskog narodnog vijeća BiH (HNV), nevladine udruge čije je sjedište u Sarajevu.

HNV BiH je organizacija koja je utemeljena 1994. godine i proistekla je iz tada održanog Sabora Hrvata u BiH.

NaHNV-ovu okruglom stolu održanom u subotu sudionici su se suglasili kako je položaj hrvatskog naroda u BiH u proteklim godinama pogoršan prije svega zbog smanjenja njihova broja ali i derogiranja mehanizama njihove ustavne zaštite kakvi su bili predviđeni još Washingtonskim sporazumom no prava rješenja za taj problem još nisu predložena.

Krešimir Zubak, bivši predsjednik HDZ BiH i član Predsjedništva BiH koji je bio izravnim sudionikom washingtonskih i daytonskih pregovora kazao je kako normativno-pravna analiza ustava koji je tamo donesen pokazuje da ne sadrži odredbe koje bi bile diskriminatorne za Hrvate no zbivanja nakon Daytona ipak su prouzročila takvo stanje.

"Središnji problem Hrvata je brojno stanje", drži Zubak ilustrirajući to različitim položajem Hrvata u različitim dijelovima zemlje ovisno o njihovoj brojnosti.

Kazao je i kako je apsurdno to što su zapravo dva naroda koji su glasovali za neovisnost BiH objektivno u lošijoj poziciji u odnosu na Srbe koji imaju potpunu vlasti u Republici Srpskoj a istodobno imaju dva ključa kojim mogu zaustaviti donošenje bilo kakve odluke na državnoj razini i to kroz entitetsko glasovanje u Zastupničkom te većinsko u Domu naroda parlamenta BiH.

Hrvatima je istodobno ostavljen tek jedan od takvih ključeva kroz način odlučivanja u Domu naroda.

U slučaju Federacije BiH, kako je kazao Zubak, stanje po Hrvate postalo je nepovoljno nakon intervencija visokog predstavnika kojima je smanjen broj zastupnika u Domu naroda entitetskog parlamenta te je promijenjen način donošenja odluka u vladi FBiH a istodobno su smanjivane ovlasti županijama.

Poseban je problem, drži Zubak, kompetentnost hrvatskih kadrova koji u ime Hrvata sjede u vlasti i koji na posao "dolaze utorkom a odlaze četvrtkom".

Temelj na kojemu je ustrojena BiH po njegovom je sudu federalno uređenje a proistječe iz činjenice da su županije federalne jedinice a koncept uspostave trećeg entiteta na nacionalnim principima bio bi tome protivan.

Treći entitet bi obuhvatio i općine u kojima Hrvati nisu većina poput Jajca i Novog Travnika a izvan njega ostalo bi 35 posto Hrvata BiH, kazao je Zubak.

"Ako bi Hrvatska stala iza tog rješenja, u što sumnjam, to bi bila vrlo loša poruka za Hrvate u BiH i ne bi korespondirala s politkom po kojoj je cjelovita država BiH interes Hrvata", kazao je Zubak.

Kao rješenje predložio je izjednačavanje pozicije sva tri konstitutivna naroda u obadva entiteta kroz ustavne reforme koje bi istodobno smanjile broj županija u Federaciji BiH kroz njihovo integriranje.

Član ratnog Predsjedništva BiH Ivo Komšić ocijenio je kako prijedlozi HDZ BiH za preustroj BiH otvorenu potporu imaju samo kod predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika jer je riječ o konceptu koji konačno dijeli državu na etničkim osnovama.

Predsjednik HKD "Napredak" monsinjor Franjo Topić upozorio je kako i u aktualnim raspravama o tome kako promijeniti položaj hrvatskog naroda u BiH na žalost postoji "poveliki jaz" između bosanskih i hercegovačkih Hrvata čega kod druga dva naroda nema.

Preuzeto sa: http://www.jutarnji.hr/vijesti/

Čović je nešto najgore što se Hrvatima moglo dogoditi, stoga je njegova eliminacija na političkoj sceni nužna, za budućnost hrvatskog naroda u BiH i svih građana!

Josip Šimić:Saopćenje za javnost

Povodom izjave beogradskog momka Dragana Čovića, o tome “kako je revizija nevjerojatna greška”, te “kako je revizija unijela nepotrebne nemire i narušila sukobe”, u tome pogledu, izjavljujem slijedeće:

1. Istina je, da Bakir Izetbegović nije imao podršku preostala dva člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića i Dragana Čovića, ali je neistina, (da to što Čović nije podržao reviziju tužbe BiH protiv Srbije), da Bakir Izetbegović nema podršku hrvatskog naroda u BiH, koji je zajedno sa Bošnjacima proživio teško stradanje u perodu od 1992.-1995. godine od strane paravojnih srpskih snaga!

2. Čovićeva nepodrška Bakiru Izetbegoviću ne znači i nepodrška hrvatskog naroda u BiH, jer beogradski momak Dragan Čović, nije “hrvatski narod”, i jer je upravo zahvaljujući Srbima, Čović danas to što jest, a Čović se Srbima itekako odužuje, na taj način što je postao pisaća olovka u rukama Milorada Dodika, koji precrtava hrvatski narod po RS-u! Čović je obični trabant srpskog člana Predsjedništva!

3. Dragan Čović dok je obnašao funkciju direktora Sokola u Mostaru, opravljao je srbo-četničke avione, koji su granatirali hrvatski Vukovar i Dubrovnik, i to je notorna činjenica! Stoga je nepodrška Dragana Čovića i razumljiva, jer je rat proveo u Uredu, a preko noći mutirao iz nekada dobrog poslušnog beogradskog momka u dobrog katolika i Hrvata!

4. Revizija tužbe BiH protiv Srbije u budućnosti, bit će odraz pravde i poruka onima, da zauvijek kažu NE RATU, JER RAT JE LUDOST! Revizija je nužna, jer bez pravde nema budućnosti!

5. Svatko tko negira činjenice, da su paravojne srpske snage nad Bošnjacima i Hrvatima izvršile genocid, zločin protiv čovječnosti i civilnog stanovništva, za mene čini veći zločin, i odraz je njegove nečovječnosti! Samo nečovjek moraš biti, da ne podržiš reviziju tužbe protiv Srbije, jer mi to dugujemo žrtvama i onima koji su poginuli za nas! Reviziju ne podržaše samo ratni profiteri!

6. Stoga je Čović imao pravno-moralnu odgovornost i dužnost, da podrži reviziju tužbe BiH protiv Srbije, iz poštovanja prema poginulim hrvatskim braniteljima, njihovim obiteljima, prognanim Hrvatima iz Posavine, njih 145.000 tisuća! Zahvaljujući prolivenoj krvi hrvatskih branitelja, Čović je svoje dupe smjestio na sigurno narednih još 30 godina! Zbog toga ću slijedeći tjedan raskrinkati Čovićevu grupu optuženu za ratne zločine. Ekskluzivan dokument SIPA-e je došao u moje ruke, a koji se dugo vremena skrivao od Tužiteljstva BiH. Dokument sam odnio u Tužiteljstvo BiH prošli tjedan, tako da je Tužilac za ratne zločine Tužiteljstva BiH formirao predmet. Ovo ću uraditi samo zato, jer naši generali HVO-a prolaze teško montirano stradanje pred farizejskim sudovima zbog i po nalogu RS-a, a Čović ni da mrdne. Ali se zato pobrinuo da u zatvor ne odu njegovi poslušnici osnovano sumnjivi za ratne zločine! Dodik krivi naše hrvatske generale zbog navodnog zločina u Posavini nad Srbima! A gdje je nestalo 145.000 tisuća Hrvata iz Posavine?!

7. Čović je nešto najgore što se Hrvatima moglo dogoditi, stoga je njegova eliminacija na političkoj sceni nužna, za budućnost hrvatskog naroda u BiH i svih građana! Nadam se, da ćete moći video pregledati, ali prethodno zbog užasavajućih scena, morate potvrditi svoju dob!

Težak put do konačnog rješenja za Predsjednika HDZ BiH

Naime, Hrvata je u BiH po popisu iz 1991 bilo oko 750.000. Pola milijuna ili dvije trećine iz Bosne i četvrt milijuna ili jedna trećina iz Hercegovine. Odnos snaga je prejudicirao da se za predsjednika HDZ uvijek izabere netko iz Bosne. Tako je prvo izabran Davor Perinović. Legalno i demokratski na Prvom općem saboru HDZ BiH u Sarajevu 18. kolovoza 1990. godine. Međutim, Perinović nije taj koji će voditi politiku „Trećeg entiteta“. Znalo se da je Perinović „mućak“ i Tuđman već 7. rujna u Zagreb poziva predstavnike HDZ BiH s ciljem da smijeni Perinovića. To je i učinio i na njegovo mjesto dekretom za v.d predsjednika HDZ BiH postavlja Stjepana Kljujića koji se na konvenciji HDZ BiH u Mostaru dana 23. ožujka 1991. bira i zvanično za novog lidera stranke. Teško se oteti dojmu da se već tada nije računalo s Bobanom. Zbog manjka hercegovačkih glasova Boban je izabran tek za potpredsjednika „stožerne“ stranke Hrvata. Bosanski Hrvati su još uvijek vodili glavnu riječ. Naravno, ni Kljujić nije pravi igrač pa Tuđman 2. veljače 1992. iz Zagreba u Hercegovinu šalje Stjepana Mesića pod čijim pritiskom Kljujić podnosi ostavku.

No, još uvijek hercegovačka struja nema potrebnu većinu pa tako 15. ožujka 1992. u Bugojnu, za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ se bira Milenko Brkić po rođenju Sarajlija. Mada Brkić pomalo „miriše“ na Hercegovinu jer je osnovnu školu završio u Čitluku, a Učiteljsku školu u Mostaru, ipak ne predstavlja pravog kandidata koji će stati na čelo „Trećeg“ onako kako bi to upriličio pravi Hercegovac. Zato je i Brkić meta i samo je bilo pitanje kada će i on „vrisnuti“ s pozicije prvog čovjeka u Hrvata u BiH.

Brkić je imenovan za predsjednika HDZ BiH 26. kolovoza 1992. godine da bi već 24. listopada 1992. godine u Posušju na sjednici Glavnog odbora stranke podnio ostavku. Na istoj sjednici, su pristaše „Trećeg“ konačno došle na svoje. Tko čeka taj dočeka! Naime, na toj sjednici za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ BiH izabran je Mate Boban. Već na Drugom saboru HDZ BiH u Mostaru 14. studenog 1992. godine Boban je i potvrđen za predsjednika stranke. Nakon izbora Bobana sve je leglo na svoje mjesto. Potreba da se mijenja „slučajni i neželjeni“ predsjednik HDZ-a više nije bilo. Nakon Bobana na funkciju predsjednika HDZ BiH uvijek su se birali isključivo Hercegovci. Hrvati iz Bosne su eliminirani kao opcija i više nikad nisu ni predlagani na tu najvišu stranačku funkciju, a kao stvari stoje nikada više i neće.

Autor: Dean Rant | e-Posavina.com

Treći entitet dodatno bi legalizirao etničko čišćenje Ivo Tomašević /

Sadašnja podjela BiH na dva entiteta je nepravedna i kroz nju je legalizirano etničko čišćenje. Uspostavom trećeg entiteta od Federacije BiH, jer spomenuta linija hrvatske politike u BiH i ne govori o Republici Srpskoj pa je normalno da RS podržava stvaranje takvog entiteta, nepravda ne bi bila ispravljena nego dodatno legalizirana, napisao je u autorskom tekstu za Slobodnu Dalmaciju glavni tajnik biskupske konferencije BIH i svećenik Vrhbosanske nadbiskupije Ivo Tomašević. Portal Vijesti.ba tekst prenosi u cijelosti:

Tijekom nedavnoga rata u Bosni i Hercegovini dogodile su se ogromne nepravde, a patili su više ili manje svi njezini stanovnici. Desetinama tisuća nasilno su oduzeti životi; tisuće ljudi prošli su kroz razne vrste mučenja; oko polovine stanovništva bilo je primorano napustiti svoja ognjišta i otići u neki drugi kraj ili napustiti zemlju i smještaj potražiti izvan Bosne i Hercegovine. U studenom 1995. godine, neposredno prije potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, koji se tih dana nalazio u službenom pohodu u Rimu, nazvao je telefonski iz Daytona voditelj hrvatske pregovaračke delegacije iz BiH gospodin Krešimir Zubak te ga izvijestio da se pregovori privode kraju, ali da ih on neće potpisati jer bi najveći dio bosanske Posavine trebao pripasti entitetu RS iako su odatle prognane desetine tisuća Hrvata katolika te porušene gotovo sve crkve i opustošeni brojni obiteljski domovi. Želio je, prije konačne odluke, čuti mišljenje kardinala Puljića. Unatoč pritiscima gospodin Zubak u Daytonu nije potpisao sporazum. Nije potpisao on, ali jest netko drugi koji, po svemu sudeći, nije bio ovlašten da to učini u ime hrvatskog naroda u BiH, a taj drugi predstavljao je one kojima nije bilo stalo do ispravljanja spomenutih nepravdi. Tu se pokazao raskorak između dvije političke linije unutar hrvatskog naroda u BiH – one kojoj je jedino stalo da ima mali dio BiH koji će biti isključivo pod njihovom kontrolom i koji će samo za sebe uzeti prava svih Hrvata u BiH, te one politike kojoj je želja ispravljanje nepravde nanesene vlastitom ali i svim drugim narodima i svim stanovnicima Bosne i Hercegovine.

OTVORENO PISMO

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 8. prosinca 1995. uputili su svoje otvoreno pismo potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma kojim pozdravljaju „zaustavljanje ovog agresorskog rata po ovom mirovnom sporazumu“, ali i izražavaju ozbiljnu sumnju „da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir“. Konstatiraju da je „proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena u dva entiteta“ te pitaju, „kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje?“. Također pitaju, „tko može biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva?“. Konstatiraju da je „ovim sporazumom potvrđeno i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačega te u istu razinu stavljeni žrtva i agresor“. „Kao biskupi katoličkih vjernika, o čijoj se budućnosti također radi u ovom sporazumu s pravom očekujemo da se svi odgovorni faktori i institucije – međunarodni i domaći - koji su sudjelovali u kreiranju ovog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, odlučno obvežu na ispravljanje nepravdi i ostvarenje što pravednijeg mira za sve miroljubive stanovnike ove zemlje“.

Malo po malo, hrabri svećenici, redovnici i redovnice, unatoč brojnim poteškoćama, vraćali su se u razorene župe i obnavljali crkve nastojeći pomoći ljudima oko povratka i obnove njihovih razorenih domova i ostvarenje oduzetih prava. Nisu bili osobito iznenađeni brojnim opstrukcijama ponajprije u entitetu Republika Srpska u kojem su mnogi predstavnici vlasti nastojali da se počinjene nepravde sakriju i nepravedno stanje „cementira“. Kada je riječ o katolicima, opstrukcije je bilo i u dijelovima entiteta Federacija BiH. S pravom se očekivala ne samo potpora nego i neumorno zauzimanje hrvatskih predstavnika vlasti u Bosni i Hercegovini na planu ispravljanja nepravde koliko god im je to moguće, a posebno u dijelovima tako očitog progona Hrvata katolika poput bosanske Posavine ili banjolučke regije. S pravom se također očekivalo da to zauzimanje bude na svakom planu: kroz institucije vlasti na svim razinama u BiH i na međunarodnoj razini, preko medija, kroz razne susrete itd. Međutim, to je gotovo u potpunosti izostalo, a crkveni predstavnici i malobrojni predstavnici prognanih prepušteni su uglavnom samima sebi.

„Ma, ljudi moji, pa je li to moguće, što je ovo“, pitali su se mnogi čudeći se reakcijama nemalog broja najviših hrvatskih predstavnika vlasti u BiH u danima nakon nedavnog uhićenja desetorice bivših pripadnika HVO-a u Orašju. Bilo je za očekivati da tada svi hrvatski predstavnici u vlasti svim snagama usmjere oči na potrebu ispravljanja brojnih nepravdi počinjenih tijekom rata u bosanskoj Posavini, u banjolučkoj regiji, ali i u cijelom entitetu Republike Srpske. Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine već 4. studenog sa svog zasjedanja, između ostalog, poručili su: „Na području Bosanske Posavine, na kojem se tijekom rata zvjerski poubijane desetine ljudi, na stotine tisuća Hrvata katolika je prognano, do temelja razorena broja naselja i crkveni objekti, te se do današnjeg dana svim sredstvima sprječava povratak prognanih i izbjeglih... Biskupi smatraju svojom dužnošću podsjetiti da selektivnom pravdom i tako očito različitim mjerilima u korist jačih nije nikada i nigdje bilo moguće doći do istinskoga mira i pomirenja. Unatoč očite vladavine zakona jačega koji je potvrđen i samim daytonskim mirovnim sporazumom i njegovom provedbom ali, nažalost, i selektivnom primjenom zakona, pozivaju sve članove Crkve da se ne daju zaplašiti, nego da još odlučnije prionu uz ovu i našu zemlju Bosnu i Hercegovinu, te, uz Božju pomoć i suradnju svih njezinih stanovnika kojima je istinski stalo do njezine budućnosti, nastave davati doprinos kako bi i u njoj, čim prije, zavladali pravda i mir“.

VELIKI RASKORAK

Međutim, nemali broj najviših hrvatskih predstavnika vlasti u BiH u medijima samo usput je spominjao bosansku Posavinu, a rijetko i druge krajeve Republike Srpske u kojima su učinjene tolike nepravde i u kojima su i danas oduzeta brojna prava preostalim članovima hrvatskog naroda, a da se o povratku i ne govori. Kao da su nastojali svim silama pozornost skrenuti s onih koji su temeljni uzročnici rata i najveća zapreka ispravljanju nepravdi. Tako je osoba, koja je legitimno izabrana da predstavlja sve Hrvate u Bosni i Hercegovini, ustvrdila više puta, kako su prenijeli mediji, da „tamo gdje nije bilo organizirano hrvatsko vijeće obrane, nije bila organizirana civilna vlast u BiH, Hrvata nema“ odnosno da „od '95. godine tamo nema nikoga“. Također je kazala „da danas imate BiH uvelike izmijenjenu ili 85% BiH dominantno je etnički čisto“. „Ma, ljudi moji, pa je li to moguće“ da su svi Hrvati katolici, koji su preostali na spomenutih 85% teritorija BiH, a riječ je o desetinama tisuća, živi sahranjeni čak i sa strane osobe koja je zadužena da ih legitimno predstavlja i da se svim silama za njih zauzima?

Zašto na tom planu postoji trajan raskorak između nastojanja Crkve u BiH i spomenutog dijela vodeće hrvatske politike u BiH? Sve ukazuje na to da razlog leži u tome što Crkvi i njezinim predstavnicima mora biti najprije stalo do čovjeka, i to do svakog čovjeka, dok je spomenutoj liniji hrvatske politike stalo isključivo do malog dijela teritorija odnosno entiteta koji bi bio napravljen samo od dijela Federacije BiH. Svećenici ne žele napustiti svoje vjernike bez obzira koliko ih je pa tako slave Svete mise npr. i u Goraždu i u Foči na rijeci Drini, i u razorenim župama bosanske Posavine i u prognanim župama banjolučkog i drugih krajeva, tražeći jednaka prava za sve narode i za sve stanovnike Bosne i Hercegovine na svakom dijelu BiH. Jedino na taj način može biti pronađeno dobro i pravedno unutarnje uređenje u BiH. Sadašnja podjela BiH na dva entiteta je nepravedna i kroz nju je legalizirano etničko čišćenje. Uspostavom trećeg entiteta od Federacije BiH, jer spomenuta linija hrvatske politike u BiH i ne govori o Republici Srpskoj pa je normalno da RS podržava stvaranje takvog entiteta, nepravda ne bi bila ispravljena nego dodatno legalizirana. Štoviše, bila bi dodatno legalizirana nepravda u bilo kojem od takva tri entiteta ne samo prema druga dva naroda koji bi bili manjinski nego i prema dijelu vlastitog naroda izvan pojedinog entiteta. Tako bi brojni ljudi u vlastitoj državi bili obespravljeni ne samo sa strane većine gdje žive nego i sa strane većine vlastitog naroda odnosno onih koji ih predstavljaju u vlasti. Zagovaratelji takvog rješenja ne samo da ne žele raditi na ispravljanju nepravdi nego i dio vlastitog naroda živog sahranjuje.

Sve ukazuje na to da je nužan što hitniji zaokret spomenute političke linije unutar hrvatskog naroda u BiH jer Hrvati mogu i trebaju biti snaga koja će voditi ka pravednom rješenju unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine i to pravednom za cijeli, a ne samo dio naroda koji predstavljaju, ali u isto vrijeme pravednom i za sve narode i za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj zaokret nužan je i u politikama druga dva naroda u BiH kao i u politikama onih koji imaju nemali utjecaj na događanja u BiH. Zauzimanje za vlastiti narod, ali i za sve druge narode i sve ljude, nužno mora biti vidljivo kroz zauzimanje za one slabije i manje brojne. A oni koji su na strani slabijih, manje brojnih i zauzimaju se za ispravljanje nepravdi sigurno će pronaći brojne ljude koji će im dati potporu. Na nužnost takvog političkog zaokreta ukazuje i sve veći odlazak mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine i to ne samo Hrvata i ne samo s onih teritorija gdje su manje brojni.

NI GRAĐANSKI NI ETNIČKI

Osim toga, jednonacionalna vlast ne znači ujedno dobru, poštenu i sposobnu vlast koja će iskorijeniti nepravdu i riješiti brojna gospodarska pitanja. Nije netko dobar, sposoban, pošten, radin, pravedan... samo zato što je Hrvat, Srbin, Bošnjak... Kada bi bilo tako, onda u jednonacionalnim obiteljima, poduzećima, organizacijama... nikad ne bi bilo poteškoća i sve bi savršeno funkcioniralo. Ne može biti rješenje u Bosni i Hercegovini neka, kako se često naziva „građanska“ opcija, ali ne može biti rješenje ni unutarnje uređenje BiH samo na etničkom načelu jer bi svi narodi i svi građani BiH bili gubitnici, a ponajviše hrvatski narod kao najmalobrojniji i najviše izmiješan s drugima i drugačijima. Hrvatima, ali i svim drugim narodima i svima stanovnicima Bosna i Hercegovina je potrebna da se mogu ostvariti i kao narodi i kao ljudi. Potreban im je i njezin glavni grad Sarajevo i svi drugi gradovi i sela. Sve je to moguće lijepo urediti ako se to želi kao kuću u kojoj će svi skladno i u blagostanju živjeti.

Podsjećam da su biskupi BiH, u dogovoru s pravnim stručnjacima, 29. listopada 2005. dali moguću viziju unutarnjeg uređenja BiH. Biskupi predlažu „jedinstvenu, cjelovitu i decentraliziranu državu bez dosadašnje entitetske podjele“. „Vlast na općinskoj razini morala bi biti postavljena proporcionalno po načelu 'jedan čovjek jedan glas' i to je razina na kojoj bi se ostvarivala vlast građanskoga društva. Vlast na regionalnoj ili federalnoj razini bi morala biti limitirana, i to na način da se odredi minimalna zastupljenost svakoga od tri konstitutivna naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti“, pišu biskupi predlažući preustroj regionalne razine vlasti. „Jedan od mogućih modela mogao bi biti sljedeći: Bosna i Hercegovina ustrojena u 4 kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi“, predlažu biskupi ističući da bi bilo „vrlo bitno odrediti da u svakom od četiri kantona (regije, federalne jedinice itd.) svaki konstitutivni narod mora imati najmanje 30 % udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, (k)ako nikada pripadnici jednoga naroda ne bi mogli nadglasati pripadnike druga dva naroda“.

Posjet pape Franje Sarajevu i Bosni i Hercegovini 6. lipnja 2015. godine pokazao je da se kroz suradnju svih u ovoj zemlji mogu učiniti mnoge dobre i lijepe stvari. Tom prigodom u zgradi Predsjedništva papa Franjo je, između ostalog rekao: „Političari su pozvani na plemenitu zadaću da budu prvi koji će služiti svojim zajednicama, radeći prvenstveno na očuvanju temeljnih ljudskih prava, među kojima istaknuto mjesto ima ono o vjerskoj slobodi. Na taj će se način konkretnim zalaganjem moći izgraditi mirotvornije i pravednije društvo, u kojem bi se uz pomoć svakoga člana rješavali mnogovrsni problemi iz svakodnevnoga života naroda. Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebna stvarna jednakost svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost: tako će se svi, bez razlike, u potpunosti osjećati dionicima javnoga života i, uživajući ista prava, moći će aktivno dati svoj posebni doprinos općem dobru“.

(Vijesti.ba)

____________________________________________________

Konjević, Lacković i Bešlić zvijezde hrvatskih fešti u Austriji

Brojna i dobro organizirana zajednica Hrvata u Austriji godišnje organizira najmanje 50 kulturno-zabavnih događaja s dužom tradicijom održavanja. Pridodamo li toj brojci i one događaje kao što su koncerti i ostali kulturni događaji koji nisu tradicionalnog karaktera, broj događaja koji su povezani s Hrvatima doseže i brojku od 200 događaja godišnje.

Brojna i dobro organizirana hrvatska zajednica u Austriji, sastavljena od Hrvata iz svih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine organizira veliki broj godišnjih tradicionalnih događaja/manifestacija koje okupljaju veliki broj ljudi. Organizacija tih događaja uglavnom je vezana za hrvatske zavičajne klubove koji su nastali kao potreba za okupljanjem ljudi i njegovanjem hrvatske tradicije, obično vezane za određene krajeve iz kojih dolaze Hrvati. Samo u gradu Beču danas ima najmanje 30 zavičajnih udruga, koje su povezane za krajeve, gradove i mjesta. Svaka od tih udruga ima jasnu organizacijsku strukturu i unutarnju hijerarhiju. Vrijedi istaknuti da se veliki broj tih udruga financira isključivo od članarina i privatnih sponzorstava što je, naravno, jako pohvalno. Gotovo sve te udruge jednom godišnje organiziraju tradicionalnu zabavu, najčešće u pristojnom restoranu ili salonu, sa jednostavnom ponudom na stolu, slavodobitno začinjeno nekom glazbenom zvijezdom. Prije toga, gotovo po pravilu, fešte su najavljene šarenim letcima sa kojih vrište glazbene zvijezde te večeri. Za pristojnu cijenu možete pristojno večerati i uživati u glazbi vašeg (možda) omiljenog pjevača, a zlonamjernici će reć', da je ta bogata ponuda baš po mjeri jednog Hrvata u dijaspori.

Osim što su te zabave dobro organizirane, one su i poprilično unosne, pa organizatori, ako su imalo sposobniji, mogu dobro i zaraditi. Pogotovo onda kad na tradicionalnoj godišnjoj fešti hrvatskog društva/udruge imate priliku slušati Radu Lacković, Halida Bešlića ili Šerifa Konjevića. Uz svo dužno poštovanje prema navedenim glazbenicima još nisam našao poveznicu između njih i hrvatske tradicije i kulture. Ako već inzistirate, osim po iznimnim glazbenim sposobnostima, Šerif Konjević je između ostalog poznat i po pjevanju za vojsku koja ja počinila niz zločina nad Hrvatima. Protiv navedenih glazbenika nemam ništa protiv, i glazba naravno treba biti oslobođena bilo kakvih nacionalnih konotacija, ali se pitam je li prikladno da na tradicionalnoj hrvatskoj zabavi, koja se organizira jednom godišnje, pjevaju glazbenici koji nemaju nikakve veze sa hrvatskom tradicijom i kulturom, bez obzira o kojem hrvatskom kraju govorimo.

Poštujući slobodnu volju i pravo pojedinca na izbor, ostavljam pravo da svi slušaju glazbu koju vole i koja ih ispunjava - privatno. Pitanje je usmjereno organizatorima zabava i onim koji kroz organiziranje takvih zabava vide vlasititu korist. Je li jedan dan u godini, ta jedna jedina tradicionalna hrvatska zabava, može proći bez turbo folk glazbe. Pored čitavog niza hrvatskih glazbenika, folklornih društava, izvođača tradicionalne glazbe, organizatori ipak moraju posegnuti za glazbenicima poput Lackovića i Konjevića, čiji glazbeni izričaj apsolutno poštujem, ali koji s njegovanjem hrvatskih običaja nemaju ništa zajedničko.

Hrvatski indentitet u dijaspori, konkretno Austriji, će ili već jeste zbog čitavog niza različitih problema (biti) ozbiljno ugrožen. Od problema nastave hrvatskog jezika pa do problema novijih generacija sa shvaćanjem hrvatske tradicije i kulture. Ne ulazeći u srž problema, želim istaknuti da vjerujem kako iz poštovanja prema vlastitoj tradiciji i kulturi trebamo biti obzirniji prilikom organiziranja hrvatskih kulturnih i zabavnih manifestacija. Bar taj jedan dan u godini, budimo obzirni i prisjetimo se naše kulturne baštine na prigodan i prikladan način. Sjetimo se višestoljene tradicije hrvatskog naroda, naših starih običaja i naše kulturne baštine, a ako je već potrebno da tu večer obilježi i neka pjevačka zvijezda, posegnimo za nekom od mnoštva njih iz Hrvatske ili BiH. Jer vjerujte, toliko je nadarenih i talentiranih mladih glazbenika koji interpretiraju hrvatsku glazbu. Budimo obzirni i prema mladim generacijama, hoćemo li dopustiti da nam buduće generacije pune folk diskoteke, i hoćemo li se zamisliti nad činjenicom da je jedan dio njih dan nakon obilježavanja vukovarske tragedije završio na koncertu velike folk zvijezde koja se u ratnom vihoru naslikavala s oružjem i pjevala u znak podrške svom mužu, ratnom generalu. Dio iste te generacije na koncerte jedne velike hrvatske pjevačke zvijezde dolazi u odjeći sa ustaškim obilježjima. Objasnite djeci povijest, educirajte ih. Pomoći ćete im. Roditelji, razgovarajte sa vašom djecom na hrvatskom jeziku, iskoristite mogućnost da vaša djeca pohađaju materinji jezik, inzistirajte na tome, borite se za to, to je naše pravo. Dok je jezika i nas će biti.

Robert Pandža / kroativ.at

Šargija – Katolici je nekad nisu u ruke uzimali

Oj, šargijo, drvo javorovo, ‘ko te svir’o nikad ne bolov’o. Šargija je tradicionalni glazbeni instrument koji je vrlo zastupljen u našoj domovini. Na naše područje dolazi u vrijeme Osmanskog Carstva. Ušao je u tradiciju Bosne kao turski instrument koji su vjerojatno svirali bosanski janjičari.

Tek koncem 19. stoljeća, propašću osmanske vlasti, šargiju počinju svirati i katolici, većinom na selima. Fra Grga Martić svjedoči da kršćani, u njegovo doba, šargiju nisu htjeli ni uzimati u ruke. Neposredno prije II. svjetskog rata počinje se uz šargiju koristiti i violina kao glazbena podloga uz pjevanje i igranje kola. U pojedinim mjestima, uz šargiju i violinu, često su glazbalo i dvojnice koje su svirali pastiri čuvajući blago.

Oj šargijo žice ti od zlata, dosta si mi otvorila vratâ!

Naziv šargija razvio se od turske riječi sarki koja označava istok. U pojedinim područjima narod šargiju naziva tamburom. Ovaj instrument svirao se u većem dijelu Bosne: u Kraljevoj Sutjesci, okolici Travnika, Kreševa, Jajca, Žepča, Banje Luke, u Usori, Tuzli te u cijeloj Bosanskoj Posavini.

Pjesma i kolo uz šargiju

Šargija se najčešće pravi od trešnjinog, orahovog, javorovog ili jasenovog drveta. Zvuk se dobiva trzanjem terzijana o žice. Terzijan (trzalica) se najčešće pravio od trešnjine kore ili od goveđeg roga. Na našim je područjima šargija najčešće imala 4 žice iako postoje šargije i s više žica, pa i do 12. Šargijaš ju najčešće nagađa (peri) troglasno po sluhu.

U prošlom stoljeću kolo i pjesma uz šargiju bili su neizostavni dio svih svečanosti. Najčešće se sviralo i pjevalo u svadbama, na sijelima, prelima te nedjeljom i blagdanima ispred crkve nakon mise. Nakon obavljenog posla: predenja vune, žetve pšenice, trganja i ljuštenja kukuruza vrijedni radnici okrunili bi dan radosnom pjesmom i kolom uz šargiju.

Oni koji su znali dobro kucati u šargiju bili su omiljeni u društvu. Svojom svirkom i pjesmom unosili su radost u mnoga druženja te razbijali monotoniju dugih zimskih večeri kad nije bilo nikakvih drugih zabava. Tako je nastala i ova pjesma:

Oj, šargijo od drveta suva,

gdje te nema, tu je kuća gluva.

Danas je sve manje svirača i graditelja šargija pa je vjerojatno pitanje vremena kako će ona, poput mnogih drugih instrumenata postati samo dio povijesti i običaja. Danas se najčešće koristi u nastupima raznih kulturno-umjetničkih društava, te kod pojedinih ljubitelja izvorne glazbe.

Šargija duga 4 metra

U selu Komarica pored Dervente, ispred župne crkve Krista Kralja, nalazi se šargija duga preko četiri metra. To je najvjerojatnije najveća šargija na svijetu. Na njoj se ne može svirati, nego je tu postavljena kao spomenik, kao simbol ljubavi puka ovog kraja prema ovom glazbalu.

Osobito sam se zanimao je li itko od fratara Bosne Srebrene kroz povijest svirao šargiju. Pretpostavlja se da je bilo takvih, ali to nitko nije smatrao vrijednim zapisati. Danas ima više fratara koji rekreativno kucaju u šargiju a najpoznatiji su braća Jakovići, fra Zoran i fra Ivan koji se trude izvorno sviranje šargije sutješko-kakanjskog kraja otrgnuti od zaborava.

Velečasni Filip Maršić, župnik u Derventi, vjerojatno je najpoznatiji svećenik koji pjeva izvorne pjesme i svira šargiju. Sam svjedoči da se preko šargije i izvorne pjesme mnogim ljudima približio i doveo ih k Isusu. On također marljivo skuplja izvorne pjesme kako se ne bi zaboravile. Do sada je skupio preko 17 000 izvornih pjesama.

Ja sam počeo svirati šargiju s desetak godina u sklopu KUD-a Izvor iz Usore. Osnove sviranja naučio sam od starijih šargijaša i u popularnoj školi šargije koju organizira Ante Galić. I sada, kad sam u samostanu, rado zasviram i zapjevam uz šargiju s braćom.

Oj, šargijo, dulja od metera,

ti si loli ručak i večera.

Izvor Svjetlo riječi

Dr. BAKSA BRILJANTNO POJASNIO ZLOČINAČKU SRŽ OVRŠNOG POSTUPKA

VODIČ u OVRHE: Da bi UBILI, NE TREBATE PUCATI, iz dužničkog ropstva izlaza nema

Dovoljno je da upišete vjerovnika, dužnika, iznos duga, pribrojite naknade, nagrade, troškove, kamate, spremite u ladicu na koju godinu, pobrinete se da dužnik nikada ne primi Rješenje, pokrenete blokadu računa, i generiranim troškovima uživate u životu i ovršnom nasilju, koji će vam doživotno plaćati vaš luksuzni način života, a kada on umre obvezu podmirenja vašeg lagodnog života preuzet će njegovi nasljednici, pojašnjava dr. Bakša iz udruge i stranke Blokirani

Profesor dr. sc. Sarajko Baksa, glavni tajnik stranke Blokirani – deblokirajmo Hrvatsku (i sam s blokiranim računima) i nositelj liste istoimene stranke na prošlim parlamentarnim izborima u Šestoj izbornoj jedinici, objavio je na stranici Blokiranih poučan informativni vodič za ovršene i blokirane građane, kao i za one koji će to uskoro postati, ali i uputu za povjesničare koji će jednog dana proučavati brzi bankrot i naglu propast tisuća hrvatskih obitelji te demografski slom (koji se već događa) – kao posljedicu.

Dr. Baksa ukratko je jednostavnim riječima pojasnio kako brzo i lako sustav dužničkog ropstva građanima stavlja okove oko ruku i nogu te kako spor i težak je postupak deblokade računa u Republici Hrvatskoj, gdje sve kao da je naštimano da siromašni lako i brzo još više osiromaše i propadnu, a bogati se dodatno obogate.

Evo njegovog vodiča o blokadama i ovrhama:

”Što je ovrha?

Globalno, ovrha je iznimno dobro smišljen način sveobuhvatnog uništavanja širih slojeva društva, poglavito onih najsiromašnijih. Hrvatska je pred kolapsom bankrota i kako bi se spasila, ovrhama je prodala onaj najugroženiji segment siromašnih, nezaposlenih, beznadnih i tužnih ljudi.

Osobno, ovrha je; početno blokada svih financijskih računa, a u konačnici, vrlo izgledno može rezultirati i gubitkom cijelokupne imovine.

Tko provodi ovrhe? Na koji način?

Odvjetnici preuzimaju posao pravnih službi i to naplaćuju, dok javne komunalne tvrtke ne uzimaju naknadu jer njihovi zaposlenici za taj posao dobivaju plaću, uz nebulozna obrazloženja kako se vanjske tvrtke angažiraju glede svoje stručnosti i znanja, te uštede vremena.

Zaposlenici – pravnici mogu prema zakonu zastupati svoje tvrtke na sudovima, a sasvim je sigurno da znaju i poslati opomenu radi naplate, a ukoliko naplatu ne uspiju izvršiti, zasigurno znaju poslati spis javnom bilježniku glede ovrhe.

Odvjetnički uredi zarađuju na slanju opomena i prosljeđivanju spisa javnim bilježnicima, bilježnici zarađuju na pisanju Prijedloga za ovrhe i donošenja Rješenja – a dužnik/ovršenik/optuženik ili „ovca“, odnosno građanin sve plaća, a da pri tom ništa ne zarađuje, jer za njih posla nema.

Problem koji u Hrvatskoj svi vide jest da su, na naplatama takvih dugova, odvjetnici napravili brutalan biznis koji, u nekim slučajevima (većini), nalikuje na legalnu pljačku.

Je li itko izuzet iz ovrhe?

Blokirane račune imaju i mrtvi u Hrvatskoj, pa prema podacima stranke BLOKIRANI – DEBLOKIRAJMO HRVATSKU, koje su preuzeli od Fine, oko 10.000 umrlih u nasljedstvo ostave dugove, dakle ni mrtvi nisu izuzeti iz ovrha.

O kojim slučajevima se radi?

Svakodnevno nam se javljaju djeca kojima su nekoliko godina nakon smrti roditelja, blokirani svi računi te im je sva imovina ovršena glede nepodmirenih računa umrlih roditelja. Redovito se događa da prođe ostavinska rasprava i da djeca naslijede imovinu od roditelja, a da ne znaju da postoji negdje zaboravljeni i nikad plaćeni račun. Ti predmeti, učestalo čuče u ladicama javnih bilježnika i oni ih se sjete nakon nekoliko godina i aktiviranjem mehanizma ovrhe sjedaju na svu imovinu nasljednika.

Mnogi su se tako našli u iznimno nepovoljnom položaju, jer na ostavinskim raspravama mogu birati; žele li naslijediti imovinu pokojnika, ostavštinu svojih roditelja, ali ujedno i dugove, ili se žele svega odreći.

Na temelju čega se pokreće postupak ovrhe?

Postupak Ovrhe pokreće vjerovnik, temeljem vjerodostojne isprave unutar koje vjerovnik tvrdi da mu potrošač nešto duguje, to može biti točno, ali i ne mora.

Tko donosi rješenje o ovrsi?

Rješenje o ovrsi donosi Javni bilježnik, na temelju Vjerodostojne isprave izvoda iz poslovnih knjiga. A vjerodostojna isprava je ona isprava koja u globalu ima; zaglavlje, potpis i na kojoj piše da je netko nekome nešto dužan.

Na koji način?

Na koji način se donosi Rješenje o ovrsi? Da bi ubili čovjeka ne morate pucati, dovoljno je da uzmete šprancu, upišete vjerovnika, dužnika, iznos duga, pribrojite naknade, nagrade, troškove ovog i onog, kamate, spremite u ladicu na koju godinu, pobrinete se da dužnik nikada ne primi Rješenje, pokrenete blokadu računa, i generiranim troškovima, uživate u životu i ovršnom nasilju, koji će vam doživotno plaćati vaš luksuzni način života, a kada on umre (dužnik/ovršenik/blokirani/optuženik/ovca), obvezu podmirenja vašeg lagodnog života, slovom zakona, preuzet će njegovi nasljednici.beskućnik

Straha nema, jer je to nepresušan izvor prihoda, iz dužničkog ropstva izlaz ne postoji.

Koliki iznos plaće smije biti blokiran?

Prosječna neto plaća je prosječan iznos mjesečne neto plaće za razdoblje od Siječnja do Kolovoza tekuće godine, koju je dužan utvrditi Državni zavod za statistiku i objaviti je u Narodnim novinama, najkasnije do 31. Prosinca tekuće godine.

Tako utvrđeni iznos primjenjuje se u idućoj godini. U obračunima od 1. Siječnja, 2016. godine se kao osnovica za izračun dijela plaće koji je oslobođen ovrhe koristi iznos od 5.693 kune.

”Ukoliko primate plaću koja je manja od prosječne neto plaće u Hrvatskoj, od ovrhe je izuzet iznos u visini dvije trećine vaše plaće. Ukoliko je vaša plaća viša od prosječne neto plaće u Hrvatskoj, ovrhom će se plijeniti iznos koji prelazi dvije trećine prosječne plaće. Primjerice, ukoliko primate plaću u iznosu od 3.000 kuna, ustegnut će vam se 1.000 kuna.”

Kako deblokirati račun?

Ni u kom slučaju ne podmirivati dugovanje tvrtci kojoj dugujete, ima ovdje još umjetno izgeneriranih dugovanja i troškova koji se ovim načinom neće riješiti. Potrebno je financijska sredstva staviti na račun u iznosu namirenja tražbine i nakon toga se oboružati strpljenjem, jer deblokada računa ni u kom slučaju ne ide tempom kao i blokada, za blokadu je potrebno manje vremena nego li da Vam stigne (ako ikada primite) obavijest o blokadi, dok deblokada računa zna potrajati i mjesecima.

Gdje možemo provjeriti je li račun blokiran?

Na svakom bankomatu koji će Vam uredno ispisati kako transakciju nije moguće provesti i na šalteru Fine, no u tom slučaju uz naplatu od 70 kn.

Fina, kao i svaka javna tvrtka, ne bi smjela zarađivati na muci građana već im uslugu pružiti po najnižoj mogućoj cijeni. A da se pozicija javnog servisa i monopolističkog položaja u sustavu ovrha koristi za besramnu pljačku građana i poduzetnika pokazuje i sam cjenik Fine. Taj cjenik pokazuje nevjerojatne cijene usluga koje veze nemaju s tržišnim cijenama, poput primjerice kopije izvadaka iz očevidnika s cijenom od 40 kuna po stranici za pravne osobe.

Dakle, običan list papira isprintan iz običnog crno-bijelog printera naplate vam 40 kuna po stranici, opravdavajući to nebuloznim razlogom zaglavlja, pečatiranja i parafa?!

Ista takva stranica printana ili kopirana prema tržišnim cijenama u bilo kojoj fotokopiraonici koštat će vas pola kune po stranici ili stotinu puta manje, a u tih 50 lipa u kopiraonici uračunati su i porezi, plaća radnika i ostali troškovi te na koncu i profit poduzetnika. Postavlja se pitanje, ako poduzetnik ima u 50 lipa po stranici mjesta za sve to, pa još i svoju zaradu, koliko profita treba Fini da nam monolopom naplaćuje gotovo stotinu puta više za svaku isprintanu stranicu?!

Što je zaštićeni račun?

Zanimljivo je da zaštićeni račun možete otvoriti kako bi zaštitili dio svojih primanja, no taj račun ne možete otvoriti sve dok vam ovrha ne sjedne na račun, a tada su Vam već prva primanja u cijelosti ovršena. To je najčešće problem kod građana koji niti ne znaju za blokadu i ovrhu sve dok ne pokušaju podići plaću, jer obavijest o ovrsi većina građana niti ne dobije, a oglasnu ploču Fine ili hodnike Javnih bilježnika nitko ne prati, kako bi provjerio nalazi li se možda na popisu ovršenika.

Zašto ga otvaramo?

blokiraniŽalosna je i neprihvatljiva istina da nitko po službenoj dužnosti ne mora paziti da potrošaču kod prisilne naplate duga ostane primjereni iznos za život. Kako bi sačuvali primanja i naknade koje su prema članku 172 Ovršnog zakona izuzete od ovrhe, otvaramo Zaštićeni račun i od ovrhe spašavamo; primanja po osnovi zakonskoga uzdržavanja, tjelesnoga oštećenja, po osnovi socijalne skrbi, privremene nezaposlenosti, doplatka za djecu, stipendije i pomoći učenicima i studentima, naknada za rad osuđenika, primanja po osnovi odličja i priznanja, naknada za saniranje posljedica štete od katastrofa i elementarnih nepogoda, rodiljne i roditeljske novčane potpore, uzdržavanje djeteta, naknada troškova za službeno putovanje i naknada troškova prijevoza na posao i s posla, dar za djecu do 15. godine života, potpore za novorođenče, potpore zbog invalidnosti radnika, neprekidnog bolovanja radnika duljeg od 90 dana, potpore za slučaj smrti radnika i smrti člana uže obitelji radnika.

Gdje ga možemo otvoriti?

Zaštićeni račun može se otvoriti tek nakon što je Fina zaprimila rješenje o ovrsi ?! Zaštićeni račun otvara se u poslovnicama Fine gdje je potrebno predati Zahtjev (ispuniti obrazac) i to za sve banke u kojima imate tj. Primate novčana sredstva. Fina zatim o tome obavještava banku koja će otvoriti poseban zaštićeni račun za izuzeta sredstva.

Novo otvoreni račun potrebno je dostaviti poslodavcu gdje primate plaću, kako bi se sva novčana sredstva koja su zakonom izuzeta od ovrha uplaćivala na taj novi zaštićeni račun.

Što je sve potrebno?

Dobro je to što otvaranje zaštićenog računa ništa ne košta, osim …, mnogo koraka …, živaca …, strpljenja …”, napisao je dr. sc. Sarajko Baksa na stranici Blokiranih.

—-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

HDZ BiH i Dragana Čovića uhićenja branitelja ne pogađaju!?

ORAŠJE - U hrvatskim političkim krugovima u BiH nonšalantno i ravnodušno je primljena vijest o uhićenju deset branitelja iz Orašja i među njima generala Matuzovića.

Vlada Hrvatske je preko ministra vanjskih poslova Davora Stiera reagirala prema vlasti u BiH, reagirali su generali Ljubo Ćesić – Rojs i Josip Lucić, ali u BiH nisu reagirale niti braniteljske udruge, niti Vlada ZHŽ na čelu sa Zdenkom Ćosićem i resornim ministrom Mladenom Begićem, a da još bude znakovitije nije reagirao nitko iz HDZ-a BiH.

Za Dragana Čovića nije nimalo čudno da nije reagirao, obzirom na političke preferencije za koje se unatrag nekoliko godina zalaže.

Zbog toga je prije nekoliko mjeseci u Zagrebu od generala, koji su napustili BiH zbog optužnica dobio pravu poparu, iako su to mnogi nijekali. Nije nikakvo čudo da se stanje nije promijenilo, jer HDZ BiH nema proaktivnu hrvatsku politiku u BiH duži niz godina, niti je ista sadržana u bilo kakvoj političkoj strategiji uokvirenih nacionalnih interesa. Zapravo hrvatska politika u BiH se vodi od danas do sutra i glavni njen strateg nije hrvatski razum i snaga, interes i potreba. Politička organizacija Hrvata u BiH je pacificirana, jednoumna i zatvorena u krug osoba na čelu s Čovićem.

HNS, koji se zove saborom je netransparentna udruga, koja ne akceptira riječ hrvatskih intelektualaca i slobodoumnih ljudi, već je političkom silom postavljena u alfu i omegu hrvatske političke misli, koja nema razinu političke potrebe i želje Hrvatskog naroda. HNS je uskogrudna politička elita izvan društvenih tijekova nacije, nezrela i samodopadna u rješavanju svog uskog parcijalnog i osobnog interesa.

Srbi imaju Skupštinu RS-a, a Hrvati HNS. Zaključite sami jesu li Skupština RS-a i HNS u istoj ravni i znače li jednako Skupština RS za Srbe ili HNS za Hrvate. I tu su Hrvati u podređenoj poziciji.

Zašto se progone i vrijeđaju hrvatski branitelji?

Prijave za ratni zločin protiv većine Hrvatskih branitelja su podnijete 2006. godine. Većina prijava je pristigla iz Republike Srpske – oko 90%, a ostatak se odnosi na sukob između Hrvata i Muslimana. Nitko ne može zanijekati da pojedinačnih zločina nije bilo, ali prema ovolikom broju optužnica moglo bi se naslutiti da su Hrvati krivi za rat, da su samo oni napadali, a drugi ne. To naravno nije ni približno istini. Ne radi se samo o optužnicama prema braniteljima HVO-a, već i HV-a. Tu su mnogi hrvatski generali od Gotovine, Miljavca, Krstičevića itd.

Prošle su 22 godine nakon rata i progon hrvatskih branitelja i generala predstavlja samo političku utakmicu od strane srbijanske i manjoj mjeri muslimanske politike, koja destabilizira hrvatsko jedinstvo i Hrvatima daje unutarnju nesigurnost.

Milorad Dodik će, ako treba, stotinu puta ponoviti da Hrvati moraju dobiti svoj entitet, televizijski kanal na svom jeziku i puno još toga, a u stvarnosti mu se fućka na to. A, čovjek je “ušao u srce” Hrvatima.

Njegov partner i prijatelj Dragan Čović prvotno se godinama zalagao za Treći entitet, da bi od njega odustao, jer je, kako je kazao, HDZ BiH na vlasti. Nepotrebno je objašnjavati ovu brutalnu provincijalnu politiku, koja i najnepismenijima razara um, ali zanimljivo je da to pali, da Hrvati to apsorbiraju, kao da je Dragan Čović čovjek od vjere i ufanja da štiti hrvatske nacionalne interese. Ostale hrvatske stranke u BiH su još bljeđa slika HDZ-a BiH, loše su organizirane i nesposobne za politički iskorak, a kamoli nametanje istinske i potrebne nacionalne politike. HDZ BiH ima najviše novaca, ali nije sve u novcima, već….

Zašto nema smjelih HDZ-ovaca?

U HDZ BiH ne vlada sloboda govora. Zašto iz ove stranke nitko pojedinačno nije stao u obranu uhićenih branitelja. Recimo, Mladen Begić, udruge, Zdenko Ćosić, Borjana Krišto, pa barem jedan čovjek iz HDZ-a BiH. Nije Čović i nije nitko drugi.

Je li bilo opasno po osobni interes prosvjedovati zbog uhićenja? Da ne postoji neki uzvišeni nacionalni interes zbog kojeg ovi “veliki Hrvati” šute? Pa koja je to politika interesa HDZ-a BiH? Stvarno neshvatljivo, osim da se radi o političkom nedjelovanju u interesu drugih!

Gjenero objasnio je li Plenković zadovoljan Čovićem

“U zadnje vrijeme, neposredno pred Dodikov referendum, zaoštrio se svojevrsni pritisak na Hrvate u RS, na povratnike u vezi sa školovanjem djece i pravom na hrvatski jezik u nastavi. Službeno Sarajevo tu ništa ne može napraviti, ali je stvar koja je dosta čudna i nezgodna. Najnezgodniji element je što ste u tom trenutku imali savezništvo između Dodika i Čovića, kao ključnog čovjeka političke elite Hrvata u BiH. Pri tome, Čović savršeno nije vodio računa o tome što se dešava sa dijelom političkog korpusa kojeg bi on trebao zastupati. U takvim uvjetima Zagreb malo šta može napraviti. Zagreb ne može zaustaviti iseljavanje koje je ekonomski motivirano iz BiH. To ne može napraviti ni u Slavoniji, gdje cijela sela odlaze raditi u Njemačku ili Irsku” – samo je dio izjave poznatog zagrebačkog političkog analitičara Davora Gjenera novinarki Neveni Ćosić.

Ova izjava je suština hrvatske stvarnosti u BiH i zahtjeva da Hrvati u BiH upregnu vlastite unutarnje snage kako bi postale relevantan politički i društveni čimbenik BiH.

O tome što Plenković misli o Čoviću, Gjenero je kazao: “Tijekom posjete Plenkovića Mostaru bilo je postavljeno pitanje svojevrsnog savezništva između Dragana Čovića i Milorada Dodika. Plenković je odgovarao diplomatski i u rukavicama, ali je zapravo ipak dao do znanja da hrvatske vlasti takvom politikom nisu sretne. On je rekao da je Hrvatska jasno definirala svoj stav o nelegitimnosti referenduma u RS-u, ali da je legitimna suradnja političkih elita u BiH.”

Autor: Tihomir Bradvica

GOVOR MRZNJE AKTUALNOG GRADONACELNIKA BRCKO DISTRIKTA KOJI SMATRA DA SU SAMO HDZ-OVI GLASACI(3.873)I NJIHOVE OBITELJI PRAVI HRVATI A OSTALI HRVATI BRCKO DISTRIKTA KOJIH JE PREKO TRI CETVRTINE KOJI NE PODUPIRU STOZERNU STRANKU IZDAJNICI HRVATSKOG RODA,TE CAK NE ZELI DA BUDE U VLASTI SA NENACIONALNIM STRANKAMA KOJE SU IMALE NA LISTI HRVATE,A KAMOLI SA DRUGOM HRVATSKOM STRANKOM KOJA JE DOBILA 2.325 GLASOVA(STO ZNACI DA IMA POTPORU NAJMANJE 4.000 HRVATA).VISE OD POLOVICE HRVATA NE DAJE POTPORU NI JEDNOJ POLITICKOJ OPCIJI JER SMATRAJU DA JE POGUBNA.

DOMIĆ KATEGORIČAN: NE ŽELIM KOALICIJU SA STRANKAMA KOJE SU IMALE HRVATE NA LISTAMA

Anto Domić, nosilac liste brčanske organizacije HDZ-a BiH, potvrdio je da HDZ ne želi da u budućoj koaliciji dijeli vlast sa strankama koje na listama imaju kandidate hrvatske nacionalnosti, javlja Radio Brčko.

"Mi smo jasno i nedvosmisleno rekli da nećemo da dijelimo vlast sa strankama koje su imale Hrvate na izbornim listama. Što se tiče HSS-a oni su kroz kampanju retorikom pokazali da ne žele sa HDZ-om. To je partija koja nema program, oni su imali govore mržnje i nepodnošenja ljudi iz HDZ-a. Pitanje je kako ići u vlast sa strankom bez programa, strankom koja ima samo vlastite pojedinačne interese i koja za svaku priliku ima izgovor da, umjesto da rješava, nešto blokira", naglasio je Domić.

On je najavio učešće ove stranke i u budućoj garnituri vlasti. Zahvaljujući se glasačima HDZ-a na pruženoj podršci, Domić je podsjetio da je ovo vjerovatno najbolji rezultat koji je HDZ postigao od uvođenja višestranačkog sistema u BiH.

"Postignuti rezultat pokazuje da su naši birači u HDZ-u prepoznali ozbiljnu političku stranku koja vodi računa o Brčko distriktu, svim njenim stanovnicima i koja razumije naš pluralitet ovdje i koja štiti interese hrvatskog naroda na području Distrikta na način da ničim ne ugrožavamo interese drugih", rekao je Domić.

Za dobar rezultat Domić se zahvalio HDZ-ovim poslanicima u brčanskom parlamentu i članovima Vlade, "koji su svojim radom pokazali širinu djelovanja u rješavanju teških pitanja sa predstavnicima ostalih stranaka i naroda".

"Ovakav rezultat HDZ-a (skoro 4.000 glasova) i osvojena tri poslanička mandata mi smo očekivali i planirali. Očekujemo da sa koalicionim partnerima formiramo čvrstu i stabilnu Vladu na način da prilikom donošenja važnih i teških odluka nećemo imati politikantsko djelovanje ni ismijavanje Statuta i uspostavljenog sistema funkcionisanja institucija.Trudićemo se da budemo faktor stabilnosti i da i dalje nosimo reformske procese kao i do sada", rekao je aktuelni brčanski gradonačelnik Domić.

(Otisak.ba/Foto: Arhiva)

_____________________________________________________________________________________________________________________________

Drago Bojić: Vođe i mase

Teško da ima išta tragikomičnije od predizbornih stranačkih skupova koji se ovih dana održavaju diljem Bosne i Hercegovine. Zbijaju se nacionalni i stranački redovi, okupljaju se mase oko svojih vođa koji tobože samouvjereno, ozbiljnih, smrknutih i zabrinutih lica, ispaljuju velike parole. Govore im o ljudskim pravima, a stalno krše ta prava, govore im o slobodi, a drže ih u ropstvu, govore im o dostojanstvu, a svakodnevno ih ponižavaju, govore im o svjetlijoj budućnosti, a stalno ih drže u prošlosti, govore im o božanstvu nacije, a izrabljuju nacionalna dobra, govore im o radnim mjestima, a nezaposlenih sve više, govore im o ljubavi prema zavičaju, a svoju djecu šalju u druge gradove i zemlje, govore im o ugroženosti od onih drugih, a najviše ih upravo oni ugrožavaju.

Sve to okupljena masa, oboružana nacionalnim i stranačkim rekvizitima, oduševljeno i euforično, aplauzima i vikom, odobrava. Predizborno vrijeme možda ponajbolje razotkriva ljude, njihove nezajažljive ambicije, bolesnu usmjerenost na sebe, potrebu da se nešto bude. Što glomazniji plakati da se prekrije politička mizerija, što zavodljiviji politički slogani da se lakše zavara povodljive mase, što veće glave na plakatima da se sakriju male pameti, što ozbiljniji izraz lica da se prekrije nedostatak kompetencije, što bučniji predizborni skupovi da se ne čuje glas razuma, što više vanjskog sjaja i šminke da se zamaskira unutarnja bijeda i odsutnost duha, što više dodvoravanja i klanjanja vođama da se ne bi samostalno mislilo i djelovalo.

Nigdje tako brutalno precizno nije opisana odanost vođi, mentalni sklop mase i kolektivno ludilo, kao u satiričnoj priči Vođa srpskog književnika Radoja Domanovića (1873-1908), napisanoj prije više od jednog stoljeća. Slijepa poslušnost i idolatrijsko klanjanje vođama, patološka potreba da se pripada kolektivu, da se robuje gospodarima, učinila je ljude na ovim prostorima nesposobnima za samostalnost i individualnost, za kritičko mišljenje i distancu prema vođama i kolektivima, za političku kulturu koja preuzima osobnu i građansku odgovornost. Desetljećima se ponavlja isti scenarij na društveno-političkoj pozornici – kult vođe kojeg štuju i slijede omađijane i nemisleće mase.

Evo te priče u kratkim crtama: stanovnici jednog grada, pogođeni neimaštinom, glađu i vremenskim nepogodama, odlučuju da napuste svoj grad i da potraže bolje mjesto za život. Zbog međusobnog nepovjerenja, za vođu puta izabiru stranca – nepoznatog putnika koji se slučajno zadesio u gradu. Budući da je šutio cijelo vrijeme, smatrali su da je mudar i da ih baš on treba voditi. Od početka su na putu nailazili na razne prepreke i broj ljudi koji je slijedio vođu se stalno smanjivao, jer su stradavali. Na koncu su ostala samo trojica najvjernijih sljedbenika, umorni od dugog i teškog puta, očajni što su izgubili svoje najbliže, razočarani u vođu koji ih je vodio pogrešnim putem. A onda im vođa kaže da je od rođenja slijep. Oni, očajni i u smrtnom strahu, kako kaže pripovjedač, konstatiraju da ne znaju kuda će dalje.

Domanovićeva satirična priča svoje najbolje žive predstave doživljava u vrijeme predizbornih kampanja na stranačkim skupovima. Posvuda obezglavljene mase euforično, bučno i razulareno diviniziraju svoje vođe, klanjaju im se, plješću im i uvijek iznova, nakon tolikih prevara, uzaludno upiru svoje unesrećene i očajne oči očekujući da ih spase. A oni ih konstantno, od izbora do izbora, iz godine u godine, zavode, manipuliraju, ponižavaju, izrabljuju. Čini se da ovdje nije riječ samo o zatucanosti i političkoj neprosvijećenosti građana, nego i još više o njihovom mentalnom i psihičkom sklopu koji zahtijeva ozbiljne psihijatrijske tretmane.

Vođe su uvijek okružene vjernim poslušnicima, koje intimno preziru, ali ih trpe dok god im poslušno služe. Uz njih su tobože i „učene glave“, akademici, predstavnici kulturnih, obrazovnih i civilnih institucija, koji svoje društvene pozicije najčešće i zahvaljuju upravo vođi. Uz vođe su u pravilu i ušminkane hostese, stranačke i političke ikebane, koje služe kao predizborna koreografija. Vođe imaju i svoje špijune koji bdiju nad ponašanjem mase, prokazuju one koji se ne pridruže masi i koji se nedovoljno dive vođi. Vođe prate i bogati i ekonomski moćni ljudi, iz straha da im se ne bi zamjerili i tako riskirali svoj društveni i ekonomski status. Uz vođe su i lažno skrušene i pobožne žene, koje idu za njima nadajući se da će ih dodirnuti poput kipova svetaca. Za vođama trčkaraju i neki svećenici u „svetim haljinama“, slikaju se s njima, nazdravljaju im, želeći tako priskrbiti sebi društveni utjecaj i postizborne darove.

U odnosu na devedesete godine, mase koje idu za vođama su manje, jer su na tom kolektivnom političkom (nacionalnom) hodočašću, mnogi nastradali i stradavaju ili su otišli iz ove zemlje, ali oni koji su ostali i dalje slijede svoje vođe i slijedit će ih kao i u ovoj priči dok ih ne ostane šačica očajnika koji neće znati kuda dalje. Upravo to bi, primjerice, u konačnici mogla biti sudbina bosansko-hercegovačkih Hrvata koji ostaju vjerni svojim vođama, nadvijeni nad svojom osobnom i kolektivnom provalijom. Drugačije ne može ni biti, jer fanatično i mazohistički slijede političku sljepoću svojih vođa i destruktivnost njihovih nacionalnih političkih programa.

U mnoštvu pouka koje se mogu izvući iz ove priče, važna je i ta da slijepi vođa unatoč svim preprekama na koje nailazi na putu, ostaje na životu i s njim još nekolicina (trojica) najspretnijih i najvjernijih. To je slika i političkog stanja u Bosni i Hercegovini. Vođe, unatoč zloupotrebi položaja, neodgovornim upravljanjem općim dobrom, financijskim malverzacijama, služeći se prevarama, spletkama, ucjenama, potkupljivošću, ostaju stalno „na životu“. Vođe i ona najvjernija skupina njihovih sljedbenika ostaju na životu i jedini imaju korist od „politike“ koju zastupaju. Ostali su kolateralna šteta, „stradavaju“ na putu, polomljenih očekivanja i nada, upadaju u egzistencijalne i socijalne životne provalije. Ali ni oni što razočarani i frustrirani napuštaju masu, primjerice bosansko-hercegovačka dijaspora, nikad se do kraja ne oslobode idolatrijskog odnosa prema svome vođi i kolektivu kojem pripadaju.

Ne treba sažaljevati te takozvane „male obične“ ljude, koji uporno odbijaju da misle svojom glavom, koji očekuju spas od onih koji ih stalno zavode i varaju, koji su licemjerni i lažljivi, koji špijuniraju druge pa i svoje najbliže, koji ratoborno staju u obranu svojih vođa, a one rijetke koji ne slijede vođu smatraju odmetnicima i izdajicama. Već na početku puta u Domanovićevoj priči, slijepi vođa, „namršten i oborene glave“, udara u plot. Djeca vičući upozoravaju da postoje vrata, da se ne mora rušiti plot, ali stariji ih ušutkavaju, ruše plot i slijede vođu. Djeca su slika onih ljudi koji vide drugačije, bolje i dalje od vođe, ukazuju i na druge mogućnosti, nude rješenje, izlaz. Takve masa uvijek ušutkava, marginalizira, kolektivno usmrćuje. Biti politički osviješten, odgovoran i samostalan pojedinac, znači razotkriti „političku sljepoću“ vođa, njihovu lukavost i manipulacije, izaći iz zaslijepljene mase, tražiti druge mogućnosti i izlaze – ugledati vrata.

—--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

PETAR JELEČ: DIVLJANJE VELIKOSRPSKOG AGIT-PROPA

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: e-Posavina

Ovoga ljeta naša javnost je izložena neviđenoj verbalnoj agresiji srpskog vodstva s obje strane Drine koje prelazi sve granice uljuđenog i normalnog ponašanja u diplomaciji. Srbiju trenutno vode trojica ljudi koji su na ovaj ili na onaj način bili aktivno sudionici velikosrpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.

Predsjednik države je Tomislav Nikolić, četnički vojvoda koji je tijekom rata sudjelovao u etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva u Slavoniji. Predsjednik vlade je Aleksandar Vučić koji je ne tako davno u skupštini Srbije govorio kako za svakog ubijenog Srbina treba ubiti stotinu muslimana, ponajbolji je Šešeljev učenik, a na mjestu ministra vanjskih poslova je Miloševićev omladinac Ivica Dačić. Kad se pogleda kakav profil ljudi vodi Srbiju, postaje jasno da se Srbija ni za dlaku nije makla od devedesetih godina, samo što sada nema mogućnosti da svoju verbalnu agresiju pretoči u vojnu.

Sve to ne bi trebalo previše zabrinjavati ljude koji ne žive u Srbiji, da ova trojica velikosrpskih ideologa aktivno ne utječu na dizanje tenzija s ove strane Drine jer se nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da su izgubili rat u Hrvatskoj. Tako recimo Aleksandar Vučić, skupa s Miloradom Dodikom - velikim prijateljem čelnika „stožerne“ hrvatske politike u BiH - naziva legitimnu vojnu akciju Oluju „najvećim etničkim čišćenjem poslije Drugog svjetskog rata“. Zatim su napadali Hrvatsku zbog navodnog oživljavanja i divljanja ustaštva te optuživali da je današnja hrvatska država sljedbenica NDH, da se tamo slave zločinci i teroristi itd. Predsjednik tzv. Republike Srpske se na skupu s Vučićem u Beogradu skroz osokolio te je nastavio tamo gdje mu je mentor stao: „Tukli ste nam žene i decu i ubijali nas onda kada smo potpuno bili nemoćni, i mislili ste da ste junaci. Naš narod kaže da su takve kukavice… Mislili smo da su možda to potisnuli ulaskom u EU. Ali, nisu, i dalje veličaju svoje zločince… Hrvati nikad neće moći od Stepinca da naprave pozitivnu ličnost“. Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić je rekao: „Rehabilitacija Stepinca, ustaško divljanje u Srbu i širom Hrvatske, davanje imena ulicama po Mili Budaku, ustaškom ministru koji je tvorac ideje da trećinu Srba treba pobiti, trećinu protjerati i trećinu pokatoličiti, pa čak i po 10. travnju, danu stvaranja NDH, fašistički ustaški pozdrav 'Za dom spremni' po stadionima i koncertima, kukasti križevi na terenu na Poljudu, podizanje spomenika ustaškom teroristu Barišiću koji je ubio jugoslavenskog ambasadora, kao i po antifašističkim spomenicima, što je to ako ne rehabilitacija fašističke ustaške NDH. Današnju Hrvatsku vode nasljednici ustaša i nacista i nasljednici onih koji su devedesetih protjerali više od 250.000 Srba. Tragikomično je da oni danas pozivaju na europeizaciju. Jadan taj EU ako mu sistem vrijednosti počiva na današnjoj Hrvatskoj i njenim idejama rehabilitacije fašističke ustaške NDH, protiv koje se cijeli svijet borio.“

Vučić, Nikolić i Dačić, a priključuje im se i ministar u njihovoj vladi Aleksandar Vulin, ne propuštaju nijednu priliku da zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca ne nazovu ustaškim vikarom i ratnim zločincem, uz redovno ponavljanje mantre o preko 700.000 ubijenih Srba samo u Jasenovcu. O kardinalu Stepincu sam i sam pisao ističući njegove zasluge za spašavanje Židova, Srba i ostalih koje je tada proganjala ustaška vlast. Navodio sam i neke njegove postupke koje je moguće i koje treba trijezno i racionalno analizirati i koji mogu biti problematični i izloženi argumentiranoj kritici. Ali govoriti o Stepincu kao o ratnom zločincu je van svake pameti i normalnog rasuđivanja. Osobno cijenim papu Franju zbog njegovog pozitivnog pristupa mnogim problemima u današnjem svijetu, no smatram kako nije trebao popustiti srbijanskom vodstvu i osnivati zajedničku komisiju sa Srpskom pravoslavnom crkvom kako bi se pokušalo doći do nekog zajedničko stava o Stepinčevoj ulozi za vrijeme NDH. I u toj komisiji sa srpske strane sjedi poznati ratni huškač i vladika koji je blagoslivljao ratne zločince po Hrvatskoj i BiH Amfilohije Radović, što daje dodatnu tragikomičnu notu čitavom ovom pokušaju. Srpska pravoslavna crkva je bila i ostala glavni motor svih velikosrpskih osvajačkih planova i to je institucija koja nema nikakvo moralno pravo da donosi sudove o bilo kome. Poglavar te crkve Irinej je nedavno tzv. Republiku Srpsku, nastalu na etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka (zanimljivo je kako Aleksandar Vučić to ne spominje a protjerali su i pobili više ljudi samo iz Posavine nego što je nastradalo u čitavoj tzv. Republici Srpskoj Krajini) nazvao „Bogom blagoslovljenu, blagodaću Božjom osvećenu“.

Višnja Starešina je u svojoj nedavnoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji odlično zapazila: „Ključni je razlog što velikosrpski projekt nije nestao, ni vojnim porazom u 'Oluji', niti nastankom države Kosovo. Samo su redefinirani ciljevi i promijenjeni oblici djelovanja. Više nije cilj rušenjem, ubijanjem, pljačkom i progonom stvoriti etnički čistu veliku Srbiju s granicom na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, kao što su to devedesetih pokušali posljednji komunistički lider u Europi Slobodan Milošević i njegov ratni huškač, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, uz JNA kao vojnog izvršitelja radova. Tadašnjem Šešeljevu malom od kužine, aktualnom premijeru Aleksandru Vučiću i tadašnjem Miloševićevu malom od kužine, aktualnom ministru vanjskih poslova Ivici Dačiću, cilj je trajno uznemiravati i politički destabilizirati Hrvatsku“. Treba ovdje još samo nadodati da im je cilj - što nažalost uspješno rade preko Milorada Dodika - trajno destabilizirati i Bosnu i Hercegovinu uz totalnu pasivnost međunarodne zajednice i nerijetku asistenciju „hrvatske“ politike u Bosni i Hercegovini. Sonja Biserko je nedavno u svom intervjuu u Vijencu rekla kako je za Srbiju bilo i ostalo problematično samo postojanje hrvatske države i da je svaka hrvatska država za srpsku političku elitu jednostavno ustaška država.

U svemu ovome je dodatni problem što Hrvatska nema adekvatnog odgovora na ovakvo ponašanje srpskog vodstva. Hrvatska je politika npr. sve ove godine šutke prihvaćala srbijanski zakon o univerzalnoj nadležnosti i inače se previše neodlučno ponašala prema državi agresoru (posebno za vrijeme Ive Josipovića). To je dovelo do toga da je Srbija u prvoj fazi relativizirala svoju odgovornost za zločine devedesetih godina plasirajući tezu da se radilo o građanskom ratu gdje su se svi borili protiv svih. A u drugoj i konačnoj fazi, baš prema uputama drugog memoranduma SANU-a, Srbija pravi od sebe žrtvu i niječe bilo kakvu odgovornost za ratna stradanja, dapače prebacuje ih na Hrvate i Bošnjake koji su navodno napadali nevini srpski narod i poduzeli „najveće etničko čišćenje nakon Drugog svjetskog rata“. Time je izvrtanje povijesnih istina i događaja dovedeno do konačnog apsurda. Agresor se proglašava žrtvom, a žrtvu se proglašava agresorom. Za ovakvo stanje veliku odgovornost snose i mainstream-mediji i mnoštvo nevladinih udruga u Republici Hrvatskoj koji šute kao zaliveni na ovu verbalnu agresiju iz Beograda, ali se zato već godinu dana neviđenom agresivnom kampanjom u domaćoj i svjetskoj javnosti bave navodnim oživljavanjem ustaštva u Hrvatskoj. U zadnje vrijeme to u njihovim izmišljenim konstrukcijama predvodi ministar kulture Republike Hrvatske Zlatko Hasanbegović, koji je izazvao bijes čitavog spektra „kulturnjaka“ i profesionalnih „antifašista“ time što je s pravom upozorio na zlodjela komunističkog režima s kojima se RH još nije suočila i što je pokušao uvesti nešto reda u dijeljenje financijskih dotacija pojedinim nevladinim udrugama i medijima. Stoga je u Hrvatskoj „medijskoj“ i „kulturnoj“ javnosti omraženiji ministar Zlatko Hasanbegović od Aleksandra Vučića, Tomislava Nikolića i Ivice Dačića zajedno. „Da je Hrvatska ozbiljna država onda propagandni rat službenog Beograda ne bi bio ozbiljna prijetnja. Ovako, on nije prijetnja istovjetna onoj iz devedesetih. Ali čini dvostruku neugodu: zbog bezobrazluka koji dolazi iz službenog Beograda i tradicionalne nedoraslosti ili čak savezništva na koju je često nailazio u službenom Zagrebu“ (V. Starešina). Za nadati je se da će takvom ponašanju jednom doći kraj i da će Hrvatska konačno početi voditi odgovornu državničku politiku prema Srbiji i prema Bosni i Hercegovini.

Autor: fra Petar Jeleč | Svjetlo riječi

__________________

Vrijeme apsurda Tihomir Dujmović

Ne možete braniti činjenicu da ste usred privatizacijske pljačke instalirali čovjeka koji ima 173 firme, a HDZ je to napravio! Tko to brani, ili nije normalan ili ima od toga interesa. Uostalom, Tuđman potpisuje današnji Daytonski sporazum koji je metak u čelo Hrvatima u BiH!

Zašto sam kritizirao Tuđmana?

Netko tko je Tuđmana zvjerski kritizirao, sada ga brani jednakim žarom kojim ga je napadao, za razliku od brojnih HDZ-ovih medijskih, ali i političkih vedeta koji šute

Vidim da su dnevno.hr i njihov tjednik počeli objavljivati moje ranije tekstove i hvala im na tome. Nadam se da će imati snage objaviti i tekstove koji su izlazili i poslije toga, ako im njihovi sponzori to dopuste. Ali i jednima i drugima u danima kad se dijeli vlast, poručujem: ne bojte se, djeco, nemam ja nikakvih uredničkih aspiracija, vaši kadrovi će proći, ja nemam takvih ambicija.

Budite mirni i budite pošteni i objavite sve što sam pisao!

Dakle, zgranut što Tuđman ne provodi lustraciju, zgrožen što je dopustio tzv. zagrebačku krizu, gdje nitko tko nije HDZ-ovac nije mogao postati gradonačelnik Zagreba, premda je oporbena koalicija pobijedila, zgranut što mirno gleda privatizacijsku pljačku i medijsku sliku gdje je jednom Marku Veselici, samo zato jer je bio kritičan, zabranjen dolazak u ključne HTV-ove emisije i prije Tuđmanove smrti, a pogotovo kasnije, bijesnim tonom i glasom koji je za mene tipičan.

Idealisti prvi stradaju

"Vi ste jedan idealist, takvi ovdje prvi stradaju!" rekao mi je početkom 2000., nakon punih pet sati razgovora, Tonči Vrdoljak. Bjesnim na aboliciju, pogotovo vičem protiv vukovarske abolicije, razumijem da je Dinamo nastao u generalskom okružju kojem je i Tuđman pripadao, ali zato jer sam rastao 80-ih, upinjem se pokazati da je Dinamo postao simbol nečeg drugog. Ne dam da se Dinamovo ime mijenja jer je ono mojim generacijama mjera otpora, a njemu, njemu je to mjesto ispravljanja povijesnih pogrešaka u kojima je i sam sudjelovao.

Ne dam da otme moju i Hasanbegovićevu mladost u kojoj smo za Dinamo bili spremni na sve! Ne volim udbaše iz njegove okoline jer mislim da se na njima ne može graditi hrvatska država i ne mogu pjevati laude Manolićevim ljudima, uključujući Milivoja Kujundžića koji je osobno priznao da je razbijao glave splitskoj mladeži samo zato jer je išla u crkvu! A Kujundžić je bio uvaženi saborski zastupnik u Tuđmanovo vrijeme!

Osim toga, držim da je nakon Oluje, a pogotovo nakon oslobađanja Vukovara, upravo Tuđman, čovjek koji je toliko riskirao s modelom pomirbe s Udbom, ali bez lustracije, bio dužan provesti tu lustraciju. I jer ništa od toga ne radi i jer ništa od toga ne mijenja, da, žestoko ga kritiziram.

Ja, koji sam 1989., s njegovim prvim TV intervjuom, podržao njegovu hrabrost da krenemo u stvaranje države, koji sam u svakom trenutku branio taj projekt sve do Oluje, ja, upravo idealistički, ali sad s druge strane, kritiziram i bjesnim na Tuđmana.

Vladina himna o Hrvatskoj

Meni je rečenica Vlade Gotovca tih godina bila prava himna: "Hrvatska, da, ali kakva?" A mi do dana današnjega tu temu nismo stavili na dnevni red! Inače nam Hrvatska ovako ne bi izgledala. I jer i dandanas tu temu nismo stavili na dnevni red, kolone i kolone ljudi bježe van. I ako se ovako nastavi, ostavit ćemo državu udbašima i hrvatskoj ljevici jer samo oni ne bježe van!

To bi na kraju mogao biti ceh hrvatske države nastale po Tuđmanovu receptu u kojem nema lustracije! O tome tada govorim i o tome pišem! Gotovac je i tada klicao svoju himnu: "Hrvatska, hrvatska država, da, naravno, ali danas kad je stvaramo, ključno je pitanje: kakva hrvatska država, kakvu državu gradimo?"

I gledam tu HDZ-ovu i Tuđmanovu dekadenciju, tu uvjerenost da mogu raditi što hoće i gledam s druge strane ulice društvo koje se približava Banskim dvorima. I da, vjerujem Draženu Budiši, čovjeku koji je s 21 godinom života imao petlje pljunuti Titu u lice i reći hrvatskoj mladeži početkom 70-ih ovo: "Držanje svakog od nas danas odredit će našu budućnost sutra..." Dakle, od toga koliko smo danas pošteni i hrabri pisat će se i određivati naša budućnost! Tko je to u Hrvatskoj ikada izgovorio? Tko je s 21 godinom života ovako riskirao?

I da, vjerujem da je Budiša čovjek koji može zamijeniti posve istrošenog i temeljito bolesnog Tuđmana. I kad pišem da mu Ustav ne dopušta umrijeti, hoću reći da čovjek s metastazama više nije kadar voditi hrvatsku državu, ali nikoga da to javno konstatira!

Oni koji to ne misle sada i koji su i danas naložili da se objave moji stari tekstovi puni žuči protiv Tuđmana bez bilo kakvog objašnjenja, ne misle ni tada tako. Oni tada koriste Tuđmana do zadnjeg daha samo za svoje interese. To rade i danas!

Da, vjerujem tada Vladi Gotovcu, čovjeku besprijekorne nekomunističke biografije. Niti dana u Partiji, punih šest godina na robiji, od koje će na kraju i umrijeti jer je žuticu pokupio upravo u Staroj Gradiški. Ako on i Budiša koji su cijeli svoj život uložili u hrvatsku stvar, ako oni koji nikad nisu obukli Titov šinjel, misle da se Račanu ima razloga oprostiti, ako to misli jedan Vice Vukov, kojem je partija zabranila pjevati 20 godina, tko sam ja da to negiram?

Što ja kao i svi mi znamo 2000. godine o tome da je Mesić bio tajni svjedok Haaškog suda koji zapravo Tuđmanovoj vlasti radi o glavi?

Koje činjenice, koji detalji, što iz njegova držanja sugerira na samom početku da će sutra voditi izdajničku politiku? I početak nove vlasti zdušno branim, jer vidim da je Tuđman ostavio svoju mrtvu stražu koja uključuje apologetsko branjenje baš svega što je radio i da uopće ne razumije da je katarza nužna.

Obrana neobranjivog

No, kad vidim da partijski, komunistički, udbaški, isti onaj stroj koji je sjajno radio kod Tuđmana, prelazi na drugu stranu, kad vidim o čemu se radi, kad vidim da je na djelu izdaja Tuđmana u stvarima u kojima je neupitan, kad vidim da oni de facto ruše hrvatsku državu, pokrećem TV emisiju koja je pandan današnjoj "Bujici" i punih dvanaest godina vičem i urlam da je Tuđman doduše griješio, ali da ovo što se sad radi, nije promjena Tuđmanove politike, negoli izdaja Tuđmana u esencijalnim stvarima. U stvaranju i održanju hrvatske države!

Tipična, klasična izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. I tada počinjem braniti Tuđmana u onim dosegnutim nacionalnim relacijama koje je ostvario i vidim da je Tuđman tu mjera stvari. Tuđman kao načelo! Da je njegovo poimanje nacionalnih relacija nedosegnuto. Da je Tuđman griješio, ali da je u nacionalnim relacijama bio postojan, a da ga ovi ruše baš na tim pitanjima. Da Gotovac umire od raka, da je Budiša doživio izdaju kakvu nismo vidjeli, da je de facto izbačen iz HSLS-a, da više ne postoji kao politička snaga, te da su Račan i njegov SDP jedini pobjednici bitke koja je trebala biti tek dorada Tuđmanove politike.

I o tome, kad to spoznam, govorim koliko me grlo služi i noge nose. I zato mi fra Jozo Grbeš kaže: "Dujmović se ne boji jer je to čovjek koji je vidio istinu! Onaj tko vidi punu i pravu istinu, taj se ne boji!"

I ja se ne bojim i dobivam pet otkaza u petnaest godina apologije i obrane Tuđmana jer je to obrana osnova hrvatske države.

Netko tko je Tuđmana zvjerski kritizirao, sada ga brani jednakim žarom kojim ga je napadao, za razliku od brojnih HDZ-ovih medijskih, ali i političkih vedeta koji šute.

"Aha, sad razumijem, vi ste jedan prokleti idealist", definicija je velikog Tončija Vrdoljaka! I sve nakon toga moja je upravo jednostrana kritika jedne izdaje i ljudi koji su u toj izdaji sudjelovali. Da, haašku omču sam vidio kao omču o glavi hrvatske države i stajao sam i stojim uz stav da u tom slučaju nema svetih. Hrvatska iznad svega!

Nepravedna je haaška formula, ali ne prignu li glavu neki od nas, svima nama "budu glavu sekli", kako piše Zrinski. Ne uđemo li u Uniju, a tamo ne možemo dok ne izručimo sve naše heroje, mi ostajemo u balkanskom blatu. I zato, svjestan nepravde, tražim izlaz da svi ne završimo u Haagu. Kao što su nam ideju hrvatske države valjali po bleiburškom blatu. Samo to ne, to je moj patološki strah tih godina.

Zabranjeni tekstovi i emisije

Mislim da na takve stavove imam pravo ja kojem su još u Poletu 1988. godine zabranili prvi tekst protiv Partije i Jugoslavije, koji sam 1989., kada je još pola Hrvatske pjevalo "igra rock and roll cijela Jugoslavija", snimao Franju Tuđmana za OTV. Koji sam iste te godine 1989. radio TV emisiju o kardinalu Stepincu koja mi je bila zabranjena.

I nakon toga podržavao i Tuđmana i HDZ u stvaranju hrvatske države, do Oluje ga braneći u svim relacijama! No, nakon Oluje mislim da se moglo bolje, nakon oslobađanja Vukovara mislim da se moralo puno bolje. I povjerovao sam ljudima kojima se zbog biografije imalo razloga vjerovati. Kad sam vidio da nisu dorasli situaciji, kad sam vidio da se ruše temelji hrvatske države, najglasnije godinama urlam protiv toga.

"Prokleti idealist, to ste vi, Dujmoviću", kao kletva me progoni Vrdoljakova definicija. I kao takav idealist, postajem apologet Tuđmana jer se pokazuje da se ruše temelji hrvatske države, a ne da se mijenjaju njegove greške. I kad vidim da se događa izdaja Tuđmana, i to u njegovu temelju, protiv toga ustajem punog srca. I dok me bude, ustajat ću u borbi protiv rušenja temelja hrvatske države.

I u isto vrijeme ću tražiti bolju Hrvatsku od one koju je Tuđman napravio! Žao mi je da je portal na kojem sam nekad pisao pristao za judine škude objaviti od stotina i stotina mojih tekstova samo one u kojima napadam Tuđmana.

Jednom ćemo saznati koja je bila cijena te akcije. Kako god, ovo je prvi i zadnji put da svoju novinarsku dušu stavljam na stol, a radim to zbog neinformiranih domoljuba da pronađu odgovora za buduće napade kojih u ovakvoj neaboliranoj Hrvatskoj zacijelo ni sutra neće manjkati.

____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Okužena riječ ”domoljublje” mora u karantenu

AUTOR: BRANIMIR POFUK

Branimir Pofuk aaUvjeren sam da nisam osamljen u osjećanju nelagode, sve do gotovo fizičke mučnine, na spomen riječi domoljublje. Riječ je samo riječ. Slova nanizana u naziv ili ime neke pojave, stvari ili bića. Ali, problem je u načinu na koji se riječ (zlo)upotrebljava.

Ima predmeta koji su napravljeni zato da se potroše, izližu, poderu i na kraju bace. Cipele, na primjer. Ali, za razliku od onoga u čemu hodamo, riječ cipela uvijek je jednako čvrsta i u svojoj običnosti postojana. Traje i vjerno služi svojoj svrsi bez pomoći postolara. Ali, koliko je apstraktniji ili na nekoj vrijednosnoj ljestvici uzvišeniji pojam, toliko je veća opasnost da se riječ riječ koja ga označava zbog loše, pogrešne, zlonamjerne ili prekomjerne upotrebe potroši, izliže, obljutavi i čovjeku zgadi.

Takva je riječ domoljublje. Sastavljena od doma i ljubavi, u sebi nosi dvostruko snažan naboj i mogućnost da uzburka osjećaje. Upravo nad tom riječju posljednjih je godina počinjen veliki zločin. Pravi verbicid. Počinili su ga Tomislav Karamarko, HDZ, Domoljubna koalicija i čitavo mnoštvo što samozvanih, što izabranih i zaposlenih glasnogovornika, predstavnika i predvodnika skupina širokog političkog spektra zvanog hrvatska desnica.

Prekomjernost upotrebe poprimala je osobito zastrašujuće razmjere tijekom predizbornih kampanja, o velikim praznicima i blagdanima, u crkvama, komentarima i na gotovo svim političkim skupovima desnog predznaka.

Hrvatska desnica, HDZ, čitava Domoljubna koalicija, a ponajviše njihov politički predvodnik Tomislav Karamarko uglavnom nisu bili toliko suptilni da bi ostali samo na hvaljenju i isticanju vlastitog domoljublja. Mnogi od njih, a prije svih Tomislav Karamarko, koji je davao intonaciju i primjer, činili su mnogo više od ukazivanja na manjak domoljublja svojih neistomišljenika

Međutim, prekomjerna i prečesta upotreba nipošto nije najgore što se riječi domoljublje dogodilo. Naime, ako se političari hvale i diče svojim domoljubljem u kontekstu usporedbe s drugim političarima ili strankama, oni samim tim, čak kada to i ne izreknu, svojim suparnicima i političkim protivnicima pripisuju i spočitavaju manjak istoga.

No, hrvatska desnica, HDZ, čitava Domoljubna koalicija, a ponajviše njihov politički predvodnik Tomislav Karamarko uglavnom nisu bili toliko suptilni da bi ostali samo na hvaljenju i isticanju vlastitog domoljublja. Mnogi od njih, a prije svih Tomislav Karamarko, koji je davao intonaciju i primjer, činili su mnogo više od ukazivanja na manjak domoljublja svojih neistomišljenika.

Najprije su sebe same proglasili i mjerom, i jedinim ovlaštenim mjeriteljima hrvatskog domoljublja. A onda su, prema tom izopačenom kriteriju, počeli ocjenjivati ostale, sve dok dobru polovicu hrvatske politike, biračkog tijela, građana i naposljetku hrvatskog naroda nisu proglasili – neprijateljima. Dakle, ne lošim ili preslabim domoljubima u odnosu na nedostižnost njihove uzorne ljubavi prema Hrvatskoj, nego baš neprijateljima.

U tom izmišljanju, stvaranju i etiketiranju neprijatelja, hrvatska je desnica, nažalost, uglavnom iscrpila svu svoju maštovitost i kreativnost.

Otkako je krenuo u pohod na vlast, od Tomislava Karamarka mogli ste čuti samo vrlo uopćene kritike loše gospodarske politike SDP-a i Vlade Zorana Milanovića i Kukuriku koalicije. Ali, i te općenite opaske i primjedbe, kakvima se svi mi, laici, razbacujemo uz kavu, Tomislav Karamarko morao je začiniti riječnikom svoje vlastite domoljubno-političke ekonomije.

Uvjeren sam da nisam osamljen u osjećanju nelagode, sve do gotovo fizičke mučnine, na spomen riječi domoljublje. Riječ je samo riječ. Slova nanizana u naziv ili ime neke pojave, stvari ili bića. Ali, problem je u načinu na koji se riječ (zlo)upotrebljava

To što su bili nesposobni, u Karamarkovim govorima bio je manji grijeh Milanovića i njegovih. Naglasak je bio na pridjevima kao što su nenarodni, protunarodni, anacionalni, protuhrvatski… da nabrojimo samo one najblaže. Uglavnom, sve suprotno od domoljublja, vrline kojom je Karamarko najčešće kitio svoj ljudski i politički profil i ispirao svoja usta.

Osim što su sami tako govorili, na takvo prosuđivanje i osuđivanje neistomišljenika poticali su i sve svoje simpatizere i podupiratelje. Nažalost, s velikim uspjehom. Svaki kritičar ili oponent bilo čega ili bilo koga s desnice, po kratkom postupku bude proglašen jugonacionalistom, komunistom, boljševikom ili, najjednostavnije, Srbinom. A ako je doista Srbin, onda četnikom.

Stara je to priča. Onaj tko želi voditi narod, a ne zna, ne može ili ne želi pružiti mu išta novo, svježe, maštovito, lijepo, nadahnjujuće, opipljivo i ohrabrujuće, takav ljudima uvijek daje ono što je najlakše proizvesti: neprijatelje.

Hillary Clinton neki je dan ovako opisala kampanju Donalda Trumpa: “On želi pobijediti potpirujući u ljudima strah, trljajući im na rane sol i neprestano ih podsjećajući kako je on sâm velik”.

Upravo u tome usavršio se Tomislav Karamarko na čelu Domoljubne koalicije. Ljudska srca naložiti strahom, utrljati sol u rane i proglasiti se zaštitnikom i iscjeliteljem. I na taj je način pobijedio – zamalo.

Aktualna politička predstava, kakvu u našem neiskustvu s demokracijom nismo mogli ni zamisliti, ima mnogo slojeva, uzroka, povoda i mogućih ishoda. Doduše, Tomislavu Karamarku i čitavom HDZ-u svakim danom, čini se, ostaje sve manje mogućih dobrih poteza.

Kako god da se ova domoljubna havarija završi, u onome što se već dogodilo ja vidim veliku priliku za HDZ, za desnicu, ljevicu i sve ljude u ovom društvu i narodu koji tu staru lekciju još nisu svladali, da sada nauče i za sva vremena upamte: u politici se iza domoljublja uvijek skrivaju nesposobnjakovići i hulje

Jedan dio desnice već upozorava: Karamarko mora otići, ali, ako se na vlast vrati Milanović to je kraj. Kraj čega? Valjda Hrvatske, svijeta i naših života. A zašto? Pa zna se, zato što je Milanović anacionalan, nenarodan, protunarodan…

Upravo zato, kako god da se ova domoljubna havarija završi, u onome što se već dogodilo ja vidim veliku priliku za HDZ, za desnicu, ljevicu i sve ljude u ovom društvu i narodu koji tu staru lekciju još nisu svladali, da sada nauče i za sva vremena upamte: u politici se iza domoljublja uvijek skrivaju nesposobnjakovići i hulje.

Meni će dugo trebati da s tako običnog, normalnog i prirodnog pojma domoljublje sperem glas i neiskrenost Tomislava Karamarka. Riječ je gadno okužena i bilo bi najbolje da je na neko vrijeme stavimo u karantenu, da je barem jedan čitav izborni ciklus ne koristi nitko. A onda, za nekih pet ili deset godina, neka je očišćenu svečano izrekne onaj tko to zasluži pameću, mudrošću, poštenjem i radom za dobro svih.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

—----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

DUŠAN BILANDŽIĆ

Tuđman mi je rekao - 'Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici'

Akademik i političar govori o suradnji s Franjom Tuđmanom i njegovoj ulozi u pokušaju podjele BiH, i događajima vezanima uz raspad SFRJ

'Samo je Milošević mogao biti pokretač ratnog stroja zahvaljujući presudnom utjecaju na JNA', kaže Bilandžić

Akademik Dušan Bilandžić u intervjuu Nacionalu prvi put otvoreno govori o ulozi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine. Osobno je sudjelovao u tim pregovorima koje su vodila dva ekspertna tima, srpski i hrvatski, a koje su osnovali predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Ti su timovi djelovali pod egidom timova "za normalizaciju srpsko-hrvatskih odnosa". Bilandžić se osvrnuo i na svoju suradnju s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali i na neke događaje vezane za raspad bivše jugoslavenske države. Bilandžić je od 1942. bio partizan i sudionik NOB-a. U poslijeratnoj Jugoslaviji kao pukovnik radio je i u Generalštabu JNA, u njegovoj Prvoj upravi. Bio je u sobi do sobe prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ali i generala Veljka Kadijevića, koji je bio zadnji jugoslavenski ministar obrane u vrijeme početka rata na prostoru bivše Jugoslavije.

Dvije su knjige obilježile Bilandžićevo znanstveno djelovanje: "Historija SFRJ" iz 1978. i "Hrvatska moderna povijest" iz 1999. U 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća bio je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Premda je predsjednik Tuđman u izjavi pred TV kamerama Bilandžića u jednom trenutku nazvao "čudovištem" iziritiran nekim njegovim feljtonističkim napisama, kasnije je, ipak, nastavio surađivati s njim. Kako je bilo surađivati s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom?

- Naša je suradnja počela neposredno nakon prvih višestranačkih izbora 1990. Bio sam potpredsjednik u tadašnjem republičkom predsjedništvu. Kad je Franjo Tuđman izabran za predsjednika Predsjedništva, sastavio je drugačije taj kolektivni državni organ, koji je bio na čelu nekadašnjih, još uvijek socijalističkih republika u bivšoj Jugoslaviji. Postao sam član Predsjedništva kao predstavnik SKH-SDP-a, dakle, stranke koja je izgubila na izborima. Tuđman je, inače, mrzio kolektivna rukovodstva. Kad nas je okupio, rekao je: "Ovo nije nikakvo predsjedništvo. Ja sam predsjednik, a vi ste potpredsjednici republike". U Predsjedništvu sam ostao 7 mjeseci.

Je li vas on izabrao za potpredsjednika?

- Njegova je odluka bila presudna. Ali formalno je tražio da SKH-SDP, nakon izgubljenih izbora, postavi svog predstavnika među šest potpredsjednika u republičkom predsjedništvu. Kod njega me je, zapravo, delegirao Ivica Račan.

Već ste izjavljivali da ste čuli da je, navodno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman bio opsjednut idejom podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Je li vam on to i osobno govorio?

- Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali "pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa", bila je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.

Što vam predsjednik Tuđman konkretno rekao?

- Rekao nam je da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.

Je li vam dao i neke konkretne upute?

- Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: "Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora." Pitao me je: "Zašto?" Odgovorio sam mu: prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram, jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.

A što bi, u tom slučaju, bilo s Bošnjacima?

- To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. "Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva", odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao.

Nije, dakle, bilo jednostavno predsjednika Tuđmana uvjeriti u svoje stavove?

- Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: "Hoće, hoće." U jednom je trenutku rekao: "Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo." A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.

Je li, međutim, računao na to da to može dovesti do rata?

- Moram priznati da s ratom uopće nije računao. Nikada ga nije uzimao u obzir u prethodnim razmatranjima. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobri saveznici. S druge strane, smatrao je da međunarodna zajednica ne može i neće intervenirati. Pitao me je kako će to međunarodna zajednica intervenirati, čime. Govorio je da je to nemoguće.

Jeste li mu proturječili?

- Podsjećao sam ga da je i njega, ali i Miloševića u Beogradu posjetio američki veleposlanik Warren Zimmermann i da im je rekao da nema ništa od promjena republičkih granica. U istom su tonu bile i sve poruke tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera. Govorio mi je da je to što govorim bez veze. Odmahivao je rukom i tumačio mi kako ništa ne razumijem. Franjo Tuđman je vodio svoju politiku bez ikakvih ambicija da objasni i protumači zašto nešto radi. Bosnu treba podijeliti i gotova stvar. O tome se nema što pričati.

Što ste vi konkretno radili u tim pregovorima?

- Pokušavali smo srpsku delegaciju vrtjeti oko malog prsta. Preliminarno pitanje koje smo Dušana Bilandžića

uvijek postavljali bilo je: da li priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata. Taj je rat stvorio federativnu Jugoslaviju s granicama republika. Kosta Mihajlović nam je rekao: "To su gluposti. Tito i Kardelj su stvorili te granice. Oni su stvorili takvu Jugoslaviju, pa Srbi onda ne priznaju rezultate NOB-a." Doslovno je tako rekao. Mi smo, pak, inzistirali na tome. Prije bilo kakvih drugih razgovora rekli smo da mi priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata, a NOB je stvorio BiH. Tvrdili smo da to mora biti polazište, a oni takav pristup nisu prihvaćali.

Niste ni prihvatili tezu da je BiH stvorio turski imperij?

- Ne. To smo morali i Tuđmanu objašnjavati, iako njemu nije bilo moguće bilo što objasniti.

No s predsjednikom Tuđmanom poznavali ste od prije.

- Znali smo se još iz Generalštaba JNA iz Beograda. Bili smo soba do sobe, tri pukovnika: Franjo Tuđman, ja i Veljko Kadijević, koji je u vrijeme početka rata u bivšoj Jugoslaviji bio ministar obrane. Od 1958. do 1962. nas trojica radili smo zajedno u Prvoj upravi Generalštaba. To je bila elitna organizacijska jedinica bivše jugoslavenske vojske zadužena za izradu ratnog plana.

Kako je počela vaša suradnja nakon ulaska u Predsjedništvo Hrvatske?

- Na prvoj se sjednici odlučivalo o mandataru za predsjednika vlade. On je predložio da to bude Stipe Mesić. Budući da se Tuđmanu nitko nije mogao suprotstaviti, Mesić je postao prvi predsjednik hrvatske vlade. Druga točka dnevnog reda koju je postavio bila je pitanje određivanja naših plaća. Pitao je ima li netko kakvu ideju, a kako se nitko nije javio, sam je izašao sa svojim prijedlogom. Nije dopuštao da se spominje dinar, koji je još bio konvertibilna nacionalna valuta, pa je rekao ovako: "Vama, potpredsjednicima 4000 maraka, a meni 7000 maraka." Kad je pitao protivi li se tko tom prijedlogu, samo sam se ja javio. Bio sam protiv jer sam smatrao da mi sami ne možemo sebi određivati plaće. S druge strane, bivši članovi tog predsjedništva imali su 1800 njemačkih maraka, pa sam zaključio da će se plaće udvostručiti u cijeloj državnoj upravi, da će nam puknuti proračun, da to nećemo moći financirati.

Kako je on na to reagirao?

- Rekao mi je da ne kompliciram, jer mi moramo dobro nagraditi naše ljude da ne bi bili skloni korupciji i mitu. Kad sam ga pitao kako je odredio taj kriterij, on mi je odgovorio da je čuo da je toliku plaću imao Milan Kučan u Sloveniji. U to sam vrijeme pravio neke analize, pa sam znao da je Slovenija imala oko 50 posto bolje ekonomske pokazatelje nego Hrvatska, pa si je to mogla dopustiti. Pokušao sam mu objasniti da se ne možemo tako uspoređivati, a on je tada kao protuargument upotrijebio drugi podatak. Rekao je da Hrvatska ima dvostruko više stanovnika od Slovenije.

Kolike su tada bile uobičajene plaće za tu vrstu posla?

- Naši su prethodnici imali 1800 maraka, pa sam smatrao da su tako visoke plaće neodržive, da će razoriti fondove za mirovine, zdravstvo, školstvo. Njegov je prijedlog bio krajnje voluntaristički. To je bio naš prvi sastanak, a poslije su se i sve druge stvari događale na sličan način.

Može li se kazati da ste bili Tuđmanov prijatelj?

- Bili smo veoma dobri poznanici. Dok još nisam živio u Zagrebu, a dolazio sam ovamo s obitelji, odsjedao sam kod njega, a ne u hotelu. Čitao sam njegove radove, ali se o onome što je napisao s njim nije moglo razgovarati. Nije prihvaćao kritike.

Je li predviđao da će doći do rata na prostoru bivše Jugoslavije?

- Ne, nikada mi nije spomenuo ratnu opciju prije nego što je rat stvarno počeo.

Gdje je, po vama, predsjednik Franjo Tuđman pogriješio?

- Htio bih upozoriti na strategijsku grešku svih lidera na bivšem jugoslavenskom prostoru nakon Titove smrti. Kad se raspao Sovjetski Savez, stvoreno je 17 novih država. U tom su se kontekstu počele osamostaljivati i republike u Jugoslaviji. Kao novi lideri počinju djelovati Franjo Tuđman, Milan Kučan, Slobodan Milošević, Kiro Gligorov, Alija Izetbegović, Veselin Đuranović. Oni žele u tom slomu Jugoslavije proširiti svoje teritorije. Crnogorci tako sanjaju o Dubrovniku i Palama. Milošević je smatrao da je trenutak povoljan za Srbiju da ostvari višestoljetnu viziju o stvaranju velike Srbije na tlu raspadnute Jugoslavije.

Ali Slovenci su izašli iz Jugoslavije bez većih problema.

- Pitao sam jednom Stipu Mesića dok je još bio na čelu Predsjedništva bivše Jugoslavije je li osjetio da Srbi guraju Slovence izvan Jugoslavije. On mi je na to rekao da ne samo da je osjetio nego da zna da im je rečeno: "Idite, bre, što pre." Kad je završen 14. Kongres SKJ, održan je sastanak političkog vrha Srbije. Zaključili su: kao što se raspala partija, tako će se raspasti i Jugoslavija, a oni trebaju pripremiti načine kako pripojiti BiH, ali i dijelove Hrvatske. Bili su spremni dati samo zapadnu Hercegovinu. Po takvim je uputama kasnije i djelovao njihov spomenuti ekspertni tim za normalizaciju odnosa između Srbije i Hrvatske.

Nakon tri runde razgovora što ste rekli predsjedniku Tuđmanu?

- Rekao sam mu: "Franjo, sa Srbima se ne može."

Zašto se nije moglo?

- Objašnjavao sam mu da otvoreno traže Baranju i Kninsku krajinu. Pitao sam ga gdje se može povući ta crta razgraničenja u BiH, a on mi je rekao da se držimo linije Banovine Hrvatske. To je značilo od Banje Luke prema Mostaru, zapadno od Neretve je hrvatsko, a istočno od Neretve srpsko.

A Bošnjaci ne postoje?

- O njima nije trebalo voditi računa. Srpska delegacija nas je čak uvjeravala da NATO priželjkuje da Srbija i Hrvatska istjeraju Muslimane u Tursku. Tada sam rekao Kosti Mihajloviću neka nam pokaže taj dokument NATO-a. Imao sam na umu da je upravo Turska glavni saveznik NATO-a na južnom boku. On mi je na to odgovorio da je njihov predsjednik našem predsjedniku podastro taj stav NATO-a o poželjnom iseljavanju Muslimana iz Bosne. Bilo je to nacionalističko ludilo. Milošević je, očito, imao namjeru realizirati ideju Velike Srbije.

A kakve su bile pozicije u razgovorima o bosanskoj Posavini? Tamo je živio veliki broj Hrvata.

- Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: "Naši predsjednici su dogovorili da cijela Posavina pripadne Srbiji." Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.

Ali u bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.

- To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.

Smatrate li onda predsjednika Tuđmana i krivcem za rat na prostoru bivše Jugoslavije?

- To ne. Osvajač je bio Slobodan Milošević. Jedino je on, objektivno, i mogao biti pokretač ratnog stroja. U Miloševićevim rukama su bili ključevi rata i mira. On je, zapravo, imao revolver. Imao je oružje u rukama zahvaljujući presudnom utjecaju na vojsku – tadašnju JNA. S druge strane, svi lideri novih država: Hrvatske, BiH i Slovenije trčali su k Miloševiću u Beograd. Slovenski predsjednik Milan Kučan išao je k njemu kako bi Srbija prihvatila odlazak Slovenije iz Jugoslavije. To je i dobio. Rat u Sloveniji je bio, zapravo, fingiran sukob premda su i u njemu ginuli ljudi.

Tko je, zapravo, pokrenuo rat?

- Četverogodišnji rat na prostoru bivše Jugolsavije protiv tada već samostalnih država, bivših jugoslavenskih republika, pokrenuo je Slobodan Milošević. No nakon tog četverogodišnjeg rata Srbija se našla u istoj poziciji na kojoj bila i prije rata. Na kraju je morala prihvatiti avnojevske granice bivših federalnih jedinica, koje je nastojala srušiti. S druge strane, godine izolacije od međunarodne zajednice, ali i samoizolacije Srbije od suradnje s međunarodnom zajednicom, ostavile su teške posljedice na gospodarstvo i standard građana u Srbiji. Stvoreno je teško naslijeđe, koje ju nastavlja osiromašivati.

A je li Alija Izetbegović, bosanski lider, išao k Miloševiću?

- I Alija Izetbegović je išao k Miloševiću u Beograd. S Hrvatskom nije imao nikakvih problema, pa u Zagreb nije morao dolaziti. Znao je da mu opasnost prijeti iz Beograda. Kad je riječ o BiH, postojala je tradicija još iz NOB-a, a ona je nastavljena posebno 60-ih godina. Tito, Kardelj i Bakarić forsirali su da tzv. jugoslavenska periferija, dakle, područje izvan trokuta SHS – Srbije, Hrvatske i Slovenije, postane politički faktor. Ta "periferija" bili su BiH, Makedonija, Crna Gora, Kosovo i Vojvodina. Tito je govorio Branku Mikuliću i Hamdiji Pozdercu da se ponašaju kao država, a ne obična republika. Titov je kurs bio stvoriti ravnotežu ostalih republika prema Srbiji.

Postoji teza da Slovenija nije ušla u projekt izgradnje vlastite države zbog potrage za državnošću, već zbog otpora Miloševića jednoj od glavnih slovenskih političkih parola "Europa zdaj", odnosno "Europa sada".

- U slovenskom su vodstvu odavno bili svjesni neodrživosti Jugoslavije kao povijesnog projekta. Još 28. studenoga 1965. Edvard Kardelj je podnio jedan referat partijskom vrhu u kojem je dao procjenu što će se dogoditi kada ode Tito i ostali lideri revolucije. U tom je referatu iznio svoju temeljnu misao: "Jugoslavija je povijesno neodrživa". Njegova je teza bila da je "jugoslavensko pitanje svjetsko pitanje" – da se moramo pripremati za tzv. razdruživanje. Tvrdio je da Srbija priprema udar na avnojevsku Jugoslaviju. Izrijekom je tada rekao da kao lideri revolucije moraju spriječiti taj hegemonistički plan.

Kako su srpski predstavnici reagirali na to Kardeljevo izlaganje?

- Na tom je sastanku bio i poznati srpski rukovodilac Aleksandar Ranković, čuveni šef tajnih službi, koji još nije bio smijenjen. On nije rekao ni riječi.

Nedavno sam čuo tezu da je Kardelj govorio i da će Jugoslavija postati jedna od sovjetskih republika pod patronatom Moskve.

- To je bila samo Kardeljeva igra. Još uoči VII. Kongresa SKJ, na pripremnom sastanku u Ljubljani Kardelj je nedvosmisleno lansirao tezu da je Jugoslavija privremena "tranzitna tvorevina". Na sastanku je kao član CK SKJ bio i Dobrica Ćosić. Javio se za riječ i rekao: "Druže Kardelj, molim vas ponovite, nije mi jasno. To znači da je Jugoslavija privremena." Kardelj mu je tada odgovorio: "Tako, tako", a Dobrica Ćosić je ostao šokiran. Za Ćosića je Jugoslavija bila vječna tvorevina kao manje-više srpska država. Kardelj nikada nije vjerovao u opstojnost jugoslavenske države, a Tito je bio lukav i oko toga se nije izjašnjavao. On je, ipak, bio šef te države i nije mogao tako nešto reći, jer je bio svjestan da bez te države nema ni njega. Kardelj je tada objašnjavao da će u novim okolnostima Srbija moći uspostaviti bliže odnose sa svojim susjedima Bugarskom i Rumunjskom, a Slovenija s Austrijom i Italijom.

Kada ste počeli blisko surađivati s Kardeljom?

- Između nas dvojice postojao je specifičan odnos. Na prijedlog Vladimira Bakarića bio sam postavljen za direktora partijskog Centra za društvena istraživanja u Beogradu, a Kardelj je bio predsjednik njegova Savjeta. Taj je centar djelovao kao neka vrsta instituta, a služio je i za probijanje naših ideja. Dok je Kardelj tvrdio da je Jugoslavija neodrživa, Vladimir Bakarić je govorio sljedeće: "Da je hrvatski narod pitan, ni prva, ni druga Jugoslavija ne bi bile stvorene." Tko je tada pitao Srbe i Hrvate hoćete li ili nećete Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata velike sile nedvosmisleno su zaključile da sve države koje je Hitler razorio treba obnoviti. To je bio slučaj i s Čehoslovačkom i s Jugoslavijom.

Niste podupirali maspok 1971., zašto?

- To je bila besmislena akcija u kojoj su oni deklarirali bitku za devize, a znali su da je Tito već pripremao projekt za razdruživanje Jugoslavije. Zbog maspoka je novi ustav, koji je stvorio pretpostavke za razdruživanje nekadašnjih jugoslavenskih republika, donijet dvije godine kasnije. Planirano je bilo da se donese 1972., a onda je odluka odgođena za 1974. A Tito je 1971. u jednom trenutku rekao srpskom partijskom rukovodiocu Petru Nikeziću: "Kad biste znali što ja mislim, vi biste se smrznuli." Smisao njegove poruke bio je da nema namjeru očuvati Jugoslaviju po svaku cijenu.

http://arhiva.nacional.hr/clanak/131028/tudman-mi-je-rekao-kad-podijelimo-bosnu-ja-i-sloba-bit-cemo-saveznici

POVJESNIČARI B. MATKOVIĆ I PILIĆ OPTUŽUJU I AKTUALNU VLAST:

I Hasanbegović i Kolinda ŠTITE MIT o Jasenovcu te BLOKIRAJU ISTINU! Sve isto kao 1945.

Zašto i nova vlast blokira otkrivanje istine o poslijeratnom logoru Jasenovac, zašto je Ministarstvo kulture – koje vodi povjesničar dr. Zlatko Hasanbegović – ‘zadnja linija obrane laži o Jasenovcu’ te zbog čega i lijeve i desne političke elite dobro žive od Jasenovca i Bleiburga te zašto ne žele da se prošlost – oko koje se svađamo – napokon temeljito istraži, okrivaju mr. sc. Blanka Matković i Stipe Pilić

Nakon nedavnog razgovora s dr. Josipom Jurčevićem o spornoj povijesti logora Jasenovac, javila nam se povjesničarka mr. sc. Blanka Matković te nas (s pravom) upitala zašto dr. Jurčevića pitamo u vezi s njezinim otkrićima, odnosno izvornim arhivskim dokumentima o postojanju logora Jasenovac i nakon svibnja 1945. godine, koje su pronašli ona i Stipe Pilić.

”Mi (Blanka Matković i Stipe Pilić) ne tvrdimo da je Jasenovac kao logor postojao i nakon svibnja 1945. Mi smo to, za razliku od Jurčevića i drugih autora, DOKAZALI IZVORNIM ARHIVSKIM DOKUMENTIMA KOJE SMO PRONAŠLi”, napomenula je Blanka Matković.

Uputila nas je potom na šokantnu istinu o Jasenovcu, u intervjuu kojeg su njih dvoje (Matković i Pilić) dali portalu Hrsvijet.

Prenijet ćemo ovdje najzanimljivije dijelove tog intervjua.

Pitanje Jasenovca, odnosno velikosrpski mit o Jasenovcu, sedam se desetljeća koristi za sotoniziranje hrvatskog naroda i države. Povod najnovijeg “izvlačenja” ove teme u medije je nedavna premijera dokumentarnog filmu Jakova Sedlara ‘Jasenovac – istina’.

Analitičari, međutim, upozoravaju kako uzrok najnovijeg medijskog interesa na ovu temu treba tražiti u izravnim i neizravnim pritiscima iz Srbije koji su u biti odgovor na promjene vanjskopolitičkog kursa koji su ranije zacrtali Ivo Josipović i Vesna Pusić.

Zanimljiva je činjenica da dio političkih elita i povjesničara u Republici Hrvatskoj prema Jasenovačkom mitu ima ista ili slična gledišta kao i politički vrh Srbije i tamošnji povjesničari bliski SANU.

Povjesničari Blanka Matković i Stipe Pilić, pak, u svojem znanstvenom radu ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ iskazuju sasvim suprotno mišljenje i iznose dokaze koji upućuju na postojanje logora u Jasenovcu i nakon 1945. godine.

-Kako ste započeli vaše istraživanje i zašto? Jeste li bili motivirani isključivo istraživanjem Jasenovca?

Matković: Istraživanje sam započela potpuno samostalno u proljeće 2006. U jesen 2007. pridružio mi se kolega Pilić i od tada samo zajednički istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji. Kolega Pilić je također istraživao u Arhivu Republike Srpske u Banja Luci, a ja u National Archives u Londonu. Motivirani nismo bili isključivo Jasenovcem, već općenito dosadašnjim pristupom kontroverznim temama u hrvatskoj povijesti koji se redovito nalaze na dnevnom meniju političara te samoproglašenih povjesničara i intelektualaca od kojih mnogi nisu nikada posjetili niti jedan hrvatski arhiv ili su svoje posjete ograničili vremenski i prostorno.

No, u okolnostima u kojima se već desetljećima hrvatska povijest sakati i prekraja, Jasenovac je neminovno morao biti dijelom našeg istraživanja. Prije deset godina otkrili smo neke dokumente o ratnom logoru Jasenovac koji još nisu objavljeni. Između 2008. i 2011. bili smo angažirani na projektu Hrvatskog državnog arhiva (HDA) o ratnim zločinima počinjenima nad hrvatskim građanima krajem i neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1946.), a kojeg je HDA proveo na zahtjev Državnog odvjetništva RH. Tada se fokus našeg istraživanja privremeno prebacio na navedene godine i upravo smo tijekom tog razdoblja pronašli i prve dokumente o poratnom logoru u Jasenovcu. Tijekom našeg istraživanja za HDA pripremili smo jedanaest opsežnih elaborata o zločinima na Macelju, Kočevskom rogu, Celju, Ljubljani, kninsko-drniškom području, Lici, Jazovci, Karlovcu, Ogulinu, Samoboru, Širokom Brijegu, Mostaru, Stocu i drugdje. Elaborat o Kočevskom Rogu korišten je i u istrazi protiv Sime Dubajića i u lipnju 2009. o njemu sam dala iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu. U to vrijeme DORH-u, Policijskoj upravi Zagrebačkoj i Ministarstvu kulture dostavili smo i druga izvješća koja su tražili zajedno sa svim dokumentima koji su podupirali naše tvrdnje. Pojedini elaborati naknadno su nadopunjeni i objavljeni kao izvorni znanstveni radovi. Ostali će biti objavljeni u skorijoj budućnosti.

-Vaše istraživanje izazvalo je određene kotroverze i burne reakcije u javnosti. Na kojim se principima temelji vaš pristup znanstvenom radu?

Matković: Naš rad temelji se na nekoliko jednostavnih načela od kojih nikada i nigdje ne odstupamo. Surađujemo s onim istraživačima koji su u stanju poštivati ova načela iako ovaj pristup garantira dugotrajan i mukotrpan rad koji malo tko prihvaća s entuzijazmom.

Smatramo da je izvorno arhivsko gradivo primarni izvor podataka, uz materijalne dokaze kada je to moguće. Ne zadovoljavamo se samo jednim dokumentom, čak i onda kada taj bez ikakve dvojbe jasno i glasno otkriva novi podatak. Takav dokument smatramo prvim korakom, no posao nije završen dok ne pronađemo još nekoliko dokumenata kojima možemo potvrditi vjerodostojnost onog prvog. Naglasak je na podacima koji se poklapaju i zajednički svjedoče o događaju, a na one podatke u kojima postoji odstupanje kritički se osvrćemo ostavljajući naravno prostora za daljnja istraživanja.

-Kakav je vaš odnos prema svjedočanstvima i odudaraju li ona od navoda arhivskih dokumenata?

Matković: Svjedočanstvima pristupamo na još stroži način i redovito tražimo način da ih potvrdimo ili demantiramo arhivskim dokumentima. No, činjenica ostaje da se ključni detalji moraju poklapati. Posebna pažnja posvećuje se žrtvama i njihovim osobnim podacima. Licitiranja brojkama ne smije biti. Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Ovakav stav temelji se na našem shvaćanju da je navijanje za što većim brojem žrtava u dnevnopolitičke svrhe i za nečije privatne interese jednom riječju degutantno. Zar patnja jedne osobe nije dovoljna i strašna? Treba li jedna osoba radi udovoljavanja statistici biti pretvorena u pet ili deset? Treba li čovjek umrijeti više puta da bi se netko njegovim stradanjem okoristio?

Pretpostavljamo da se nitko nije nadao da ćemo pronaći i dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac, no zato ću ovdje nadodati i četvrto načelo na kojemu se temelji naš rad, a to je da riječi poput ‘nema’, ‘ne može se’, ‘ne postoji’ i slične floskule ne postoje u našem rječniku. Dokle god se ne pregleda cjelokupno arhivsko gradivo, ne smiju se donositi bilo kakvi konačni zaključci. Među milijunima dokumenata često je veoma teško pronaći ono što vam treba, a naročito onda kada tragate za nečim što je toliko dugo bilo skriveno.

-U vašem znanstvenom radu o poslijeratnom logoru Jasenovac istaknuli ste da kroz proteklih sedamdesetak godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu. Zašto?

Matković: Ovo pitanje bi trebalo uputiti svima onima koji su na bilo koji način bili uključeni u istraživanje i promoviranje ove problematike. Kao što smo istaknuli u svom radu, dok je do 1990. za to i bilo opravdanja, poslije te godine u RH su izvori, barem službeno, dostupni povjesničarima i istraživačima bez straha za sigurnost ili život. Spominjanje poslijeratnog logora Jasenovac dosada je bilo sporadično, fragmentarno i nesustavno. Dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Povremeni pokušaji da se istraži moguće djelovanje poslijeratnog logora Jasenovac bilo je prigodničarsko i uglavnom na amaterskoj razini, a poticaj je najmanje dolazio od samih povjesničara. Razlozi su bili nedostupno izvorno gradivo koje se uglavnom nalazi u Vojnom arhivu u Beogradu, ali i komoditet povjesničara i istraživača. Onom dijelu povjesničara koji nastavljaju ‘borbenu tradiciju’ jugoslavenske historiografije takvo stanje odgovara jer na taj način suvereno vlada temom, sadržajem, vremenom i prostorom. Ostali možda nisu bili dovoljno spremni na dugogodišnje kopanje po svim hrvatsim arhivima i to da bi se napisao jedan jedini rad, iako doduše jako vrijedan.ministar hasan

– Kad je pitanje poslijeratnog logora Jasenovac došlo u fokus vaše pažnje?

Matković: Povodom pete godišnjice smrti povjesničarke Ljubice Štefan, publicist Damir Borovčak objavio je u ožujku 2007. u Glasu Koncila tekst u kojemu je naveo da se ‘ovih dana povodom posjeta biskupa Škvorčevića Jasenovcu, ponovno javlja glas o potrebi spoznaje pune istine o tom logoru’. Borovčak tom prilikom citira Josipa Jurčevića koji je izjavio da je ‘jasenovački logor nakon 1945. bio logor za poražene u ratu’ te da se ‘o tome još uvijek šuti i ne pokreće znanstveno istraživanje stvarnog stanja’. Čekaju li povjesničari da država pokrene to znanstveno istraživanje? Pa tko je zainteresiranim povjesničarima svih ovih godina smetao da ga obave sami, onako kako smo mi to učinili? Uostalom, u prvih pet godina našeg istraživanja obratili smo se brojnim istaknutim povjesničarima i ponudili im suradnju. Među njima je bio i Jurčević. Nitko se nikad nije odazvao i nitko nikada nije izrazio želju da s nama ode u barem jedan arhiv izvan Zagreba, pa čak i obližnji Karlovac. Bilo je i onih koji su nam se smijali i govorili da radimo uzaludan posao jer ‘Partija je sve očistila’, no mi smo se držali našeg načela da nema ‘ne može’ ili ‘ne postoji’ dok se sve ne pregleda.

Potrebno je istaknuti i to da, unatoč dosada objavljenim radovima o djelovanju poslijeratnog logora Jasenovac, Zastupnički dom Hrvatskog sabora nije izglasao izmjene i dopune Zakona o Spomen području Jasenovac. Ta ustanova još uvijek djeluje u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Spomen području Jasenovac izglasanom 2001. godine u kojemu nema spomena o poslijeratnim žrtvama tog logora, a u Savjet Spomen područja imenuje se između ostalih i predstavnik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, odnosno osoba koja se očito nalazi u sukobu interesa.

-Jugoslavenska historiografija je skoro pet desetljeća djelovala u dokazivanju teza koje je zadao CK SKJ i njegove komisije. Dio današnjih političkih struktura i dio javnosti, bez obzira na činjenice, pokušavaju se izboriti da te partijske teze ostanu nedirnute. Mnogi to ocjenjuju kao pokušaje preživjelih partijskih struktura da jugoslavenski partijski mitovi nadžive SKJ i jugoslavensku državu. Kakav je vaš stav o tome?

Matković: Mi još uvijek imamo situaciju u kojoj političari istupaju sa stavom kojeg je prije koji dan pokazala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a koja je izjavila da ‘trebamo respektirati i poštivati žrtve, pokloniti im se i jednostavno se osvrnuti na to kao lekciju. Treba prestati politizirati Jasenovac’. Gospođa Kitarović možda je u školi preskočila onu lekciju o povijesti kao učiteljici života koja ju je trebala naučiti da se lekcija možda svladati tek onda kada se znanosti pristupa objektivno i profesionalno. Ukoliko toga nema, lekcija nije ništa drugo nego obična propaganda.

-Tko od takvog površnog pristupa ima korist?

Matković: Svi oni koji od Jasenovca, ali i Bleiburga već desetljećima žive i koji su to veoma dobro kapitalizirali. Među njima su naravno i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca što daje vjetar u leđa onima koji ovih dana istraživanje poslijeratnog Jasenovca uspoređuju sa ‘umanjivanjem ustaškog zla’. Kakva je to nakaradna logika kojom se zaključuje da je postojanje logora duže vremensko razdoblje od onog za kojeg smo dosad sa sigurnošću znači umanjivanje bilo čega? Ne čini li duže postojanje logora tragediju tog mjesta još većom???

-Vaš izvorni znanstveni rad objavljen je u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, no naknadno ste ga odlučili uvrstiti i u knjigu Jasenovački logori – istraživanja. Zbog čega?

Matković: Radu je prethodilo višegodišnje istraživanje jer nismo htjeli ništa objavljivati dok nismo pronašli dovoljan broj arhivskih dokumenata i time bez sumnje potvrdili postojanje logora i Zavoda za prisilni rad u Jasenovcu. Rad je dovršen u proljeće 2013. i poslali smo ga Arhivskom vjesniku. Odbili su nas s objašnjenjem da su već primili velik broj radova, ali i zbog opsežnosti našeg rada. Također su nam rekli da je rad po tematici od sekundarnog značenja za Arhivski vjesnik i to zbog većeg broja radova koji su koncepcijski bili bliži tom časopisu, no glavna urednica Arhivskog vjesnika ponudila je da naš rad proslijedi nekom povijesnom časopisu koji je ‘primarno zainteresiran za takve rezultate vrijednih znanstvenih istraživanja kakvo je vaše’. Mi smo na kraju rad odlučili poslati uredništvu Radova Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru s kojima sam već ranije imala pozitivno iskustvo, a nakon podužeg recenzentskog postupka i dodatnih ispravki rad je konačno objavljen potkraj 2014. U svibnju 2015. dopustili smo objavljivanje tog rada i u knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’ ne bi li tako rezultate rada približili široj hrvatskoj publici, ali i zato jer je kolega Pilić član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

-Gdje ste sve istraživali arhivsko gradivo za ovu temu i zbog čega ste se u svom radu fokusirali na Državni arhiv u Sisku?

Matković: Prema navodima Slavka Goldsteina, Spomen područje Jasenovac je 2002. poslao kustose Maria Kevu i Maricu Karakaš u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu da pokušaju naći dokaze o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu, no oni su se vratili nakon nekoliko tjedana i rekli da nisu pronašli ništa. Zapitali smo se kakvo je to povijesno istraživanje koje traje ‘nekoliko tjedana’ i koliko se uopće fondova u tom razdoblju može pregledati uzevši u obzir da se dokumenti u pojedinim fondovima čuvaju u stotinama ili tisućama kutija. Vjerujemo da su Karakaš i Kevo učinili što su mogli u tako kratkom vremenu, no bilo bi zanimljivo znati koje su fondove oni ustvari pregledali. U svakom slučaju, mi smo se držali svog načela da ne postoji ‘nema’ dok se ne dokaže da nema, a za to je bilo potrebno pregledati daleko veći broj fondova i to ne samo u Hrvatskom državnom arhivu.

Područje Jasenovca je u nadležnosti Državnog arhiva u Sisku, gdje su pronađeni ključni dokumenti koje navodimo u našem radu i koji su uostalom dostupni svim građanima.

-Kako gledate kritike Slavka Goldstein na vaš račun?

Matković: Goldsteinu smo prije nekoliko dana odgovorili podužim odgovorom na 22 stranice koji je privukao veliku pažnju javnosti i zahvaljujući kojemu smo dobili velik broj emailova i poruka podrške. U njemu smo se osvrnuli na sve izmišljotine kojima je Goldstein u svojoj posljednjoj knjizi-pamfletu pokušao naš rad i nas kao osobe u potpunosti diskvalificirati, iako je pritom zanemario oko 90 % tog rada na koji očito nije imao nikakvog odgovora.

Šaljivo je kako Slavko Goldstein u svojoj knjizi-pamfletu navodi da vidi da ‘ni Pilić u Sisku nije pronašao nikakav relevantni dokument’. Goldstein je polovično u pravu jer prvi relevantni dokument sam pronašla ja u fondu Narodnog odbora Kotara Novska i to u kutiji s dokumentima Kotarskog građevinskog aktiva negdje u ožujku 2009. Bio je to dokument o raspodjeli cigle iz jasenovačkog logora u ljeto 1946., a sastanku je prisustvovao i Anatolij Avramov, ‘upravnik zatočenika u Jasenovcu’. Dokument sam pročitala desetak puta prije nego sam obavijestila kolegu Pilića jer je nakon toliko duge potrage bilo gotovo nevjerojatno držati taj dokument u rukama. O Avramovu smo našli još jedan dokument, a dokumente o bijegu iz jasenovačkog logora 1946. pronašao je kolega Pilić u fondu Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja. Dio dokumenata pronađen je u Hrvatskom državnom arhivu i to uglavnom u fondovima čiji nazivi nisu dovoljno privlačni istraživačima Jasenovca.

-Kako odgovarate onima koji vaš rad podrugljivo nazivaju revizionizmom ili ‘reformiranjem prošlosti’ kako je to istaknuo Tvrtko Jakovina u jednoj tiskovini?

Pilić: Radovi koji se bave kontroverznim temama, a posebno temom Jasenovca, i to još poslijeratnog, izazvali su sablazan kod onih povjesničara koji se kreću sigurnim i utabanim stazama, ali i podršku onih koji su za otvaranje novih pitanja i novih tema te razbijanje raznih tabua. Samo to da je rad na portalu hrvatskih znanstvenih časopisa ‘Hrčak’ pregledalo gotovo 2400 osoba, te da ga je preuzelo više od tisuću njih govori o interesu za tu temu. Na web portalu Academia.edu rad je preuzelo preko 500 osoba, a on se također može naći i na nekim drugim web stranicama. Ima li se u vidu da je knjiga ‘Jasenovački logori – istraživanja’ rasprodana u 1000 primjeraka, bez neke osobite promidžbe, marketinga i prodajne mreže, te da dosta dobro ide i prodaja drugog izdanja, govori da interes za takve teme postoji. Svaki rad je podložan kritici i ona je poželjna, ali je važno da bude argumentirana i potvrđena izvornim arhivskim dokumentima, a ne da potiče stvaranje novih mitologema zasnovanih na pričama kojekavih svjedoka koji su važniji od izvornih dokumenata. Stoga se pojedinci, u nedostatku bilo kakvih znanstvenih argumenata, razmeću pojmom revizionizma koji u Hrvatskoj izaziva sveopću histeriju, posebice među pojedinim povjesničarima i njihovim podupirateljima među kojima su mnogi koji kruh zarađuju upravo na ovakav način. Odmicanje od utabanih staza postavljenih agitpropovskim pamfletima desetljećima prije našeg rođenja njima predstavlja opasnost iz osobnih razloga i zbog toga im je neprihvatljiv svaki oblik civiliziranog dijaloga te objektivnog razmišljanja i istraživanja. Veoma često oni uopće ne čitaju ono što mi jesmo napisali, već uporno ponavljaju ono što oni misle da bismo mi, na njihovo oduševljenje, trebali reći. Štoviše, oni idu korak dalje pa brane bilo kakvo istraživanje poslijeratnog logora u Jasenovcu iako smo u našem radu već predočili neke dokumente s imenima žrtava.

Prema Kaznenom zakonu RH navedeno je da će se kaznom do tri godine zatvora kazniti onaj koji ‘javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina’. Stoga bismo zapitali one koji negiraju postojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu žele li doista poricati zločine protiv čovječnosti koji su se ondje dogodili nakon svibnja 1945., pa ćemo zato još jednom ponoviti da se podaci o žrtvama koje imamo temelje na službenim dokumetima jugoslavenskih vlasti, a ne na svjedočanstvima i sekundarnim izvorima.

Nedavno je dr. sc. Ivo Banac govoreći o poslijeratnom Jasenovcu izjavio “kako film i novine nisu najbolji medij za povijesne rasprave, nešto što mnogi borci protiv povijesnog revizionizma često zaboravljaju”. Ja bih rekao ne samo da zaboravljaju, nego to tako namjerno i ciljano čine. Ako je to rekao dr. sc. Ivo Banac koji u svojoj knjizi koristi jedan dokument i nekoliko rečenica, što možemo očekivati Blanka i ja koji koristimo više od 70 dokumenata na preko 80 stranica? A ovo je tek početak.

-Budući ste doktorandica na izuzetno cijenjenom Sveučilištu Warwick, možete li nam reći postoji li u inozemstvu interes za hrvatsku povijest i Jasenovac?

-Da li je u inozemstvu, bilo od političara ili kolega povjesničara, vaš rad kritiziran kao ‘revizionistički’?

Matković: U uvodu moje dizertacije citirala sam poznatog američkog povjesničara Jamesa M. McPhersona koji je rekao je da je revizionizam životna snaga povijesne znanosti. Povijest je kontinuirani dijalog između sadašnjosti i prošlosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima. Prema McPhersonu, beskrajna potraga povjesničara za razumijevanjem prošlosti, odnosno revizionizam, jest ono što povijest čini vitalnom i svrhovitom, a bez povjesničara revizionista koji se bave istraživanjem novih izvora i postavljaju nova pitanja, ostali bismo zatočeni u zamkama stereotipa. Nitko od spomenutih stručnjaka nije u tome vidio bilo kakav problem. Ja sam prvenstveno homo sapiens, što po definiciji znači umni čovjek. Rodila sam se s mozgom da ga koristim, da kritički razmišljam, postavljam pitanja, otkrivam svijet oko sebe i donosim vlastite zaključke. To je osnovno ljudsko pravo koje mi nitko ne može oduzeti. Onaj tko se želi držati pamfleta napisanih prije 70 godina i koji želi gutati sve što mu se servira neka slobodno tako radi, no moj put je jasan. U prošlosti su revizioniste nazivali hereticima i spaljivali su na lomači jer su tvrdili da se Zemlja okreće oko Sunca. Da u našoj povijesti nije bilo znatiželjnih i hrabrih koji su se usudili izaći iz postojećih okvira i istraživati svijet oko sebe, mi bismo još uvijek živjeli u pećinama i u uvjerenju da se bolesti liječe istjerivanjem zlih duhova. Za razliku od Hrvatske i obližnjih zemalja, u svijetu se ovakvo razmišljanje potiče, a na Warwicku redovito nagrađuje. Napredak se shvaća kao posljedica te gladi za novim spoznajama koja podrazumijeva poštivanje etičkih normi, ali nije ograničena nečijim mitomanstvom i političkim ambicijama koji izmišljenim revizionizmom s negativnim predznakom ustvari prikrivaju vlastiti negacionizam. Ono što se u Hrvatskoj sustavno podmeće kao ‘revizionizam’, ovdje nazivamo ‘doprinos znanju’ (engleski: contribution to knowledge) i osnovni je preduvjet za uspješnu obranu MPhil i doktorske dizertacije. A što se političara tiče, ovdje bi bilo nepojmljivo da se oni uopće miješanju u znanstvene teorije i otkrića, a kamoli da ih usmjeravaju vlastitim dogmama i partijskim proglasima.

-Jeste li se u vašim istraživanjima bavili ratnim logorom Jasenovac i jeste li došli do bilo kakvih zaključaka o broju žrtava tog logora?

Matković: Naš stav po pitanju bilo kakvih brojki je jasan od početka. Ne bavimo se nikakvim licitacijama ili procjenama jer nam to nije ni cilj. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine iskopani ostaci 725 osoba. Treba reći i to da su tadašnja istraživanjazaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Također smatramo da su daljnja istraživanja i ekshumacije apsolutno neophodni jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Moj stav je da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim interdisciplinarnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava. Na pojedine dokumente o ratnom Jasenovcu nailazili smo tijekom našeg rada, no s obzirom da smo imali obveze i prema Hrvatskom državnom arhivu zbog njihovog projekta, jednostavno nismo imali više vremena baviti se ovom problematikom. U više navrata odlazili smo u Jasenovac i druga mjesta i ondje razgovarali s još uvijek živućim svjedocima, među kojima je bilo i onih koji su bili pripadnici partizanskih postrojbi i OZN-e. U Slavoniji smo također razgovarali s obitelji kod koje su 1942. bile smještene izbjeglice s Kozare, a koje su prošle kroz logor Jasenovac, o čemu također u svojim radovima govori Igor Vukić. Navode te obitelji uspjeli smo potvrditi dokumentima koje smo pronašli u Hrvatskom državnom arhivu. Također smo razgovarali i s nekim bivšim logorašima, među kojima su bili i oni koji su odvedeni na rad u Njemačku. Njihove izjave i podatkekoje smo pronašli u arhivskom gradivu međusobno smo uspoređivali, a ja sam u više navrata razgovarala i s pokojnim Dinkom Šakićem.

-Planirate li u skorije vrijeme objavite rezultate i tih istraživanja?

Matković: Zasad nismo objavili niti jedan znanstveni rad o ratnom Jasenovcu jer upravo zbog osjetljivosti teme želimo doći do još većeg broja dokumenata. Prije deset godina, kada sam tek započela s ovim projektom, pronašla sam jedan dokument o Jasenovcu koji bi mogao baciti novo svijetlo i na ukupan broj žrtava ratnog logora, no riječ je o veoma složenoj analizi tog dokumenta kojeg također moramo usporediti s brojnim drugim izvorima. Dakle, taj posao je prilično opširan i još uvijek u tijeku, no moguće je da ćemo moći govoriti o konkretnijim brojkama nakon što on bude završen. U svakom slučaju, moj je stav da istraživanju jasenovačkih žrtava treba pristupiti na isti način na koji smo dr.sc. don Josip Dukić i ja pristupili Dugopoljskom žrtvoslovu kada smo iznijeli sve podatke o žrtvama do kojih smo došli, a naročito one koji su bili kontradiktorni, i to bez ikakvih naših intervencija i interpretacija. Na primjer, ako imamo dokument iz 1957. u kojemu se navodi da je Andrija Rogošić bio hrvatski redarstvenik kojeg su 1943. uhitili Nijemci u Zagrebu i odveli u logor (čije se ime ne navodi) nakon čega mu se gubi trag, te ako imamo podatke iz Projekta Dotrščina prema kojemu je ista osoba navodno ubijena u Jasenovcu 1945., onda to treba jasno reći, a ne prihvatiti drugu verziju jer je ona politički prihvatljivija. To je aposlutno nepošteno prema čovjeku koji je izgubio život. Njegova smrt nije naše leno!

Koliko je dosada žrtava ratnog logora Jasenovac utvrđeno forenzičnim istraživanjima?

Pilić: Kao što je Blanka spomenula, naša znanstvena saznanja o točnom broju ratnih i poratnih žrtava kreću se trenutno na 725 sigurno utvrđenih, odnosno ekshumiranih i iskopanih žrtava. Ovdje naglašavamo još jednom da se radi o broju žrtava do kojeg se došlo antropološkim i forenzičnim istraživanjima, a ne o broju za kojeg tvrdimo da je konačan. Kao što je Blanka ranije istaknula, brojevima ne licitiramo jer svaka je žrtva podjednako vrijedna da njeno ime i stradanje bude zabilježeno.

Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava. Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi.

Možemo li u ovom trenutku govoriti o konkretnijim podacima o žrtvama poslijeratnog logora Jasenovac?

Pilić: Mi smo zasada pronašli četiri pouzdane žrtve poslijeratnog logora Jasenovac. Prva od njih je jasenovački svinjar Vladimir Trivunčić srpske nacionalnosti, ubijen od stražara pred vratima logora. No, u našem istraživanju daleko su važnija ubojstva policijskih detektiva Marka Radića iz Koteza kod Vrgorca i Josila Batarela iz Krušvara kod Sinja. Njih dvojica su ubijeni 1946., a dokumenti o tome dio su fonda Zemaljske komisije za ratne zločine koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Ono što je još zanimljivije jest i to da se obje osobe nalaze se i na popisu žrtava Poimeničnog popisa žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945. u izdanju Spomen područja Jasenovac. Batarelo se iz zasad nepoznatih razloga nalazio i u ratnom logoru Jasenovac iz kojega je pušten na slobodu 10. travnja 1945., što je u Hrvatskom državnom arhivu otkrio Igor Vukić. Posljednja žrtva je Ervald Puls, ratni zarobljenik, o kojem je 13. siječnja 1948. Ministarstvu unutrašnjih poslova FNRJ zatražilo podatke za sastav smrtovnice. Njegova smrt zabilježena je u Urudžbenom zapisniku Mjesnog narodnog odbora Jasenovac za 1948. pod brojem 55. Iako se o svim gore navedenim žrtvama dokumenti čuvaju u hrvatskim državnim arhivskim ustanovama, niti nakon nekoliko opetovanih traženja za ispravkom podataka u JUSP Jasenovac, traženih i od te ustanove i od nadležnog Ministarstva kulture, podaci ne samo da nisu ispravljeni, već spomenute institucije još uvijek nisu pronašle trenutak vremena da na naš upit odgovore. Ali, zato dočekuju moćnike i silnike i one koji ne rade svoj posao, dapače takve unapređuju i daju im nove ovlasti. Time pokazuju koliko im je stalo do istine, ali i hrvatskog naroda i građana ove zemlje.

-Koja je najveća prepreka utvrđivanju preciznijih podatak o broju žrtava svih jasenovačkih logora?

Pilić: Problem ratnih žrtava je nepostojanje i nedostupnost dokumenata koji bi nas upućivali na grobišta (osim potvrđenih grobišta u Donjoj Gradini) i za sada bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja, nema smisla govoriti u bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje su dokumentirano mogu potvrditi. Brojke služe kao podloga za razna politička prepucavanja te u prigodne dnevno-političke i interesne svrhe kako se to i trenutno događa, umjesto da se temeljitim istraživanjima utvrđuju sve okolnosti stradanja, ulog tih žrtava za našu sadašnjost i njihov polog za budućnost s obzirom na ono što su radile, stvarale i zbog čega su stradale. Sličan je pristup zločinima, odnosno zločincima. Istraživanje tko su ti ljudi bili, zašto su bili žrtve, odnosno zločini i zločinci, od kuda i zašto ti zločini i gdje smo i kakvi smo to mi danas u odnosu i prema tim zločinima i zločincima i žrtvama, znatno je teže jer zahtijeva određeni iskorak, a često i sukob sa sobom i svojim mišljenjima, stavovima, svjetonazorima i stereotipima. Drugog puta nema, ali na žalost kod nas je malo onih koji su spremni ići tim putem.

-Nedavno ste od Ministarstva znanosti RH zatražili očitovanje o članku 1. Zakona o znanosti kojim se u Repubici Hrvatskoj jamči sloboda znanstvenog istraživanja. Zašto ste se odlučili na taj korak?

Matković: Tragedija je da je u jednoj navodno demokratskoj zemlji i to u 21. stoljeću potrebno uopće tražiti bilo čija očitovanja od onih koje hrvatski porezni obveznici ionako plaćaju da provode hrvatske zakone. No, čini se da oni poput medvjeda spavaju zimski san koji otprilike traje 3.5 godine i to od izbora do početka neke nove predizborne kampanje kad glasove birača osvajaju reformama koje nikad ne provedu. U međuvremenu se narodu kroz medije servira što više ‘igara’ ne bi li gladni zaboravili na kruh. Tragedija je da se hrvatska znanost i dalje sakati i to ponajviše u medijskom prostoru od strane onih koji s njom uglavnom nikakve veze nemaju. Hrvatska je zemlja u kojoj su političari stručnjaci za povijest, povjesničari su stručnjaci za financijske malverzacije, psihijatri su stručnjaci za politiku, kirurzi su stručnjaci za ustavno pravo, a menadžeri iz velikih korporacija su stručnjaci za sve probleme države čiji jezik jedva da govore. U ovoj tragičnoj priči Ministarstvo znanosti spava svoj najdublji san dosada, a na pitanja novinara o Jasenovcu povjesničari zaposleni u državnim institucijama, unatoč činjenici da stručnjaci za problematiku nisu, ne usude se barem izreći to da sloboda znanstvenog istraživanja uvijek i svugdje mora biti poštovana, a javni prostor mora biti područje civliziranog dijaloga i polemike svih onih koji mogu pridonijeti novim spoznajama.

I dok znanstvenici šute ili se povremeno jave kad im treba, hrvatska znanosti sustavno se truje dogmama onih kojima je misao ostala zacementirana desetljećima prije našeg rođenja. Takva praksa podcjenjivanja čitalačke publike i javnosti odraz je mentalnog sklopa oligarhije koja se drži načela da narod ne treba znati što je dobro za njega jer ‘srećom’ imamo tu manjinu da u naše ime misli, zaključuje i šopa nas njihovim idejama. Oni su homo sapiens, a svima ostalima je dovoljno da budu svedeni na homo erectus, šutke idu na posao, plaćaju poreze i doma gledaju Big brother. Mi smo samo statistički podatak koji je tu da popuni birališta i proračunske rupe baš kao što su sve ratne i poratne jasenovačke žrtve tu da manjini olakšaju predizbornu promidžbu.

-Da li ste dobili odgovor iz Ministarstva znanosti?

Matković: Do ovog trenutka Ministarstvo se još nije probudilo, a ignorirali su i naš dopis od 18. travnja kojim smo ih upozorili da naše zajedničko istraživanje ne podliježe samo hrvatskim zakonima na temelju kojih imamo pravo na slobodu istraživanja bez ikakvih pritisaka i prijetnji. S obzirom da sam ja službeno istraživač sa stranog sveučilišta, na moj rad odnose se i posebne regulative koje postoje na svim britanskim sveučilištima, a vezane su uz etiku u radu i sigurnost istraživača. U situaciji masovne histerije i medijskog linča kojima smo sustavno izloženi i u kojoj određeni pojedinci i političari pozivaju na naše ušutkavanje, pa čak i zatvaranje, teško je govoriti o bilo čijoj sigurnosti. Zbog toga sam o ovome dužna obavijestiti sveučilište koje će odlučiti o daljnjim mjerama. Osim toga, također ćemo se obratiti i institucijama Europske unije. U svakom slučaju, radi se o veoma negativnoj reklami za politički režim u Hrvatskoj, no radi dobrobiti istraživanja naše povijesti i istraživača koji se ovakim temama bave, ja ću uraditi ono što je potrebno. Uostalom, režim nije isto što i država, pa je stoga sramota samo njihova.

-Hrvatski sabor je već 2006. godine, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. Međutim, od tada do danas ljevičari se otvoreno suprotstavljaju odjecima Rezolucije 1841. U posljednje vrijeme, djelovanje sukladno spomenutoj rezoluciji etiketiraju kao fašizaciju Hrvatske. Kako pojasniti domaćoj i međunarodnoj javnosti o čemu je riječ?

Pilić: Rekao bih da je Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945.-1990. koju je donio Hrvatski sabor donesena na pritisak Europske Unije, jer je iste godine prije toga donesena Rezolucija Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Tako smo još jednom pokazali svoju nesposobnost da svoje probleme rješavamo u svojoj kući i između sebe. No, to svakako nije slučajno već je dio šutnje ne samo medija, nego dobro i interesno umreženih političkih struktura koje su taj obrazac nametnule tijekom polustoljetnog komunističkog sustava i na tim temeljima nastavljaju svoju vladavinu Hrvatskom. Na isti način kako su više od pola stoljeća prešućivani komunistički zločini to se događa i danas. Pa se tako događa da nam glavne obavještajce hapse druge države i ‘provode pravdu’ nad njima, umjesto da smo to sami učinili. Josip Perković primjer je nefunkcioniranja pravnog sustava ove zemlje. Mi smo zapravo još uvijek duboko u komunizmu i očekujemo ‘velikog vođu’ ili ‘partiju’ da ona sve to riješi. Demokratski sustav pored prava također traži on nas obveze i odgovornost, te inicijativu, poduzimljivost, preuzimanje svojih obveza i služenje drugima. Prvo živima, ali i mrtvima, jer samo preko poštivanja spokoja njihove smrti možemo graditi budućnost. Zahvalnost žrtvama totalitarističkog komunističkog sustava ne može i ne smije ugrožavati i omalovažavati bilo koje žrtve Drugog svjetskog rata, ali i svih ratova, jer ne smijemo zaboraviti ni Prvi svjetski rat, a ni Domovinski obrambeni rat. Mi smo prešutili i još prešućujemo žrtve tih ratova i još ni jednom od njih nismo pristupili iskreno. Bez toga je teško očekivati napredak i sve one božanske i ljudske vrednote o kojima tako rado pričamo, ali ih ne živimo.

-Smatrate li da su daljnja istraživanja ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac neophodna? Postoji li u današnjoj Hrvatskoj dovoljno političke volje da političke strukture stvore normalne uvjete u kojima ce se botaničari baviti botanikom, fizičari fizikom, a povjesničari istraživanjem povijesnih činjenica?

Matković: Postojanje poslijeratnog logora objavljeni dokumenti su već potvrdili, no daljnja istraživanja su neophodna radi čitavog niza pitanja koja i dalje ostaju bez odgovora. Nakon objavljivanja našeg rada pronađeni su novi podaci o ovoj problematici čije detalje zasad ne možemo otkrivati s obzirom da je istraživanje još u tijeku. No, da bi došlo do značajnijeg pomaka u službenoj historiografiji, onoj kojom smo sustavno šopani kroz dnevnu politiku i javni angažman samoproglašenih povjesničara, potrebna je prvenstveno dobra volja većeg broja institucija. U ovom trenutku takve volje ima otprilike koliko je bilo 1945. 15. siječnja 2015. poslali smo dopis SP Jasenovac i Ministarstvu kulture kojim smo ih obavijestili o rezultatima našeg rada i dokumentima na koje se pozivamo. Od SP Jasenovac zatražili smo da nadopune podatke na svojoj web stranici novim podacima i to u svrhu istinitog obaviještavanja hrvatske i strane javnosti. Među tim podacima su i oni o najmanje dvije osobe koje su u Jasenovcu likvidirane nakon svibnja 1945., a koje se nalaze na popisu žrtava ratnog logora Jasenovac. Nitko nam nije odgovorio pa smo se potkraj svibnja 2015. obratili i Uredu predsjednice RH čija je savjetnica upravo ravnateljica SP Jasenovac. Dopis smo ponovili 16. listopada 2015., no odgovora i dalje nije bilo. Stoga je novi dopis poslan 26. siječnja 2016. Ministarstvu kulture i Zlatku Hasanbegoviću. Odgovor nismo dobili niti ga očekujemo. Po svemu sudeći, Runjaninova 2 je zadnja linija obrane jasenovačkog mita.

-Što je potrebno uraditi da se stvore potrebni preduvjeti za takva istraživanja?

Matković: Daljnja istraživanja svakako su moguća jer dokumenata i još uvijek živih svjedoka ima, no za njih su potrebni veći timovi istraživača, vrijeme i novac. Dosadašnja istraživanja proveli smo samostalno snoseći sve troškove sami i uz povremenu pomoć privatnih osoba (uglavnom rodbine i prijatelja) koji su nam pomogli. No, tako se ne mogu provesti antropološka i forenzična istraživanja zbog čega je neophodna volja državnih institucija. Osim toga potrebno je konačno priznati određene pogreške u radu SP Jasenovac i ispraviti netočne podatke koji su sustavno guraju kao ‘istina’ jer broj žrtava očito ne smije ni u ludilu pasti ispod 80 tisuća. U ovom trenutku nemoguće je nadati se bilo kakvim pozitivnim pomacima s obzirom da je ravnateljica SP Jasenovac izjavila da je ministar kulture ocijenio rad SP Jasenovac pozitivno. Da stvar bude tragičnija Slavko Goldstein je u nedavnom intervju izjavio da je išao na sastanak s ministrom kulture rekavši mu da je došao iz bojazni da će ministar ‘intervencijom u Jasenovcu ondje pokvariti atmosferu uklanjanjem sadašnjih profesionalno sposobnih i dobrih kustosa i postavljanjem onih koji su drukčije ideološki nastrojeni’. Ovom rečenicom Goldstein je priznao da se u jednoj javnoj instituciji zapošljavaju oni koji su ovako ili onako ‘ideološki nastrojeni’, pa eto, on ne želi one koji razmišljaju drugačije. Neobično je da se u jednoj ‘demokratskoj’ zemlji nitko nije osvrnuo na ovu izjavu kojom jedan obični građanin od ministra traži da krši zakon u državi u kojoj je zakonom zabranjena diskriminacija na osnovi političkog ili drugog uvjerenja. Očito je da Hrvatska još nije napustila doba kada su se na funkcije postavljali podobni poslušnici.

—------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Poruka iz Stuttgarta Hrvatima koji žele doći u Njemačku i na brzinu dobiti posao i stan

Marijana Dokoza

Hrvatska katolička zajednica (misija) HKM u Stuttgart – Zentrum u posljednje vrijeme preopterećena je upitima iz domovine oko pomoći glede traženja stana i posla u Stuttgartu.

Gotovo im se svakodnevno javljaju razni pojedinci, obitelji, pravne osobe … Upiti stižu na službeni mail misije, telefonski, preko facebook stranice misije, te na mnoge druge načine.

Zaista teška ekonomska situacija u domovini mnoge je ljude dovela do ruba očaja. Mnogi od njih traže pomoć na različite načine, a najčešće je to traženje stana, financijska pomoć i posao.

Iz misije upozoravaju preko svoje mrežne stranice www.kkgs.de da što se tiče financijske pomoći, na žalost mnogi su u potrebi i očekuju od nekoga pomoć, ali mnogi su koji zloupotrebljavaju teško ekonomsko stanje u Hrvatskoj i BiH i lažno se predstavljaju za one kojima treba pomoć.

Zato mole za razumijevanje radi određene skepse, ali i razumijevanje, jer zahtjevi daleko premašuju sve njihove mogućnosti. „Naprosto, ne možemo“, kako i sami kažu „niti približno udovoljiti mnogim zahtjevima.

Kad je govor o poslu, najčešći su upiti i traženje “bilo što”. Ako smo i mogli prije tu nešto učiniti preko naših firmi, danas više ne možemo, jer je priljev mnogo veći od onoga što tu možemo učiniti.

Na žalost, i ovdje svi nisu čestiti te zloupotrebljavaju nečiju situaciju, pa ne isplaćuju zarađeni novac. Takvi onda opet kucaju na naša vrata… Zbog toga smo dodatno oprezni za upućivanje u neke firme, u prvom redu građevinske.

Nadamo se da razumijete i našu situaciju. Mi znamo da mnogima nije lako. Nije lako ni nama ako ne možemo pomoći. Onoliko koliko možemo, pomažemo, upućujemo, zapošljavamo, tražimo stanove,… Ali, mnogo manje nego što je to potražnja! Hvala svima na razumijevanju, a ovo neka bude i poziv svima koji ovdje žive, da nam dostave informacije o poslu, stanovima,… kako bismo barem jednom dijelu mogli izaći u susret“.

Također na mrežnoj stranici misije objavili su i tekst pod nazivom „OVDJE SE NOVAC BERE NA STABLU. DOĐITE!“ Tekst prenosimo u cijelosti:

„ Poštovani i dragi naši sunarodnjaci iz Lijepe naše!

Znam da je mnogo vas koji osluškuju mnogo toga što dolazi iz dijaspore, u nadi da ćete i sami ovdje pronaći sebe. Iluzija i dosadašnjih navika je previše, a ja ću vam dočarati dio naše svakodnevnice u koju ulazite.

Njemačka je bogata zemlja, jedna od najbogatijih zemalja na svijetu.

Ovdje ima toliko novca da je čovjeku najveća muka je li ga treba pokupiti s poda ili ubrati sa stabla, bez umora, bez brige. Važno je samo da se odlučimo iz higijenskih ili rekreativnih razloga. Kada dođete, ovdje imate toliko vremena za redovita i duga ispijanja kave ili sličnih napitaka, koji su dobra podloga za neobvezno čavrljanje, pretresanje događaja i ljudi i neprestano traženje krivca, uz neizostavnu dozu kukanja. Ako vas se slučajno dogodi da za to nemate vremena, jer pati društveni život, onda se obvezno i što prije vratite.

Radne navike možete ponijeti iz Domovine: svi sve znaju raditi, a Nijemci od muhe rade slona i filozofiju pa traže izobrazbu i za najobičnije poslove koje kod nas zna raditi svaka baba. Ne trebate brinuti o 8-satnom radnom vremenu, jer Nijemci razumiju da se ne mora baš 8 sati raditi, a da ne govorimo o cjelodnevnom radu. Zabušavanje na poslu je dozvoljeno, čak preporučljivo.

Važno je samo uhvatiti dobru vezu sa šefom i onda nema problema. Možda je najbolje nečim ga kupiti, podmititi i privesti u svoje društvo. Ako vas kojim slučajem boli glava od sinošnje čašice viška, zbog koje ste mamurni na poslu i boli glava najmanje do popodnnevnih sati, ne brinite: šef razumije da tako liječite tugu za rodnim krajem i svime što ste u njemu ostavili. Znanje njemačkog jezika nije toliko potrebno dok god imate dva jaka aduta: ima puno naših koji će vam uvijek uskočiti i u svakoj prilici rastumačiti te zamarajuće fraze, riječi, rečenice.

Drugi su vam adut ruke. Dok one ne zabole, jer su univerzalni jezik, možete se sporazumijeti sa svima: i Nijemcima, Turcima, Afrikancima, Azijatima,… ma svima. I ne vodite brigu o tome hoće li imati vremena za sve te načine kreativnog sporazumijevanja: oni će uvijek imati vremena i to je nebitan faktor u vašem strahu.

Uz to, neće se ljutiti jer im oduzimate vrijeme i pažnju. Naprotiv. Svi su sretni da su tu radi vas. Kad sa šefom dogovarate plaću, tu može biti doista velika prevara od strane onoga koji vam nudi dobre poslovne uvjete. Ponudit će vam plaću kojom ćete već isplanirati mnogo svojih susreta s prijateljima, putovanja, dobra kola kojima ćete rodbini i prijateljima u Domovini brzo pokazati svoj društveni status u Dojčlandu i neopravdanu potcijenjenost u svome kraju.

Doduše, brzo će vas iznenaditi da ste dobili i do 50 % manje novca. Mora da vas je netko gadno prevario. Uostalom, što vi imate s porezom i tamo nekom filozofijom o brutto i netto plaći na koju se poslodavac pokušava izvaditi? Ako se zaposlite kod naših ljudi preko rodijačkih ili prijateljskih veza, nemojte slučajno pomisliti da će vas možda netko prevariti. Neeee! To nije moguće ni u filmu u kojem je sve moguće. Svi naši koji su ovdje jesu pošteni i zaboravili su sve loše navike iz Domovine.

Zbog toga mirno spavajte. Naravo je da spavate najprije kod rodbine i prijatelja. Tu je višestruko sigurno i dobro: svi imaju dovoljno prostrane stanove, oni su se jako obradovali vašem dolasku da im razbijete monotoniju u svakodnevnici. Dobro ste im došli, jer će naći izliku da kasnije odu na posao, da se ranije vrate, da vas odvedu u neizostavno razgledavanje shopping centara. Radosni su da kod njih ne morate brinuti ni o hrani, ni o režijama, a niti o plaćanju bilo kakve stanarine. Kome bi to uopće palo na pamet?!

Pa rodbina smo, prijatelji, susjedi, poznanici s nekog partyja, kafića, utakmice, plaže,… Kad vam postane dosadno kod njih, samo recite! Oni će vam brzo i jeftino pronaći stan, bez obzira što je cijena za neke ostale doseljenike ili za Nijemce dosta visoka i s dosta neizvjesnosti kada i kako pronaći svoj dom. To se na vas ne odnosi. Mi se Hrvati volimo hvaliti svojim vjerskim statusom i uvjerenjem u kojem i papa o vjeri od nas ima podosta toga naučiti i što smo najveći katolici na svijetu, a možda i šire. Mali nam je problem što će nas nadležni ovdje upitati jesmo li vjernici ili ne. Ako kažemo da jesmo, onda će nam oko 20-30 € mjesečno skinuti s plaće.

Možda je to nezgodno, jer smo to mogli uštedjeti, potrošiti na piće, možda na kućne ljubimce, jednu laganu večericu ili na neizostavni ritual pušenja u kojem i Turci bivaju ljubomorni, jer će se počet govorit: puši kao Hrvat! No vratimo se tim eurićima: njih ćemo uštedjeti, ali to što smo se tako ispisali iz Crkve, što ne možemo prakticirati sakramente, biti kum na čestim i obveznim slavljima, pogotovo sad kad smo u Dojčlandu – to u svakom slučaju neće nitko znati, pogotovo ne tamo gdje smo kršteni. Kad smo već kod Crkve, kad nemate gdje ili vam nedostaje novca, nije važno za što, obavezno se javite svećeniku. Doduše, jedan ste od mnogih koji svakodnevno traže pomoć, ali svećenik zna jako široki krug ljudi gdje može odmah naći i posao i stan koji ste sanjali.

U slučaju da vam ne pomogne u tome, jedini logički zaključak je da je svećenik loš, da ne sluša što papa Franjo govori, da je neosjetljiv, bezobrazan, drzak i nedostojan svoje službe. Mnogo je toga još što nas treba ovdje fascinirati: svi su dobri i pošteni, svi nas razumiju ako i pogriješimo, svi su s nama strpljivi, svi imaju jako puno novca kojim pokazuju i veći društveni status od onog što ga uživaju. Svi su sretni što svakodnevno dolaze neke nove face, pa život prestaje biti monoton i sumoran i jako lijepa prilika za upoznavanje novih i sklapanje novih nezaboravnih prijateljstava, makar to bilo samo za jednu noć. Ako ste spremi na sve ovo, razmislite o svom dolasku“.

Fenix/FZT

KOLUMNA Dostojnu budućnost ćemo imati ako dignemo glavu i borimo se za nju

Blagdani su završili, utihnuo je blagdanski šušur, skinuo se nakit sa božićnog drvca, ali malo teže će biti skinuti onih par kilograma viška. Novac potrošen u kavani je novac uložen u sjećanje, rekao je jednom Toma, a uložilo se u sjećanje ovih blagdana i previše.

Gastarbajteri su se vratili svojim kućama, prebire se po sitnišu, za cestarinu. Noćas je snijeg ponovno zapadao, a ponedjeljak me već slomio. Nova je godina, novi početci, nove borbe. Nova godina ti je sve ono što ti ostane kad padnu maske, kad se otrijezniš, kad platiš račune, kad ti od sveg onog prosinačkog blještavila ostane ono stvarno sto imaš.

Nova godina je tek počela a već nas je svašta srozalo u očima svemira. Standardno rijetki viču glasno, jer mnogi nemaju stida, a neki čak i za svoj stid imaju cijenu. Al` ako imate nekog tko će vas čvrsto zagrlit, obrista vam suze, zaustaviti vas sa ruba litice, tko će vas zaštititi od udaraca pijanog muža, dati vam matične stanice, …. e onda ste bogatiji od svakog onog bilmeza koji je u lopovskoj privatizaciji postao preko noći, „seljebriti“.

Enivej, gastarbajteri na šljaku, a samozvana “hrvatska elita” za skijanje, nevažno što ne znaju skijat, kao što nije važno što ne znaš niti jednu pjesmu od Davida Bowiea ali svejedno postavljaju R.I.P po facebooku.

Kažu, prošle godine je više ljudi stradalo snimajući opasne selfiej nego od napada morskih pasa. Zato je poznati stilist, zvani Modna maca, odlučilo snimat selfije iz kuće. Što je sigurno sigurno je, jer u Hrvatskoj se tako živi na visokoj nozi. Ali snovi nam se već odavno dramatično razlikuju od zbilje.

Poznato je da ljudi u Hrvatskoj većinom žive izvan svojih mogućnosti. Vozi se skupocjeni BMW-ovi, Audiji, Mercedesi,…. koji su odraz ugleda, rejtinga i platežne moći. Kad bi se taj kriterij primjenio dokazivanjem podrijetla imovine, jedino za što bi bilo realno da voze ti “skijaši” je Golf dvojka.

Al neš“ majci, i gastarbajteri vazda prate trend noviteta, pa na odmore u domovinu dođu sa svojim uglancanim benđžama i mercedesima za koje gule preskupe lizinge i kredite. Ali za razliku od skijaške elite krvavo rintaju po hladnim bauštelama i tvornicama. Za cijenu najma koju plaćaju, mogli bi kupiti i neki manji stan. Al* ajd probaj doć u rodno selo sa Škodom iz Njemačke.? Pa odreklo bi ih se i deseto koljeno. Jer, treba bit mačor, malo manje modna maca, nije važno što se užario minus na kartici, važno je da drugi misle da si važan i uspješan.

Ma, ne tiču me se tuđa posla. Dok ovo pišem kažu da je danas dan zagrljaja, kad se treba grliti malo duže i voliti malo jače. Besplatno je. Više puta su me prevalirele ispružene ruke, nego podmetnute noge al* ne odustajem. Ne želim nosit glavu za upijanje selebriti tračeva, ali ne znam i ne volim šutjeti. Pogađa me nepravda, pogađa me svaki vrisak zlostavljane žene na kölnskom kolodvoru.

Pripisujemo po portalima islamistima da su zlostavljači i nasilnici, kao da je naše moderno društvo operirano od toga. Samo u Hrvatskoj je u posljednih 10 godina preko 300 žena ubijeno od nasilnog partnera. Kolektivno se žali, komentira se po društvenim mrežama, dijele se postovi…

Ali žena koja je zlostavljana još uvjek više vremena provede na sudu nego što zlostavljač provede u zatvoru. Povelika lista je virtualnog filozofiranja i zabavljanja idiotralucima a premalo je općeg djelovanja u pravcu istjeravanja kolektivne pravde. Svi su gunđala i hejteri kad treba virtualno žarit i palit, međutim u stvarnosti premalo ili gotovo nikako se ne traži bilo čija odgovornost.

Popit ću još jednu kavu, zagrlit najdraže, stavit ruž na usne i krenut u novu bitku. Živimo u teretnim vremenima i nije lako nosit se sa strujom, kako kaže Meša, ako si samo centimetar viši od prosjeka, taj centimetar te osudi na ispaštanje. Ali, zar poguren život bez kičme se može zvati život dostojan čovjeka? Uvjerena sam da ćemo imati onoliko dostojnu budućnost koliko budemo imali hrabrosti dići glavu i boriti se za nju.

Fenix / Katarina Pejić

Marina Radoš: Nikad ti neću oprostiti, državo, što si otjerala mene i još 68.000 ljudi

Najljepša zemlja na svijetu, vjerojatno najtužnija država na svijetu. Silovana, opljačkana, zgažena, spaljena, izdana.

Najljepša zemlja na čitavom svijetu, u njoj sve ima boju očiju. Polje na sjeveru ima boju očiju. Šume u sredini imaju boju očiju. I Neretva ima boju očiju.

Najljepša zemlja na svijetu, najružnija država na svijetu.

I nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što si istjerala mene od sebe. Nikada ti neću oprostiti što si istjerala 68.000 mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi.

Nikada ti neću oprostiti,najgora državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što te za gušu drže najgori od nas, dok se znojne potkošulje suše na bauštelama diljem zapada.

Nikada ti neću oprostiti,državo, što je kupljeno 68.000 karata u jednom smjeru samo prošle godine.

Nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što posljednjih sto godina ništa nisi naučila, a jedna se kuća tri puta rušila i gradila.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si otjerala mene i još 68.000 ljudi koji ne žele i neće da žive od sisanja tvog proračuna kojeg pune radnice na kasama žuljavim rukama.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si ti baš tu, u najljepšoj zemlji na svijetui što tu gdje sve ima boju očiju, nikad neće moći živjeti hrabri, učeni, vrijedni.

Ni što te kao paraziti sisaju najgori od nas.

Tebe, zemljo Bosno i Hercegovini, još uvijek volim. I doći ću ti, ponekad, kao bolesnoj tetki u bolnicu. U tebi, ipak, sve ima boju najljepših očiju.Pitat ćeš me: Kako ti je?Reći ću ti: Meni je lijepo. Ništa ti neću slagati.I nadati se da sam zaslužila da mi bude lijepo.

____________________________________________

„Svaka cast mladoj curi.Jako zalosno ali istinito nesposobni i lopovi unistavaju prekrasnu zemlju.Tjeraju mladost vani da bi njima bilo dobro.Svaka cas thrabrima koji otvaraju radna mjesta Violeta i Grafotisak oni su svjetli primjer koliko su zadrzali mladih i ohrabrili da stvore obitejl na rodnoj grudi.

_____________________________________________________________________________________________________________________________________

‘Hrvatska dužna 236 posto BDP-a, među NAJZADUŽENIJIMA u svijetu, ali se to skriva!’

Damir Kramarić Hrvatska

”Bankari vladaju svijetom. Zato se države navode na zaduživanje i zato se narodi guraju u dužničko ropstvo. Zajednički dug svih država svijeta 300 posto je veći od svjetskog BDP-a. I kada se država poput Mađarske usprotivi poretku kojega zagovara bankarska elita,onda na tu zemlju krene orkestrirana paljba iz svih oružja. Orban se na to nije osvrtao, već je tiskao nekreditni novac, isplatio MMF, potjerao Sorosa i sve koji su ih nadzirali. Isto mora učiniti i Hrvaska”, zaključeno je na skupu u napetoj i proključaloj atmosferi

Pravu istinu o stanju u Hrvatskoj, koju ne možemo doznati kroz institucije, i hrvatske medije, već neko vrijeme kroz javne skupove pokušavaju rasvijetliti udruge koje zajednički organiziraju tribine na zagrebačkom Kaptolu 27, u prostoru Tribina grada Zagreba. ‘Hrvatsko gospodarstvo – resetiranje i restrukturiranje’, bila je tema u srijedu navečer, tema koja je izazvala oštru, na trenutke i vrlo agresivnu polemiku.

”Preostala državna poduzeća u Hrvatskoj u lošem su stanju, jer je političkoj eliti osobni profit u prvom planu. Zato i svjedočimo pljački društvene imovine, banaka i poduzeća. Pljačka je provedena kako bi nekadašnja društvena imovina postala privatna imovina povlaštene manjine. Budući da Državno odvjetništvo ne postupa, pljačka se ne procesuira. Činjenica je da političke elite žele da tako bude. Politika u četvrt stoljeća samostalne Hrvatske ne potiče rast i razvoj, već grabež i pljačku, a potom zagovaraju štednju i rezove. No, ne rade to samo sve hrvatske vlade, već i MMF i Svjetska banka. I oni zagovaraju isključivo smanjenje troškova, što nužno vodi u novo i novo zaduživanje te u dužničko ropstvo. U takvim uvjetima nema i ne može biti povećanja proizvodnje. Sve hrvatske vlade pozivaju privatni kapital da ulaže, no vidimo da taj kapital ne dolazi. Ni strani kapital ne stiže. I što nam preostaje? Osloniti se na državu i državni intervencionizam, jer ćemo inače pasti na dno ponora i pridružiti se najsiromašnijim zemljama svijeta, čiji je ukupni dug tri puta veći od njihovog BDP-a”, istaknuo je u uvodu mr. sci. Karino Hromin Sturm, ekonomist i diplomat te autor knjige ‘Političke biblija’.

Dodao je da Hrvatska treba slijediti primjer Poljske i Mađarske, država koje su prestale slušati upute MMF-a i Svjetske banke, koje su vratile monetarnu suverenost, tiskale nekreditni novac i koje su na taj način vratile dugove te postigle ekonomski rast, no koje svi napadaju, jer su stali na žulj bankarskom lobiju.

”U Hrvaskoj se skriva prava istina o dugu. Taj dug je nekoliko puta veći, nego to službeno žele priznati i nekoliko puta viši od 80-tak posto BDP-a kako se službeno tvrdi. Hrvatski je BDP 43 milijardi eura, a samo dug građana i poduzeća iznosi čak 56 milijardi eura. Dodamo li tome i dug države – koji iznosi približno 40 milijardi eura, ispada da je Hrvatska dužna oko 96 milijardi eura, odnosno 236 posto BDP-a! Još nismo stigli najsiromašnije zemlje Afrike, Azije i Južne Amerike čiji dug je 300 posto BDP-a, ali smo im sve bliži. Zbog čega? Zato jer se Hrvatska stalno zadužuje novim dugovima. Tim novcem se samo plaća kamata na dug, ne i glavnica. A budući da se stalno zadužujemo, to znači da je glavnica sve veća. No, prava istina o hrvatskom zaduženju se panično skriva pa je do službenih informacija nemoguće doći. Hrvatska godišnje plaća čak tri milijarde eura kamata, a te kamate će biti sve veće i veće! I što trebamo napraviti da bi izašli iz začaranog kruga? Moramo raskinuti ugovor s MMF-om i vratiti suverenitet HNB-u. I drugi to rade. Mađarska, Poljska, Ekvador i Island tako su riješili svoje financijske probleme”, pojasnio je Hromin Sturm.

Dodao je da je vrlo vrijedna imovina još uvijek u vlasništvu države, ali i da je taj mrtvi kapital vrijedniji od cjelokupne imovine Norveške, Finske i Islanda zajedno.

”Nekretnine u vlasništvu države vrijedne su 33 milijarde eura, a njihov godišnji prinos iznosi svega 251 milijun eura, što je jedan posto vrijednosti te imovine. Nebriga države prema imovini još je izraženija u ‘restrukturiranju poduzeća’ u državnom vlasništvu. Imali smo, primjerice, tvornicu Nikola Tesla s 5000 radnika, a danas ista zapošljava svega 300 ljudi, Pliva je imala 5000 zaposlenih, danas svega tisuću, Prvomajska čak 18.300 radnika i više tvornica, a danas nula tvornica i nula radnika, Končar 20.000 radnika, a danas tek nekoliko tisuća. Zatvoreno je 70.000 poduzeća u zadnjih deset godina, privatni sektor je otpustio 170.000 radnika, trgovina, 37.000…., pa sveukupno imamo čak 323.000 ljudi otpuštenih u zadnjih nekoliko godina! Unatoč tim brojkama, Zavod za statistiku tvrdi da nezaposlenost pada, a BDP raste?! Očito je da se podaci friziraju zbog Eurospske komisije i EU. Zanimljivo je da se u isto vrijeme ne može doći do službenih podatakda o broju zatvorenih poduzeća. Tih podataka jednostano nema”, pojasno je član Znanstvenog društva ekonomista.

Nastavio je riječima da je stanje u gospodarstvu alarmantno jer hrvatske vlade ne slušaju ekonomiste, već bankare i računovođe.

”Oni slijepo slušaju MMF i Svjetsku banku, pa ne vode računa o zapošljavanju i ljudima.”, podvukao je Hromin Sturm

Sulejman Tabaković, pravni ekspet za pretvorbu i privatizaciju te uvodničar na skupu, dodao je da država ne može ništa učiniti sa ‘svojom’ imovinom, zato što to, kako reče, i nije državna imovina, već imovina opljačkana od građana Republike Hrvatske.

”Prije privatizacije nije bilo državne imovine, već privatna i društvene imovina. Društvena imovina opljačkana je tijekom rata, što znači da se radi o ratnom zločinu. DUIDI raspolaže s opljačkanom imovinom građana, zbog čega samo četirio posto nekretnina u Hrvatskoj ima utvrđeno i legalno vlasništvo. U DUIDI-u je, dakle, kapital kojem se ne zna tko je pravi vlasnik i zato se s tom imovinom ništa i ne može učiniti. Državni dug od 47 milijardi eura je ustvari ukraden novac, pa vraćen preko Hypo banke. Hrvatska, dakle, ništa ne duguje, već nas kamatare opljačkanim novcem! Nas 98 posto građana Hrvatske taoci smo manjine koja nas je opljačkala. Nekadašnji trgovac rezanim cvijećem ima raskošni dvorac, a sličnu basnoslovnu imovinu imaju i drugi do jučer prosječno siromašni građani. Otkud im dvorci? Mafija je uništila sve živo i mrtvo. A mi – ništa! Strateška ulaganja su gluposti, jer kako ćeš ulagati u nešto za što ne znaš čije je vlasništvo?”, emotivno je govorio Tabaković.

U razgovor se iz publike uključila i magistrica ekonomije, Gordana Maras, istaknuvši da je priča o stranim investicijama obmana, jer je razmjena na svjetskoj razini sve manja i manja i jer je svijet ušao u veliku ekonomsku depresiju. Ono što nikada nije bio rast, prikazuje se, kazala je, kao rast – i u Hrvatskoj, ali i drugdje u svijetu.

”I nova vlada će reći: BDP nam je porastao, no to ne znači ništa. I ako vam budu govorili o restrukturiranju i strukturalnoj prilagodbi, znajte da to znači novu pljačku i nova otpuštanja! Pakao se radi namjerno. Doznala sam da je odnedavno u tijeku nova pljačka građana kroz takozvanu ‘branšizaciju bankarskog sektora’. Na taj način otima se devizna štednja hrvatskih građana, te iznosi iz zemlje”, naglasila je mr. sci. Gordana Maras.

Njezin istup, kao i izlaganje pravnika SulejmanaTabakovića, proizročili su oštru polemiku na tribini, nakon čega je Hromin Sturm, na inzistiranje da pojasni suštinu ekonomskog porobljavanja naroda i činjenicu da je i u svijetu trend da ljudi rade sve više, a zarađuju sve manje, zaključio da se države uništavaju namjerno, jer to odgovara kreatorima ‘Novog svjetskog poretka’ (cilj je jedna država, jedna vojska, jedna vlada, jedna valuta, te totalitarna država u kojoj superbogata elita vlada u diktatorskom režimu, a velika većina ljudi živi na razini feudalnog društva – op.a.).

”Bankari vladaju svijetom. Zato se države planski navode na zaduživanje i zato se narodi guraju u dužničko ropstvo. U cijelom svijetu je zajednički dug svih država 300 posto veći od svjetskog BDP-a. I kada se pojedina država poput Mađarske usprotivi poretku kojega zagovara financijska oligarhija,onda na tu zemlju krene orkestrirana paljba iz svih oružja, te se takvu državu proglašava diktatorskom, nedemokratičnom, totalitarnom državom. Orban se na to nije osvrtao, već je tiskao nekreditni novac, isplatio MMF, potjerao Sorosa i sve one koji su ih nadzirali, naglasio je Hromin Stum.

Nadovezao se Tabaković riječim da Hrvatska, na žalost, nije krenula mađarskim putem.

”Fina je razbojnička družina, jer blokiraju ljude zbog 1000 kuna duga. No, i čitav svijet je tako posložen. Namjerno se to čini kako bi svi sve dublje upadali u dužničko ropstvo. Oni pljačkaju sve, da bi nas što više zadužili. Takva praksa nije slučajnost, već pravilo kojim žele porobiti svijet”, zaključeno ja na kraju burne tribine na zagrebačkom Kaptolu.

Kontroverzni naputak novog šefa diplomacije: Regija ili susjedstvo?

Zašto bi Hrvatska bila nesigurna oko pozicije u svijetu?

TELEGRAM KOMENTAR

Da će novoformirana Vlada pod presudnim utjecajem HDZ-a imati ozbiljne nakane o dubinskoj promjeni vrijednosne orijentacije društva bilo je jasno već neko vrijeme. Stoga se jedino ozbiljno pitanje vezano uz tu temu moglo odnositi na dinamiku i opseg provođenja mjera usmjerenih prema tom cilju.

Kao što se javnost prethodnih dana mogla uvjeriti, novopečeni ministri su vrlo studiozno shvatili svoje poslanje, najavivši čitav niz mjera koje su malo koga mogle ostaviti ravnodušnim. No s obzirom na to da se zanimanje javnosti i medija, ponajprije i posve opravdano, usmjerilo prema ministrima Crnoji i Hasanbegoviću, nekako je ostala jedva primijećena vijest o naputku Mire Kovača, novog ministra vanjskih poslova. Što nikako nije dobro, s obzirom na to da taj naputak u jasnoj mjeri i mimo skandala govori o karakteru nove vlasti i njenu viđenju Hrvatske. U prvom redu u pozicioniranju zemlje prema vani.

Naputak šefa

Kovač je, naime, rekao da moramo prestati koristiti pojam regija, jer je on nejasan, osnaživši taj zaključak tezom o tome kako imamo susjede i oni imaju svoje ime, Slovenija, Italija, Srbija i šire.

“To je termin za koji želim da se koristi. Regija su zemlje u Uniji, ali i one na jugoistoku Europe. Moramo koristiti precizne termine, moramo reći ‘u RH i šire’, što sam rekao i djelatnicima u ministarstvu. Promijenit ćemo način razmišljanja, Hrvatska je emancipirana zemlja i tako ćemo se ponašati.”

Iako kratka, ova izjava je dovoljno znakovita i ne ostavlja nikakve dvojbe. Posve je, naravno, jasno, barem onima politički pismenima, kako je korištenje riječi regija, promatrajući stvari s pozicija HDZ-a, suspektno zbog jasnih aluzija na postjugoslavenski politički kontekst.

Vanjska politika

Zašto se to onda ne želi otvoreno reći, nije posve jasno, no u analizi ove izjave nije zgorega poći od posljednje rečenice, u kojoj je sažet temeljni nesporazum ovakvog razumijevanja vanjskopolitičke uloge i pozicioniranja zemlje. Kovač, dakle, tvrdi kako mu je ključna motivacija za ovakvu odluku činjenica da je Hrvatska emancipirana zemlja i da će se tako ponašati.

Ministar vanjskih poslova Miro Kovač izdao je naputak da se mora koristiti termin susjedstvo, a ne regija. Njegova je ključna motivacija da je Hrvatska emancipirana zemlja. Međutim, teško se može reći da emancipiranost leži na terminološkom diktatu

Međutim, upravo se iz ovakvog njegova stava može naslutiti kako je on sam ne smatra u punom smislu riječi emancipiranom, s obzirom na to da potvrdu o emancipaciji nalazi u terminološkom diktatu kojim bi se izbjegli tzv. nejasni pojmovi.

Netko tko je istinski emancipiran se, naime, posve slobodno služi jezikom i terminologijom koja mu slijedi logički tok misli. Svaki utjecaj i normiranje u tom smislu jasno ukazuje na nesigurnost i neprirodnost. Imajući u vidu navedeno, ovaj naputak postiže upravo suprotnu svrhu u odnosu na proklamirane ciljeve.

Autocenzura

Nema nikakve suštinske razlike između obveza djelatnika ministarstva da neke termine izbjegavaju, od autocenzure građana koja je bila prisutna devedesetih godina u smislu izbjegavanja korištenja izraza poput Evropa, tokom i sl.

Zvali te zemlje regijom, postjugoslavenskim prostorom, “Zapadnim Balkanom”, jugoistočnom Europom ili nekim petim izrazom, ili ih pak potpuno ignorirajući, svodeći ih terminološki na susjede poput Mađarske ili Italije, nećemo izbrisati specifičnost njihovih odnosa s Hrvatskom i obratno.

Može se naravno hadezeova politika ljutiti na činjenicu da brojni međunarodni akteri još uvijek Hrvatsku smještaju u jugoslavenski ili balkanski kontekst i naglašavati srednjoeuropsku orijentaciju do besvijesti, ali teško će promijeniti činjenice. Zahvaljujući čitavom nizu razloga, od povijesnih procesa, preko izrazite jezične sličnosti do kulturološkog nasljeđa i migracijskih kretanja, zemlje koje smo posljednjih godina običavali zvati regijom jednostavno čine jedan specifičan kulturološki prostor, različit od talijanskog ili mađarskog.

Povijesni procesi

Nikakvo izbjegavanje upotrebe nekih termina neće moći promijeniti tu činjenicu, niti će manifestirati išta drugo osim primjetnog nedostatka samopouzdanja. Uglavnom bezrazložnog. S jedne strane zato što je Hrvatska u odnosu na prostor regije doista nezavisna države, dočim je s druge strane mnogo zavisnija o kapitalu sa zapada, a s druge zbog toga što zahvaljujući vlastitoj gospodarskoj, političkoj i kulturološkoj ulozi ostvaruje primjetan deficit u svim spomenutim vrstama razmjena upravo s tim prostorom.

Stoga su stvari vrlo jednostavne. Neovisno o tome što je naravno posve legitimno provoditi državnu politiku i putem terminoloških ograničenja u vanjskopolitičkim kontaktima, nema nikakve sumnje da je kreacija virtualne stvarnosti u pravilu lošija od sudjelovanja u realnom svijetu.

Drugim riječima, za vanjsku bi politiku ove zemlje bilo mnogo produktivnije realno sagledavanje geografskog i političkog položaja koji joj je zadan te izvlačenje maksimuma iz takve pozicije, od iracionalnog straha motiviranog ideološkim razlozima.

—------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

HR ISELJENIŠTVO

UMREŽENI: Ovo su iseljeničke Facebook grupe i stranice na koje morate baciti pogled

Hrvata je diljem svijeta oko 3,8 milijuna. U kojim se Facebook grupama sve okupljaju i koje stranice prate?

Autor: Z.S. - CRO EXPRES

Jedna od najzanimljivijih Facebook grupa koje ćete pronaći je Croatian Heritage and Genealogy. Grupa okuplja uglavnom Amerikance hrvatskog porijekla u potrazi za vlastitim korijenima. U tome im pomaže Robert Jerin iz Clevelanda koji se već godinama bavi pronalaženjem tuđih predaka te vodi organizirane ture iz SAD u Hrvatsku. Trenutno ima više od 4200 članova, a komunikacija se uglavnom odvija na engleskom jeziku.

Facebook stranice hrvatskih katoličkih misija također su vrlo popularne. Primjerice, grupa hrvatskih vjernika iz Stuttgarta pod vodstvom fra Zvonka Tolića okuplja više od 3100 članova. Izuzetno je aktivna i stranica Hrvatske katoličke župe München, kao i ona HKM London, koja okuplja gotovo 4000 članova. Kvalitetne tekstove može se često pronaći i na stranici HKŽ Main-Taunus/Hochtaunus, ali i mnogim drugima (a previše ih je da bismo ih sve nabrojali).

Grupa Hrvatski iseljenici okuplja više od 2700 hrvatskih iseljenika iz svih dijelova svijeta – od SAD do Australije. Hrvati u Bavarskoj/Kroaten in Bayern okuplja više od 3100 Hrvata iz južne njemačke pokrajine, dok Hrvati Stuttgarta novosti mogu saznati na stranici Hrvati Stuttgart. U grupu su okupljeni i naši iseljenici iz Kölna. Posavljaci u broju većem od 4700 prate stranicu Bosanska Posavina Beč.

Vrlo zanimljivih Facebook stranica može se pronaći i među južnoameričkim Hrvatima. Stranica hrvatskog radija Croacias Totales Radiosat najpopularnija je među njima. Ne zaostaje niti Dobar dan Santa Cruz, koju je osnovala poduzetna bolivijska Hrvatica, Alejandra Pavisich.

Ukoliko vas zanimaju priče hrvatskih iseljenika, jedna grupa specijalizirana je upravo za to – Hrvatski iseljenici pričaju svoje životne priče. Australski Hrvati, između ostalog, okupljaju se u grupi Australian Croatian Association Melbourne, koja ima nešto više od 2100 članova. Još više fanova ima stranica Croatian Catholic Community Sydney.

Ovo je, naravno, tek dio zanimljivih Facebook grupa u kojima se okupljaju hrvatski iseljenici. Ukoliko nam želite predstaviti i svoju iseljeničku grupu, javite nam se na našu Facebook stranicu.

Među Hrvatima u domovini najpopularnije grupe u kojima se traži posao

Iako nisu 'iseljeničke', grupe u kojima se traži posao u inozemstvu uglavnom vode hrvatski iseljenici. Najpopularnija među njima je Idemo u Njemačku. Izuzetno kvalitetne i dobronamjerne savjete može se pročitati i u grupi Nova budućnost u Njemačkoj, a velik broj ljudi okuplja i grupa Živjeti i raditi u Njemačkoj.

Ispovijest Pere Gudelja vlasnika FIS-a:

Najpametnije bi bilo da sam pištolj odnio u policiju i tražio da ga sakriju

Viteški poduzetnik Pero Gudelj, koji je prije nekoliko mjeseci pokušao samoubistvo, otkrio je u emisiji HRT-a Kiseljak detalje ovog kobnog dana.Gudelj priča o tome kako se probudio, koja je Božija poruka njemu, kako sad gleda na svoj čin, kako planira živjeti u budućnosti, te ko je sve bio uz njega tokom najtežih dana.

"Nakon svega što je bilo, sada sam dosta dobro. Već sam počeo raditi, uključio sam se u posao, idem na poslovne sastanke... Dosta vremena boravim na Vlašiću, jer ima dosta sunca, a i fizička aktivnost je jako važna za moj oporavak", govori Gudelj, dodajući kako sve to ne bi bilo moguće bez podrške porodice, prijatelja, njegovih zaposlenika i ostalih građana BiH.

Kroz smijeh govori kako ga je iz kome probudio zov košarkaša koji su aplaudirali, te je shvatio da se mora pridići, vratiti u život i ozdraviti. Zahvaljuje Bogu, doktorima i narodu koji je molio za njega.

"Svjestan sam toga koliko me ljudi vole. Gledao sam i u medijima, a telefon mi je neprestano zvonio. Ja sam otišao na onaj svijet, ali skromno, ne želim da uživam. Bio sam u raju, ali radio sam kao baštovan. Kad sam došao gore, Bog je rekao da se moram vratiti dole jer moram pomoći svojoj djeci, radnicima, sugrađanima... Ljepše je, ipak, u srednjoj Bosni nego u raju", smije se Gudelj.

Navodi kako je bio preopterećen.

"Znao sam se probuditi u neko doba noći s idejom koju moram brzo zapisati na papir i sutradan implementirati. Imao sam buran i težak život. Osjećao sam pritisak, a sve to utječe na zdravlje čovjeka. I kod mene je nešto puklo, čudna stvar...ali hvala Bogu da sam ovdje među vama. Najpametnije je bilo da sam pištolj odnio u policiju i tražio od nje da ga sakrije od mene da ne bih nešto učinio. Ljudi moraju pričati među sobom, psihijatru, nije ništa sramno", poručuje Gudelj.

Ali, ipak, probleme koji su ga naveli na samoubistvo ostavio je iza sebe, te je krenuo u novi život.

"Sada ponovo živim život. Najviše me zanima moja porodica i proizvodnja u firmi, jer planiramo zaposliti oko 500 ljudi u narednih godinu-dvije. Više cijenim život, spoznao sam greške i pokajao se 500 puta u bolnici što sam to napravio, ali psiha je jako čudna biljka. Ne želim da se ovo više ikome desi. Život, djeca i zdravlje su najbitniji, ako sam ja zdrav, bit ću dobar i djeci i sebi i svima".

Neizostavan je bio i razgovor o pjesmi i harmonici.

"Bez harmonike se ne može. Kad sam bio u bolnici, jako me brinulo to da li ću moći svirati, a bio sam presretan kad sam opet vidio da mogu", govori ovaj karizmatični biznismen.

Radiosarajevo.ba___________________________________________________________________________________________________________________________________________ ______

Treći entitet je pristanak na ozakonjenje etničkog čišćenja

Nadbiskup vrhbosanski ističe kako je Dejtonski sporazum zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, ali ne i etničko čišćenje.

Vunko Puljić: Ovdje se Dejtonskim sporazumom podijelila Bosna i Hercegovina, a u Hagu se vode sudski procesi protiv onih koji su je htjeli podijeliti .

Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, smatra da bi formiranje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini značilo pristanak na ozakonjenje etničkog čišćenja.

"Nisam ja mjerodavan tako prosuđivati, jer ako bismo išli na taj način, vjerojatno to bi bilo jedno od rješenja, ali time bismo pristali na ozakonjenje etničkog čišćenja", kazao je u razgovoru za Agenciju Anadolija odgovarajući na pitanje bi li kao crkveni zvaničnik podržao formiranje hrvatskog ili nekog trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, odnosno bi li to bilo rješenje za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.

"Rat je prestao. Dejton je rat zaustavio, ali nije zaustavio etničko čišćenje. A mi smo protiv etničkog čišćenja. Protiv nepravde. E, sada, jasno je, treba naći jedan mehanizam da ne bude ni preglasavanja niti da jedni drugima biraju predstavnike. To je strašno ponižavajuće", poručio je.

Puljić je naglasio kako "to moraju shvatiti partneri u vlasti, da je to nešto što duboko vrijeđa i da, ko god to radi, čini lažno protiv Bosne i Hercegovine za njezinu sigurnost".

"Kako je to rješenje, u ovom trenutku nisam dozreo. Jer, automatski, mora se naći mehanizam i možda smo pošli od krive postavke. Prvo smo podijelili Bosnu i Hercegovinu, a sada tražimo rješenje. To je isto jedna hipokrizija. Ovdje se, zapravo, Dejtonskim sporazumom podijelila Bosna i Hercegovina, a u Hagu se vode sudski procesi za one koji su htjeli podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Tako da je to jedna hipokrizija. Treba međunarodna zajednica shvatiti da dvostruka mjerila nisu korektna", naglasio je Puljić.

Rekao je kako se prilikom rješavanja otvorenih pitanja u Bosni i Hercegovini moraju uzeti u obzir "korektni pristupi".

Strani stavovi

"Pri tome, moram kritizirati međunarodnu zajednicu. Amerika Dejton ne da dirati, a Europa je donijela presudu da se slučaj Sejdić-Finci mora rješavati. To nije pitanje lokalne vlasti, to je pitanje velikih sila. Amerika ne da dirati Dejton, a ne može se provesti ta presuda ako se Dejton ne smije dirati. Tako da je to, zapravo, jedna igra i trovanje javnog mnijenja upravo tom igrom. Zato je potrebno naći rješenje."

"Ako se ide od ovoga koje je Dejton dao, onda neće biti baš jednostavno naći neko rješenje. Ako idemo stvarati drugi način, da se stvori jednakopravnost, onda za to treba imati hrabrosti političke i odgovorne korektnosti da se stvari drugačije riješe. Ovako svakako ne može opstati", poručio je kardinal Puljić.

Nadbiskup vrhbosanski također smatra da u Bosni i Hercegovini "uopće nismo proveli Dejtonski sporazum".

"Ono što su visoki predstavnici provodili, oni su radili da steknu političke poene i da mogu napredovati u svojoj zemlji. A, uvijek su išli na štetu Hrvata. I to je direktno meni ovdje jedan rekao: 'Ja znam da je krivo, ali meni to treba, a vi se sada borite kako ćete to ispraviti.' Tako da sam, zapravo, ja neki dan morao poslati, kada sam dobio poziv na obilježavanje 20 godina Dejtona, dopis u kome sam rekao: 'Ja to ne mogu slaviti, jer moje više od polovice nadbiskupije nema. Nitko nije kriv, a ja tog naroda nemam'", naglasio je u razgovoru za Anadoliju nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić.

Izvor: Agencije

_______________________________________________________________________________________________________________________

Josip Šimić: Jedini način da me ušutkaju je metak

Izvor: N1 Autor teksta: Dino Bezdrob

"Nakon prvog pisma su me željeli ušutkati dvojica iz Mostara i jedan iz Čapljine. Atak na mene je trebao biti izvršen na Bistriku u parku, gdje redovno šetam oko 21 sat", rekao je Josip Šimić, student teologije i političkih nauka.

Šimić je večeras bio gost Pressinga zajedno sa novinarom i aktivistom Almirom Panjetom, kulturologom Markom Šušnicom i političkim analitičarom Srđanom Puhalom.

Intenzivno piše pisma predsjedavajućem Predsjedništva BiH Draganu Čoviću, optužujući ga za kriminal i korupciju.

"Povod mog pisanja je knjiga pape Franje "Korupcija zlo našeg vremena". U toj knjizi papa poručuje da grijeh čini i onaj koji podržava korupciju, tj. šuti", rekao je Šimić koji u svojim pismima Dragana Čovića oslovljava sa "Poštovana naša korumpiranosti oslovljava".

U email je dobio poruku da će ga "Sljedeći put pričestiti metkom".

"Ja sam im odgovorio: "Amen." Takve poruke, kaže, proslijedi u smeće i pogleda istini u oči.

Ne štedi ni katoličku crkvu u BiH i pravosudne institucije, za koje kaže da su zajedno sa Čovićem dio organiziranog lopovluka u zemlji.

"Pišem to na osnovu istine. Boje se da su njihova djela urađena u tami. Ja nisam protiv katoličke crkve. Kada udarite na političara on izvuče sintagmu: "Ja sam izabran voljom naroda, eno on udara na narod". Tako je isto s crkvom, istakao je student teologije.

Papa Franjo je smijenio kardinala Bozanića sa najodgovornije funkcije crkve kod Hrvata.

"Crkva se ne može miješati sa politikom, ali nažalost da se s oltara propovijeda evanđelje, propovijeda se nacionalizam. Tridesetak kilometara od Sarajeva župnik je rekao ko god ne glasa za HDZ neka ne dolazi na Svetu misu. Šta dalje reći?", upitao je gost Pressinga.

Na pitanje zašto je stav da je čovjek izdajnik ako kritizira "svog", Šimić je odgovorio: "Nisam protiv svoga naroda, ja sam protiv čovjeka koji 15 godina pljačka hrvatski narod. Ne raspravljam s ljudima koji su me proglasili izdajnikom."

One je naglasio da niti u jednom trenutku ne udara na svoj hrvatski narod.

"Samo ukazujem na osobu koja je trala hrvatski i bošnjački narod, a sarađivala sa Srbima. Dragan Čović je i dan danas pobornik velikosrpske ideologije. Zahvaljujući Srbima Dragan Čović je danas ono što jeste", kazao je Šimić.

Kao primjer tome je naveo avione koji su granatirali Vukovar, a zatim slijetali u mostarski "Sokol" na oporavak. Čović je tada bio direktor Sokola.

"Čudi me što RH, katolička crkva i obitelji podrška Čoviću koji je prije rata i za vrijeme rata bio palica u rukama njihovih zlotvora. On je ustanovio da je isplativije biti Hrvat i katolik, pa je prešao iz jedne u drugu vodu", izjavio je Šimić.

Josip Šimić je rekao da ne radi ni za koga osim za narod da bi mu bilo bolje.

U dijelu FBiH gdje su Bošnjaci većina će reći da su samo SDA-ovci pravi Bošnjaci, HDZ-ovci pravi Hrvati, a SNSD-ovci pravi Srbi.

"Postoji katolička crkva Kristova i katolička crkva Čovića. Ako ne želite biti diskriminirani i želite imati posao, trebate ući u ovu drugu crkvu i s oltara propagirati HDZ."

Dokumenti o kriminalu su nestali na putu između državnog i kantonalnog Tužilaštva, a Šimić tvrdi da upravo on ima originalne dokaze.

"Kada je osuđen 2006. godine na pet godina zatvora, 2007. godine je uložio žalbu i cijeli slučaj upućen na sarajevski kantonalni nivo. U toku dvogodišnjeg prijenosa svi dokazi su nestali. Kad se uzme u obzir da je Milorad Barašin bio višegodišnji tužitelj u Livnu, a Borjana Krišto je iz Livna u dobrim odnosima s Barašinom, a u intimnim s Draganom Čovićem. Čoviću nije bilo teško preko Borjane da nagovori Barašina da izgubi dokaze."

Šimić je za kraj Pressinga kazao da je sve jednostavno korumpirano, od Tužilaštva do policije. "Dva slučaja sam prijavio policiji, nikada se nisu očitovali. I dalje ću biti zviždač, a jedini način da me ušutkaju je metak."

______________________________________________________________________________________________________

MOST: Zašto hrvatska desnica i ljevica ne mogu napustiti ideologiju ustaša i partizana?

Autor: B.Biško

Što je to toliko dublje u odnosu hrvatske desnice i ljevice da zbog evidentne potrebe neodgodivog izvlačenja države iz teškog gospodarskog stanja i nametnute paranoidne podjele, ne mogu napustiti misaoni apartheid, „boju“ (ispod) kože ili drugi svjetski rat te pustiti na miru djedove ustaše i partizane?

Na internet stranici MOST-a, najvećeg iznenađenje parlamentarnih izbora 2015. godine, objavljeno je priopćenje koje se tiče njihovih prijedloga i želja. Doista je ohrabrujuće vidjeti da su se dečki iz MOST-a odlučili staviti maksimalno u službu hrvatskih građana i domovine. No, hoće li njihovi prijedlozi naići na plodno tlo? Lijepo je prije par dana napisala jedna novinarka iz BiH:

“Okle sada MOST-a kada postoje samo dvije opcije il Ustaša il Partizan”.

Priopćenje MOST-a prenosimo u cijelosti:

”Kad se vidjelo u predizbornim anketama da lijeva i desna opcija ulaze u „mrtvu trku“ logično je bilo zaključiti da bi se rezultat mogao pretvoriti u pat poziciju. Bilo je samo pitanje na koliko će se opcija razliti svi oni drugi glasovi i hoće li neka od njih postati ne više „jezičac na vagi“, nego ona koja „važe“ mogućnost promjene političke paradigme u Hrvatskoj. Hoće li se moći uvjetovati Vladu sadržajem, a ne pozicijama?

Kad se u MOSTU vidjelo da će ta uloga postati realna, postalo je sve češće pitanje kome se prikloniti. MOST je na to odgovarao: nikome, jer naš pogled na politiku mijenja to pitanje „kome se prikloniti“, u pitanje „čemu se prikloniti“.

Na prvom sastanku s HDZ-om i SDP-om (i njihovim koalicijskim partnerima), u srijedu 11. studenog, MOST je odmah objema stranama ponudio Reformsku vladu, a ne tek jučer kako to neki mediji krivo naglašavaju. Moramo citirati vlastito priopćenje u kojem stoji: „Na sastanku Nacionalnog vijeća MOSTA nezavisnih lista odlučeno je da Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Socijaldemokratskoj partiji (SDP) predložimo zajedničko konsenzualno formiranje Reformske vlade u idućem mandatnom razdoblju“.

Iako su krenuli spinovi da MOST ne želi preuzeti odgovnost i sam sudjelovati u Vladi, nego HDZ-u i SDP-u podmeće veliku koaliciju, u priopćenju je stajalo: „Spremni smo preuzeti i odgovornost. Predlagati i provoditi reformska rješenja na dobrobit Hrvatske. Sve nužne reforme i vremenske okvire tako nećemo nametati drugima, nego i samima sebi. Opseg reformi i redoslijed prioriteta odredit ćemo zajedno – konsenzusom, pri tome uključujući i javnost, kako stručnu tako i opću, kako bi se izbjegli svi nepotrebni otpori“.

Kako je moguće da se nakon ovako jasnog i nedvosmislenog priopćenja poslanog svim medijima i objavljenog na stotinama mjesta 11. studenog, javnost već tjedan dana obmanjuje spinom da MOST bježi od odgovornosti!? I da u tome sudjeluju brojni analitičari, politolozi, komentatori…?

Čak smo i završili riječima koje mnogi nisu pročitali, ali su s autoritetom ismijali MOSTOVU „naivnu“ političku utopiju i tobožnju degradaciju demokracije, pri tom krivo interpretirajući našu ponudu Reformske vlade pojmom besadržajne „velike koalicije“ koju nikad nismo predložili. A evo i zadnje rečenice tog tjedan dana starog, a zaboravljenog priopćenja: „Nakon mandata Reformske vlade, pred Hrvatskom bi bili otvoreni novi izbori u kojima bismo sve svoje različitosti mogli staviti pred birače, ne plašeći se više za ono temeljno: stabilnost reformirane hrvatske države i punu političku zrelost hrvatskog društva“.

Čija je Reformska vlada? MOSTOVA? Ne. Zajednička: HDZ-ova, SDP-ova, MOSTOVA…

Tko su, u nemogućnosti dogovora i nametanja vlastitih stranačkih kadrova, dominantno izvršni provoditelji, ministri u Reformskoj vladi? Najbolji hrvatski stručnjaci iz raznih područja, dokazani na relevantnim upravljačkim poslovima – birani konsenzusom HDZ-a, SDP-a i MOSTA.

Nema nametanja, nema uvjetovanja, nema podmetanja, nema spinova – trojni konsenzus i na 2, 3 ili 4 godine dogovorno strukturno redizajniranje Hrvatske u korist svih njezinih građana. Što je to tako utopistički loše u tom prijedlogu „Vlade sa zadatkom“?

KOME JOŠ TREBA UTOPIJA?

Godine 1989. Nelson Mandela je bio zatvorenik s jednim od najdužih zatvoreničkih političkih staževa u suvremenoj povijesti. Godine 1989. Frederik W. de Klerk bio je predsjednik države u kojoj je Nelson Mandela bio zatvorenik, a društvo duboko podjeljeno apartheidom. Godine 1990. Nelson Mandela je bio pušten iz zatvora pod pritiskom svjetske javnosti. Godine 1993. Nelson Mandela i Frederik W. de Klerk podijelili su Nobelovu nagradu za mir zbog ukidanja apartheida. Godine 1994. Nelson Mandela je bio predsjednik iste te države u kojoj više nije bilo moguće da netko drugi, recimo sada Frederik W. de Klerk, bude zatvorenik zbog političkih stajališta ili boje kože. Prošlo je samo pet godina.

Godine 1963. Martin Luther King je imao možda samo san. Danas je u toj državi, u kojoj je on sanjao utopijski san o jednakosti ljudi različite boje kože, predsjednik osoba koja bi tada bila promatrana kao „pogrešno“ obojena.

Godine 1945. Francuzi i Nijemci su završili najkrvaviji međusobni sukob u svojoj povijesti. Već i sama pomisao da bi ta dva naroda mogla zajedno graditi europski mir i europski san bila je ludost. Godine 1951., samo šest godina kasnije, utemeljili su zajedno Europsku zajednicu za ugljen i čelik, preteču Europske unije koju danas zajedno dijeli 28 država, uključujući i Hrvatsku. A na tom putu je i Srbija s kojom smo prije 10 godina bili u ratu s uvjerenjem da do normalizacije odnosa neće doći doklegod žive generacije koje su ga proživjele.

Treba li u Hrvatskoj 2015. vjerovati u utopiju da Zoran Milanović i Tomislav Karamarko mogu dobiti mjesto u hrvatskoj povijesti kao oni koji su nakon 25 godina svojoj zemlji dali šansu da se preoblikuje u demokraciju 21. stoljeća?

Naša imena u ovom tekstu nećemo ni spomenuti”, stoji u priopćenju.

_______________________________________________________________________

Crkva se opet miješa u politiku, vjernici dobili listiće s porukom: Bacimo mreže na desnu stranu

U crkvi Sv. Marka u Vinici, mjestu koje se nalazi u Varaždinskoj županiji, neki su građani ostali neugodno iznenađeni sadržajem takozvanog crkvenog listića koji su dobili. Na njemu se, naime, savjetuje kako i za koga glasati, pritom direktno savjetujući odabir desne strane. Na Indexov e-mail stigla je fotografija spornog dijela listića kojeg je poslao čitatelj, […]

Crkva se opet miješa u politiku, vjernici dobili listiće s porukom: Bacimo mreže na desnu stranu

Na Indexov e-mail stigla je fotografija spornog dijela listića kojeg je poslao čitatelj, a u kojoj se vidi paragraf pod naslovom “Isus i parlamentarni izbori”. U njemu jasno piše – birajte desno.

“Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus “Dječice, imate li što za prismok?, a oni mu odgovoriše “nemamo”. A on im reče “Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.” Reče Petar “Gospodine, svu noć smo se trudili, ali ne ulovismo ništa. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Baciše oni i više ne mogoše izvući mreže od mnoštva ribe. Bez Božje pomoći ni mi, kao država, nećemo moći izaći iz krize. Poslušajmo Isusa i bacimo mreže na desnu stranu!”, navodi se u crkvenom listiću.

Ovo je samo jedan u nizu načina na koji se Crkva miješa u izbore i odabir građana. Prije nekoliko dana kardinal Josip Bozanić u pismu je pozvao građane da glasaju za HDZ.

Index

____________________________________________________________________________________________________

Ljubav prema domovini trebala bi biti čista, nedirnuta...

Puna mi je kapa domoljublja, naročito ovih zadnjih dana. Godinama sa svih strana, za razne zgode i prigode, na svim nivoima, pojedinačno, skupno, grupno, stranački, lokalno, regionalno i državnički, koristi se riječ domoljubno, često puta isključivo kao sredstvo za profit i moć. Zbog tolike zlouporabe, riječ domoljublje se gotovo izlizala, a pojam je izgubio svoje pravo značenje i hijerarhijsku vrijednost na ljestvici ili u piramidi temeljnih ljudskih vrijednosti i pomalo gubi svoju univerzalnu prepoznatljivost i vjerodostojnost kao pozitivan odnos i ljubav prema domovini.

Svaki je čovjek domoljub, na svoj specifičan, uglavnom pozitivni način. Domoljublje mu je u srcu, kao i mnogi drugi osjećaji, s kojima živi iz dana u dan, svjestan ili nesvjestan njihove prisutnosti, kakvoće i količine. Normalan, običan čovjek, dobro odgojen, prosječno obrazovan, civiliziran, kulturan i moderan, smatra da svoje osjećaje, pa tako niti domoljublje ne treba javno iznositi, prezentirati, a kamoli ih koristiti za svoje predstavljanje bilo kome, za išta, ikada. To je njegova intima, baš kao i sve druge ljubavi i osjećaji. Domoljublje se stvara, razvija i živi, usporedno sa rastom i razvojem cjelokupne ličnosti, odgojem, obrazovanjem, radom i djelovanjem, svakog pojedinca od rođenja do kraja života, adekvatno stupnju razvoja, okruženju, vremenu, potrebi, motivaciji i ambiciji. Domoljublje je komplementarni dio svake ličnosti, sukladno ostalim osobinama i stavovima. To je sastavni dio života i elementarna potreba kao zrak, kruh i voda.

Jednostavno, svaki čovjek bi trebao znati tko je, od kuda je, čiji je, gdje su i kakvi su mu korijeni, kao i kakvi su oni drugi pokraj njega ili dalje od njega. To saznanje ne bi trebalo ikoga dovesti do zaključka kako je bolji ili lošiji od tih drugih, koji su po mnogo čemu različiti. Kao što svaki pojedinac ima roditelje, isto tako ima i domovinu. To je posebnost koja ga, u neku ruku određuje i odlikuje, kao osobu i pripadnika određenom narodu, njegovoj povijesti, sadašnjost i budućnosti. Da bi se dobro shvatilo i razumjelo sadašnjost, trebalo bi dobro poznavati prošlost i na te dvije odrednice pokušati graditi budućnost, uz realnu viziju, u skladu s potrebama, mogućnostima i zahtjevima koje moderno društvo stavlja pred nas. Nije to nikakva utopija. To su nužne potrebe, bez kojih se nije moguće pomaknuti s mjesta i krenuti naprijed.

Nije dovoljno samo govoriti, na raznim domaćim, europskim i svjetskim skupovima donositi deklaracije sa opće poznatim, humanim, nužno potrebnim, aktualnim, prihvatljivim i primjerenim zaključcima i pravilima, koji bi svima trebali biti obveza, već treba raditi i samo raditi. Svatko na svom radnom mjestu. bi trebao maksimalno koristiti sve svoje potencijale, ulogu i moć za opće dobro, za napredak i boljitak, kako svoje domovine, tako i cijele Planete. Pri tome bi pravi ljudi, najbolji, vjerodostojni, odgovorni, racionalni, razumni, dobri, kompetentni, kompetitivni, multidisciplinarnog znanja, različitih sposobnosti, respektabilnih vještina, neupitnog poštenja, s istančanim osjećajem za pravdu i pravednost, svestrane kompletne ličnosti, trebali doći na rukovodeća odgovorna mjesta i na visoke političke funkcije, kako domaće, tako i međunarodne.

Daleko smo svi mi još do takvog stanja, čak u ideji i planiranju, a kamoli u pokušaju ostvarenja. Na djelu su poznati scenariji, igre, igrice, predstave, cirkusi, kvote, zasluge po „babi i po stričevima“, pripadnost kasti, klasi, pariji, stranci, ideologiji, svjetonazoru, filozofiji, spolnoj, vjerskoj, nacionalnoj i rasnoj pripadnosti, kao i određenom krugu svjetskih moćnika koji upravljaju svijetom. Nitko od toga svega ili barem nečega nije imun. Ovisno o mentalitetu, kulturi, stupnju demokratskog razvoja društva, društvenog uređenja, strukturi stanovništva, geostrateškoj poziciji, odgoju, obrazovanju, vjeri i domoljublju.

U suvremenim društvima, jake demokracije, vladavini slobode i ljudskih prava, solidne obrazovne strukture, ekonomske neovisnosti, čvrste društvene strukture, jasne i realne vizije budućnosti, domoljublje svih građana, kako pojedinaca, tako i pojedinih grupacija, udruga i političkih stranaka je razumljivo samo po sebi i automatski ugrađeno u svakog čovjeka, te ga nema potrebe isticati i posezati za njim, ni za što, a kamoli za svoju promociju, pogotovo u smislu poentiranja na izborima. Za svaki izbor su potrebni određeni formalni i neformalni uvjeti, pri čemu bi sposobnost, a ne podobnost trebala biti odlučujući činitelj. Znamo da to u nas nije tako. Bez obzira na kojoj poziciji bilo neko radno mjesto u rangiranju poslova i zadataka, danas je važnije imati podobnost, što znači imati nekoga tko iza tebe stoji, tko te gura, tko te podržava, koji ti je prodao, dao ili darovao svoju uslugu. Naravno svaka akcija izaziva reakciju, pa tako i svaka usluga protuuslugu.

Tako se stvara čvrsta spirala uzajamnog djelovanja, što uzrokuje nepotizam, korupciju i stvara filozofiju „ja tebi, ti meni“ koja prevladava u cijelom društvu i svim njegovim segmentima. Sve to je dobro začinjeno i isprepleteno rodoljubljem i domoljubljem, kao i vječitim pitanjem: “Gdje si bio '41. i 91.“ „Gdje su ti bili roditelji?“ Tko su ti roditelji“ Kakva su ti krvna zrnca? Koje ime i prezime nosiš“... uz neprestane igre „ustaša i partizana“, iskopavanje raznih jama i grobišta, prigodničarskim veličanjem pojedinih povijesnih ličnosti, omalovažavanjem onih drugih, prekrajanjem povijesti, obmanama, licemjerjem i lažnim prikazivanjem sebe kao osobe, stručnjaka, političara i državnika.

Ime i prezime, mjesto rođenja, idejno ili političko opredjeljenje, svjetonazor i vjeroispovijest su mnogima parametri za određivanje i mjerenje nečijeg domoljublja, kao i konstatacije, je li dotični htio samostalnu, neovisnu državu ili nije. Stalno se pitam tko su ti neupitni i vjerodostojni samozvani mjeritelji tuđeg domoljublja. Tko ili što je osnovna mjerna jedinica za domoljublje, kao i kojim instrumentom se ono mjeri. Tko je osmislio i napravio etalon domoljublja? Kako izgleda, od čega je sastavljen i gdje se čuva. Postoji li čuvar etalona domoljublja?

Bez svega toga određivati tuđe domoljublje je besmisleno, krajnje nehumano, necivilizirano i primitivno. Nažalost, u nas to mnogi rade, bez ikakve društvene odgovornosti i osude većine. Razni opskurni, neobrazovani, neodgojeni, nekulturni tipovi sumnjive prošlosti i upitne sadašnjosti, paraziti na društvenoj margini, danas egzistiraju na pljuvanju drugih, uzimaju pravo testirati nečije domoljublje, svoje apsurdne zaključke kao neosporne činjenice plasirati u medije i trovati društvo, naročito djecu i mlade.

Čula sam dvije sintagme „novo domoljublje“ i „moderno domoljublje. Malo sam istraživala, ali još uvijek ja ne znam što je to, a voljela bih znati da sama sebe testiram. Možda su me vrijeme,nove tehnologije i tehnike pregazile. Ja naime, mislim kako sam domoljub i da nema većeg domoljuba od mene. Ne, nisam ništa posebno napravila, samo sam uvijek maksimalno moguće svuda radila svoj posao, učila, diplomirala, zaposlila se, izgarala na poslu, osnovala obitelj, rađala djecu, aktivno sudjelovala u javnom životu, doprinosila najviše moguće svojim radom, djelovanjem, permanentnim obrazovanjem, pozitivnim stavovima, ukazivanjem na društvene nepravde, malo pomalo stjecala nekakav imetak dovoljan za svoju obitelj… Od države nikada ništa nisam tražila, niti dobila. Kad su se kapom i šakom dijelili stanovi, mi smo na kredit kupili stan. Prav nam budi, kad smo bedaki, rekli su nam „prijatelji“ i znanci. Nikome ni na čemu ne zavidim. To smatram svojom najvećom vrlinom. Najveća mana mi je što ne mogu i neću šutjeti. Pa tako i sada govorim, u poznim godinama, kada bi po nekima trebala štrikati, čitati i biti kuš. „Malo Morgen!“ Nikada nisam šutjela. Priznajem, to me koštalo, kako karijere, tako i veće penzije. Neke moje kolegice, jako podobne za svaki režim, danas imaju trostruko veću penziju, a nikad nisu diplomirale. Bile su domoljubne i velike vjernice, koje se '91. nisu znale niti prekrižiti, a u isti dan su se krstile, pričešćivale, krizmale, vjenčale i krstile svoju djecu, ističući svoju vjeru i novootkriveno domoljublje. One su među onih 97.000 koji su prešli iz jedne Partije u drugu – domoljubnu. Takvi danas mjere domoljublje onima koji su uvijek bili domoljubi bez da su toga bili svjesni, ali su svojim radom ro dokazivali. Oni domoljublje svakodnevno žive, jer su jednostavno takvi.

Užasno me ljuti i čini nesretnom da netko, bilo tko mjeri moje domoljublje i prema izmjerenoj vrijednosti me svrstava na nekakvu svoju ljestvicu vrijednosti. Taj isti ne zna govoriti hrvatskim jezikom, već svoju tvorevinu takozvanog hrvatskog jezika nameće svima nama, ne poznaje izvornu povijest, književnost, umjetnost, ne zna se ponašati, neodgojen je i neobrazovan, ali je veliki domoljub, jer je od nekuda došao, maše zastavama, kiti se grbovima, poziva se na svoju žrtvu za domovinu, pjeva budnice, uzvikuje zabranjene parole i pozdrave, određuje nam vlast, nameće državne dužnosnike, vodi politiku za koju misli kako je jedino ispravna, nameće svoju kulturu i baštinu, truje djecu i mlade svojom ideologijom, uskraćuje slobode, vodi u primitivizam i gustu magluštinu oko balkanske krčme, uz cijuk i ples pijanih „domoljuba“ i raspojasanih pevaljki, uz derneke s hrpom janjaca i hektolitrima piva, uz neviđeni kič i zaradu na domoljublju. "Domoljublje je posljednje utočište hulja", rekao je Samuel Johnson u XVIII. stoljeću.

Istina, domoljublje je nažalost, postalo utočište onih koji su Hrvatsku pokrali, rasprodali, osiromašili, sramotili doma i po svijetu, koristili za svoje bolesne ambicije, prodavali za tuđe utjecaje, davali za razne sinekure, osobnu međunarodnu karijeru, za pokriće svojih nesposobnosti i nekompetencija, za netransparentno bogaćenje, neplaćanje poreza, za stvaranje moći i za vladanje umjesto služenje narodu, za vječnu obmanu i nevjerodostojnost, za stvaranje svojeg lika i djela, za platformu realizacije svoje nezajažljive asertivne i agresivne potrebe implementacije u vodstvo Novog svjetskog poretka.

Zbog tih i takvih „domoljuba“ domoljublje kao najveći, najljepši, prirodni i Bogom dani osjećaj, odgojem i obrazovanjem razvijan, životom implementiran, petrificiran, generacijama prenošen, kod svakog čovjeka na svijetu, naročito u nas, postaje nešto nepoželjno, neprimjereno, potisnuto, sramno, primitivno, utilitarno…, obilježje nečega što je ružno i poštenom čovjeku strano, umjesto da ga ispunjava srećom, radošću, dostojanstvom i nacionalnim ponosom, što nikada, nikoga drugačijeg i različitog od nas ne isključuje i ne čini ga manje vrijednim od nas. U globalnom, integriranom svijetu ne bi smjeli izgubiti svoju posebnost, osobnost, identitet, povijest, kulturnu baštinu, porijeklo, značaj i moć, koja nije razmjerna površini zemlje i broju stanovnika, već onome što jesmo, svaki za sebe i svi zajedno. Pokušajmo biti ljudi i budimo „čovjeku čovjek“, najprije kod kuće, a onda vani i to ne samo verbalno, nego svojim radom i djelovanjem. Lijepo je i humano se boriti za gladne, nepismene i obespravljene u svijetu, ali bi ipak najprije to trebali i morali napraviti u svojoj domovini, ako ništa drugo, već kao izraz pravog, nepatvorenog i iskrenog domoljublja.

Ankica Benček

______________________________________________________________________________________________________________________________________

BOSANSKI HRVATI

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova s lijeve strane, gledano od ulaza, dva vitraja koja su najbliže prezbiteriju nose likove sv. Ivana Krstitelja i sv. Ilije, proroka. Godina gradnje je 1887., a darovatelji su, kako tamo piše: „Katolici Bošnjaci grada Sarajeva“. S desne pak strane, nasuprot njima, dva su vitraja na kojima su prikazani sv. Franjo Asiški i sv. Juraj, mučenik. Za njihove darovatelje stoji da su to: „Katolici Hercegovci grada Mostara“. A budući da se tabernakul – najsvetije mjesto u crkvi – nalazi s lijeve strane, nekako inercijom stvari prvo se ugledaju ovi koje su darovali katolici Bošnjaci. To često zbuni posjetitelje i navede na zaključak kako se radi o nacionalnoj odrednici „Bošnjak“ koja danas ima drugi sadržaj. No kada se vidi da s druge strane stoji pojam „Hercegovci“ i neupućenima postaje jasno kako se radi o regionalnom obilježju jednakom kao što su: Dalmatinac, Zagorac, Istrijan, Slavonac i sl. Tragom ovoga danas se može govoriti o bosanskim katolicima ili katolicima Bosancima koji imaju svoje posebnosti i po kojima ih drugi prepoznaju, iako pripadaju jednoj većoj obitelji hrvatskog naroda. Iz te činjenice opravdan je i naziv Bosanski Hrvati. Njega se, u govoru najčešće podrazumijeva, ali se ovisno o tome gdje žive oni koji se tako zovu, naglašava prvi, odnosno njegov drugi dio. Tako, ako žive u BiH ističu ovo: Hrvat, a čim prijeđu u RH govore ovo „bosanski“ tj. Bosanac. No, bez obzira gdje žive „govor ih izdaje“ (usp. Mt 26,73), prepoznaju se po nekim karakteristikama prisutnim i kod drugih Hrvata, ali koje su kod njih izrazito naglašene.

Kada se govori o Hrvatu iz Bosne koji danas živi u Hrvatskoj veliki broj domicilnog stanovništva neće se pretjerano pohvalno izraziti o njemu. Štoviše, lakše će uočiti negativne strane njegove kolektivne ličnosti nego li one pozitivne. Upravo onako kako npr. Sarajlije gledaju na ljude iz Sandžaka koji sada žive pored njih. Razlog tomu jest mnogostruk, a ogleda se u dvjema činjenicama: prvo, domaće stanovništvo je ljubomorno na doseljenike koji su uspjeli od ničega stvoriti nešto i u nemalo slučajeva bolje žive nego oni; a drugo, određeni broj doseljenika stvarno je na „civilizacijski nižoj razini“ od ljudi koji su tu i prije njih živjeli.

I jedni i drugi se teško asimiliraju i još uvijek zadržavaju svoj stil života i naglasak u govoru. Poštapalice i upiti kao: „Đe si, bolan, bona, ba“ i sl. još uvijek su dio uobičajenog rječnika premda već godinama ne žive u Bosni.

Osim rečenoga, bitna odlika Bosanskih Hrvata je njihova vjera. Odreda su to jednostavni vjernici iz čijih obitelji dolaze mnogi svećenici koji službuju u biskupijama diljem Hrvatske. No, iako su vjernici koji su vjeru udahnuli s prvim zrakom, ipak u poznavanju njezinog sadržaja nisu puno uznapredovali. Još uvijek među njima žive domaća i lako se prime tuđa – ako se tako može kazati – bezazlena praznovjerja, očitovana kroz gotovo sve dijelove života. Kada se bolje pogleda može se razaznati da su se na njima u potpunosti obistinile Tolstojeve riječi da su „samo dva izvora ljudskih poroka: lijenost i praznovjerje, i samo su dva dobročinitelja: rad i um“. Osim toga, mnogi se, barem jedanput godišnje, ispovijedaju. Ipak, redovito će grijehom smatrati samo psovku za koju su pravi „inovatori“ i za nju će se zdušno kajati, a istovremeno će kroz prste gledati kada je riječ o „kapljici više“, poslovnoj ili bračnoj prevari.

Ono što je možda pozitivna odlika Bosanskih Hrvata - katolika jest da ih većina u ovom komercijaliziranom vremenu ne pristupa ljudima s interesom, proračunato. Višestoljetni život s drugačijima ih je naučio strastveno voljeti svoje, a biti i otvoren drugima ne želeći ih uvjeriti kako trebaju postati kao oni. Odatle je razumljiva ljubav koju gaje prema Crkvi i Hrvatskoj čije ime izgovaraju kao nešto sveto. To je razlog što su ih, oni koji su s time računali, nebrojeno mnogo puta do sada izmanipulirali i prevarili maćehinski se odnoseći prema njima. No uz svu svoju naivnost oni su i dalje „tvrdoglavi“ u slijeđenju onoga što su naučili i usvojili kao vrijedno pod cijenu da budu ponovno izigrani. Ali povijest je pokazala: sve dok su takvi uvijek će smoći snage krenuti iznova uzdajući se u Boga i Gospu, svoju nebesku Majku.

Piše: Josip Vajdner

_____________________________________________________________________________________________________

Šušnica: Srbi će politički prodisati kada nestane Republike Srpske

Srđan Šušnica je kulturolog, rođen u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju, potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturologije. Bavi se kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom okrenutim protiv […]

Piše: Erduan Katana

RSE: Nedavno ste objavili tekst ‘Grad zaborava i amnezije’, u kojem dajete jedno drugačije viđenje rata u Banjaluci. Kažete da ‘količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti’. Šta vas je motiviralo da na takav način oslikate Banjaluku?

Šušnica: Kada bi se čovjek probudio sad, poslije 25-ogodišnjeg sna u Banjaluci bio bi šokiran, ne bi mogao da vjeruje kakve transformacije je Banjaluka u političkom i kulturnom smislu doživjela. Nažalost, većina ih je destruktivna. Zaboravljaju se svi bosanski – bošnjački, katolički – hrvatski pa i jevrejski narativi, tekstovi i simboli u gradu i zamjenjuju se s nekim novosrpskim ili pansrpskim simbolima.

U ime unificirajućeg konstrukta ‘srpstva’, zaboravlja i uništava ona istinita i autohtona regionalna etnografija i memorija Krajišnika, Hercegovaca, Posavaca, Semberaca. Vještački karakter tih novih ‘republiko-srpskih’ narativa i identifikacija me motivirao da o tome pišem. Zaista jedna nevjerovatna količina, ali i agresivnost nacionalnih mitoloških narativa, zatim historijskih falsifikata kao kada je u pitanju manastir Krupa na Vrbasu i drugih, me bukvalno natjerao da se posvetim tom istraživanju.

Kad čovjek vidi svu tu količinu zaborava, šta se sve želi zaboraviti, koje opšte ljudske i interkonfesionalne vrijednosti, taj kulturni kod kojim je Banjaluka živjela, kako se on želi jednostavno izbrisati iz sjećanja ovog grada iz sjećanja ljudi. To u čovjeku probudi neku vrstu inata i otpora. Čovjek poželi da to prikaže, da to oslika. Da vrišti da ga svi ljudi čuju da naše sjećanje i kulturna memorija zaista moraju biti kompleksni, slojeviti i humani.

Čega se ljudi trebaju sjećati u svom gradu. Stefana Nemanje? Uroša Drenovića? Ratka Mladića? Da li se trebamo sjećati samo istorijskih događaja i figura, svetačkih likova koji nikada nisu pripadali prostoru Banjaluke i Krajine, ali zato pripadaju jednom nacionalnom konstruktu, koji je kao i svi ostali, totalna izmišljotina, a u 21. vijeku i sprdačina!?! Ne bih rekao.

Zapitajmo se, koje su to univerzalne kulturne, ljudske, radničke vrijednost za grad Banjaluku i inače za sve opštine koje su sada u sastavu RS-a? A zapitajmo se i šta nam nova politička i kulturna elita ustvari podmeće? Koji su to falsifikati, koje su to laži koji su to mitovi na kojima žele da učimo našu djecu. To su, na žalost, izvanredni politički mitovi na koje se narod lijepi.

RSE: U svom tekstu građanima Banjaluke posebno Srbima zamjerate što su se tokom rata odrekli svojih sugrađana. Da li je u Banjaluci danas dvije decenije iza rata ista situacija?

Šušnica: Građani Banjaluke i drugih opština u sastavu RS-a, možda nemaju taj osjećaj da su te 1992. ili 1993. nekoga možda iznevjerili. Njih je beogradski režim 90-ih ubijedio, a i danas još ubjeđuje da su svi drugi iznevjerili Srbe, izlazeći iz Jugoslavije kojom su, na žalost, tada carevali Milošević i njegovi udbaški i nacional-komunjarski aparatčici. Ti sterlini monstrumi spremni da zatru svakog ko nije mislio kao i oni, pa i same Srbe.

Srbima se još prosipa priča da su rat započeli oni koji su se otcjepljivali od Beograda, a ne Beograd koji je na otcjepljenja odgovorio oružanim nasiljem, nacionalnom homogenizacijom Srba i genocidom. Danas, 20 godina poslije, mogu reći da su Srbi u Bosni, ali i u Hrvatskoj, na jednom političkom i simboličkom nivou iznevjerili svoje komšije, da su se odrekli prijatelja, porodice i susjeda druge nacije, druge vjere. Mislim da su vrlo brzo prestali da razmišljaju o tome šta je istinska vrijednost u njihovom bitisanju u ovom gradu ili nekom drugom gradu u BiH. Najednom su neke ideološke predstave, nacionalne i nacionalističke predstave postale važnije od odnosa s drugim čovjekom, s komšijom.

To se građanima Banjaluke desilo kroz transpoziciju od jugoslavenstva, od jednog sentimenta prema JNA i Jugoslaviji, pa do negativnih reakcija i dehumaniziranja onih političkih snaga i građana koji nisu više željeli da žive u toj i takvoj Jugoslaviji. Ti građani i snage su imali potpuno pravo na svoje opredjeljenje, pravo da mirnim i nenasilnim putem donesu odluku o otcjepljenju, što su i učinili. To je ono što većina Srba ne može da skopča.

Nisu ljudi bježali od svojih komšija Srba, već od Beograda, ali je Beograd uspio izmanipulisati njihova nacionalna i projugoslovenska osjećanja i mobilisati ih protiv susjeda. U tom nekom ideološkom čvoru se desila ta zamjena mjesta koja je Krajišnike, Semberce, Hercegovce i druge okrenula jednoj vještačkoj konstrukciji pansrpskog nacionalizma, koji sad treba da nama bude neka vodilja, neka dostojna zamjena za onaj stvarni interkonfesionalni, interetnički život koji smo živjeli u ovom našem banjalučkom, bosanskom meltingpotu.

Navikavajući se na odsustvo svojih komšija, oni se navikavaju na odsustvo svojih života. Oni su svojim prethodnim životima dali ocjenu jedan, oni su njih pogazili, pregazili, poslali u zaborav, spakovali u tamo neke kutije, stavili u neke pećine. Utamničili su svoja sjećanja i dopustili da njihovim emotivnim i političkim životima vladaju plagijati i nacionalni i kleronacionalni konstrukti koje promoviše i Srpska pravoslavna crkva i beogradska politika i beogradska, nazovi kulturna elita.

RSE: Šta su razlozi zbog kojih su vlasti u Banjaluci i Republici Srpskoj i nakon rata nastavili sa ‘trovanjem naroda’ i stvaranjem nekih novih mitova?

Šušnica: U dejtonskoj BiH politička i kulturna elita RS ne može prestati s tom masovnom produkcijom nacionalnih konstrukata. Sa masovnom indoktrinacijom mitološkim i nacionalističkim narativima jer onog momenta kada ona prestane s tim, prestat će postojati. Onog momenta kada elita u RS prestane s konstruiranjem ento-nacionalističkih mitova i sa indoktrinacijom, propast će. Kada elita u RS prestane indoktrinirati i lagati Srbe iz Bosne ili pravoslavne Bosance da su pripadnicima stare nacije na Balkanu i da imaju više zajedničkog sa Srbima iz Leskovca nego s Bošnjacima i Hrvatima iz Sarajeva, tad’ će se ugasiti i RS i oni. A nadjačat će je jedan racionalni konstrukt bosanstva i hercegovstva kao jednog građanskog, državnog, regionalnog i istorijskog identiteta svih građana koji žive u Bosni i Hercegovini, a ne samo pojedinih naroda i vjera. Nadjačat će je objektivna i kompleksna kulturna memorija Bosne i Hercegovine i njenih regija.

Na sceni imamo sukob etno-nacionalnog i građansko nacionalnog. RS je u stvari negacija te BiH. Dok god postoji Republika Srpska, Bosna i Hercegovina neće stati na svoje noge kao građanska država. Ona će opstojati kao neka kombinacija tri etno-nacionalistička konstrukta.

Ovdje na sceni imamo sukob etno-nacionalnog i građansko nacionalnog. RS je u stvari negacija te BiH. Dok god postoji Republika Srpska, Bosna i Hercegovina neće stati na svoje noge kao građanska država. Ona će opstojati kao neka kombinacija tri etno-nacionalistička konstrukta i kao pastorče njihovih ento-nacionalnih elita iza kojih se, u stvari, krije bjesomučna pljačka, nepotizam, korupcija, privilegovanje, bogaćenje i tako dalje.

Njima je jasno da onog momenta kada bi oni prestali da promovišu te kulturne i političke mitove, tog momenta bi se ta kula sasula, i RS ne bi imala nijednog osnova za svoju egzistenciju, a oni ne bi imali podlogu da vladaju i krčme naše živote i sudbine. Preostalo im je samo da započnu neki novi iracionalni rat, pljačku i neka nova masovna istrebljenja.

RSE: Ne pripadate većini mladih ljudi koji smatraju da je najvažnija stvar u ovom trenutku opstanak RS, ili neko njeno otcjepljenje, uz potpuno negiranje Bosne i Hercegovine kao države. Da li ste samo pojedinac ili ima ljudi koji dijele vaše mišljenje?

Šušnica: Sigurno ne pripadam većini mladih ljudi koji RS smatraju najvažnijom. Obrnuto, smatram da je RS jedan kamen oko vrata svim onima koji sebe smatraju Srbima bez obzira da li žive u Leskovcu ili Bosanskom Novom. To je jedan loš brend. To je jedna monstruozna politička konstrukcija koja opstaje, kao što sam rekao, samo zahvaljujući vještački skrojenim pansrpskim nacionalističkim mitovima o izmišljenom kontinuitetu, istorijskom pravu izmišljenje srpske nacije koja, navodno, postoji od 12. vijeka na ovamo.

RS postoji samo zahvaljujući vrlo katastrofalnoj činjenici – činjenici genocida. Prvog genocida na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata, i to ne samo genocida u Srebrenici. Zahvaljujući etničkim čišćenjima i zločinima istrebljenja u Bosanskoj Krajini koji nisu proglašeni genocidom, a koji su jednako monstruozni kao i Srebrenica.

Ljudi ovdje ne žele da vide tu disproporciju, tu razliku u strateškoj sistematičnosti, tu razliku u strateškim ciljevima zločina počinjenih u ime Srba i počinjenih od strane Armije BiH ili Hrvatske vojske. Ne žele da prihvate da su beogradski zločini bili cilj rata, a sarajevski i zagrebački posljedice tog istog rata. Ne žele da odvoje sebe kao pripadnike naroda od loših političkih vođa, loše politike i elite.

Onog momenta kada RS nestane mislim da će Srbi moći da prodišu kao moderna politička nacija, bilo kao Srbijanci ili Bosanci i Hercegovci ili hrvatski građani.

Zato je RS nešto što će politički presuditi i politički već presuđuje svim građanima Srbije, Bosne i Hercegovine, te Hrvatske koji sebe smatraju Srbima. Onog momenta kada RS nestane mislim da će Srbi moći da prodišu kao moderna politička nacija, bilo kao Srbijanci ili Bosanci i Hercegovci ili hrvatski građani. Ima, možda, još ljudi koji razmišljaju na ovakav način u RS-u, odnosno u Banjaluci, ne žele javno da govore.

Ali, mislim da većina ljudi osjeća svu iracionalnost, svu tu laž koja je skrivena u konstruktu RS-a, da osjeća svu tu izolovanost, da osjećaju svu tu besperspektivnost bitisanja ovog što se zove RS, ali da o tome ne žele da razmišljaju već se snalaze iz dana u dan, pokušavajući da žive u životu koji je jedan i kratak.

RSE

Zašto neću glasati za HDZ i SDP

Objavio: Nasice.ORG u Romano Sole

U vremenima kada se u hrvatskim medijima pretežito postavlja samo jedna izbrna dilema, tj. glasati za HDZ ili za SDP, osjetio sam pisanje ovog teksta kao prijeko potreban moralan čin,

koji će nadam se podsjetiti sve birače na sve ono loše, netransparentno i nepošteno što su nam dvije najveće hrvatske stranke napravile u zadnjih dvadeset godina. Hrvatska država se tek 20 godina nakon nastajanja, nalazi pred ponovnim nestankom, a mediji opet sugeriraju biranje tzv. “manjeg zla”, što već graniči sa sadomazohizmom. Smatram stoga jedan ovakav tekst jako korisnim, kao podsjetnik na sve one negativnosti koje su nas dovele u ovo jadno stanje te transparentno ukazivanje na glavne političke krivce, koji su svi većinom još uvijek na izbornim listama.

DESET OSNOVNIH RAZLOGA ZBOG KOJIH NEĆU GLASATI ZA HDZ

1. Zato što su u zadnja dva mandata imali osam godina vremena da dokažu kako znaju voditi ovu zemlju. Dokazali su suprotno.

2. Zato što se hvale najvećim zaslugama za pobjedu u Domovinskom ratu, a oni zaista najzaslužniji za tu pobjedu, radi njihove loše politike trunu u Haaškom zatvoru.

3. Zato što nas prevarama i obmanama pokušavaju uvući u Europsku uniju, iako je već svakom normalnom čovjeku jasno da to nije dobro za hrvatsku državu, koja će u EU izgubiti svoj nacionalni suverenitet, ponos i dignitet. Uvode nas u EU bez provedene javne rasprave, što je suprotno odredbama hrvatskog ustava, kao i osnovama demokratske političke etike u 21. stoljeću.

4. Zato što se potpisivanjem pristupnog ugovora prije održavanja referenduma o ulasku u EU zapravo podsmjehuju svim Hrvatima koji još uvijek vjeruju u minimum demokracije i pravde.

5. Zato što su kroz netransparentno provedenu pretvorbu i privatizaciju uništili hrvatsko gospodarstvo.

6. Zato što se njihov dugogodišnji predsjednik i voljeni vođa opravdano nalazi na robiji radi financijskih malverzacija, u kojima je posredno ili neposredno sudjelovao i veliki broj istaknutih dužnosnika, koji se sada nalaze visoko na izbornim listama.

7. Zato što su bez referenduma i konzultacija s narodom, predali Slovencima dio hrvatskog državnog teritorija, tajeći sadržaj i rezultate tih pregovora od javnosti.

8. Zato što su iznevjerili obećanja i izigrali očekivanja Hrvata u iseljeništvu i Bosni i Hercegovini.

9. Zato što nisu imali hrabrosti proglasiti isključiv gospodarski pojas (IGP), koji pored živog svijeta, uključuje i ne živo prirodno bogatstvo morskog dna (npr. arheološka otkrića) i ispod dna – plin i naftu.

10. Zato što Vladimir Šeks nepodnošljivom lakoćom prekraja Ustav RH i prilagođava ga uskim interesima vladajuće koalicije.

DESET OSNOVNIH RAZLOGA ZBOG KOJIH NEĆU GLASATI ZA SDP

1. Zato što niti nakon osam godina provedenih u oporbi te tijesno izgubljenih izbora 2007. radi loše vođene kampanje, SDP i dalje nema jasno razrađenu izbornu strategiju niti transparentan program izlaska iz ekonomske i političke krize.

2. Zato što je SDP-ovom predsjedniku Zoranu Milanoviću puno bitnije da ne napravi neku grešku u javnim istupima, nego da napravi nešto dobro i konstruktivno. Takav “alibi pristup” u ovim kriznim vremenima je nešto što nam najmanje treba.

3. Zato što je koalicijska vlada Ivice Račana 2001. potpisala nemoralnu ponudu MMF-a i Svjetske banke, a tada je potpredsjednik Vlade i potpisnik tog ugovora bio upravo Slavko Linić, koji i u ovoj kampanji priziva pomoć MMF-a. Uz njega je potpisnik bio i tadašnji ministar financija Mato Crikvenac, koji i sada figurira kao ozbiljan kandidat za ministra financija, u slučaju pobjede SDP-a.

4. Zato što je Račanova vlada radi krpanja proračuna potpisala za Hrvatsku nepovoljan strateški ugovor s mađarskim MOL-om, koji nam se sad obija o glavu.

5. Zato što je SDP-ova vlada 2001. godine potpisala netransparentan i poguban ugovor “Račan-Drnovšek”, u kojem se nije vodilo računa ni o stvarnim okolnostima plovidbe, ni o osnovnim pravilima međunarodnoga prava mora. Ugovor je bio čista improvizacija i ostavljanje “kukavičjeg jaja” nadolazećim vladama.

6. Zato što se bez pravog razloga predstavljaju kao stranka na lijevom spektru, a jedni su od najvećih krivaca što su strane banke zavladale hrvatskom ekonomijom.

7. Zato što se SDP do dana današnjeg nije jasno ogradio od komunističkih zločina, niti priznao da se na Bleiburgu i Križnom putu dogodio najveći pokolj Hrvata u povijesti.

8. Zato što SDP u potpunosti ignorira postojanje tri milijuna Hrvata u iseljeništvu.

9. Zato što su većinu pogubnih odluka za hrvatsku državu u zadnjih osam godina, u Saboru izglasali zajedno s HDZ-om.

10. U slučaju pobjede SDP-a, na ključnim mjestima u SDP-ovoj vladi bi se našli sve stari i “prožvakani” političari, koji svojim ponašanjem u prošlosti nikako ne daju nadu kako će baš oni biti generatori istinskih promjena, toliko potrebnim hrvatskom narodu i državi.

Romano Sole, dana 01.12.2011. (pri zdravoj svijesti nepomućenoj medijskim manipulacijama i predizbornim trikovima)

VUKOVARSKI LIJEČNIK BRANITELJIMA:

‘Mučno mi je… Pljujete svoje suborce zbog politike… U što ste se to pretvorili?’

Autor: Snježana Vučković

"A danas? Danas je najvažnije 'ko ima koliko dionica, 'ko ima privatni biznis, koliko naplatiti lojalnost od politike, ko se s kim sexa, 'ko je poltron koje stranke, i što masnije pljunuti i ocrniti branitelja, i to po mrežama i fejsu, bez muda, s lažnih profila na fb", riječi su Vladimira Horvatića.

Vladimir Horvatić ugledni je vukovarski liječnik koja je svoja iskusta velikim dijelom stekao, na žalost, u ratu. Ljubav prema Vukovaru i njegovim sugrađanima nije mu dala da ga napusti ’91. kada je bilo najteže i kada je i sam ranjen. Jednako tako, ne želi ga napustiti ni danas, no ne miri se sa situacijama koje njegov grad, njegove prijatelje a posebno branitelje, kompromitiraju već neko vrijeme. Braniteljima, koje izuzetno cijeni, želi sve najbolje, no Horvatić je sa svoje liječničke distance dijagnosticirao nešto što mu se niti najmanje ne sviđa i zbog čega osjeća gorak okus u ustima. Ovaj vrlo osebujan status posvetio je njima u želji da pobudi onu jednakost koju su osjećali ’91.:

“Bitka za Vukovar, Bitka za Hrvatsku, Domovinski rat, branitelji; jedan za sve, svi za Hrvatsku; bilo nekada!!!

A danas mi je toliko muka, da ne gutam dobro povraćao bih ili otišao u tri PM. A mnogi se branitelji sami ubijaju da ovo više ne gledaju.

Kako se danas borimo i djelujemo za Hrvatsku, kako učimo hrvatsku mladež koja je na društvenim mrežama, fejsbuku i slč., u školama; trujemo ih i odvraćamo od Hrvatske i Domovinskog rata!

Političare i vlast u Hrvatskoj sam odavno otpisao kao nesposobne za tu ulogu, ove iz regiona niti ne zarezujem, nek’ laju dok karavane prolaze, a nekad ih s vremena na vrijeme i potprašimo da znaju gdje im je mjesto; no naši branitelji, branitelji u ratu, a sada? U što su se pretvorili danas? U nešto od čega mi je vrlo mučno. To više nema veze s braniteljima. Podijeljeni su, ovisno o političkim strankama, u 1991 i više udruga, (čast časnim udrugama), i svi troše naš novac, a služe ponizno političarima, strankama, i osobnom masnom materijalnom interesu, trošeći naš novac, diktirano od stranaka pljuju i gaze jedni po drugima, vrijeđajući dojučerašnje prijatelje s ratišta, svim sredstvima, kakvima ni četnike ne bi, njih toleriramo u svojoj okolici, i u gradu, i u Saboru, i u Vladi RH, abolirane.

Tako je u cijeloj Hrvatskoj, tako je i u Vukovaru, možda još i gore, najgore! Zatrovale nas u Vukovaru silne udruge i interesne skupine „branitelja“, a svaki je od nas bio najžešći branitelj, a onaj drugi, dojučerašnji prijatelj, suborac, ranjenik, logoraš, on je ništ koristi, dezerter, skrivao se, lažni branitelj, politički poltron, di je bio 25. VIII; di je bio u rujnu, di je bio 18. XI; kada je izašao iz Vukovara, predaja, proboj, logor? u progonstvu bio u Njemačkoj, kada se vratio u Vukovar; a tek krvna zrnca, plava ili crvena, svi se politički prodali (čast časnima), ja sam za pravu stranku, a vi prijatelji moji ste za krivu, a svi smo prodani za novac naroda hrvatskog; onaj pije, ovaj je luđi od ludog s PTSP-om, onom je mama Srpkinja, onaj živi s četnikušom, ja se kurvam, itd, itd . . . !

Sreća je moja, jedna od najvećih u životu (pored djece), da sam cijelo vrijeme rata bio u Vukovaru, i poznam tadašnje branitelje, prijateljujemo i privatno i na fejsu, i na poslu; s nekima ne; a znam ih od 02.05. i Borova sela, i kad je počelo 25.08. kad sam ranjen, i nastavio cijelo vrijeme s mojima Sanitetom obilaziti punktove po gradu, sve do kraja, dovoziti ranjenike, ali i poginule, i raskomadana tijela, ne do 18.XI, nego 19/20/21.XI dok nisu nas osoblje s ranjenicima kamenovanjem u Bijeljini ispratili u našu Hrvatsku, stvorenu na krvi branitelja.

Za tri mjeseca opsade i bitke za Vukovar i Hrvatsku, po svim bitkama i punktovima po gradu i Bogdanovcima, Trpinjskoj, Borovu Naselju, Adici, Supoderici, Lušcu, Priljevu, Domu tehnike, Sajmištu, Vojarni, Petrovoj Gori, Vatrogasnom, pa i po Mitnici, i drugim punktovima, branitelji su ginuli, ranjavani, završavali u Bolnici, smjenjivali se, dolazili novi, i novi, ZNG, HV, HOS, MUP, pa sve manje i manje, ukupno na aktivnim mjestima i punktovima 500, 800, do 1.500 branitelja, a sada poslije rata ima nas 5-6-8- tisuća samo u Vukovaru, i sve najžešći branitelji, i ja sam pravi i najbolji, a svi ostali po udrugama su prodani, ludi, pijani, ne biraju s kim će u krevet, i sa crnim vragom, i s komunistom, i s četnikom ću, i s ustašom, samo da sam protiv prijatelja branitelja, koji se prodao HDZ-u, SDP-u, HDSSB-u, ili kunama iz našeg proračuna.

Samo u Vukovaru „branitelji“ su podijeljeni u 20-30 udruga, pa još i „civilne“ Šorovane, udruga iz rata pun k.(amion), pa dvije koordinacije udruga, HVIDRE, VIDRE, UHDRBitbezbrige, za i protiv Šatora, 100% za Hrvatsku, pa Stožer, SOHV, udruge uz HDZ,HKS, HSP, pa koordinacija za SOHV i koordinacija protiv Stožera, pa za Matića, SDP, HDSSB itd, itd, pa Udruga žena svih nacionalnosti koje su spavale sa mnom, pa Udruga koja nije, pa Udruga koja braniteljima datira kad je ‘ko u Vukovaru ranjen, kad je izvežen, otišao u proboj, pobjegao iz Vukovara 12-18.XI, prije ili poslije nego što je pobjeglo zapovjedništvo grada, pa dok se niz Sajmište prema gradu još borilo, padao Lužac, Priljevo, borilo u Borovu Naselju, zašto su neki otišli u proboj, zašto se Mitnica predala 18.XI, pa to obilježavamo kao Dan sjećanja, a neki se još borili u Borovu naselju do 20.XI. Da li je Štab trebao pobjeći, Mitnica predati, da li se trebalo predati i ostaviti tisuće civila i ranjenike u Bolnici, jel’ bilo prerano, tko je veći borac, a tko je zbrisao, tko je bio u logoru, a tko nije, a danas, danas je najvažnije ‘ko ima koliko dionica, ‘ko ima privatni biznis, koliko naplatiti lojalnost od politike, ko se s kim sexa, ‘ko je poltron koje stranke, i što masnije pljunuti i ocrniti branitelja, i to po mrežama i fejsu, bez muda, s lažnih profila na fb … !

Ne znam da li sve to pravi branitelji mogu izdržati, ili se i zbog toga (pored mučenja od strane državnih vlasti), da li se i zbog takove situacije među braniteljima i razdora mnogi branitelji sami ubijaju, a djeca nam se ismijavaju s braniteljima i Domovinskim ratom, dok jugokomunisti i četniluk likuje za region.

Branitelji smo bili u Domovinskom ratu, branitelji smo u traženju prava u odnosu prema Državi stvorenoj na krvi branitelja, branitelji su ponos Domovinskog rata i samostalne Hrvatske, ali nisu branitelji oni koji orgijaju svim udovima protiv dojučerašnjih subranitelja.

Stidim se zbog danas, ali mi je bila čast biti jučer!

De se sastanite pa se pošaketajte, a može i turnir u sexu!

Jer, zanima me ‘ko tu pije, a ‘ko plaća!”

Kako kršćani trebaju reagirati na val izbjeglica koji se približava Hrvatskoj?

‘Izbjeglička kriza’, kako ljudi opisuju situaciju u kojoj tisuće i tisuće ljudi s Bliskog istoka i Afrike koji bježe od rata, razaranja i gladi idu prema Europi, ovih dana je temom broj 1 u medijima, ali i na društvenim mrežama. U moru informacija u medijima i društvenim mrežama naš portal odlučio je ponuditi kršćansko gledište na cijelu situaciju. Ovo nije tekst koji pretendira biti geopolitičkom ili sličnom analizom, nego pokušava ponuditi autentičan kršćanski pogled na cijelu problematiku.

Postoji u svijetu američkog katoličkog aktivizma jedan zanimljiv termin – metafora: „otkana odjeća“ (seamless garmnet). On se koristi za označavanje katoličkog aktivizma koji je etički dosljedan u borbi protiv onoga što je sv. Ivan Pavao II. nazivao ‘kulturom smrti’ i s jednakim se žarom bori protiv abortusa, smrtne kazne, eutanazije, (nepravednog) rata, pa i siromaštva. Izraz je „popularizirao“ američki kardinal Joseph Bernardin nakon što je tako naslovio svoj rad o „konzistentnoj etici života“. Termin je referenca na otkanu Isusovu košulju bez šavova za koju su se rimski vojnici kockali na Golgoti jer je nisu mogli podijeliti, a kardinal je otprilike htio poručiti – katolik mora biti dosljedan, njegova kršćanska obrana života mora biti poput otkane košulje, neprekinuta u svom nizu.

Ovaj izraz (koji ima svoju daljnju povijest i često je zlorabljen od strane liberala, ali to nije tema ovog teksta) pao mi je na pamet ovih dana kada sam vidio neke reakcije na val imigranata i izbjeglica s Bliskog istoka i Afrike koji je krenuo prema Europi. Puno je, naime, onih kršćana i konzervativaca koji su na društvenim mrežama i u javnosti donedavno sebe pozicionirali kao beskompromisne borce za život nerođenih, a sada, na prizore prestravljene djece koja vrište zaustavljena na granicama ‘tvrđave Europe’, reagiraju s potporom takvoj ‘čvrstoj’ politici. Zar je moguće da je istinit klasični prigovor nekih liberala, onaj koji govori da je mnogim kršćanskim konzervativcima ljudski život važan samo dok je u majčinoj utrobi, a nakon toga – neka bude prepušten samom sebi, baš kao ona djeca koja vrište na granicama?

Čisto ljudski govoreći, vjerojatno je lako izgubiti dosljednost u ovoj situaciji koja je emotivno višeslojna i politički kompleksna. Kako je predsjednik Papinskog vijeća za dušebrižništvo selilaca i putnika kardinal Antonio Maria Vegliò nedavno primijetio, prilično je normalno da se među Europljanima javlja nemir na prizor stranih ljudi u potrebi koji dolaze pred njihova vrata. Jer, nastavio je kardinal, svatko od nas živi svojim životom i „kada se pojave imigranti odmah mislimo na poteškoće koje dolaze s njima“. I potom u njima vidimo ‘uzurpatore’, one koje ugrožavaju naš komfor. To je instinktivna psihološka reakcija, pojačana ozračjem gospodarske tjeskobe u kojem već odavno živimo.

Nadalje, napetost između (barem deklarativno) kršćanske Europe i islama koja trenutačno vlada oko nas, određuje sliku koju imamo o ljudima koji dolaze iz muslimanskog svijeta i o kulturi kojoj pripadaju. Ta percepcija, nažalost, ponekad završava u potpunoj i iracionalnoj islamofobiji, ali treba imati na umu kako ona nije nastala ‘ni iz čega’, te kako već dulje vrijeme nazočimo žalosnim događanjima globalnog terorizma koji kod ljudi stvaraju strah.

Sve to je, dakle, prilično lako razumjeti kao „čisto ljudsku“ reakciju na imigrante koji sa svih strana idu prema starom kontinentu, bježeći iz kriznih žarišta koje je netko drugi zapalio. Žarišta koja, usput budi rečeno, nastaju kao posljedica jednog nepravednog i manipulativnog globalnog sustava, ali to je druga priča.

Postoji, međutim, u svemu tome jedna ‘fora’, barem kada smo u pitanju mi kršćani.

Oni koji žele slijediti Krista ne mogu se zadovoljiti „čisto ljudskim“ reakcijama niti mogu dopustiti da im one određuju postupke. Oni koji su upoznali i iskusili slobodu koja im je darovana od Boga ne mogu sebi priuštiti biti vođeni fobijama, predrasudama i nemilosrdnom političkom pragmatičnošću. Naravno, ponavljamo, ako žele dosljedno živjeti posljedice te darovane im slobode.

„Onaj tko je upoznao Isusa i u njega povjerovao nema pravo na predrasude o drugim ljudima. Toga bismo osobito ovih dana trebali biti svjesni“, poručio je jučer preko svoje Facebook stranice biskup dubrovački Mate Uzinić, jedan od malobrojnih hrvatskih biskupa koji se oglasio u ovoj situaciji i poslao poruku ohrabrenja i potpore vjernicima.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem, posebice onom u potrebi, toliko je naime čvrsto ukorijenjena u Radosnu vijest da naprosto nema i nikada neće biti takvog političko-društvenog konteksta zbog kojeg će nam biti dopušteno zanemariti je. I to je jasno svakome tko je ikada čitao Sveto pismo. Doista, nema te političke (pseudo)racionalizacije koja bi nam dala pravo okrenuti leđa majci s vrištećim djetetom u naručju ili očajnom čovjeku koji želi samo prehraniti i zaštititi svoju obitelj. Jednostavno – nema. I tu nikakve političko-društvene analize neće pomoći, bez obzira koliko „kompetentne“ bile.

Isus je jasno poručio – dolazim vam u najslabijima, najmanjima, najpotrebitijima… Stavljati zidove pred njih ili uvjetovati im pomoć i prihvaćanje njihovom religijom, rasom, nacionalnošću ili bilo čime drugim znači – zatajiti Isusa. To nam treba biti jasno.

Trebamo li u svemu ovome zaboraviti na one obveze koje imamo i prema bližnjima iz naše neposredne okoline? Možemo li zanemariti njihove potrebe, njihova prava…? Trebamo li u pomaganju izbjeglicama zanemariti dobro naših najbližih, pa i budućnost našeg naroda?

Naravno da ne! Kršćanski caritas, ako je autentičan, uvijek je sveobuhvatan i cjelovit.

Zato, kada već spomenuti kardinal Vegliò izjavi da „ne spada među one koji misle da ćemo moći primiti sve izbjeglice“ on ne iznosi jedan „manje kršćanski“ stav, nego poziva na promišljenost i sustavnost u pomaganju onima koji su krenuli prema Europi. Poziva na rađenje konkretnog i egazktnog programa pomoći koji će biti daleko od bilo kakvog „slatkastog“ i naivnog „humanizma“ koji naposljetku samo našteti onima kojima se željelo pomoći.

Također, ne treba okretati glavu od problema koji je ovih dana spomenuo izaslanik Svete Stolice pri UN-u nadbiskup Silvano Tomasi, govoreći o tome kako nije dovoljno tek primiti izbjeglice, nego se treba pobrinuti i za njihovu integraciju u društvo u koje dolaze. Osim što postoji obveza prihvaćanja izbjeglica, postoji i obveza, te pravo očuvanja vlastitog identiteta i vrednota (društvena pluralnost, odvojenost religije od države, poštivanje dominantne kulture), posebice kršćanskog identiteta i tu mora postojati svijest o stanovitoj kulturološkoj napetosti koju muslimanske izbjeglice donose sa sobom i potrebi za dijalogom koji će je prevladati.

Naposljetku, potencijalna teroristička prijetnja o kojoj su se mnogi raspisali ovih dana (navodeći, među ostalim i tvrdnju da među izbjeglicama ima ubačenih ljudi ISIL-a) također je nešto što treba vrlo, vrlo ozbiljno shvatiti. Ugroziti sigurnost naših najdražih, naravno, nitko ne želi. Ali, zato i postoji sigurnosni sustav koji treba ozbiljno i predano odraditi svoj posao. U međuvremenu, treba izbjegavati upadanje u bilo kakve histerične teorije zavjere kakvima smo svjedoci ovih dana…

Ovih dana objavljeno je kako je Papa odabrao temu za Svjetski dan selilaca i izbjeglica koji će se obilježiti u siječnju iduće godine. Tema nosi naslov „Selioci i izbjeglice nas stavljaju pred izazov. Odgovor evanđelja milosrđa“, a iz Vatikana su poručili kako je treba sagledati u kontekstu nadolazećeg Jubileja milosrđa.

Papa nas, očito, želi osvijestiti. Doista smo pred izazovom – izazovom pravoga odgovora na braću i sestre u potrebi. Odgovora koji će biti vođen Božjim milosrđem i pri tome neće jalovo zanemarivati realitete u kojima djeluje, nego će dati istinske plodove ljubavi.

Zvuči preidealistički? Ili zahtjevno? Zato što i jest, jer je biti kršćanin zahtjevno.

Pripremimo dakle svoja srca i svoje savjesti za izazove koji su pred nama, posebice jer su mnogi od nas proživljavali sličnu izbjegličku sudbinu kakvu je danas proživljavaju oni koji kucaju na naša vrata. I neka nam ljubav bude poput Isusove otkane haljine…

Možda nam u toj pripravi pomogne i misao pokojnog američkog kršćanskog glazbenika Richa Mullinsa koja dobro dočarava svu izazovnost vjere koju pokušavamo živjeti. Mullins je jednom prigodom rekao kako kršćanstvo nije građenje “malog sigurnog utočišta u svijetu, gdje možete živjeti sa svojom savršenom ženom i svojom savršenom djecom, u svojoj prekrasnoj kućici…”.

“Kršćanstvo vas treba naučiti voljeti kao što je Isus volio, a Isus je volio siromahe i slomljene“, rekao je tada.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Biskupska konferencija kasni i na zadnji vlak

Na zasjedanju Biskupske konferencije BiH koja je održana u Banja Luci, biskup Franjo Komarica održao je zapažen, emotivan govor. Većina medija koja je izvještavala s konferencije iz Banja Luke...

...upravo je izdvojila riječi biskupa Komarice: „Duboko žalim što je sve ove poratne godine izostalo nužno potrebno zauzimanje od strane službenih političkih predstavnika čak i hrvatskog naroda, za ispravljanje teške nepravde s nesagledivo pogubnim posljedicama za budućnost ovdašnjeg domicilnog hrvatskog naroda i s njime ovdašnje Katoličke Crkve“.

“Radi se o desetinama tisuća uništenih katolika! Prema međunarodnom pravu zločin za djelo učinjeno s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, vjerske ili etničke skupine ljudi naziva se genocid”, istaknuo je u obraćanju drugim biskupima banjolučki biskup Franjo Komarica.

Statistika je porazna. Od prijeratnog broja Hrvata, danas ih je na području RS-a tek oko pet tisuća, a o dramatičnosti situacije govori i podatak kako u 18 od 31 župe Banjolučke biskupije koje se nalaze na teritoriju RS-a, danas nema niti jednog katolika. Drugim riječima u RS se svega pet posto katolika vratilo, dakle nedostaje preko 200 tisuća Hrvata.

Govor biskupa Komarice još je jedan vapaj u nizu koji će na jedno uho ući mnogima, a na drugo izaći.

Više je razloga tomu. Biskup ih zna i kao da sada pokušava svaku odgovornost skinuti sa sebe, Biskupske konferencije i općenito sa Crkve.

A da i oni imaju odgovornosti zbog ovakvog stanja Hrvata, ne samo u RS nego i u cijeloj Bosni, sasvim je sigurno.

Prvo, od samog početka višestranačja u BiH Crkva je neskriveno stala uz politiku HDZ-a BiH. Ništa sporno. Sasvim logičan potez, jer za očekivati je bilo da Crkva stane uz onu političku opciju koja je bila antipod krajnje sekularnoj prokomunističkoj vladavini SKJ koja je istini za volju davala slobodu ispovijedanja vjere, ali sa vjernicima nije bila na „ti“.

Netko će reći što ima Crkva da se miješa u politiku i zašto bi se uopće priklanjala bilo kojoj političkoj opciji.

Trebalo bi vremena za obrazložiti zašto je to ipak tako. Zato ću samo zaključiti; ma što mi mislili o ulozi vjerskih zajednica u političkom životu građana njihov utjecaj je neizbježan. Imali su ga nad narodom čak i vrijeme socijalističke Jugoslavije kada je Crkva bila striktno odvojena od države. I to u državnom političkom uređenju koje je bilo zasnovano na ateizmu.

U konkretnom slučaju Katolička Crkva u BiH ima pravo, ali i potrebu da brine o svojom vjernicima. Shodno tome ima i pravo protežirati onu političku opciju koja će vjernicima omogućiti više dobra. Barem u granicama koje ne izlaze izvan okvira važećih zakona. Tako je nekako, bar teoretski i posloženo. Mada u praksi sve drukčije funkcionira.

To što se Crkva, kao institucija, zna baviti politikom katkada puno više nego joj je poslanje već je druga tema i o njoj bi se moglo dosta toga reći. Možda drugom prigodom.

Za ovu prigodu vratit ću se biskupu Komarici i odgovornosti Crkve kod Hrvata i njihovoj ulozi u nestajanju katolika iz RS-a i Bosne.

Već sam rekao da je po logici stvari Crkva stala uz HDZ.

Sve dok je HDZ vodio politiku koja će katolicima donositi bolje sutra potpora Crkve toj političkoj opciji nije nešto što bi bilo tko osuđivao ili bar ne u toj mjeri da ju se nabija na kolac.

Ne vode Crkvu nekakvi laici i neobrazovani mangupi pa da nam danas mogu reći kao nisu znali ili kako nisu prepoznali pogubnost politike koja je Hrvate (katolike) dovela do statusa nacionalne manjine u gotovo cijeloj Bosni, a da o području Republike Srpske i ne govorim.

Ta pogubna politika mogla se nazrijeti već sredinom 1992. godine. Već je tada bilo indikativno čemu će dovesti politika HDZ-a BiH.

Ali hajde da ta ratna vremena prepišemo onoj - da sila Boga ne moli….

Stoga ne uplitanje Crkve u poteze koje diktira ratna situacija ne može im se uzeti kao nekakav minus iako se Crkva i u to vrijeme znala i te kako uplitati vidno koketirajući sa političarima i ljudima koji su vodili rat. Što znači da su podržavali politiku HDZ-a i HVO-a. Jer da nisu, mogli su se oglasiti na isti način kako se i danas znaju oglasiti pa evo i netom biskup Komarica.

Za poslijeratno vrijeme Crkva nema nikakav alibi. I nakon rata Crkva je čvrsto ostala uz politiku HDZ-a. Čak i na onim područjima gdje HVO nije ispunio svoju zadaću (kako se misli da ju je imao) i gdje je politika HDZ-a evidentno kiksala. Katolička Crkva je uvijek bila uz HDZ BiH i neskriveno im je davala potporu utječući na katolike, a to znači na ogroman broj Hrvata u BiH, da na izborima svoje povjerenje daju HDZ-u.

Oni koji vjeruju kako Crkva ima isključivo religiozno poslanje zaključili bi misao da se tu priča oko potpore katolicima od strane Crkve završava.

Međutim, oni koji žele vidjeti dalje od svog nosa jasno mogu razlučiti dvostruko poslanje Crkve. Ono bogoslužno, duhovno, i jedno drugo naoko prikriveno poslanje koje je najjednostavnije okarakterizirati kao materijalno.

Da, novac koji je Crkva dobivala od HDZ-a i kojeg još uvijek dobiva bio je sjena na očima Crkve. Maska od koje „nisu“ mogli vidjeti što HDZ radi i kojim putem ide njihova politika.

Prije svega Crkva nije osudila političko čelništvo HDZ BiH, a kamo još da su imali muda uputiti kritiku prema vrhovništvu Republike Hrvatske što je u Daytonu potpisana kapitulacija. Što je ogroman hrvatski nacionalni prostor prepušten srpskom agresoru koji je nad Hrvatima počinio genocid. Uostalom tako se i danas biskup Komarica izrazio.

Nakon nekoliko godina po završetku rata sasvim je jasno bilo da je genocid proveden kako bi postgenocidno stanje i ostalo takvo. Sve je učinjeno da se nitko ne vrati na svoje. Tako se i dan danas radi.

Znaju biskupi da su njihovi vapaji mlaćenje prazne slame. Zato se pitam, što ne prikupe dovoljno hrabrosti i što ne kažu u kojem grmu leži zec? Tek tada bi skinuli barem dio odgovornosti sa sebe. Ovako, oni su i dalje slijepi promatrači genocidne politike. Genocid se provodi, a oni su i dalje nijemi.

Ovaj pokušaj biskupa Komarice samo je kap u moru i sasvim malo odškrinuta vrata koja vode ka spoznaji istine, a koju i oni taje, a nemaju taj mandat. Ni od Boga ni od naroda.

Biskup Komarica je donekle hrabro izustio da je izostalo zauzimanje za Hrvate RS-a (i Bosne) čak i političara iz reda hrvatskog naroda. Što će mu ono „čak“? Zašto nije skupio toliko hrabrosti pa rekao kao su političari iz reda hrvatskog naroda najodgovorniji za Hrvate.

Na stranu rat i ratni učinci. Već u Daytonu su hrvatski političari uneredili motku. Poigrali su se sa cjelokupnom populacijom Hrvata u Bosni. Nije ih odviše boljelo, jer se nije radilo o njima. Klasičan čin nacionalne izdaje. A tek 20 poratnih godina. Čitav narod u Bosni neprestance vuku za nos. I ovi naši iz, stolnog grada Hrvata, Mostara, ali i maćehinski dvori na Pantovčaku. Dvadeset godina se laže narodu. Dvadeset godina se svjesno opstruira Daytonski sporazum koji podrazumijeva povratak svih na svoje. Ako se taj mirovni sporazum nije ispoštovao u jednom poglavlju (a nije u više njih) on bi trebao biti ništavan. A to su činjenice koje Crkva treba eksponirati, a ne privijati se uz skute politike koja izravno radi protiv katolika do kojih je Crkvi kao stalo.

Možda Crkvi nije problem ako Hrvata u BIH ima 500.000 umjesto predratnih 750.000. Pola milijuna je sasvim dovoljno da se na davanjima tog broja katolika lijepo živi. No, što ako je broj katolika u BiH pao ispod 300.000? Možda Crkva o tome nešto zna?! I ona vodi svoju evidenciju. A siguran sam da zna i siguran sam da je ta brojka za njih već alarmantna. Katolici kontinuirano iseljavaju iz BiH. O Republici Srpskoj da ne govorim, tamo se nikada nisu ni vratili. Netko mora uzdržavati Biskupsku konferenciju. Veliki broj biskupa i svećenstva košta. Barem u smislu da se kardinalu Puljiću i svim biskupima osigura luksuzan život kakvog po poslanju ne bi trebali imati. I sam im je papa dolaskom U Sarajevo pokazao što znači biti skroman. Što znači kada se najveći među njima vozi u jednom malenom Fordu. Zato je za njih možda bolje što je papa isti dan otišao iz BiH. Tek toliko da im ne narušava ugled.

Budući da je biskup Komarica ipak upro prstom u hrvatske političare ostaje da konstatiramo kako Crkva možda ipak okreće ploču. Hoće li Crkva konačno okrenuti leđa onim političarima koji su pokazali i dokazali da ne znaju voditi narod? Hoće li kardinal Puljić vratiti poklonjeni štap Draganu Čoviću? Hoće li biskup Komarica vratiti Dodiku sramno odlikovanje koje je primio.

Je li biskup Komarica konačno shvatio kakav je nož zabio svojim katolicima u leđa kada je primio odličje genocidne tvorevine?

Ili je sve ovo još jedna farsa od strane naših biskupa?

I dalje će oni, vjerujem, biti uz HDZ i vlast. Jer u proračunu će za njih uvijek biti novaca, a biskupi mogu imati biskupije i kada u njima živi 20 ljudi. Biskup Komarica to najbolje zna.

Ili je on možda od svih biskupa najgrlatiji jer dobro zna da je 20 vjernika za jednu župu smiješna brojka, a kamoli za jednu biskupiju. Najgrlatiji je jer zna da je jedini stabilan izvor prihoda kada biskup ima svoje stado. Državna kesa i kesa političara uvijek traže protuuslugu. A kada biskup ne može svojim pastoralnim djelovanjem namaći potreban broj glasova onda se i političari okreću nekim drugim operativcima. Onima koji mogu polučiti bolje rezultate od biskupa i Crkve.

Na kraju moram sa žaljenjem zaključiti da je kasno za sve.

Čak i ako je biskupima došlo iz guzice u glavu, kasno je.

Katolici u Bosni više nisu problem, katolika nema!

Nema ih, jer su čuvari stada podbacili. Šurovali su s vragom dok su im vukovi neprestance smanjivali stado. A sada su po svoj prilici krivi i vukovi i sam vrag, samo ne čuvar stada.

A ovce? Jesu li ovce krive. Jesu! Samo zato što su ovce! Što su stoka sitnog zuba koja je sebi dozvolila da je šišaju kad tko stigne i gdje stigne. No i za ovce je kasno da budu nešto više od ovaca. Amen!

Dean Rant | e-Posavina.com

____________________________________________________________________________________

TKO CE POSLJEDNJI OD HRVATA BIH UGASITI SVJETLA U HERCEGOVINI!?

"Ova zemlja jednog dana može biti energična ekonomska sila, njene planine raj za turiste, a njeni gradovi centri za proizvodnju softwarea. Prije toga, međutim, puno posla treba uraditi."

Na zvaničnom blogu Američke ambasade u Sarajevu Ambassador's Notes: Embassy Sarajevo objavljen je novi tekst zamjenika ambasadorice SAD, Nicholasa Hilla.

Tekst prenosimo u cijelosti:

Ovo su ozbiljna vremena za Bosnu i Hercegovinu i, ustvari, za cijeli region, i teško vrijeme za mene jer odlazim iz Ambasade nakon tri godine. Iskreno sam govorio o situaciji ovdje za vrijeme mog mandata i tako ću uraditi i ovdje. Ne mogu reći da je zemlja značajno napredovala na putu reformi u protekle tri godine, ali uslovi za postizanje napretka i dalje postoje. Fokus treba biti na unapređenju ekonomije i otvaranju radnih mjesta, te smanjivanju mogućnosti za političke stranke da koriste državna preduzeća kao sredstva za nagrađivanje sljedbenika i izvlačenje gotovine iz njih. Unapređenje klime za investiranje i uvođenje većeg stepena političke i ekonomske transparentnosti ključni su za budućnost ove zemlje. Pošto ove vrste reformi nisu popularne kod aktuelnih političkih stranaka, sporo se dolazi do konsenzusa o stvarnim reformama. Nažalost, etničke politike – koje zajedno sa korupcijom čine dvije strane iste medalje – i dalje muče one koji žele da ova zemlja uđe u 21. stoljeće. Mada gospodin Dodik to može tako shvatiti, ja ne govorim samo o mahinacijama predsjednika Republike Srpske kada osuđujem etničke politike.

Da bi ova zemlja napredovala u budućnosti, tri najveće stranke koje predstavljaju tri konstitutivna naroda – SDA, HDZ i SNSD – ne moraju odustajati od etničkih pitanja, ali ih moraju ostaviti po strani kako bi se posvetile hitnom rješavanju ekonomskih problema koji uništavaju živote građana. SDA je trenutno najveća stranka koja predstavlja najveću etničku skupinu i u tom smislu možda ima najveću odgovornost da prigrli više BiH-orijentiranu, a manje bošnjačko-orijentiranu platformu za napredak. Bilo istina ili ne, posmatrači, od kojih su mnogi Bošnjaci, kažu mi da je SDA trenutno čvrsto pod kontrolom stare garde koja želi promovirati uskogrudniju, tvrdolinijašku agendu. Možda pretjerujem, jer je na neki način stranački predsjednik Izetbegović pokazao velikodušnost prilikom uspostave koalicije sa srpskim, a posebno sa hrvatskim partnerima, ali demografija zemlje nalaže da SDA bude inkluzivnija i da stalno uvažava multietničku realnost zemlje. Da li je to opravdano ili ne, da li je to rezultat besmislene političke manipulacije, oni koji nisu Bošnjaci postaju nervozni kada govore o budućnosti u državi u kojoj su u manjini.

Ima primjera kada bi SDA mogla pokazati veću privrženost multietničkoj državi na mnogo konkretniji način. Uzmimo u obzir besmislena prepucavanja koja su uslijedila nakon hapšenja Nasera Orića u Švicarskoj. Orić je izručen BiH i treba biti procesuiran u potpunosti u skladu sa zakonom. Da bi trajno učvrstilo reputaciju vjerodostojne institucije, državno tužilaštvo pod vođstvom glavnog tužioca za kojeg se uveliko smatra da je pod ozbiljnim uticajem bošnjačkih političkih snaga, treba revnosno raditi na detaljnom sagledavanju svih dokaza i njihovom predstavljanju sudu. Ako Orić bude proglašen krivim, ništa ne bi više učvrstilo kredibilitet državnih institucija od njegovog slanja u zatvor. Također ima pritužbi da u Tužilaštvu radi previše slijepih sljedbenika SDA. Bilo da je to istina ili ne, SDA mora voditi računa o percepciji javnosti i raditi na tome da se ona izmijeni. Slično tome, u dogovorima o podjeli vlasti, SDA ima vodeću ulogu u odabiru novog direktora OSA-e. Pozicija direktora obavještajne službe je iznimno osjetljivo pitanje za sve građane ove zemlje i SDA ne bi trebala nastojati na tu poziciju postaviti nekoga ko će ovu instituciju pretvoriti u instrument stranke.

Potreba za širim konsenzusom

Prije desetak godina sam službovao u Zagrebu i bio zapanjen dvostranačkom podrškom za evro-atlantsku agendu, uključujući podršku tadašnjeg premijera Ivice Račana i lidera opozicije Ive Sanadera. Široki konsenzus političkih stranaka bio je od ključne važnosti za brzi napredak Hrvatske, prvo prema NATO savezu, a potom i članstvu u Evropskoj Uniji. Ovo spominjem samo zato jer se radi o nevjerovatnom kontrastu u poređenju sa politikom Hrvata u BiH danas koja ima tendenciju da bude samosažaljevajuća i nekonstruktivna. I dok Hrvatima prijeko treba zaposlenje i ekonomske mogućnosti, dominantno političko rukovodstvo HDZ-a jedva da se kreće, stalno vrteći priču o “nejednakosti Hrvata” i kako je treba riješiti reformom izbornog zakona. Reforma izbornog zakona jeste važna i ona se mora svakako rješavati u ovoj zemlji da bi ušla u EU, ali ta reforma ne mora potrošiti sav kisik u prostoriji i onemogućiti aktivnosti na mnogo urgentnijim ekonomskim reformama koje su ovoj zemlji potrebne.

Stranački lider i član Predsjedništva Čović je uporan u sklapanju dogovora, ali je previše distanciran od najnovijih ekonomskih reformskih aktivnosti. Jedini ekonomski prioritet kojem je stranka posvetila pažnju nakon izbora je imenovanje stranačkih ljudi u unosne odbore državnih preduzeća. A nezainteresiranost koju pokazuje prema reformskoj agendi doprinosi jedino ugrožavanju položaja Hrvata u BiH. Hrvati, koji gotovo svi imaju pasoše EU, u potrazi za poslom odlaze u druge dijelove Evrope. Obitelji su razdvojene po generacijskim linijama. U poređenju s brojem Hrvata, oni imaju ogroman politički uticaj. Imaju i ogromne ekonomske prednosti s obzirom na blizinu profitabilnih primorskih turističkih mjesta, pa ipak narativ koji posljednjih godina rabi HDZ je uvelike negativan i rigidan. To se mora promijeniti ili će vodstvo HDZ-a riješiti “hrvatsko pitanje” drugim sredstvima. Hrvati će odlaziti iz ove zemlje i jedino pitanje će biti ko će otići posljednji da pogasi svjetla u Hercegovini.

Jednom nogom na aerodromskoj pisti

Na reformskom putu zemlje najveća prepreka je trenutno u Republici Srpskoj, gdje predsjednik Milorad već godinama igra ulogu koju je teško shvatiti. Bio sam predodređen da budem naklonjen Dodiku. Prvi put sam prisustvovao razgovorima o njemu na sastanku u Belom Dvoru u Beogradu, kada je tadašnji američki izaslanik za Balkan razgovarao sa Slobodanom Miloševićem o provedbi Dejtonskog sporazuma. Na svaki pomen Dodikovog imena, srbijanski moćnik bi napravio podrugljivu grimasu, a moje poštovanje prema tada mladom SNSD lideru je raslo. O Dodiku, navodnom ratnom šverceru, pričalo se da se slaže sa svima, a u doba kada su etničke tenzije bile na vrhuncu on je bio spas i lijek. Rečeno mi je da se neki Bošnjaci kunu da im je njegova intervencija spasila živote. Ali, nažalost, švercerski instinkt je prevladao. Rukovođenje je postalo stalna trka za ličnu finansijsku dobit. Smjenjivale su se priče o korupciji i kroz tu prizmu njegovo je ponašanje postajalo sve lakše za shvatiti i predvidjeti. Zapravo, prelako za predvidjeti.

I baš kao što je Milošević na pola karijere od socijalističkog apartčika postao nacionalistički huškač zarad konsolidacije sopstvene moći, Dodik je uradio isto – postajao je sve vatreniji u svojoj retorici dok je korupcija rasla, a ekonomija klizila u ambis. Stopa od 25 posto nezaposlenosti, 60 posto nezaposlenosti među mladima, pajdaški ugovori o izgradnji, Bobar banka – ne postoji niti jedna priča o lošem upravljanju sa koje se pažnja ne odvlači ksenofobičnom tiradom ili imenovanjem škole po Radovanu Karadžiću. Kako javnost sve više uviđa da je ova retorika neautentična, Dodik postaje nervozniji. Predlaže referendum o pravosuđu? Predvidivost njegovog ishoda je stopostotna, kao i njegova nezakonitost. Predsjednik RS želi da se održi na vlasti. Želi da živi u svijetu u kojem je on taj koji kontroliše sudove, sudije, tužioce, policiju, revizore banaka...pretpostavljam i revizore Integral inžinjeringa. Da kojim slučajem njegova zapaljiva retorika ponovo izazove izazove požar u zemlji, predsjednik Republike Srpske već je jednom nogom na aerodromskoj pisti u Banjaluci. Već sutra će možda piti kaficu sa Mirom i Markom i pričati o „papcima“ koje su ostavili na cjedilu. Nemojte se zavaravati: nacionalisti motivirani pohlepom mogu biti izuzetno opasni po narod kojeg tvrde da štite.

Rođen sam u Beogradu i proveo sam više od 12 godina života u ovom regionu i jako mi je stalo do njegove budućnosti. Nikada nisam imao tako sjajne lokalne kolege kao što sam imao ovdje, bez obzira da li su iz Beograda ili Banja Luke, Sarajeva ili Zagreba. Upoznao sam veliki broj studenata u regionu zahvaljujući svojoj supruzi koja je univerzitetski profesor jezika. Svi su oni pametni i domišljati i uglavnom bez predrasuda. Ulice su sigurne, a ljudi iskreni. Kulturu korupcije je, nažalost, nametnula politička elita. Ali, sposobnost političke elite da manipuliše javnim mnenjem koristeći etničku retoriku kao mamac postepeno slabi. To danas možemo vidjeti u Banjaluci. To smo vidjeli nakon poplava prošle godine. Zato sam malo veći optimista danas nego kada sam stigao. Zato ova zemlja jednog dana može biti energična ekonomska sila, njene planine raj za turiste, a njeni gradovi centri za proizvodnju softwarea. Prije toga, međutim, puno posla treba uraditi, piše Nicholas Hill na zvaničnom blogu Američke ambasade u Sarajevu Ambassador's Notes: Embassy Sarajevo.

________________________________________________________________________________________________________

Prošle godine 1300 obitelji napustilo Brčko distrikt

Autor DNEVNI LIST

Problem iseljavanje, najčešće mladih, obrazovanih osoba iz BiH nije nikakva novost, ali posljednjih godina to poprima sve ozbiljnije razmjere. Ono što je najgora činjenica u svemu tome jeste mučko ćutanje domaćih lidera, i njihova nepodnošljiva lakoća ignorisanja ovog problema. Niti upozorenja relevantnih međunarodnih organizacija kako će u godinama koje slijede BiH postati zemlja staraca ne uzimaju se ozbiljno. Kada je Hrvatska postala članica EU-a 1. srpnja 2013. godine, od kada su mnoge zemlje liberalizirale radno zakonodavstvo prema hrvatskim radnicima, i sada kada će to od početka sljedećeg mjeseca učiniti i Njemačka, mnogi se u BiH hvataju za glavu zbog mogućeg novog vala iseljavanja. Međutim, prekasno.

Iz BiH, gdje živi preko 553 tisuće Hrvata, se samo tijekom 2014. godine iselilo preko 68 tisuća građana.

Prekvalifikacije

Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH, za naš list kazala je kako se mnogi već neko vrijeme doškoluju i uče jezik onih zemalja koje su liberalizirale svoje radno zakonodavstvo.

- Mnogi se usavršavaju u onim oblastima u kojem je primjerice Njemačka deficitarna (građevinarstvo i zdravstvo), idu na tečajeve, isl. Zasigurno kako će se mnogi odlučiti otići zauvijek iz BiH, i to ne samo pojedinci nego cijele obitelji, mišljenja je Zukić. A o kakvim razmjerima iseljavanja bi se moglo raditi, i to ne samo Hrvata, najbolje svjedoče podaci koje je ova Unija radila oko iseljavanja od polovice 2013. do kraja 2014. Znači, radi se o godinama kada Njemačka, ali i neke druge zemlje nisu liberalizirale svoje tržište za hrvatske radnike. Dubinu jada i bijede u BiH, na koju prebogate političke oligarhije zatvaraju oči, pokazuje podatak kako je u promatranom razdoblju primjerice iz Odžaka otišlo 585 obitelji, preko 2000 osoba. Kako navodi Zukić, iz Broda je otišlo 80 obitelji ili oko 250 osoba, a iz Brčko Distrikta put “bijelog svijeta” otišlo je čak 4075 osoba, ili nevjerojatnih 1358 obitelji, pripadnika svih konstitutivnih naroda.

- Tužna je situacija kada dođemo na područja širom BiH, a naiđemo sve češće na naselja u kojima više nitko ne živi, navodi Zukić.

Iseljavanje iz HBŽ-a

Situacija sa iseljavanjem kritična je na području Hercegbosanske županije, naročito u Livnu, gdje je u promatranom razdoblju iselilo 1500 osoba, iz općine Tomislavgrad oko 500 obitelji, odnosno 1500 osoba, iz Drvara je u inozemstvo otišlo oko 1000 obitelji ili oko 2500 osoba, iz Glamoča oko 300 osoba.

Kada je u pitanju Zapadnohercegovačka županija, najveći odlazak zabilježen je iz Ljubuškog, odakle je iselilo oko 300 osoba, a kada je u pitanju Hercegovačko-neretvanska županija s područja općina Čapljina i Stolac mnoge osobe idu na sezonski posao u Hrvatsku, i čim im se ukaže prigoda za trajni ostanak, oni odlaze iz BiH. I iz ovih podataka više je nego jasno koliko svake godine BiH gubi svoje građane, a prema svim najavama situacija će u sljedećem razdoblju biti još gora. Kada iseljavanju dodamo mali natalitet, jasno je zbog čega ćemo vrlo skoro biti zemlja staraca. S druge pak strane, Njemačka, Austrija, Švicarska i skandinavske zemlje dobiti će vrijedne, školovane i željne rada mlade osobe, koje će uz tržište rada popraviti i demografsku sliku tih zemalja.

Iseljavanje od polovice 2013. do kraja 2014.:

Odžak – otišlo 585 obitelji, preko 2000 osoba

Brod – otišlo 80 obitelji ili oko 250 osoba

Brčko Distrikt – otišlo je čak 1358 obitelji, odnosno 4075 osoba

Livno – otišlo 1500 osoba

Tomislavgrad – otišlo 500 obitelji, odnosno 1500 osoba

Drvar – otišlo oko 1000 obitelji ili oko 2500 osoba

Glamoč – otišlo oko 300 osoba

Ljubuški – otišlo oko 300 osoba

ŽIVI ZID POSLAO OTVORENO PISMO KANADSKIM HRVATIMA:

Prestanite podržavati kriminalnu organizaciju zvanu HDZ

Nakon što je Tomislav Karamarko posjetio kanadske Hrvate i prenio im svoja viđenja događanja u domovini, na istu temu očitovao se i Živi zid, čije priopćenje prenosimo u cijelosti.

Dragi Hrvati izvan Domovine, željeli bismo vam prenijeti poruku, zapravo vapaj kojim vas molimo da svojim glasom više ne podržavate uništenje svega što na ovom području još živi.

Nedavno vas je posjetio Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, stranke koja je od perspektivne i resursima prebogate zemlje učinila pakao za stotine tisuća nedužnih obitelji, koja je prodala i uništila sve što je proizvodilo, koja je strpala u svoj džep sve što je strpati mogla, a mogla je veoma, veoma mnogo.

Dragi Hrvati iz Kanade, pozivamo vas da nas posjetite, rado ćemo donirati avionsku kartu vašem predstavniku, želimo da pogledate kako izgleda naša domovina. Je li to zemlja o kojoj priča vaš gost?

Želite li zemlju beskućnika, skupljača boca i mladeži bez budućnosti?

Ako želite, vjerujte tom čovjeku i dalje.

Vjerujte tom čovjeku koji vodi izborni stožer Stjepana Mesića, a par godina nakon priča o problemu crvene opasnosti i detuđmanizacije, što god to značilo.

Vjerujte čovjeku koji je bio dugi niz godina na visokim pozicijama u obavještajnim službama, koji je bio ministar MUP-a za vrijeme osuđenog zločinca dr. Ive Sanadera, i koji zasigurno ništa nije znao.

Tomislav Karamarko se poziva na domoljublje…probudite se gospodo, prošlo je 25 godina pljačke od zadnjeg domoljubnog poduhvata te organizacije. Sve dosadašnje vlade su izdale svoj narod, i u svojoj izdajničkoj suštini se ne razlikuju.

Možete li i dalje biti slijepi?

Dragi Hrvati iz Kanade, ako vam je imalo stalo do nas, ljudi koji smo još ostali ovdje, otvorite oči i spoznajte sadašnjost. Prestanite podržavati tu kriminalnu organizaciju i njihov grabež jer, da živite ovdje, ovog čovjeka ne biste željeli vidjeti u blizini svoga djeteta, a kamoli dovesti ga na čelo države.

Mario Gracin, član Glavnog odbora Živog zida

_________________________________________________________

Papa u BiH bio u nemogućoj misiji

„Došao je, bio je kratko i morao je da pazi na svagu gestu i svaku riječ. Boravak pape u Sarajevu je više od crkveno-katoličkog događaja. To je i veliki diplomatski čin – nažalost bez efekata, komentariše Volker Wagener.

Autor Volker Wagener

Za papu Franju sigurno ima i lakših posjeta od one Sarajevu. Ali je tako moralo biti. Najoptimističnije što se može reći za BiH je – više se ne puca. Kad Papa dolazi u posjetu svojoj domovini, nekoj od država Južne Amerike, gdje i Bog zna da sve ne funkcioniše najbolje, gdje su siromaštvo i nasilje dio svakodnevice – onda je izvijesno da će ga tamo dočekati s opštim oduševljenjem. Tamo je katolicizam “kod kuće” a njegova riječ ima težinu.

Kada putuje u evropske zemlje blagostanja, tamo “ugrije” naša srca. Posjete ne prolaze tako bučno i emotivno kao u Latinskoj Americi. Učinak takvih posjeta je umjeren. Osjetimo neku vrstu skrivenog osjećaja krivice. Osjetimo koliko malo mjesta u našim ubrzanim životima zauzimaju kršćanske vrijednosti i Crkva. Kada dođe Papa, onda nas to malo umiri. Podsjetimo se naše kršćanske tradicije i obećamo sebi da ćemo se popraviti – barem malo. U oba slučaja, posjeta Pape ostavi neke tragove – makar oni i bili mali.

U Sarajevu je međutim vjera morala da bude posebno jaka kako bi dala bilo kakav impuls iznutra razjedenoj vještačkoj državi. Protagonisti koji su prisutni na sceni u BiH i 20 godina nakon rata djeluju kao neko ko nije sposoban da nešto nauči. Papa je ipak odlučio da stane pred njih i time se pobrinuo da ponovo bacimo pogled na ovaj zatrovani ćošak Evrope.

Zamrznuti rat

BiH, zvanično, želi da postane dio EU. Na snagu tek što je stupio Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Ipak, duboka logika zamrznutog konflikta Srba, Bošnjaka i Hrvata, Jugoslavije u malom, sastoji se upravo u potiskivanju tog političko-ekonomskog cilja. Lagano srastanje umjetnog spoja Republike Srpske i Federacije BiH u Evropsku uniju dovelo bi do toga da se oduzme vjetar u leđa nacionalistima na svim stranama. Oni bi izgubili moć koju sada imaju, njihov korumpirani sistem rođačke politike doživio bi svoj kraj. Nijedan od aktera na političkoj sceni to ne želi. Moćnim klikama kojih ima na svim stranama ide odlično.

Stopa nezaposlenosti iznosi 50 odsto. Koga to zanima, kada je neko istovremeno gazda u svojoj “bonsai-državi”, u kojoj pravosuđe i birokratija rade ono što se od njih očekuje? Kada iz Brisela pozivaju na borbu protiv korupcije u BiH, onda je to posljednje što dopire do ušiju onih u Banjaluci i u Sarajevu. Narod, nažalost, nije pametniji od svojih političkih vođa. Poslušne “ovčice” već 20 godina redovno biraju svoje “koljače”, nacionalističke partije stalno su na vlasti. Mirovni apeli pape Franje u takvom okruženju stoga su samo veoma skromne želje.

Religija kao vođenje politike drugim sredstvima

Brižljivo planirana koreografja papine posjete je dokaz koliko su kontaminirani odnosi nekadašnjih ratnih protivnika. Stolicu na kojoj je Papa sjedio tokom mise na stadionu napravile su zanatlije muslimani, oltar Hrvati. Koliko diplomatskih napora je bilo potrebno da bi se na scenu izveo hor djece iz raznih religija, može samo da se nasluti.

U BiH se odvija žalosna igra. Čak i pogled na samu hrvatsko-katoličku zajednicu čini čovjeka depresivnim. Sarajevo je već stoljećima mjesto gdje cvjeta red franjevaca. Red kojem pripada i sam papa ovdje je, u pravom smislu te riječi, blagoslov za sve. Bosanski franjevci već stoljećima važe za faktor balansa među religijama, posebno u vremenima kada su Jevreji u Sarajevu bili jedan od stubova urbano-duhovnog života. Međutim, od ratova u kojima se raspala Jugoslavija franjevci stoje pod pritiskom braće iz vlastitih redova – franjevaca iz Zapadne Hercegovine. Oni stoje na strani hrvatskih nacionalista, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. I sam taj unutrašnji konflikt među franjevcima je koliko komplikovan, toliko deprimirajući.

Inače, BiH danas napušta isti broj katolika koliko ih napušta i Siriju, Irak ili Nigeriju. S obzirom na takve okolnosti – bolje je učiniti bilo šta nego ništa – možda je tako mislio papa Franjo. Bosni i Hercegovini je u svakom slučaju potrebno strpljenje EU i Božija pomoć.

_______________________________________________________________________________________

Premijer partijski aparatčik – ili, puno je ovnu volovska mješina

Ovih dana pročitah još jedan od „bisera“ predsjednika Federacije. Posjeta pape Franje će, veli „pronicljivi“, biti prilika za veliku promociju cijele zemlje. Bilo bi, slažem se, dobro kad bi bilo tako. Ali, neće.

I to baš zbog „veleumnog“ predsjednika i njemu sličnih – koji, a nakotilo ih se, čine sve da ovu zemlju ocrne u očima normalna svijeta. To, hoću reći, ne može promijeniti ni papa Franjo – a teško, tako mi Boga, i itko drugi.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Nitko, vjerovali ili ne, sretniji od mene ako bi posjeta Franje, i poruke koje iz glavnog grada ove zemlje pošalje, utjecali na promjenu pameti onih koji je, a i građane koji u njoj uporno ostaju, desetljećima kasape. Bojim se, nažalost, da se ni to neće dogoditi. Papa će, živi bili pa vidjeli, doći i otići, a oni će nastaviti kao i do sada – šireći netrpeljivost i mržnju, i gurajući u još dublji ponor i staro i mlado, i muško i žensko, i obrazovano i neobrazovano.

Ponetko bi, priznajem, mogao i priupitati na čemu ovakve sudove temeljim? Pa, ako ih već zanima, na iskustvu. Zar to, uostalom, ne sugerira iskustvo svih prethodnih ljeta? Ali, i ono koje svakodnevno stječemo. BiH je, recimo, prije dvije godine izvršila popis stanovništva. Ali, ni danas se, a potrošeni su milionima, ne zna koliko je svijeta u ovoj zemlji. Zašto? Zato što se, nakon što je za svakog normalna posao završen, „zaštitnici“ nacionalnih interesa ne uspijevaju dogovoriti kako siroti svijet pobrojati. Jedni bi najradije brojali svakog drugog, drugi bi, opet, stanovništvom ove zemlje prikazali i ono što jeste i ono što nije. A siroti svijet zbog njih svakodnevno curi, pola od toga bez ikakve namjere da se vrati. I, dok se bogovi dogovore kako će i što će, bit će ga već koja stotina tisuća manje.

Ili, nema tjedna da novi srpski vožd, usto što ne prestaje negirati državu, nečim ne priprijeti. Najnovija mu je, ne uskladi li se BiH seDaytonskim sporazumom, on će tijekom 2017. godine donijeti odluku o referendumu kojim će se njegov begovat izjasniti o vlastitom statusu – koji, pojašnjava vožd, podrazumijeva „slobodnu i samostalnu RS“. Za sada Dodik, istina, ne objašnjava što će o njegovoj ideji reći Bošnjaci i Hrvati ovog dijela BiH – bez kojih se, prema ustavu RS-a, zaludu voždu snaga brojki, o tome ne može odlučiti. Ali, to Dodika, očito, ne brini – a, izgleda, i na žalost, ni Bošnjake i Hrvate pod njegovom kontrolom.

Način, međutim, na koji funkcionira federalna vlada, priča je za sebe. Od njezina konstituiranja uporno ponavljam kako je teško održiva – i kako je samo pitanje vremena kada će se to i objelodaniti. Jer, vladu čine dvije, međusobno nepomirljive političke filozofije. Na jednoj strani je ona koju personificira Demokratska fronta – koja pod prethodno, četvrt stoljeća dugo mučenje želi podvući crtu. I koja, u zamjenu tome, nudi filozofiju upravljanja državom koju se sresti može svugdje u razvijenom demokratskom svijetu – logiku, dakle, utemeljenu na interesu svih građana i vladavini prava. Nasuprot njoj je, međutim, politička filozofija, u ime koje istupa SDA-HDZ osovina, koja bi status quo – onaj isti koji ovu zemlju na vrh Evrope dovede po nerazvijenosti, stopi nezaposlenosti, kriminalu i korupciji, svim mogućim zlima ovog svijeta – zadržavala i slijedećih, ako je moguće, stotinu godina.

Što može biti posljedica tih činjenica? Samo stanje sukobljavanja koje blokira i ono što bi se, eventualno, i moglo učiniti. Umjesto svakog dana – jer, sadašnje stanje Federacije to traži – vlada se sastane dvotjedno, a kako je počelo, zadovoljni ćemo biti ako to bude činila i mjesečno. U praksi je, potom, preglasavanje po stranačkom ključu, ali i ucjene – ili će vlada učiniti ono što tražimo ili na nju ne dolazimo. A, ako su zahtjevi zbog kojih se ucjenjuje izvan zakona? E, bošnjačko-hrvatsku osovinu „branitelja“ nacije i njezinih interesa ni to ne muči.

Opću sliku federalne vlade, nažalost, ni za dlaku ne poboljšava ni dojam o prvim mjesecima stolovanja njezina prvog ministra. S kojim u vezi bi, po mojem, najbolje pristajao termin „veliko razočarenje“. A, ruku na srce, očekivanja su bila i više nego optimistična. Čovjek, pojašnjavalo se, dolazi iz realnog sektora – uspješan je gospodarstvenik i bogomdan za kapetana tima koji bi preokret trebao napraviti i u gospodarstvu ovog dijela zemlje.

Nastavi li, međutim, premijer na način kako je mandat započeo, a sve upućuje da bi se baš to moglo dogoditi, očekivanja o zaokretu će se, sada je izvjesno, razbiti u paramparčad. U prilog tome govore prva iskustva u vezi s načinom kako vodi federalnu vladu – ali i prvi mu javni istupi koji sugeriraju zaključak kako puno više podsjeća na partijskoga aparatčika nego na lidera koji može biti uspješan čelnik jedne vlade. Kako se, najblaže kazano, radi o pogrešnom čovjeku na pogrešnom mjestu – čovjeku koji tako odgovornoj društvenoj poziciji, nažalost, nije dorastao. I kako se na njega može primijeniti ona narodna – da je puno ovnu volovska glava.

Zašto ovako oštri sudovi? Zašto, recimo, stranački aparatčik? Pa, na taj sud tjeraju obilježja premijerovih javnih istupa. A sve ih se na jednom te istom mjestu dalo zabilježiti i u prošlotjednom razgovoru sa njim u emisiji federalne televizije. Pogledajte, primjerice, što je čovjek uspio izgovoriti u samo prvih desetak minuta razgovora s novinarkom FTV-a – jer, otprilike toliko vremena je vođen zapis o onom što premijer izgovori. Sve biser do bisera, i pokazatelj do pokazatelja kako se radi o osobi bez karizme – a bez nje nema ni lidera.

Pravo stranaka je, poučava premijer, da upravljaju državnom imovinom. Bože sačuvaj. Ili, pogledajte slijedeće – a u pitanju je odgovor na pitanje što će se dogoditi ako resorni ministar ne sazove skupštine društava čiji su nadzorni odbori smijenjeni. Pitanje će se, hladno će čelnik vlade, „vratiti iznad, prema čelnicima stranaka“. Smiješno. Pa, tko je tu vlada – čelnici stranaka ili ono što nam se vladom svakodnevno predstavlja?

Ili slijedeće – a u vezi je s dilemom treba li se pristajati na stranačke ucjene nedolaska na sjednice vlade. Ne možemo, veli premijer, „raditi ako nema stranke koja predstavlja konstitutivni narod“. Još smješnije. Ali, i potpuno pogrešno, diletantski, politikantski, ispod i najniže moguće razine funkcije koju obavlja.

Pogledajte, potom, kako gospodin premijer odgovara na pitanje o ljudima koje se imenovalo u privremene nadzorne odbore Elektroprivrede HZ HB i Aluminija – a svi odreda su, kažu, kadar lidera HDZ-a. I pola ih autolakireri, limari, što li već – kompetentni do zla boga. Nekoga se, pojašnjava predsjednik vlade, „mora imenovati, imamo podijeljene interese, pa čak i teritorije na koje imaju neki ekskluzivno pravo, neki veće, neki manje.“ O kakvim to podjelama premijer zbori – i o kakvim ekskluzivnim pravima? Znači li to da smo, što se njega tiče, već u nekom stanju faktičkog priznavanja trećeg entiteta?

Gospodin premijer, međutim, nema problem samo s činjenicom da u javnosti igra ulogu koju u stvarnom životu imaju drugi – i što čak i pred kamerama ne bježi od priznanja da samo izvršava naloge i instrukcije vlastitoga partijskog šefa. On, uz sve to, i dezinformira, izgovara najgrublje neistine kako bi svoje odluke opravdao. Nadzorne se odbore u Elektroprivredi i Aluminiju, pojašnjava premijer, smjenjuje zbog katastrofalnoga poslovanja. A za to je, što se trenutačnih uprava tiče, nedovoljno reći da je neistina. Ne, to je najgrublja laž – zbog koje su mu javnu lekciju održali i čelni ljudi dviju mostarskih firmi.

Generalni direktor Elektroprivrede HZ HB mu, na javno iznesene neistine, uzvraća otvorenim pismom – i pokazateljima kojima se i on i tvrtka kojom kormilari mogu ponositi. A, iz njih je očito da premijer manipulira javnošću. Da, narodski kazano, laže.

Priopćenjem za javnost reagiraše i iz Aluminija. I podsjetiše premijera da je u prva četiri mjeseca ove godine njihova firma ostvarila skoro osam miliona dobiti. Da je, dakle, konačno zaustavila negativne trendove koji je potresaju prethodnih sedam godina – a koje su proizveli drugi, koji bi ih danas zbog toga i smjenjivali što su ih prekinuli. A zbog čega bi im, da su mu pamet i obraz jača strana, umjesto što ih optužuje za nanošenje štete Federaciji, trebao javno zahvaliti.

Što bi, međutim, u bližoj budućnosti mogli gledati? Sve upućuje da bi i dalje mogli svjedočiti logiku podjele po etničkim šavovima, logiku „nama naše, vama vaše“ – i da bi tu logiku i dalje mogao blagosiljati čelnik federalne vlade. Iako bi, u svakoj iole ozbiljnoj zemlji dakako, za to morao izvući deblji kraj. U svakoj ozbiljnoj zemlji bi mu, što zbog nesamostalnosti, što zbog nekompetentnosti, a što zbog elementarnog ljudskog bezobrazluka, pokazali izlazna vrata – i otvoreno mu rekli kako toj vrsti društvene odgovornosti nije dorastao. Ovdje? Narod bi rekao, bože kćeri da te beg uzme, ali cigani oko kuće skaču. I skakat će dok god je usmjerenosti na budućnost pretpostavljena zagledanost u prošlost.

neznase.ba

_______________________________________________________________________________________

HDZ politika je Hrvate u RS bez trunke grižnje savjesti izručila Dodikovu režimu

Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji i gvardijan Samostana svetog Ante na Bistriku te bh. intelektualac koji već duži niz godina bez sustezanja ukazuje na društvene i političke anomalije u našoj državi, u vrlo otvorenom intervjuu za “Avaz” dao je svoje viđenje najavljene posjete pape Franje našoj zemlji te burnih dešavanja na unutrašnjopolitičkoj, ali […]

HDZ politika je Hrvate u RS bez trunke grižnje savjesti izručila Dodikovu režimu

Autor: Amil Dučić

Fra Šarčević kaže da papa Franjo “nakon Albanije, monoetničke, ali višekonfesionalne zemlje, koja izlazi iz jednog od najopresivnijih ateizama i u kojoj religije, vjerske institucije imaju i imat će važnu ulogu, posjećuje BiH, etnički i vjerski raznoliku i unutarnje do sukoba dinamičnu državu”.

Veća humanost

– U tom smislu njegov dolazak doživljavam kao priznanje naše posebnosti, ali istodobno i kao veliki zahtjev za većom humanošću svih u njoj. Vjernika ponajprije. A u nas su gotovo svi vjernici – i političari, tako kažu. Za katolike Papin dolazak smatram zahtjevom za dosljednijom vjerom, a ne samo prilikom za vanjsku manifestaciju. Rekao je, između ostaloga, da dolazi “ohrabriti katolike” jer, pretpostavljam, smatra da su upali u malodušnost, u sumnju da kao manjina uopće mogu živjeti s drugima koji su većina. Ovaj papa u svoj svojoj neposrednosti i spontanosti hrabro je provokativan, zahtjevan i autoritativan, čak na granici autoritarnosti.

Rekao je da ne voli putovati, osim ako “mora”, pa mislim da k nama ne dolazi praviti spektakl, niti nas hvaliti, nego potaknuti na visoke ciljeve ljudskosti, vjere i zajedničkoga života koji su u ovoj zemlji obezvrijeđeni ili manipulirani. Osim opcije za siromašne, obespravljene, ovaj papa je vrlo osjetljiv za društveno značenje religije u pluralnom svijetu i ondje gdje su katolici manjina, kao i za zla i grijehe na socijalnom planu. On je ekskomunicirao iz Crkve mafijaše i sve koji zlorabe ili zarađuju pljačkajući druge.

Njegova posjeta dolazi u burnom političkom vremenu u našoj državi, u kojem se, nakon napada u Zvorniku, hapse ljudi pa onda puštaju, u kojem jedna politička stranka prijeti referendumom o otcjepljenju. Strasti su, nesumnjivo, uzburkane i u regionu. Kako u tom kontekstu treba gledati posjetu Pape?

– Otvorili ste veoma složenu problematiku naše zemlje na koju se ne odgovara brzo. Zločin u Zvorniku nije razjašnjen, ni sudski. Mislim da se tim zločinom, s jedne strane, nipošto ne smije prikrivati maskirano nasilje struktura srpskog entiteta (RS) koji u svom imenu već ima ukalkuliranu isključivost za nesrbe, niti se tim zločinom smije opravdavati srpska ratna industrija, a nikako zavoditi strah nad onima koji su manjina u tom entitetu.

S druge strane, mislim najprije na Islamsku zajednicu, koja, jasno, nema ingerencija države, ali se treba vjernički i teološki jasno i odlučno postaviti prema onima koji se grade tobože jedinim “pravim” muslimanima, jer oni time najviše štete samoj toj zajednici, uzurpiraju njezino i ime samoga Boga, također unose strah drugima, a i svojima.

I što je nedopustivo, ubijaju. Ne može se, jednostavno, kazati da takvi nisu pravi vjernici, da to nije pravi islam, i tako skinuti odgovornost. Pa zar oni koji su činili zločine ili koji su blagosivali zločince sebe nisu smatrali vjernicima?! A i danas se smatraju, i to velikima.

U našem svijetu, a naša zemlja nije iznimka, probuđeni su novi strahovi.

Rezultat je to recidiva modernih ideologija, fašizma, komunizma, nacizma i njihovih derivata ustaštva i četništva koje počivaju na ksenofobiji i ideologiji očišćene zemlje. Rezultat je to i političkih religija koje vjeru u Boga svode na društvenu i ekonomsku moć i dominaciju nad drugima. Dakle, terorizam – bio on sveti teror, teror u ime Boga ili neki sekularni, entitetski (kantonalni), državni i politički teror – pomiješan s religijom nastoji zavesti strah u našoj zemlji. Strahom se služe i vladaju zli ljudi. Papa dolazi u kritično vrijeme, ali kriza može postati i šansa.

Mnogo se posljednjih dana spominje riječ “rat” kada je riječ o regionu. Makedonija, BiH i Kosovo gledaju se kroz prizmu destabilizacije, zemalja koje su, prema riječima američkog analitičara Edvarda Džozefa (Edward Josepha), na ivici provalije. Koji je Vaš komentar na to?

– Rat nikada ne izbija posve predviđeno. Rat, naravno, ne treba prizivati, iznad svega treba sve uložiti da ne bude rata, jer rat je čovjekovo najveće i nepopravljivo zlo, najveće nasilje. No, rat je skoro nemoguće izbjeći ondje gdje vladaju strukture i institucije u koje je ugrađeno nasilje i zločin. U ovim našim malim državicama živimo u strukturama koje proizvode nasilje, štoviše, u nas se njeguje i institucionalno podržava nasilje kao kultura. Dejtonom nije pravedno završen rat. On je prekinut. Sada se rat nastavlja kroz nepravedne dejtonske strukture, ratne ideologije i retorike koje, ako se danas ne obesnaže, nose klicu mogućeg budućeg rata.

Velika odgovornost

Već duže se govori o ozbiljnim nastojanjima Rusije da destabilizira prilike na Balkanu. S druge strane su opasnosti koje dolaze od Islamske države. Smatrate li da BiH može preživjeti ove opasne tendencije i udare?

– Nisam stručnjak za tako veliku politiku. Ono što mi se nameće iz običnoga promatranja čini mi se da je na djelu dovršavanje hladnoratovskih podjela i raspadanja velikih država, a što izaziva nove podjele, pa i ratove, ali tako perfidno jer se istodobno hoće u nova svjetska zajedništva, naprimjer u Europsku uniju, ali sa starim zločinačkim ideologijama, nepomirenim prošlostima i starim neprijateljstvima.

Što se tiče islamskoga radikalizma, mislim da on nije homogen jer su države s muslimanskom većinom između sebe dosta različite. Čini mi se važnim istaknuti, u čemu, naravno, nije sve sadržano, da pred islamskim institucijama, posebno teološkim učilištima, ulemom i islamskim teolozima, stoji velika i neotklonjiva odgovornost da pronađu adekvatniji odgovor na zloupotrebu vjere, na pitanje iskrivljenog citiranja svetog kur’anskog teksta protiv drugih, ali i protiv muslimana, da se teološki suprotstave sve prisutnijem fanatičnom revnovanju za Boga protiv ljudi, da budu mnogo kritičniji prema bogatim vlastodršcima i diktatorskim režimima svojih zemalja koji licemjerno koketiraju sa zapadnim moćnicima i koncernima i drže čitave slojeve svojih sunarodnjaka u siromaštvu i potčinjenosti, hraneći ih jeftinom vjerom u Boga, lažnom utjehom raja ili mržnjom protiv nevjernika.

Također, veliku odgovornost za zemlje s islamskom većinom imao je i ima politički Zapad, mediji, kršćanske crkve. Zapadna društva ne bi smjela upasti u onu tako nehumanu i neevanđeosku, tako zavodljivo laganu i fascinirajuću antiislamsku histeriju, jer takva islamofobija, bolje kazano mržnja prema muslimanima, vodi samo sukobima i velikom ratu. Drugi svjetski rat je velikim dijelom pripreman u atmosferi prezira i demonizacije, dehumanizacije i mržnje prema Židovima.

Ovaj papa se u tom smislu zalaže za mir. I njegovo, od Vatikana, odavno pripremano, priznanje države Palestine i tako susretljiv odnos s palestinskim predsjednikom Abasom, kojega je nazvao “anđelom mira”, pokazuju da on ne gleda svijet kao mjesto sukoba, nego kao zajednički svijet svih ljudi, sve Božje djece. Nažalost, njegovi postupci dijelom podsjećaju na reforme M. Gorbačova. Jer ne nasljeduje ga se u bazi.

Kako gledate na poruke koje je premijer Srbije Aleksandar Vučić odaslao nedavno u Sarajevu, kazavši da vjeruje da budućnost zapadnog Balkana te njegova stabilnost prije svega počiva na strateško uređenim i dobrim odnosima između Srba i Bošnjaka?

– Nije loša izjava ako se zna da su skoro dvostoljetna velikosrpska ideologija i još nesahranjeni miloševićevski režim, u kojem je i Vučić sudjelovao, smatrali od svih naših naroda samo Srbe u pravom smislu “istorijskim” narodom, BiH srpskom zemljom, a Bošnjake nenarodom, odnosno srpskim poturicama ili, kako bi profesorica Plavšić kazala, “genetskim otpadom”.

I Tuđman je u svome spoju starčevićevsko-romantičarskoga “povjesništva” 19. stoljeća, začinjenim komunističkom revolucionarnošću radničkoga pokreta, slično mislio o “zemljici” Bosni kao kolonijalnoj tvorevini i o muslimanima kao nepolitičkoj naciji. Dakle, da se vratimo Vučiću, on i njemu slični možda i nisu svjesni kako se u formi otpora, pa i prezira, nekoga ipak mora priznati političkim subjektom. Naravno, koliko su Bošnjaci i svi naši mali narodi politički zreli narodi, to je pravo, ali drugo pitanje.

Utvara o “Herceg-Bosni”

Kakvo je Vaše viđenje stanja u kojem se nalazi hrvatski narod u BiH?

– Hrvatski se narod jedva nalazi u Bosni i Hercegovini. Pogotovo u Bosni. I stalno iseljava. Već su razlozi za to bezbroj puta isponavljani. Hrvati su demografski najveći gubitnici, politički ne misle osim jednom glavom, obrazovno i kulturno su se primitivizirali. Taj je narod, uza svu srpsku agresiju i bošnjačke zločine i (građanski) unitarizam, upao u komu zabluda o samome sebi.

Na zabludu o Paveliću, ustaštvu i NDH nadovezao se autodestruktivni tuđmanizam sa Šušak-Bobanovom utvarom o “Herceg-Bosni”, u kojoj se najprije za “matičnu državu” Hrvatsku žrtvovalo progonom i “humanim preseljenjem” stotine tisuća sunarodnjaka, a kad u tom nisu skroz uspjeli, plutali su s tom fantazmom tražeći joj granice, od Vrbasa do Makljena, od Grahova do Kupreških vrata, da bi se danas “smirili” u nastojanju da osamostale hrvatsku Hercegovinu.

Ta je politika surađivala i danas najviše podržava republikosrpsku ideologiju etnički čistog Lebensrauma – RS bez Hrvata. Ona je regresivno nacionalistička i to u najperverznijem lokalnom (hercegovačkom) obliku jer je nacionalne interese svela na Mostar i zapadnu Hercegovinu; bahata je, sebična i slijepa za druge, i za svoje “druge”. I hercegovački intelektualci i duhovnici u većini služe toj zabludi – i šutnjom.

Veliki primjer za to je i na sebe ustožereni hercegovački politički analitičar, samoproglašeni europejac i antinacionalist, nekada prvi uz Branka Mikulića, prof. Mile Lasić, koji u poplavi svojih logoreja nedavno “razotkriva” da je “SANU-izam” kod Bošnjaka gori od Dodikova separatizma”, poziva se na što treba i ne treba, i na ZAVNOBiH i na federalizam, samo da obrani najmanje ugroženu hrvatsku Hercegovinu, odnosno “neugroženog” sebe, a da pritom ni riječi ne kaže o nužnosti stvarne, a ne ljigavo oportunističke samokritike hrvatske politike, pogotovo u RS, ni riječi o maskiranom teroru hrvatske političke hercegovačke većine nad ostatkom Hrvata u BiH, konkretno – bosanskih Hrvata. U konačnici, kao i svim hercegbosancima, najveća su mu smetnja bosanski Hrvati i tzv. “sarajevski prijatelji” koje sve manje može citirati.

Treba stalno ponavljati da hrvatska HDZ politika, a druge i nema, ne gleda na cjelinu zemlje, na sve Hrvate u BiH. One u RS je bez trunke grižnje savjesti izručila Dodikovu režimu i taj režim bezrezervno legitimira, a sav problem Hrvata u BiH svodi na Federaciju i odnos s Bošnjacima, i hrvatsko pitanje rješava isključivo teritorijalizacijom, u konačnici getoizacijom, a ne institucionalno na prostoru čitave države.

Ova država je ratni plijen nacionalističkih i kvazigrađanskih stranaka

– Ova je država ratni plijen i talac nacionalističkih i kvazigrađanskih stranaka i opcija. Plijen nije posve podijeljen. A to je nemoguće bez sukoba i kriza. Sada je trenutno najveći interes partija i njihovih stožernika kako se domoći resursa i firmi iz kojih stiže novac, a da se ništa ne radi – smatra profesor Šarčević.

BiH se održava i održavaju je

– BiH se održava i održavaju je. Do kada, teško je reći. Propadale su i veće države, imperiji i civilizacije. Ako propadne BiH, propast će neumitno i RS, iako Dodik i slični njemu govore da je ona “vječna”. Možda neće za našeg vakta, a nama je to zemaljska vječnost. Jasno je da ratovi počinju podivljalom retorikom kojoj se nitko ili neće ili ne može suprotstaviti. Dodikova i slične retorike još ne ugrožavaju toliko vanjske granice države, ali je sve više unutarnje izručuju pustoši i propasti. No, zato nije nimalo benigna – upozorava fra Ivan Šarčević.

Avaz

_____________________________________________________________________________________________________________________________________

Dvadeset pet godina Hrvati leže u induciranoj komi

Kad je onomad u prostorijama NK Borac na Jarunu osnovan HDZ, još nije bilo interneta i mobitela: Robert Zemeckis snimao je tih dana nastavak Povratka u budućnost, a Nirvana svoj prvi album, Ronald Reagan tek je iselio iz Bijele kuće, a Berlinski zid još je čvrsto stajao između dva svijeta.

Kad su koji mjesec kasnije u socijalističkoj Hrvatskoj raspisani prvi višestranački izbori, svijet je čekao Nelsona Mandelu na kapiji zatvora Victor Verster, bivši talijanski predsjednik Sandro Pertini, rođen u devetnaestom stoljeću, još je bio živ, homoseksualnost je na listi Svjetske zdravstvene organizacije bila zavedena kao bolest, a u američkim putničkim avionima još je bilo dopušteno pušenje. Onda znate koliko je to davno bilo.

Kad su pak 1990. u Hrvatskoj konačno održani prvi demokratski izbori, a mladi sinjski pjevač Dražen Žanko snimio kazetu s ultimativnim domoljubnim hitom “Od stoljeća sedmog“, kojim će se do dugo u zimu te godine na hrvatskim trgovima slaviti uspostava višestranačkog Sabora i pobjeda HDZ-a, svjetskim su top-listama harali Milli Vanilli i MC Hammer, aktualni svjetski prvak još je bila Maradonina Argentina, Liverpool je bio prvak Engleske, a Ivan Rakitić je tek prohodao. Toliko je, kažem, davno bilo.

‘Od stoljeća sedmog’

I da nas je netko onda pitao kako će život izgledati 2015., daleko bi našoj mašti bilo putovati. Dvadeset pet godina, naime, u brzom i uzbudljivom dvadesetom vijeku bilo je dovoljno za cijelo jedno stoljeće. Dvadeset pet godina nakon osnutka – ne znam kako bih vam plastičnije objasnio - Jugoslavija je već toliko odmakla da se počela raspadati: u to vrijeme, četvrt vijeka prije 1990., čovjek još nije bio na Mjesecu, a Franjo Tuđman uređivao je časopis Putovi revolucije i studentima politologije tumačio svoju knjigu Stvaranje socijalističke Jugoslavije.

Godina 2015. te je davne 1990. zvučala stoga poput naslova znanstveno-fantastičnog filma: kad u Zemeckisovu nastavku Povratka u budućnost - što smo ga u kinima gledali baš tih dana, u zoru hrvatske države - luckasti profesor Doc Brown i Marty McFly vremeplovom putuju u nezamislivo daleku i ludu budućnost, oni se svojim DeLoreanom teleportiraju upravo u 2015., u vrijeme kad će djeca voziti hoverboarde, a odrasli leteće automobile.

I da su nas, eto, tada na izlazu iz kina pitali kako mi zamišljamo 2015., netko bi možda hrabro zamislio i ljudsku koloniju na Marsu, drugi tablete za rak, a bilo bi i onih što bi odvažno vidjeli život s pametnim telefonima, neobičnim malim spravama veličine Žankove kazete, kojima ćemo za dvadeset pet godina razgovarati, snimati se, rezervirati avionske karte, kupovati namještaj, gledati filmove i špijunirati žene.

Čak ni oni što su se te 1990., umjesto u kinima, sastajali na zagrebačkom Trgu Republike - pa tamo mahali hrvatskim zastavama, klicali Tuđmanu, psovali srbokomunističku vlast i prijetili domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“ - ne bi se, međutim, tih dana usudili 2015. zamisliti kao godinu u kojoj će se Hrvati okupljati na središnjem zagrebačkom trgu, pa tamo mahati hrvatskim zastavama, klicati Tuđmanu, psovati srbokomunističku vlast i prijetiti domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“.

Četvrt stoljeća prošlo je tako otkako su Hrvati pjevajući “Od stoljeća sedmog“ na Trgu Republike slavili pobjedu HDZ-a, i svijet se za to vrijeme promijenio više nego u bilo kojih dvadeset pet godina od stoljeća sedmog do danas: Daleki i Srednji istok izgurali su Europu u sam kut karte svijeta, klonirana je u međuvremenu ovca Dolly, dovršena mapa ljudskog DNK, otkriven Higgsov bozom i spuštena letjelica na Mars, izmišljeni su mobiteli, 3D plazma televizori i pametni ručni satovi, svijet se smanjio na veličinu loptice za stolni tenis i kroz optičke kablove cijeli preselio na društvene mreže, a Hrvati sveudilj na Jelačića placu mašu hrvatskim zastavama, kliču Tuđmanu, psuju srbokomunističku vlast i prijete domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“.

Inducirana koma

Kad sam, naime, na kraju patetičnog skupa “Sto posto za Hrvatsku“ vidio Božidara Alića i čuo Žankov davni domoljubni trash, mislio sam, očiju mi, da je arhivska snimka. U dvadeset pet godina Hrvati su, ukratko, promijenili samo naziv Trga Republike: uzaludnije potrošenih četvrt stoljeća svijet nije vidio još otkako je ono lani u Histrionskom domu HSLS proslavio dvadeset petu godišnjicu osnivanja.

Dvadeset pet godina leže tako Hrvati u induciranoj komi, i gotovo da im zavidim na uzbudljivim vijestima koje ih tek čekaju: srušen je Berlinski zid, raspali su se i Sovjetski Savez i Milli Vanilli, Mandela je pušten iz zatvora, izmišljen je internet, Nirvana snimila sjajan album, Kinezi su kupili Ameriku, Arapi Europu, Indija priprema bolje ponude, a mali Rakitić igra u Barceloni s Messijem. Ah, da: Lionel Messi je možda najbolji igrač u povijesti nogometa.

I da nas netko danas pita kako će život izgledati za četvrt stoljeća, ne bi našoj mašti bilo daleko putovati. Godina 2040., istina, zvuči poput naslova znanstveno-fantastičnog filma - djeca će valjda konačno voziti hoverboarde, a odrasli leteće automobile, bit će možda i ljudska kolonija na Marsu, i tablete protiv raka - ali jedino što sigurno znamo jest to da će Hrvati za dvadeset pet godina na zagrebačkom Jelačića placu mahati hrvatskim zastavama, klicati Tuđmanu, psovati srbokomunističku vlast i prijetiti domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“.

“Tko na tvrdoj stini svoju povist piše“ – shvatili ste do sad - tom ne može nitko budućnost da napiše.

BORISDEŽULOVIĆ

_____________________________________________________________________________________________

Zapanjujući dogmatizam

e-Posavina

HDZ-e već dva i pol desetljeća isijava uski apsolutizam koji, koheziran sa svim ostalim institucijama u njihovom vlasništvu, sada tvori ujedinjeni sustav, u kojem mi ostali počinjemo evoluirati unazad,.prema svom najbližem rođaku u životinjskom svijetu. Valjda nećemo skakati s grane na granu, kada se Dragan Čović opet postavi na novi mandat čelnika najdestruktivnije zločinačke organizacije, koja je ikada vladala ovom našom zemljom.

Više nema nikakve sumnje u Čovićevu opsesiju vlastitom karizmatskom liturgijom, u zajednici koja mu svojim idiotskim poltronizmom sklada himnu doživotnog vođe. Sada nakon ratnog i poratnog egzodusa Hrvatskog naroda, on bez većih problema može zadovoljiti prohtjeve površnog zadovoljstva onolikog dijela preostalih Hrvata, koliki mu je dovoljan, da premaši vremensku vladavinu i svog idola Josipa Broza. Doduše, u mikro prostoru koji je njemu posve dovoljan.

Čović se kompletirao. Sada kontrolira; pravosuđe, crkvu, sustav obrazovanja, medije, javna poduzeća, intelektualne krugove, zdravstvo, kulturu, policiju, švercere, dilere, prostitutke, banke, trezore…skoro sve, ali ne baš sve.

Takav način simultanog stavljanja sebe u prvi plan dovodi do onog najgoreg sveopćeg monopola, kao sigurnog uzroka stradavanja zajednice, koje se dešava svakodnevno usprkos činjenici da je HDZ-e u „našem svijetu“ s unutarnje strane i da gledamo u lice njihovih grijeha i tamnih strana.

Sada je posve jasno da ta mafija neće niti prožvakati a kamoli pojesti i probaviti svoje grijehe, što bi bilo barem u skladu s tradicionalnim crkvenim naukom, a obred pokajanja i antiseptičkog preispitivanja svoje odgovornosti za nestanak Hrvata, ne pada im na pamet.

Oni će ići do kraja, do završnog scenarija sindroma Causescu.

Možda je sada vrijeme za kakvu takvu analizu fenomena dezintegrirane političke svijesti koja je prožeta sa nihilističkim, shizoidnim i autističkim crtama, te kao takva i izrađa HDZ-eove likove, a koja bi predstavljala barem malo zdrave drskosti, u malom otporu ovoj užasnoj političkoj učmalosti, koja nas polako i sigurno istrijebljuje.

Nakon zadnjeg rata očekivali smo stvaranje društva vrijednosti, jasnoće i savjesnosti. Mi smo tada, prije dvadeset godina, zemlju dali onima koji su još tu, koji je još „dizajniraju“, onima koji ne kane prestati s tom igrom.

Ako mu mladi visokoobrazovani čovjek, da bi preživio, mora emigrirati u germanske zemlje i raditi ono što tamnošnji ljudi neće, onda ta politička groteska, ako ima i mrvicu odgovornosti, valjda treba odstupiti s priznanjem da nezna i nemože.

Ako mu umirovljenici svojom mirovinom mogu živjeti samo pet dana u mjesecu, onda ta zla kreatura, valjda treba otići u p.m.

Ako nakon svih tih godina nije izdefinirao i postavio stvarni položaj jednakopravnosti svog naroda, onda bi ta spodoba trebala odletjeti.

Ako je u potpunosti propala ekonomija ovog naroda onda bi…

A on je jedini kandidat?!

Trajanje Dragana Čovića i HDZ-a je zapanjujući fenomen. Glavna refleksija njihovog trajanja, nažalost, je naše nestajanje. Suština boljeg života jednog društva je promjena onog što ne donosi dobre rezultate. Promjene u vlasti jesu zaštitni mehanizam, svojevrsni oklop koji štiti razvoj društva i koji ga štiti od svakog oblika raspadanja. Narod koji odabire promjenu, odabire i razvoj. Narod koji ne mijenja ono što se pokazalo lošim, odabire smrt.

Život bez promjena je život u jednom smijeru, bez ičeg novog.

Prije nego su postali HDZ-eovci, komunisti su gajili tkz.“sustav bubnja“, a koji je funkcionirao po principu doživotne vlasti s promjenama pozicija. Poput kuglica Suzane Mančić, s vremena na vrijeme, bi se izvlačili isti likovi i raspoređivali po mjestima gdje nisu bili do tada.

Tako funkcioniraju i danas. Oni i njihovi potomci.

Ne treba se začuditi i štafeti za voljenog Dragana. Neće zahtijevati veliku trku, tek po ZHŽ, s predajom u Ljutom Docu.

Žarko Nižić | dnevno.ba

__________________________________________________________________________________

Tko kumuje odljevu novca iz Županije Posavske

Na službenoj web stranici župe Sv. Petar i Pavla, Novo Selo - Balegovac (Odžak) našli smo zanimljiv tekst kojeg potpisuje autor Matija, a koji govori o siromaštvu odžačkog kraja i Županije Posavske...

...između ostalog i kroz primjere iz svoje župe. Pomalo neuređen tekst, za čistunce nabacan informacijama zbrda-zdola u sebi sadrži i te kako relevantne informacije o kontinuiraniom osiromašenju Posavine. Tekst prenosimo u cijelosti jer smatramo da zavrijeđuje pozornost naših čitatelja.

Najsiromašnija županija, a najviše izvozi eura

Nedavno sam pisao o Rangu razvijenosti Općina i Županija u Federaciji čiji su podaci za Županiju Posavsku više nego poražavajući. Županija je od deset Županija jedna od najnerazvijenih u Federaciji i samo je Goražde u lošijem položaju. Županija koja stoji na vratima Europske Unije i gotovo svi putevi vode kroz nju, a da se nitko u njoj nije zadržao. Županija koja ima najveću EURO DIJASPORU i to nije iskoristila nego je i te EURE DIJASPORE kroz razne tokove nepovratno izvezla. Županija je uspjela od svoje tri općine, dvije: Odžak i Domaljevac zadržati na rang listi Izrazito nerazvijenih općina i drže začelje od 78 općina, koliko ih ima u Federaciji. I samo sjedište Županije u Općini Orašje ide u grupu nedovoljno razvijenih općina. Kada bih joj oduzeli administrativno upravni kadar, koji svojim primanjem podižu prosjeke, plaća i GPD, Općina bi bila u društvu svoje dvije sestre.

Županija ima uhodane tokove izvoza EURA:

Tržište robe je okrenuto prema susjednim centrima: Modriči, koja uz Gradačac i Brčko (koridor) postaju regionalni posavski centri, koji uspijevaju držati tržište, zbog veće razvijenosti i većeg prometa roba i proizvodnog kapitala i do 10% jeftinije, čime je omogućen izvoz EURA iz Posavske županije.

Ako pogledamo visokoobrazovni sustav koji počiva na pravnim aktima Osnivača stanje izgleda ovako:

Daytonskim sporazumom obrazovanje, od predškolskog do visokog, prelazi u nadležnosti Republike Srpske u Republici Srpskoj, a u Federaciji Bosne i Hercegovine prelazi isključivo na županije.

Takvim rješenjem u Federaciji Bosne i Hercegovine formalno je omogućeno nastavak nastave u osnovnim i srednjim školama u tri županije sa većinskim hrvatskim stanovništvom (Zapadnohercegovačka, Hercegbosanska i Posavska županija) i dvije županije sa većinskim mješovitim hrvatsko-bošnjačkim stanovništvom (Hercegovačko-neretvanska županija i Županija Središnja Bosna). Županije u Federaciji BiH stoga imaju potpune ustavne i zakonske ovlasti na području obrazovanja i školstva. Spomenute županije su osnivači Sveučilišta u Mostaru. Sjedište Sveučilišta u Mostaru, kulturnom i gospodarskom središtu Hercegovine te kulturnom, političkom i gospodarskom središtu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Financiranje redovitih djelatnosti Sveučilišta u Mostaru osiguravaju tri županije s većinskim hrvatskim narodom i dvije županije s mješovitim upravljanjem. Tu postoje veliki problemi jer financiranje Sveučilišta u Mostaru ne spada u obvezne stavke proračuna u županijama nego se financira s grantovima, a oni su podložni ograničenjima i restrikcijama. Sveučilište kao javna institucija ne može funkcionirati bez novčanih sredstava i tu je najveća odgovornost hrvatskih političara u BiH.

Ako ovome dodamo stvarno stanje izvoza EURA kroz tabelu studija u 2013/14 onda ona izgleda za naseljeno područje Balegovac (2.223) ovako:

Tabela pokazuje da EURI IZLASE ŠUMOM A STUDENTI ODLAZE DRUMOM.

Možda shodno ovakvoj situaciji Načelnik općine Odžak i nije ove godine raspisao natječaj za STIPENDIJE STUDENTIMA, kako bi barem malo spriječio IZVOZ EURA.

Ako ćemo gledati stanje Najprofitalbilnije infrastrukture onda je situacija još čistija, svi ZARAĐENI EURI IDU I ŠUMOM I DRUMOM od:

- Telkomunikacijski satelitkih usluga koje su izrazito profitabilne

- Zemaljskih telekomunikacijskih usluga koje su izrazito profitabilne

- Energetska bazna roba: (Električna energija, plin i nafta s derivatima izrazito profitabilna roba)

- Proizvedena pšenica i kukuruz na prostorima Posavske županije osobito s prostora općine Odžak odlazi u drugi HRVATSKI ENTITET( poznat hrvatski kapital) – ODAKLE DOLAZI I SAV REPROMATERIJAL – tako smo i tu sve svoje EURE uspješno na višegodišnjoj razini izvozili.

- Ako je općina Odžak prva po KONZUMACIJI DROGE U BiH, onda izvozimo EURE i za ovu visokotarifnu robu.

- Ako želite pogledati kako izgleda hrvatska poslovna zona na Dujića Lugu u Odžaku obavezno ponesite pušku za zečevinu i ostalu divljač za koju smo nekada dobivali Eure na Fazaneriji, ali ovo je nova lokacija na kojoj se Euri izvoze.

Nije onda čudo što je HRVATSKI POLITIČKI BLOK U RASPADU kad je dobio status sinonima "J".

Svemu ovome nema kraja, a mladim hrvatskih inženjerima i pravnicima u Posavskoj županiji, ostaje zadatak utvrditi ono najvažnije: TKO CARINI OVE IZVOZNE EURE na razini Županije i Općina, i hoće li jednog dana uspjeti početi uvoziti EURE.

Matija | zupa-novoselo-balegovac.com

______________________________________________

Hadezeovi trikovi za nastavak priče o nacionalnoj ugroženosti

Na moju nedavnu, kako je Čović dobio još jednu bitku, a da je na putu da dobije i „rat“, javi mi se vrla prijateljica – i skresa mi kako se sa mnom ne slaže. Mislim, veli, kako je dobro da HDZ ima šest ministarstava.

I da bi, pita li se nje, bilo dobro da ih ima još – ako je moguće i svih šesnaest. Zašto? Zato što, pojašnjava, time pada priča i o nejednakopravnosti i o svakoj drugoj diskriminaciji.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

I tek time će se pokazati sva nesposobnost Čovićeve družine – jer, veli, tek tada se može vidjeti da ona, zbog nekompetentnosti, nije u mogućnosti izvršiti baš ništa, kamo li sve ono što u predizbornoj kampanji obeća. Ako je, pak, tako, nema tu onda ni dobivene bitke, ni dobivena rata. Naprotiv, to može biti samo uvod u definitivni odlazak – i Čovića i njegova društva.

Nije da se s mojom drugaricom ne slažem. Ali, ne mislim ni da je čitav problem u onom o čemu zbori. Kompetencije onih, koje šalje u institucije vlasti, i na čelne pozicije javnih poduzeća dakako, vlasnika HDZ-a nikada ni nisu zanimale. U prvom su mu planu, potpuno suprotno, uvijek bili idioti koji će slijepo izvršavati vlastite mu naloge.

A, što je u njihovu podtekstu? Interesi Hrvata? Jedan, vlasniku HDZ-a sličan, nekoć bi znao reći – malo morgen. Pogledajmo, uostalom, što je nedavno, u predizbornoj kampanji, vlasnik HDZ-a zborio – a što danas čini. U slijedećem će mandatu, poručivao je, osigurati i treći entitet i hrvatski TV kanal i ukidanje odluka odlazeće vlasti o skidanju s popisa primatelja vojnih mirovina i invalidnina 2.200 vojnika HVO-a i ratnih vojnih invalida iz njegovih redova.

A što imamo danas? Za početak, i s braniteljima i s ratnim vojnim invalidima je, pošteno govoreći, obrisao pod. Da nije, učinio bi sve da dobije ono što je, objektivno, bilo dohvatljivo – Ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata. A, u predizbornoj kampanji je, poruči mu ovih dana predsjednik Udruge organizatora otpora HVO, baš to obećao. I stoga će, dodaje – on i ostale udruge proizišle iz Domovinskog rata – od Predsjednika Federacije zatražiti da takvu vladu, u kojoj na čelu ovog ministarstva nije čovjek kojeg oni podržavaju, ne izglasavaju.

I? Krajnje pojednostavljeno, ujeo vuk magare. Perhan – pardon, predsjednik Federacije ni da okom trepne. Potpuno suprotno, potpisa predsjednik vladu kakvu mu, što se hadezeovih ministarstava tiče, vlasnik partije i dostavi. Jer, bože moj, ne odlučuje o vladi on – odlučuju drugi. A on? Pa, on jadnik samo potpisuje.

Ali, zato je vatru gasiti morao vlasnik osobno. Jeli i uspio? Vrag bi ga znao. Ali, zanimljiv je način kako je to činio. Ako mu je, po onome što ovih dana izgovori, vjerovati, puna istina nije u onom o čemu se, kao dogovorenom, operira u javnosti. Jer, tako iz najnovijih izjava mu proizlazi, HDZ nije dobio samo šest ministarstava. Uz njih je, ispade, „hrvatsku federalnu polovinu“ dobio i u svima ostalima.

Dobio je, obrazlaže vlasnik HDZ-a – i time pokušava umiriti braniteljske udruge – polovicu ministarstva za pitanja branitelja. Jer, eto, već na prvim sjednicama federalne vlade biti će odlučeno „da se u ovom ministarstvu uspostave dva sektora – jedan za Armiju BiH, drugi za HVO“. A to je, dakako, jamstvo da će „nelegalne revizije branitelja biti i poništene“. Dobio je HDZ, nastavlja vlasnik ove partije, i polovicu Ministarstva energetike, rudarstva i industrije. Jer, i ono će, kako bi se, veli, zadovoljilo ustavne odredbe, biti razdvojeno na dva.

Nastranu što je priča o ustavnim odredbama najobičnija laž. Nastranu i što mu priču o podjeli ministarstva branitelja ospori koalicijski partner čudeći se pričama o dogovorenoj podjeli. Nastranu i sve ostalo – ali, akrobacijama koje izvodi broj ministarstava pod vlastitom kontrolom popeo je već na polovicu svih. Nastavi li tim tempom, „podijeliti“ bi mogao i još poneko – a time ostvariti i apsolutnu kontrolu vlasti u ovom dijelu države.

Jeli, međutim, stanje nacionalne uzavrelosti vlasnik HDZ-a uspio i primiriti? Ponavljam još jednom – ne znam. Ali, problemi branitelja mu, siguran sam, nikada nisu bili u prvom planu. U prilog tome, uostalom, govore i događanja ovih dana. Svu svoju energiju, umjesto na pitanja zaštite pripadnika HVO-a, vlasnik je usmjerio tamo gdje su kase – i gdje bi mogao zavući ruku. Dogovorom s koalicijskim partnerima je prvo osvojio financije – i na državnom i na entitetskom nivou – i time osigurao pretpostavke ovladavanja novčanim tijekovima zemlje. A sada su mu u prvom planu, o čemu odavna i sam zborim, javna poduzeća. Ovaj put, za promjenu, on to ni ne krije. Na prvoj će sjednici vlade, poruči, smijeniti postojeće, a imenovati nove, privremene nadzorne odbore, pomesti će postojeće menadžere a dovesti nove, izvesti će revoluciju da je se ni Fidel Castro ne bi postidio.

I, iskreno, malo je falilo da se sve to i dogodi. Pred sam početak zasjedanja federalnog parlamenta predsjednik je Federacije, pročitah, doslovce izdiktirao dnevni red novom premijeru – i smjenu nadzornih i upravnih odbora kao njegovu prvu točku. Što to znači? Nećete, valjda, smjenjivati i onaj u Razvojnoj banci, molećivo će siroti „premijer“. Bez brige, uzvrati mu predsjednik – smjene se odnose samo na hrvatska javna poduzeća.

HDZ, drugim riječima, ni danas ne odustaje od podjele poduzeća po etničkoj matrici. Ne priznaju se, da ne duljim, ni danas poduzeća s većinskim državnim kapitalom – ona su ili bošnjačka ili hrvatska. Otelo se to „velikom vođi“ u jednom TV intervjuu, u kojem je priznao da će smjene pod hitno biti izvršene u javnim poduzećima koja on i njegovi „svojataju kao dio hrvatskog interesa i interesa hrvatskog naroda“. A otelo se, brzo za njim, kako rekoh, i predsjedniku Federacije – Čovićevu eksponentu na vrhu piramide federalne izvršne vlasti.

Otelo im se jer su bili sigurni da se prepreka tome više ni teorijski ne može pojaviti. Na njihovu žalost, pojavila se – u Demokratskoj fronti dakako. A, što o planu Čovićevih jurišnika misle u njoj, najzornije svjedoči izjava jednog od članova predsjedništva ove stranke. Demokratska fronta, pojasni on, nikada neće dopustiti da se „ratni ciljevi ispunjavaju mirnodopskim sredstvima“. Preoštro? Neodmjereno? Ne. Upravo suprotno – gola istina.

Zaboravimo, međutim, načas „đavolji plan“ osvajanja poluga vlasti – kasa javnih poduzeća posebice. I vratimo se još jednom predizbornim obećanjima – o hrvatskoj federalnoj jedinici, hrvatskom TV kanalu, poništavanju revizija rješenja vojnika i invalida HVO. Što god da o tome iz HDZ-a rekli, a govore svakodnevno i svašta – i to sinhronizirano, oni i njihove novinarske „vedete“ – ostvarivanje svih tih ciljeva im, siguran sam, ne bi odgovaralo. I baš zato su i bježali od nekih ministarstava, onog branitelja i invalida domovinskog rata posebice. Jer, bijeg daje mogućnost da se, koliko sutra, za sve to opet optuže drugi. Krivi su jer će branitelji ponovo biti diskriminirani, krivi su jer se Hrvate ponovo tretira građanima „drugog reda“, krivi su za sve što nam ne ide.

Čemu sve to? Čemu trikovi kojima se zamlaćuje vlastiti narod? Pa, objašnjenje je jednostavno. Nakon izbora prostor u području realnog života je radikalno sužen. Zapravo, račune ćeš moraš polagati sam – zbog sve veće nezaposlenosti, zbog svakodnevnih prosvjeda naroda kojem krči u stomacima, zbog sve više onih koji napuštaju domovinu i zbog biološke egzistencije završavaju na svim svjetskim meridijanima, zbog kriminala i korupcije koji je sve očitiji, zbog sve dubljih vlastitih džepova koji se ni trikovima ne uspijeva prikrivati, zbog…

Ali, zato se preko trikova o krivnji drugih za područje iracionalnog osigurava kontinuitet mita o nacionalnoj ugroženosti. A preko njega se, svaki put ponovo, siroti narod uspijeva izmanipulirati. I natjerati na još jednu homogenizaciju – uz „stožernu“ stranku dakako. Ali i, onako „usput“, produljiti vijek vlastitoga političkog trajanja za još četiri godine – ili, ako je moguće, i mnogo duže od toga.

Na načinu kako sve to čine, Čović i njegovi, što je-je, zavrjeđuju čestitke. Kakve čestitke, mogla bi mi već sutra uzvratiti drugarica s početka teksta – i što od toga ima siroti narod? Ništa. Ali, tko za njega mari. Na narod se ionako stoljećima primjenjuje jedna te ista – da je najjača kobila na svijetu. A neki su, uz to, i pod utjecajem one da je narod stoka sitna zuba. Sve mi se čini da je među njima i vlasnik HDZ-a – i da se sukladno tome i ponaša.

neznase.ba

Život u sjeni konstitutivnih naroda: manjine u BiH

Malo koja zemlja u svijetu ima tako čudnu i paradoksalnu etničku strukturu kao Bosna i Hercegovina. Najveći paradoks te strukture očituje se u tome što pripadnici različitih vrsta manjina u BiH skoro pa predstavljaju većinu stanovništva u ovoj zemlji. Kako je takvo nešto moguće?

Pođimo redom.

Jedan tip manjina su pripadnici konstitutivnih naroda koji u određenim područjima BiH čine manjinu. Na razini države Hrvati su praktično u manjinskom položaju u odnosu na preostala dva konstitutivna naroda. No, Bošnjaci – premda većina na razini države – žive u manjinski podređenom položaju na velikom prostoru i u mnogim mjestima. A Srbi, koji unutar BiH imaju čak i svoj zaseban entitet, apsolutna su manjina u 4 od 5 najvećih gradova u BiH. Na razini entiteta, Bošnjaci i Hrvati su podređena manjina u Republici Srpskoj, a Srbi imaju isti status u Federaciji BiH. Na razini kantona unutar Federacije BiH, Bošnjaci i Hrvati se smjenjuju u ulogama većine i manjine. Situacija je još kompleksnija ako se u obzir uzmu i odnosi u općinama i gradovima.

Pripadnici konstitutivnih naroda, koji su se našli u poziciji manjine, praktično žive kao taoci političkih elita (ne samo elita drugih konstitutivnih naroda, nego i elite vlastitog naroda) proisteklih iz rata i njihovih nastojanja da dovrše u ratu započete projekte – stvaranje etnokonfesionalno homogenih sredina – opstruirajući povratak izbjeglica, i na razne načine diskriminirajući manjinske narode. Tako se stvorila atmosfera u kojoj „većinci“ gledaju vlastito uživanje većih prava i prilika kao nešto bogomdano, dok „manjinci“ šute, trpe ili povlađuju „većincima“, smatrajući to jedinim preostalim oblikom socijalizacije. No i pokraj sve masovnosti i brutalnosti najrazličitijih vrsta etničkih čišćenja u ratu (protjerivanje, ubijanje, humana preseljenja) i poraću (diskriminacija kroz zapošljavanje, obrazovni sustav, napadi na vjerske objekte), ona nigdje nisu uspjela potpuno, nego su svugdje, manje ili više, ostavila za sobom jedan broj drugih. Čini se kako je jedan od osnovnih pokretača razvoja etnopolitičkih projekata i jedno od osnovnih mobilizacijskih sredstava pred raspad Jugoslavije bio strah od postajanja manjinom u teritorijalnoj preraspodjeli nakon raspada Jugoslavije. Kao da je osnovna maksima tog vremena bila izjava političara Vladimira Gligorova: „Zašto da ja budem manjina u tvojoj državi kad bi ti mogao biti manjina u mojoj državi?“

Drugi tip manjina još je paradoksniji: ljudi koji se nazivaju prema nazivu države, tj. Bosanci i Hercegovci, ne samo da su manjina, nego su i pravno nepriznata manjina. Riječ je uglavnom o osobama iz miješanih brakova, ili različitim nezadovoljnicima etnopolitičkom strukturom BiH. Etnopolitike su posebno pred popis stanovništva vodile kampanje protiv izjašnjavanja ljudi kao Bosanaca i Hercegovaca, svodeći ovaj naziv na regionalnu odrednicu, zajednički nadpojam za tri naroda u BiH, pa čak i na prijetnju dogmi nacionalnog jedinstva. Te su kampanje nažalost bile prilično uspješne, i broj Bosanaca i Hercegovaca na popisu stanovništva nije bio dovoljno velik da bi izazvao neke krupnije promjene u ukupnom ustroju zemlje.

Postoje i slučajevi da se pojedinci izjašnjavaju samo kao Bosanci ili kao Hercegovci. Evo, nedavno je nakon šestomjesečne pravne borbe Kemal Šalaka svog sina Faruka uspio registrirati kao Bosanca po nacionalnosti. U kategoriju nezadovoljnika etnopolitičkom strukturom u BiH mogu se ubrojiti i oni koji postojeću strukturu nastoje parodirati i prikazati njenu apsurdnost tako što se izjašnjavaju kao Eskimi, Jedi-vitezovi, Marsovci...

Treći, najviše zaboravljeni tip manjina u bh. društvu su nacionalne manjine. S Daytonom nametnuta etnopolitička paradigma nameće shvaćanje BiH kao labavog zbroja triju konstitutivnih naroda. A BiH je mnogo više od toga. BiH je složen umnožak ne samo tri, nego više naroda koji u njoj žive. U sjeni triju konstitutivnih naroda u BiH živi 17 nacionalnih manjina: Albanci, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Sloveni, Turci, Talijani, Ukrajinci i Jevreji.

Unatoč tome što je država BiH Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina navedenim zajednicama pravno priznala status nacionalnih manjina, čime bi pripadnici ovih zajednica trebali uživati i dodatnu zaštitu u područjima kulture, običaja, tradicija, jezika, pisma, obrazovanja, vjerskih sloboda, ostaje činjenica da su ove zajednice grubo diskriminirane postojećim Ustavom i Izbornim zakonom BiH. Prema njihovim odredbama, kao politički subjekti u BiH postoje samo konstitutivni narodi, a predstavnici nacionalnih manjina se ne mogu kandidirati ni za jednu državnu službu (za Predsjedništvo, mjesto u zakonodavnim tijelima, ali i mnoge javne službe u općinama i kantonima). Zbog toga su Dervo Sejdić i Jakob Finci (iz romske i jevrejske zajednice) tužili BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. U tom je sporu 22.12.2009. donesena presuda protiv BiH, koja obavezuje na izmjenu ustavno-pravnog uređenja BiH. Presudom je dokazano da je BiH trenutno jedina država koja krši Protokol 12 Europske konvencije o ljudskim pravima. Presuda, međutim, još uvijek nije implementirana. Predstavnici EU uporno opominju da bez implementacije spomenute presude nema uvjerljive aplikacije za pristup EU.

Aktivnije sudjelovanje nacionalnih manjina u javnom životu doprinijelo bi razgrađivanju vladavine grube etnotrijade konstitutivnih naroda u BiH. Demokracije nema bez iole ravnopravne zastupljenosti interesa svih dijelova građanstva u procesu odlučivanja i upravljanja državom. Kako bi se stvorila klima za takvo nešto, potrebno je što više upoznati javnost, posebno nove generacije da se svijet u kojem žive ne svodi samo na tri zavađena plemena, nego je taj svijet povijesno, kulturno i s obzirom na ljudski potencijal mnogo bogatiji nego što to žele priznati oni koji ga nastoje prikazati siromašnim.

Ovim uvodnim tekstom najavljujem serijal koji će reći nešto više o svakoj od navedenih nacionalnih manjina, o njihovom dolasku u BiH, njihovom današnjem egzistiranju u ovoj zemlji, te o najistaknutijim ljudima koje su te zajednice podarile ovoj zemlji. Krenemo li abecednim redom, u idućem nas nastavku čeka priča o Albancima u BiH.

Marijan Oršolić-Prometej.ba 13.02.2015.

Je li HDZ spreman žrtvovati mandat za Hrvatsku?

Osvoji li vlast, kakve gospodarske mjere i reforme možemo očekivati od HDZ-a?

Kako je na kapaljku počeo polako curiti najavljeni gospodarski program HDZ-a, koji se izrađuje u bavarskom institutu IFO, postaju jasnije neke činjenice. O nekim stvarima ne treba špekulirati:

- IFO je radio gospodarski program i savjetovao bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera.

- Gospodarski program za oporavak države (bez obzira napravio li ga IFO, Syriza ili bilo tko drugi) predviđa i traži korjenite, strukturne i bolne reforme krivo postavljenog gospodarstva.

- Nakon pet godina u Njemačkoj su se vidjeli rezultati i Njemačka danas ima stabilno gospodarstvo.

- Gerhard Schröder je zbog tih reformi izgubio izbore.

Ne treba sumnjati da je vrli gospodin Hans-Werner Sinn stručnjak i da ima kredibilitet i rezultate. Sve njegove gospodarske strategije mogu biti točne, ali on je u poziciji da tek savjetuje i on osobno ne može popraviti ničije gospodarstvo. Da bi njegova rješenja bila provedena on treba političare koji će ih provesti.

Zato možda možemo reći da Sinn u teoretskom smislu nije izmislio ništa novo što već ne znamo. Čak i naši stručnjaci podržavaju njegove teze, ali naglašavaju da to treba netko provesti. Gospodarska reforma ne dolazi preko noći pa nas čak i sam Sinn pita "Imate li strpljenja?". Štovani gospodine, vjerojatno vam nitko nije odgovorio, ali – nemamo! Ovo je Hrvatska.

Mnogi će se složiti da je Kukuriku propustio kukuriknuti odmah na početku mandata i da su mnoge konkretne reforme izbjegli nastojeći zadržati socijalni mir te ostati u "kontaktu" s narodom. Nakon više od tri godine nemamo rezultate, iako neki smatraju da se oni naziru. Još nam fali dvije godine do onih pet koje predviđa Hans-Werner Sinn.

Nije naodmet pitanje, ako Sinn kaže da za njegov briljantni plan treba najmanje pet godina (odgovornog i nepopulističkog reformiranja), zašto mi u Hrvatskoj očekujemo da Milanović bude briljantniji od njega i da isto to napravi za tri? I zašto bismo trebali optimistično vjerovati da će i HDZ sve napraviti za četiri, ako dotle izdrži? Upravo zato jer mi nemamo pet godina strpljenja, a svoje nestrpljenje ćemo još jednom testirati unutar tih pet godina reformi.

Nakon tri godine ova je vlada proglašena nanjneuspješnijom vladom u povijesti. Ipak, bilo je ponešto uvođenja reda, sjetimo se Linićeve fiskalizacije koja je bila revolucionarna reforma koja je pod kontrolu stavila razne "gotovince" koji su uglavnom prodavali na crno. Digla se kuka i motika na Linića, na zadnjim nogama su bile kumice s placa i ugostitelji, no na kraju su svi ipak fiskalizirani, uključujući i moderne high-tech dimnjačare koji putem pametnog telefona pristupaju svojoj bazi korisnika i ispisuju fiskalizirani račun preko malog pisača obješenog za pojas. Ovakvi su prihodi su zbog fiskalizacije porasli i stavljeni su pod kontrolu. Danas se više nitko na to ne buni. Tko zna koliko bi još stvari Linić postavio na svoje mjesto da nije postao popularniji od premijera. Ovo je tek jedan primjer. Pri pokušaju da se državni aparat pojeftini skočili su sindikati državnih službenika i pobijedili. Kukuriku nije imao snage ni hrabrosti odrezati na tom mjestu. Uz dodatak stalnih kritika oporbe svi zadaci postali su teži za izvedbu. Kukuriku je trebao provesti ono što se provesti mora, pretrpjeti sve kritike u popratne socijalne efekte i možda bi rezultati danas bili vidljiviji. Možda bi izbore izgubili još uvjerljivije, ali Hrvatska bi bila bolja.

Problem je u tome što za provedbu gospodarske reforme treba najmanje pet godina, a to je u Hrvatskim uvjetima čak izrazito optimistična brojka, dok politika koja treba reforme provoditi ima mandat od samo četiri godine. Ova nas matematika prati od osamostaljenja. Jedna jedina prava prilika za Hrvatsku je bila dvomandatna vlast Ive Sanadera, koja je imala na raspolaganju čak osam godina u komadu, ali nije imala gospodarski program strukturnih reformi nego samo populizam i brojne privatne interese. Od ovih se osam godina u velikoj mjeri danas ograđuje i HDZ. Ni jedna druga vlast nije imala niti tih minimalnih pet godina za pokazivanje ikakvih prvih rezultata. Jučer je bilo na televiziji opet neko sučeljavanje, nisam zapamtio kad i gdje, no netko je iz SDP-a objašnjavao dosadašnje poteze i završio sa otprilike "prvi skromni rezultati našeg posla su se počeli pokazivati, zato nam treba još jedan mandat da bi posao završili". Dva mandata su osam godina. To bi trebalo biti dovoljno, s tim bi se čak trebao složiti i Hans-Werner Sinn. Ali, mi u Hrvatskoj nemamo toliko strpljenja. Netko je trebao Sinnu reći da nama treba program koji pokazuje rezultate u prvom četverogodišnjem mandatu. No to mu se vjerojatno nitko ne usudi reći, ako želi ostaviti dojam ozbiljnosti.

Uskoro po svemu sudeći na vlast dolazi HDZ, nabrijan na svoj gospodarski program. Jedino što im ide u prilog je da je program radio netko drugi i to netko tko je svojim savjetima podigao veliku Njemačku, iako će prešutjeti da je zbog tog programa njemački kancelar izgubio izbore.

Prvo s čim će se HDZ morati suočiti je nezadovoljstvo zbog neispunjavanja različitih predizbornih obećanja. Retorika prije i poslije izbora se razlikuje, to je politika, nije sporno i svi to svjesno znamo i prihvaćamo. A zatim kad krene gospodarski program i reforme, HDZ će morati preživjeti paljbu iz svih oružja. Nestrpljivi građani, organizirani u interesne skupine će zdušno podržavati bolne reforme, ali one u tuđem dvorištu. HDZ će pozivati na konsenzus, ali ga neće dobiti jer ga nisu niti do sad prihvaćali niti su primjerom pokazali kako bi konsenzus trebao izgledati. Zbog politike i vlasti, a ne zbog gospodarstva, oporba će im podmetati na svakom koraku. Branitelji će tražiti svoje, pacijenti će tražiti svoje, socijala će tražiti svoje, poduzetnici svoje, seljaci svoje, državne službe svoje...i svi će očekivati da se korjenito reformira sve oko njih, osim njih samih. Bolne reforme, ako ih bude, će moguće izvesti ljude na ulice, u borbi za svoja "stečena" prava, koja su iznad gospodarskih mogućnosti države stekli za Sanaderove vlasti kao potporu vrijednim glasovima. Nakon četiri godine, bude li HDZ slijedio savjete Hansa-Wernera Sinna, HDZ će postati najnepopularnija stranka ikad. A trebat će im možda još samo jedna godina da se pokažu prvi rezultati. Sudeći po sadašnjem strpljenju hrvatskih birača, neće je dobiti, ali ako ustraju u programu, Hrvatska će možda biti bolja ili barem spremnija za bolje. Tako se dogodilo i kancelaru Schröderu.

Gospodarstvo je političarima jedna strana medalje, ali do sad smo naučili da su spremni žrtvovati gospodarstvo radi ostanka na vlasti. I to je glavni uzrok naše sadašnje pozicije. Birači u Hrvatskoj nisu skloni sistematskom praćenju poteza vlade i razumijevanju složenog i nužnog procesa reformi. Birači očekuju opipljiv rezultat u svom novčaniku, sad, a ne za pet godina. Upravo su na taj način, dobivanjem novaca za npr. načelnike i administraciju općina s pet stanovnika, poticaja za poljoprivredu na zapuštenim poljima (unatoč kojima nam poljoprivreda nije funkcionirala), šakom i kapom dijeljenih mirovina i drugih beneficija, dobili taj novac, i stoga glasali za takvu vlast. Vlast je išla populistički naprijed, a gospodarstvo nazad. Oni koji oduzimaju prava ne valjaju.

Ovakav je scenario realan, jer mi nemamo strpljenja. Imamo svoju Hrvatsku već 25 godina i nismo zadovoljni kakva je. Obistinjuju se riječi s početka hrvatske samostalnosti, "Hrvatska će biti onakva kakvu je sami stvorimo".

Neki brkaju socijalnu pravdu s populizmom. Socijalna politika mora biti prilagođena gospodarstvu i davati maksimum socijalne podrške ugroženima, ali u skladu s postojećim gospodarskim resursima i potencijalima. Populizam s druge strane, su potezi koji prkose zdravom gospodarskom razumu i slobodnom tržištu. Populistički potezi koji se tiču novaca, su korak mali naprijed prema ostanku vlasti, a veliki korak nazad za cjelokupno gospodarstvo.

Gospodarski program strukturnih reformi (koji mijenja način na koji funkcionira cjelokupna vlast), pretpostavljam i onaj kojeg je promovirao Hans-Werner Sinn, ne ostavlja prostora za ikakve populističke poteze koji nanovo izjedaju postavljenu gospodarsku strukturu. A bez takvih poteza teško se ostaje na vlasti.

Stoga, možemo zaključiti da Hrvatskoj treba netko tko će biti voljan provesti ono bolno, ono što se mora, odrezati bolesne dijelove našeg društvenog tkiva, bez anestezije, ma koliko se taj dio bunio. No za takve poteze mora biti spreman žrtvovati svoj mandat, za plemenitu ideju boljitka Hrvatske države.

U HDZ-u znaju da budu li dosljedni reformama, smanjit će si popularnost jer strukturne reforme će dodirnuti svaku interesnu skupinu u Hrvatskoj. Reformiranje truleži i neučinkovitosti iz loše gospodarske prakse je uvijek korak nazad, da bi se došlo do zdravih temelja na kojima se može graditi nanovo.

Gerhard Schröder je to znao. Nakon što što je zemlju naizgled "unazadio" reformama socijalne politike i tržišta rada, njemački su birači izgubili strpljenje s njim. Ali, zato su njegovi nasljednici mogli krenuti naprijed. Gerhard Schröder je tako pod diktatom Hansa-Wernera Sinna, postao kolateralna žrtva njemačkog uspjeha i vjerujem da je bio spreman na to. Danas mu mnogi odriču zasluge za gospodarski uzlet njemačkog gospodarstva, jer uspjeh se nije dogodio za vrijeme njegove vlasti. On je samo odradio ono što se mora odraditi. I to u puno snažnijoj i strpljivijoj Njemačkoj nego što je to danas Hrvatska.

Možda je Hans-Werner Sinn umjesto da pita "Imate li strpljenja?", što je kao pitanje više usmjereno hrvatskim biračima, trebao pitati Jeste li spremni žrtvovati ostanak na vlasti za uspjeh Hrvatskog gospodarstva?". Na konferenciji u Westinu su bili upravo oni koji su mu trebali dati odgovor, a i mi bismo ga rado čuli.

vecernji.hr

_____________________________________________________________________________________________________________________________________

NESHVATLJIVO:HDZ URUSAVA HRVATSKE POZICIJE U BRCKO DISTRIKTU!

"Rasprodaja hrvatskih pozicija!!!

Tijekom uspostave Brčko DC nepisano je pravilo da se vlast dijeli u tri paketa! Prvi paket je bio gradonačelnik, tri ministarstva, dva savjetnika. Drugi paket je bio Predsjednik skupštine,pet ministarstava i dva savjetnika i treći paket je dogradonačelnik,dopredsjednik skupštine tri ministarstva i dva savjetnika. Sadašnjom diobom vlasti Hrvatski narod ima gradonačelnika i ministarstvo( Anto Domić i Tomica Stjepanović . Domić se u ime očuvanja vlastite pozicije odrekao dva ministarstva i dva savjetnička mjesta. Ali eto!! Opet tvrde da je to u interesu hrvatskog naroda.Jednostavno neshvatljivo! Ovakav model urušavanja već izborenih pozicija će u narednom periodu iskoristiti Bošnjaci ili Srbi koji će jednostavno na slijedećim izborima progurati dva podobna Hrvata i Hrvatima dati mrvice!

No smijemo li se buniti! Upravo takav put im je trasirao Domić !!! "BL

Distrikt Brcko je carstvo lopovluka, kriminala, korupcije i nepotizma u zapošljavanju i drugim beneficijama povlašćenih pojedinaca i grupa, sredina u kojoj se milijunskim grantovima kupuje politička podrška a odluke donose iza zatvorenih vrata. Sve institucije su politizirane, brojne su promašene investicije a priče o poljoprivredi kao šansi za razvoj su način da se manipulira s podsticajima."

"Uoči 15-godišnjice proglašenja Brčkog za distrikt BiH preostaje nam da prihvatimo istinu da smo, od zagovaranog ogleda za ugled postali ispodprosječna opcinska sredina koja se od drugih razlikuje po enormnom proracunu i svim pošastima neuređenog sistema u kome solidno žive tajkuni i tri i pol tisuce zaposlenih na proracunu, dok većina građana tone u bijedu."

_______________________________________________

Novo domoljublje: Kako se može izmjeriti hrvatstvo?

U nedostatku vanjskih neprijatelja, u Hrvatskoj su 2014. opet pronađeni unutarnji neprijatelji i, slijedimo li val Novog domoljubljana kojem su zajahali Tomislav Karamarko i HDZ, izvjesno je kako će 'unutarnji neprijatelj' biti na nišanu 'pravih Hrvata' barem do parlamentarnih izbora.

U žargonu nacionalno o(ne)sviještenih u modi više nisu 'crveni, žuti i zeleni vragovi' nego 'jugofili, jugoslaveni, titoisti i komunisti', a u trendu je opet i natjecanje 'tko je veći Hrvat'.

Autor: Helena Puljiz - tportal.hr

Može li se i kako izmjeriti hrvatstvo? Tko je domoljub? Čemu služi verbalno isticanje domoljublja? Može li se pripadnicima nacionalnih manjina osporavati domoljublje? Neka su to od pitanja o kojima sam razgovarala s povjesničarima Draganom Markovinom i Mariom Jarebom. Iako je jedan bliži lijevima, a drugi desnima, složni su u ocjeni kako je trend mjerenja hrvatstva zapravo besmislen, ali različito gledaju na razloge zbog kojih se u hrvatskoj rasplamsalo 'novodomoljublje'.

Markovina: Tko je taj koji može izmjeriti tko nešto više voli?

Dr. Dragan Markovina ističe kako je riječ o površnoj i prljavoj političkoj strategiji kojoj nije motiv istinski partiotizam i koja pod krinkom domoljublja pokušava provesti posve druge namjere. Upozorava kako je glavni problem to što je vlast pristala na igru domoljublja koju su zaigrale opozicija i radikalna desnica.

'Ludost je što se pristalo na temu (ne)domoljublja, tko je taj koji mjeri tko koliko voli svoju zemlju? Što je uopće domoljublje? Tko je taj koji može izmjeriti tko nešto više voli? Samo pristajanje lijevoliberalne opcije na forsiranje takvih pitanja skreće nas s bitnih društvenih tema. Diskriminacijski diskurs iz 90-ih koji je mnoge učinio da se osjećaju kao građani drugoga reda, bio se počeo lijepo razgrađivati nakon 2000. godine, ali se danas vraća u punom zamahu pa smo u izbornoj kampanji imali i pravo natjecanje među kandidatima tko od njih bolje slijedi Tuđmanov nauk?!' kaže Markovina.

Uvjeren je kako je desnica nametnula temu hrvatstva/domoljublja jer nema ideju kako ekonomski probuditi Hrvatsku pa traži nove neprijatelje, a lijevoliberalni su je prihvatili jer nemaju znanja, snage i želje mijenjati ovu zemlju. I jedina i drugima nedostaje vizija budućnosti pa nam nude isključivo bolju prošlost. Markovina predviđa kako će 2015. biti još gora od 2014. i da će se razina javne političke komunikacije svesti na najnižu razinu. I ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj Europi.

'Situacija je u Europi kao u vrijeme nastanka fašizma; suočeni smo s dubokom ekonomskom i socijalnom krizom, ali ni konzervativci ni socijaldemokrati ne slijede želje svojih birača nego, i jedni i drugi, slijepo slijede model koji je prouzročio krizu', zaključio je Markovina.

Jareb: Hrvatstvo se ne može izmjeriti, ono je, prije svega, pitanje emocija

Dr. Mario Jareb smatra kako je 'mjerenje hrvatstva' odraz političkih rasprava o hrvatskom identitetu, pripadnosti Hrvatske kao države ovom ili onom političkom krugu ili naslijeđu, a koje žive jer se Hrvatska nalazi na području na kojem se križaju povijesne, kulturne i političke silnice. Iako smatra da se hrvatstvo ne može izmjeriti, on tu vrstu rasprava promatra kao nastavak promišljanja o nacionalnom identitetu koje traje više od stotinu godina.

'Pitanje je to je li hrvatska nacija kao nacija samostalna ili dio nečega ili pod nečim. Pitanje je to odnosa prema jugoslavenstvu, povezanosti sa Srbima i srpstvom, odnosa prema 'regionu', samostalnoj hrvatskoj i Hrvatskoj u Europskoj uniji', kaže Jareb.

I on u početku novog milenija vidi promjenu u odnosu Hrvata prema svom nacionalnom identitetu, ali za razliku od Markovine, on smatra kako 90-e nisu bile diskriminatorne nego bitne za osvješćenje identiteta te da je taj identitet doveden u pitanje nakon 2000., okretanjem Hrvatske prema regiji. Aktualne rasprave o hrvatstvu, prema Jarebovu mišljenju, posljedica su upravo takve politike.

'Hrvatstvo bi trebao biti osjećaj da pripadate široj zajednici, poštujete vrijednosti te zajednice, zalažete se za zajednicu i radite i za njezinu dobrobit. Ono se može izricati i na razini simbola i poruka, ali u tom slučaju nikako nije riječ o isticanju simbola propalih totalitarnih sustava - svako takvo znakovlje i poruke treba ukloniti iz javnoga života. Hrvatstvo se ne može izmjeriti, ono je, prije svega, pitanje emocija, a naravno da svi građani Hrvatske, bez obzira jesu li Hrvati ili pripadnici nacionalnih manjina, mogu biti domoljubi i to se ne može osporavati', naglašava Jareb.

Tko je domoljub?

Svaka nacionalna država, prema Jarebovu promišljanju, treba raditi na poticanju općih nacionalnih vrijednosti kod ljudi, treba poticati ljubav prema domovini.

Pitam ga što bi to značilo, koje su to vrijednosti.

'Domoljublje, lojalnost naciji i vlastitoj zemlji prije svega (ne drugim zemljama, regiji ili Europskoj uniji) i Domovinski rat. Domovinski rat je temelj same države koji je omogućio opstanak Hrvatske. To su vrijednosti koje bi država trebala poticati kod svojih građana', zaključio je Jareb.

Povjesničar Markovina ima drukčiji stav i kaže: 'Smatram kako je za, uvjetno rečeno, ocjenu nečijeg hrvatstva/domoljublja relevantan isključivo odnos prema pravima i obvezama građana, pa su tako svi koji poštuju hrvatske zakone ujedno i lojalni hrvatski građani.'

Rasprava o domoljublju/hrvatstvu u ovoj izbornoj 2015. sigurno neće posustati. Možemo samo pokušati smisliti barem kakav šaljivi hrvatometar kako bismo konačno dobili malo odmora dok se nadvikuju tko je veći Hrvat, 'čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan' i tko je tu 'pravi domoljub', a tko 'bijedni jugofil'…

neznase.ba

_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

STUDENTICA IZ RS O GOVORU MILORADA DODIKA U BEOGRADU:

Predsjedniče Dodik, ja vam nikad neću pristati na mirni raspad BiH, jer to je moja država!!!

“Predsjedniče, pitam se o čemu vi to pričate? Kakvo odcjepljenje koje najavljujete već godinama, samo nikako da konačno ispunite svoje obećanje? Gdje ćemo to mi, Srbi iz BiH otići? Ja nikad neću pristati na demokratični mirni raspad Bosne i Hercegovine, jer to je moja država!”

Ovo je poruka studentice iz Mrkonjić Grada upućena Miloradu Dodiku nakon njegovog slavodobitnog govora u Beogradu

dodik govor pred studentima

Piše: Jovana KLJAJIĆ

Šta to studenti prava u Beogradu upoznaše na manifestaciji “Upoznaj Srpsku, upoznaj svoje”, kakva im je poruka poslata i o čemu (ni)su razmišljali, pa uzvratiše aplauzom na ovu izjavu:

“Najbolje za Bosnu i Hercegovinu je da se mirno dogovori raspad. Najbolje je da Republika Srpska bude država, a oni nek stvaraju svoju državu. Koliko god se neko opirao to će se jednog dana desiti, samo mi moramo da imamo strpljenje”, istakao je Dodik i dodao da će jednog dana raspisat referendum i da to, kako je rekao, niko neće moći spriječiti.

Naime, tema manifestacije “Upoznaj Srpsku, upoznaj svoje” je bila o Dejtonskom sporazumu, unutrašnjim i međunarodnim pritiscima, te budućnosti Srpske. Govorilo se tokom obraćanja i o političko-pravnom subjektivitetu Republike Srpske unutar BiH, o pritiscima iz Sarajeva i međunarodne zajednice sa posebnim akcentom na protivdejtonsko prenošenje nadležnosti sa Srpske na BiH.

Poznato je da je taj list papira 1995. okončao rat u BiH. Politički akteri Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević potpisali su sporazum zajedno sa međunarodnim izaslanikom i tvorcem Dejtonskog sporazuma Ričardom Holbrukom. Svi su oni već odavno u grobu, izgubljen je i original dokumenta, a u Beogradu se sluša pomno govor predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji u ime građana/ki Republike Srpske najavljuje raspad Bosne i Hercegovine

Predsjedniče, pitam se o čemu vi to pričate? Kakvo odcjepljenje koje najavljujete već godinama, samo nikako da konačno ispunite svoje obećanje? Gdje ćemo to mi, Srbi iz BiH otići?

Dosta mi je, predsjedniče Srpske, vaših nebuloza koje nažalost pokreću masu! Da ste bar jedini, ali niste. Ista situacija i u Federaciji. Kao da ste zajedno izučavali politički marketing, pa znate na koga bacate udicu pred političke izbore. Ja vam nikad neću pripadati toj masi, jer razmišljam razumom, niti ću ikad pristati na demokratični mirni raspad Bosne i Hercegovine, to je moja država! Ne mogu da je gledam više kako propada. Ne mogu više da trpim i da živim pod vašim režimom koji počiva na hranjenju strahova i buđenju mržnje u ljudima. Shvatate li uopšte situaciju u kojoj se vaši građani nalaze? Umjesto da nam budete uzor, da vas gledamo s poštovanjem, da učimo od vas, da s ponosom kažemo ko nas vodi, da vam se divimo, ja gasim čak i TV kad vas ugledam… mene je sramota! Sramim se što sam državljanka ove zemlje. Sramim se kad čujem šta pričate.

Sramite li se vi političari što ste nam uzeli mladost, sreću, ljubav, perspektivu…jednom riječju ŽIVOT?

Dragi narode, shvataš li koliko se tobom manipuliše? Shvataš li da se iza svega ovog kriju samo lični interesi, a ne tvoji? Jedni podržavaju odcjepljenje RS, drugi njeno ukidanje. Dobija se na vremenu da bi se tobom manipulisalo, udaralo na emocije i stvarala lažna slika iz koje će (pogodi ko?) izaći moćniji i bogatiji. A ti, inficiran mržnjom, iz igre izlaziš siromašniji, kako finansijski tako i duhovno!

I ovako smo mali, nema nas nigdje. Zatvaramo sebi granice umjesto da ih širimo. Vi pričate o otcjepljenju dok sedruštvo raspada. Hoću djela, a ne prazna obećanja i šuplje priče kako biste dali prostora za efektno predizborno lobiranje. Ne posmatrajte više ljude kao predmete političke manipulacije. Nemam više strpljenja dok bespomoćno gledam toliko mladih ljudi koji su završili fakultete, a čeka ih Biro za zapošljavanje. Pa bar mu promijenite naziv u Biro za evidenciju nezaposlenih.

Uzmite u obzir rezultate istraživanja koje je sproveo UNICEF o mladima u Bosni i Hercegovini gdje se jasno vidi da je 60% mladih na birou, a 42% bi otišlo iz zemlje zauvijek. Šta je tek s obrazovanjem, kulturom? Koliko izdvajate novca iz budžeta za to? Je li vas ohrabruje kad vidite da vam mladi odlaze? Šta ste učinili dobro za njih kako biste ih zadržali? Ponosite li se svojim djelima, možemo li da ih vidimo, jesu li imaginarna ili opipljiva? Recite nam!

A dragi studenti Srbije, svaka vam čast! Vidi se da ste i vi ista vrsta ovaca za šišanje koja se pali na podražavanje onih najnižih strasti, a vjerovatno je suvišno govoriti da ih uopšte niste svjesni, a teško da vas i zanimaju problemi s kojim se suočavaju takozvani “vaši” ljudi, “vaši” RS-ovci(e)! Hoćete li da upoznate Srpsku? Ako hoćete, morate je doživjeti, a ne čuti već odavno izlizane fraze, klišee i besmislice koje više ni lud ne može da sluša. Pokušaću vam približiti sliku Srpske, tačnije sliku Bosne i Hercegovine koju ni Picasso ne bi znao naslikati:

Ovdje ne žive ljudi, ovdje žive političari. Život vam diktira politika. Ovdje je najmanje bitno otcijepljenje države. Ovdje se ljudi dijele na vaše i naše, a svi su isti. Ovdje još rat nije prestao, jer političarima nije u interesu da prestane. Ovdje nacionalnoj mržnji nema kraja. Ovdje radimo za tuđu stolicu. Ovdje te po imenu svrstaju u entitet. Ne daj Bože, ako nisi među ova tri konstitutivna naroda, bolje bježi! Demokratije nema, niti će je ikada biti. Ovdje je aktuelna samo politička scena i to na ovaj način : što više kradeš, više će te masa podržavati! Obrazovanje nam se raspada, ljudi nemaju šta da jedu, ukraden nam je život u startu, ubijaju nas u pojam…i tako u nedogled bih mogla da pišem dok tonemo, ćutimo, trpimo, gledamo, propadamo…

_______________________________________________________________________________________________________________________________________

Hrvatska treba stranku kretena

Snaga neke političke stranke ne sastoji se u nekoj velikoj i autonomnoj intelektualnosti pojedinih članova, već u disciplinaranoj poslušnosti članova koju poklanjaju intelektualnom vodstvu. Ako se slažete s ovom rečenicom, onda se morate zabrinuti jer je izvučena iz Hitlerova Mein Kampfa.

Na ciničan način Hitlera je korigirao D. Risi, točno osamdeset godina od izlaska spomenutog Hitlerova (ne)djela, te u knjizi "Moji monstrumi", napravio "dodatnu egzegezu" ovog Hitlerova "recepta" političke uspješnosti napisavši: "Neki je čovjek, uvidjevši da većinu ljudi u društvu čine kreteni, osnovao Stranku kretena. No nitko ga nije slijedio. Onda se dosjetio i promijenio ime stranke u Stranka inteligentnih. I svi kreteni su ga počeli slijediti."

“Svi su isti”

Hrvati su umorni od političkih stranaka, što je puk sažeo u dijagnozi "svi su isti". To znači, svrha je doći na, lokalnu i državnu, vlast i onda zbrinjavati svoje, zasjesti na proračun i "disciplinirati" novcem građana neistomišljenike i one koje ne mogu kontrolirati. Nažalost, riječ politika zvuči kao psovka, a političar je sinonim za niškorist i muljatora, koji k tome nerijetko i krade. Takva percepcija nije dobra za demokraciju, za zdravlje društva, za njegov napredak. No sami političari obilno pridonose takvoj percepciji. Dok se proračunska sredstva režu svima, dok sirotinja i blokirani građani bujaju kao gljive poslije kiše, dok većina Hrvata jedva spaja kraj s krajem, morate doista biti "inteligentni" pa u takvoj situaciji dodatnih pet proračunskih milijuna dodijeliti političkim strankama. Nije nikakva demagogija kada se prigovara zašto taj novac nije proslijeđen gladnoj djeci, točnije, onima koji se "nezdravo hrane", jer u Hrvatskoj ipak "nema gladnih". Dijagnoza aktualne vlasti koja je donijela ovu odluku o "samopomoći", premda imaju druge zakonite mehanizme, od članarine do donacija imenom i prezimenom, je jednostavna: Političari su izgubili kontakt sa stvarnošću. Oni žive u nekom paralelnom svijetu u kojem nema gladi ni neimaštine, u kojem nema nezdrave hrane, u kojem nema neisplaćenih plaća, u nadrealnom svijetu u kojem brokula raste na stablu banane, a banana na polju brokule, pa zato i ne mogu vidjeti da smo u banani. Pet milijuna kuna samopomoći dodijeliti si u takvim vremenima sasvim je određena socijalna vrsta poruke, poruke da vlastite građane, porezne obveznike, smatraju kretenima, da ih njihova stvarnost ne zanima. U tom smislu, ovakvim ciničnim potezom "samopomoći", da ne vode računa o svima, već samo o sebi. Naime, kako kaže izreka, političar gleda samo prema sljedećim izborima, dok državnik gleda prema sljedećim generacijama, kao i što političar gleda na probitak svoje stranke, dok državnik gleda na probitak zemlje.

Nemoćni

U takvoj situaciji, suprotno domišljatosti D. Risija, većinu Hrvata čine kreteni, ali koji to nisu po svome izboru, karakteru ili pameti, već zato što su nemoćni utjecati na čerupanje njihovog novca od strane inteligentnih političkih stranaka kojima se inteligencija i sposobnosti svode na to kako zagrabiti u tuđe džepove. Vrijeme je za neki masovni pokret, koji za početak možemo ironično nazvati "Stranka kretena", kao protutežu svim ovim "strankama pametnih", čija je pamet ovim činom pokazala svu svoju raskoš.

Autsajderske bilješke Piše: Ivica Šola

Borba između "CROLINDE I YUSIPOVIĆA"

"Drugi krug Predsjedničkih Izbora i kampanja kandidata vodi se još prljavije nego u prvom krugu. Što je 11.1. bliži to se i na internetu više razgovara o tome datumu. Borba između "CROLINDE I YUSIPOVIĆA" da citiram jednog hrvatskog voditelja, vodi se na svim medijima. Tako smo danas mogli gledati u dnevnicima kako SDP-ovci reanimiraju prošlost, vraćaju nas u vremena kada je vladao Ivo Sanader i HDZ, što je u svakom slučaju crna mrlja u prošlosti Hrvatske. Samo da li ova Vlada ima pravo kritizirat stare vlade? Ni oni ništa nisu postigli, dočepali se fotelja i to je sve. Samo da se ocrni politički neprijatelj. A ni neprijatelj ne miruje.

Dok SDP i Ivo Josipović pričaju o svojim uspjesima, kojih nije bilo, HDZ i sateliti koriste možda najgluplje fore za blaćenje Predsjednika. Vojislav Šešelj preko telefona pozvao je kao da Hrvati glasaju za starog Predsjednika pošto ne voli Hrvatsku. Nebitno na koju fb-stranicu bliskoj HDZ-u odete, svi će se pozivati na Šešeljevu izjavu. Znači u ovom slučaju vjerujete bolesniku, a šta kada taj isti kaže da je Vukovar Srpski? Šta kada kaže da je Slavonija i Dalmacija srpska zemlja? Šta kada kaže da du svi Hrvati istočno od linije Karlovac-Karlobag-Virovitica zapravo Srbi?

Ivo Josipović je naravno "Srbin" dok je Kolinda Grabar Kitarović "Božiji Izbor". Ne bi bili Hrvati da nebi padali na takve fore. Idite na Izbore,poderite karte i pokažite da ste nezadovoljni. Ivo Josipović u proteklom Mandatu nije imao uspjeha, Kolinda Grabar Kitarović ih neće imati u narednom Mandatu (u slučaju da pobjedi naravno)."MM

__________________________________________________________________________________________________________________________

Okorjeli ateist i znanstvenik znanstvenom metodom 'slučajno' dokazao postojanje Boga i pobio ateizam!

Svojom smo znanstvenom opremom utvrdili i izmjerili pozitivnost Božje snage, i negativnost Njemu oprečne snage.

Glasoviti američki znanstvenik dr. N. J. Stowell, poznati prirodoznanstvenik i ateist obratio se kada je zajedno s nekolicinom kolega došao do čudesnoga otkrića. Ovo je njegovo svjedočenje.

Znanstveni eksperiment izmjerio dobro i zlo, i obratio znanstvenike!

Bio sam deklarirani ateist. Vjerovao sam kako Bog nije ništa drugo do konglomerata svih umova; ono što je u tome bilo meni dobro – to je za mene bio Bog. Nisam vjerovao kako postoji jedan svemogući Bog koji nas sve voli i vlada svemirom. Međutim, doživio sam iskustvo koje me potaknulo na razmišljanje.

Kolege znanstvenici i ja u velikome smo patološkom laboratoriju pokušavali izmjeriti dužinu i jačinu valova zračenja ljudskoga mozga. No, otkrili smo mnogo više od toga; otkrili smo kanale valnih dužina, a unutar njih ima toliko prostora da su valne dužine jednako tako individualne kao i otisci prstiju. Ovu bismo spoznaju trebali zapamtiti, slikovito. Bog na nebesima zapravo ima zapis naših misli kao pojedinaca, kao što FBI može zabilježiti otiske naših prstiju. Htjeli smo napraviti eksperiment kako bismo otkrili što se događa u mozgu kada netko umire (odnosno kada prelazi iz života u smrt). Odlučili smo napraviti istraživanje na ženi koja je imala rak mozga. Što se tiče budnosti njezina uma, ali i svega drugoga, psihički je bila potpuno zdrava. Znali smo da je na samrti a ona je bila upoznata s istraživanjem koje smo htjeli provesti u bolnici u kojoj se nalazila. Pristala je na naše istraživanje.

Neposredno prije ženine smrti, u njezinu smo sobu smjestili visoko osjetljiv aparat za snimanje. Taj nam je aparat trebao pokazati što se događa u njezinu mozgu u posljednjim minutama života. K tome smo iznad kreveta smjestili mali mikrofon kako bismo mogli čuti što govori ako bi imala što za reći.

Nas petero okorjelih znanstvenika (od kojih sam ja bio možda najtvrđi i „najateističkiji") smjestili smo se u sobu do njezine. Napeti i puni iščekivanja stajali smo ispred instrumenta. Naš je uređaj imao kazaljku koja je na sredini skale pokazivala nulu te je mogao izmjeriti od ‒500 do +500 stupnjeva otklonom u lijevu, odnosno u desnu stranu. (Prije ovoga smo mjerenja na identičnome instrumentu zabilježili snagu koja je bila potrebna pedesetkilovatnoj radiostanici kako bi odaslala poruku u svijet. U trenutku emitiranja kazaljka je pokazivala + devet stupnjeva...)

U svojim posljednjim trenucima života, žena je počela moliti i slaviti Boga. Molila je Boga, neka On oprosti svim ljudima koji su joj u životu počinili nepravdu. Zatim je izrazila svoju čvrstu vjeru u Boga: „Znam da si ti jedini povjerljiv izvor snage za sva stvorenja i to ćeš ostati." Zahvaljivala mu je za snagu kojom ju je nosio čitav život kao i za sigurnost što smije biti Isusovo vlasništvo. Svjedočila mu je da njezina ljubav prema Isusu, unatoč svoj patnji, nije postala manja. U trenutku kad je govorila o oproštenju svojih grijeha po Isusovoj krvi, iz njezinih je riječi izbijala neopisiva sreća. Konačno, zahvatila ju je radost pri pomisli da će uskoro smjeti gledati svoga Otkupitelja. Stajali smo pred svojim aparatom. Toliko nas je obuzela njezina molitva da smo zaboravili što zapravo istražujemo. Gledali smo jedni druge: suze su tekle našim „racionalnim licima", ali nismo ih se stidjeli. Toliko sam bio zahvaćen onime što sam čuo da sam morao plakati, što nisam učinio od djetinjstva. Iznenada, dok je žena još molila na našemu smo instrumentu začuli neki ton nalik kuckanju. Pogledali smo u uređaj... kazaljka je pokazivala maksimalnih, +500 stupnjeva i sudarala se s gornjom granicom pokušavajući se još više popeti!

„Negativni" eksperiment

Nakon toga iskustva dogovorili smo se za nov pokus, nešto drugačiji od prijašnjega. Ovaj smo puta odabrali umirućega bolesnika čiji je mozak gotovo posve atrofirao. Nakon što smo ugradili svoje aparate, zamolili smo medicinsku sestru da na neki način izazove bolesnika. Kada je to učinila, čovjek ju je počeo vrijeđati. U tome trenu, kazaljka se počela spuštati na negativnu stranu uređaja. Nakon toga, čovjek je opsovao i počeo vrijeđati Boga okrivljujući ga za svoju patnju. Aparat je najednom počeo 'kuckati' a kazaljka se nalazila na ‒500 stupnjeva i sudarala se s donjom granicom mjerne tablice 'pokušavajući' se pomaknuti još više prema negativnome dijelu skale. Svojom smo znanstvenom opremom utvrdili pozitivnost Božje snage, a negativnost njemu oprečne snage. Zabilježili smo snagu koju je razvio mozak umiruće žene povezane s Bogom. Ta je snaga bila 55 puta jača od snage potrebne onoj radiostanici da pošalje poruku u svijet. Također, zabilježili smo kako djeluje suprotstavljanje Bogu te nepriznavanje Njegove Riječi i postojanja – kad je čovjek psovao, okrivljavao Boga, vrijeđao... naš je uređaj zabilježio to negativno djelovanje pokazujući ‒500 stupnjeva na svojoj mjernoj skali. Tako smo znanstveno dokazali i izmjerili „posljedice" dobrog, odnosno lošeg djelovanja, ponašanja. Ako mi, kao znanstvenici možemo zabilježiti ovakve stvari, svim srcem vjerujem da Gospodin zna svaku našu misao. On je daleko moćniji od svih nas i njegovo se znanje ne može usporediti s našim.

Prema knjizi „Znanstvenik otkriva Boga" (A Scientist Discovers God), autora dr. N. Jeromea Stowella, objavljene 1970. godine dr. Alexis Carrel (1873. – 1944., francuski kirurg, biolog i eugeničar; nobelovac) gdje još kaže: 'Molitva je snaga jednako stvarna kao i sila teža. Kao liječnik, vidio sam osobe koje su se iz bolesti i depresije, nakon što nijedna terapija nije uspjela, podigle po snazi smirene molitve. Samo u molitvi možemo postići potpuni sklad tijela, uma i duha iz kojeg slabi čovjek tada crpi neizmjernu snagu.'

Izvor: Dnevno.hr;__________________________________________________________________________________________

Puče grom iz vedra neba: Kako su 'narodnjaci' matirali Dodika i Čovića?

Kada su u aprilu ove godine domaće političke snage koje pripadaju Evropskoj narodnoj stranci potpisale platformu o zajedničkim vrijednostima, činilo da će nakon dosadašnjeg iskustva sa čitavim nizom sporazuma i platformi koji su ostali tek mrtvo slovo na papiru, i ovaj dokument doživjeti sudbinu tek jedne neprimjetne fusnote u nestabilnoj i nepredvidivoj političkoj historiji BiH.

Ako je iko još i pamtio taj sporazum, vjeru u mogućnost njegove realizacije i bilo kakvog opštebosanskog savezništva bloka stranaka iz iste ideološke porodice dodatno su umanjili rezultati izbora nakon kojih je SNSD, iako tijesno ispred oponenata, i dalje ostao vodeća stranka u RS-u, a Čović kao izbor hrvatskog naroda jasno pokazao da mu je Dodik, brat po destruktivnosti, ipak najdraži, kada mu je poslije izbora hitro potrčao u zagrljaj i postigao s njim sporazum o formiranju zajedničke vlasti SNSD-a i HDZ-a na svim nivoima. Dominacija osovine Čović-Dodik činila se zapečaćenom sudbinom naše zemlje u naredne četiri godine.

Pa ipak, da više neće dopustiti da BiH tek tako nastavi robovati samovolji i siledžijstvu određenih domaćih političkih aktera i da imaju vrlo ozbiljne planove s ovom zemljom, ključni evropski igrači sve jasnije pokazuju. Tek što je obznanjena zajednička incijativa Njemačke i Velike Britanije za provođenjem ključnih reformi u Bosni i Hercegovini, s naročitim akcentom na one ekonomske, kao grom iz vedra neba desio se veliki obrat na političkoj sceni – SDA, Demokratska Fronta i Savez za promjene (SDS, PDP i NDP) potpisali su sporazum o formiranju vlasti na državnom nivou, uz poziv HDZ-u da se pridruži.

Dominacija osovine Čović-Dodik činila se zapečaćenom sudbinom naše zemlje u naredne četiri godine...

I tako, umjesto dovođenja SDA kao vodeće bošnjačke stranke pred svršen čin i primoravanja da se povinuje volji osovine Dodik-Čović, stranke potpisnice sporazuma su vrhunskim potezom u maniru šahovskog velemajstora stvari preokrenule u svoju korist, stavivši SNSD i HDZ u nimalo lagodnu poziciju. Uz pametan pristup i dovoljnu dozu političke mudrosti ovaj sporazum može predstavljati historijsku prekretnicu koja će BiH donijeti krajnje pozitivnu promjenu i svjetliju budućnost, i to iz nekoliko razloga:

1. Sudbina SNSD-a

Savez za promjene u državnom parlamentu ima dovoljan broj zastupnika za formiranje Vijeća ministara, te vlast na državnom nivou bez SNSD-a već je sada izgledna. Ipak, za razliku od Parlamentarne skupštine BiH, u RS-u je situaciju bitno drugačija.

U Narodnoj skupštini Republike Srpske SNSD sa svojim dosadašnjim vjernim partnerima Socijalističkom partijom i DNS-om već ima tijesnu većinu od 42 poslanika koja je potrebna za formiranje vlasti, no usvajanje zakona bi bilo uslovljeno prisustvom i glasanjem svakog njihovog člana na sjednicama Skupštine. S druge strane Savez za promjene ima 36 zastupnika što je nedovoljno za formiranje parlamentarne većine.

Po prvi put okrenuti leđa lideru SNSD-a kojem je i aktuelna Vlada u Srbiji okrenula leđa, i zahvaljujući svojim zastupnicima formirati sigurno skupštinsku većinu i postati čak možda i premijer, ili u cilju održavanja dosadašnjeg saveza ostati uz Dodika i nastaviti biti dio Vlade koju predvodi SNSD?

O formiranju buduće Vlade RS ključnu riječ će imati Socijalistička partija Petra Đokića te koalicija 'Domovina' predvođena SDA. Ukoliko bi u jeku najnovijeg sporazuma na državnom nivou, „Domovina“ stala uz Savez za promjene, tu bi se radilo već o 41 zastupniku. Đokić, kome je Savez za promjene nudio čak i poziciju premijera, tada bi se našao u golemoj dilemi: po prvi put okrenuti leđa lideru SNSD-a kojem je i aktuelna Vlada u Srbiji okrenula leđa, i zahvaljujući svojim zastupnicima formirati sigurno skupštinsku većinu i postati čak možda i premijer, ili u cilju održavanja dosadašnjeg saveza ostati uz Dodika i nastaviti biti dio Vlade koju predvodi SNSD?

2. Sudbina HDZ-a

Iako se poslije izbora činilo da će Čović i HDZ koji su osvojili uvjerljivu većinu glasova hrvatskog naroda imati gotovo neograničen manevarski prostor u pregovorima oko formiranja vlasti, potpisivanjem Saveza na državnom nivou su potezi koje HDZ može povući postali krajnje ograničeni.

Iako za to postoji teoretska mogućnost, bilo bi krajnje štetno i destruktivno da se vlast na bilo kom nivou formira bez stranke koja je dobila neospornu podršku hrvatskog naroda. Da ne spominjemo da bi njihovi zastupnici u Domu naroda nedolaskom na glasanje mogli blokirati usvajanje bilo kojeg zakona. Ipak, za razliku od 2010. kada je federalna Vlada formirana bez HDZ-a BiH, što se pokazalo kao velika greška, dok je na državnom nivou isti pokušaj neslavno propao, ovaj put im niko ne zatvara vrata. Odmah po postizanju sporazuma HDZ je dobio poziv da se priključi i učestvuje u formiranju Vijeća ministara.

Ukoliko bi poziv odbili, šta bi im moglo biti opravdanje? Pozivanje na majorizaciju hrvatskog naroda kao najefikasnijeg HDZ-ovog oružja u ostvarivanju političkih ciljeva, teško da bi ovaj put moglo polučiti značajnije rezultate, makar se radilo i o najzagriženijim nacionalistima, izuzev ukoliko Čović nekako ne uspije uvjeriti svoje glasačko tijelo da je zapravo Dodik njihov legitimni predstavnik, a učešće SNSD-a u vlasti na državnom nivou ključni interes hrvatskog naroda.

Sama ideja da će Čović zarad ljubavi s Dodikom i dogovorenog savezništva biti spreman odreći se vlasti, proizvesti krizu te direktno se suprostaviti interesima ključnih evropskih igrača, čini se pomalo suludom

Osim toga, izvjesno je da ovaj sporazum na državnom nivou direktno podržava Evropska narodna stranka čiji je i HDZ BIH član. Čović je napravio debelu grešku u koracima ako je vjerovao da će mu igrači sa zapada blagonaklono gledati na bezrezervno savezništvo s Dodikom, Putinovim satelitom, u trenucima kada zapadni svijet jednoglasno osuđuje rusku intervenciju u Ukrajini i uvodi joj sankcije. Stoga, u narednim danima bit će krajnje zanimljivo gledati kako će se, sada s krajnje suženim manevarskim prostorom, ponašati Čović. Iako tu mogućnost ne treba apriori odbaciti, sama ideja da će Čović zarad ljubavi s Dodikom i dogovorenog savezništva biti spreman odreći se vlasti, proizvesti krizu te direktno se suprostaviti interesima ključnih evropskih igrača, čini se pomalo suludom.

3. Napredak Bosne i Hercegovine

Značajniji angažmana Evropske unije u BiH kojem svjedočimo posljednjih mjeseci za prvenstveni cilj ima provođenje prijeko potrebnih reformi u našem društvu, prvenstveno onih ekonomskih, koje bi našoj državi konačno omogućile bitniji napredak. Nakon dugog niza godina krajnje zategnutih odnosa na političkoj sceni, nefukcionalnih vlada, zapaljive i huškačke retorike, najava raspada BiH i novih ratova, te uporedne ekonomske stagnacije i krajnjeg zaostajanja u procesu evropskih integracija, čini se da bi stvari u BiH konačno mogle krenuti s mrtve tačke.

Najprije će Dodiku, kao ključnom destabilizirajućem faktoru i kočničaru napretka BiH, čak i u slučaju da njegova stranka ponovo formira vlast u RS-u, biti oduzet značajan kolač vlasti i moći s kojim je raspolagao prethodnih godina. Druga pozitivna stvar je što su potpisnice sporazuma jasno naglasile da je nakon godina zastoja i beskonačnog naduravanja konačno stiglo vrijeme da se zajedničkim snagama počne raditi na provođenju ključnih reformi i ostvarivanju onih ciljeva koji su svim građanima Bosne i Hercegovine u zajedničkom interesu.

Svakako je bitno naglasiti i da ovaj vjetar pozitivnih promjena u bh. društvu dolazi od strane narodnjačkih stranaka koje pripadaju najvećoj evropskoj porodici partija, vladajućih u većini zemalja, te se i s te strane može očekivati nastavak pozitivnog utjecaja Evropske unije na političke prilike u BiH, kao i početak znatno većeg napretka u procesu evropskih integracija. Ovim se također, naročito nakon iskustva s vladavinom nominalno socijaldemokratskih stranaka SNSD-a i SDP-a, razbija od ljevičarskih krugova dugo godna ponavljan mit o narodnim (često tituliranim i kao nacionalnim) strankama kao glavnoj kočnici za napredak i suživot u BiH.

Sama činjenica da je od relevantnih stranaka potpisan jedan ovakav dokument u kojima su se obavezali da će sukobe i animozitete ostaviti po strani te zajednički raditi na napretku naše zemlje, ostavlja nadu da bi Bosna i Hercegovina konačno mogla postati daleko podnošljivija država za sve svoje građane

U ovom sporazumu posebno treba pozdraviti i ulogu Demokratske fronte koja je kao preduslov učešća u vlasti postavila prijedlog konkretnih mjera koje treba provesti, a među kojim svakako u prvi plan treba istaći one ekonomske u kojima se zagovara rasterećenje privatnog te smanjenje plata u javnom sektoru. Nakon nekoliko početnih gafova, ovakvim pristupom i prijedlozima DF demonstrira političko sazrijevanje i spremnost na ozbiljne političke poteze. Uz dosljedan rad i postavljanje stručnih ljudi na pozicije koje će u budućnosti biti pod njihovom ingerencijom, Demokratska fronta ima mogućnost da ublaži bijes pojedinih simpatizera koji će im zasigurno zamjeriti ulazak u savezništvo s ovim strankama, te da nakon solidnog rezultata na zadnjim izborima stekne još veći broj pristalica.

Ipak, kada analizirate sadržaj potpisanog Sporazuma o principima djelovanja zakonodavne i izvršne vlasti u BiH u mandatnom periodu 2014.-2018., ne možete se oteti utisku da se radi o ishitrenom dokumentu prepunom opštih fraza i nedorečenosti, u kojima se nudi jako mali broj konkretnih mjera koje buduća vlast treba provesti, te ostaje bojazan da bi na prvom ozbiljnijem pitanju ovaj savez moga lako pući.

No, nakon iskustva s vlastima u zadnjih desetak godina, sama činjenica da je od relevantnih stranaka potpisan jedan ovakav dokument u kojima su se obavezali da će sukobe i animozitete ostaviti po strani te zajednički raditi na napretku naše zemlje, ostavlja nadu da bi Bosna i Hercegovina konačno mogla postati daleko podnošljivija država za sve svoje građane.

Sve uz zadavanje snažnog udarca Dodiku i Čoviću.

(DEPO PORTAL

_____________________________________________________________________________________________________________

Izborni pobjednici i gubitnici!

Kada se sve ovo rečeno malo bolje analizira onda se dolazi do zaključka da je HDZ sebi zacrtao zadaću kako ostati u foteljama. Kako oligarhiji iz vodstva stranke (jedni te isti ljudi cijelo vrijeme) osigurati pozicije, dobre plaće, beriva i lagodan život. Sve ostalo je manje važno, a većina svega drugog izgleda da uopće nije važna. Po najmanje je važan interes hrvatskog naroda o kojem se HDZ ubi dokazivati nam kako mu je narod imperativ. Jer kako objasniti činjenicu da je HDZ BiH 1991. dobio u amanet cca 750.000 beha Hrvata. Kako je trećina tog naroda doslovce isparila iz BiH, a kako stvari stoje i drugoj trećini se ne piše ništa bolje. No i dalje HDZ ima hrvatski odgovor i sebi stavlja oreolu zaštitnika hrvatskog naroda unatoč tomu što od onog prvotnog broja beha Hrvata danas za HDZ BiH ne glasa više od 16% hrvatskih birača.

Izborni pobjednici i gubitnici. Analize i komentari na ovu temu preplavljuju naše medije ovih dana. Očekivano i logično. Ti su ludi dani. Izbori netom prošli, glasovi još nisu ni prebrojani.

Ali se s popriličnom točnošću može znati tko je osvojio koliko mandata pa se sukladno tomu može znati tko je izborni pobjednik, a tko gubitnik.

Matematika je poprilično jasna i nije teško uprijeti prstom na ove ili one i proglasiti ih pobjednicima ili gubitnicama. Ono što je zanimljivije od otkrivanja tople vode su analize i gotovo jednolična i suhoparna obrazloženja što je presudilo tomu da je netko pobijedio ili izgubio.

Svi se jednoglasno slažu da je SDP najveći gubitnik ovih izbora. Nikakvo iznenađenje, jer je pad SDP-a toliko bio očit i nije bilo teško davati prognoze o njihovom krahu i puno ranije nego je izborna utraka i počela. Mnoge zapravo ne iznenađuje pad rejtinga SDP-a nego se nekako čudom čude koliko je SDP prizemljen i kako se našao do ispod koljena drugima. Međutim, takva sudbina SDP-u je bila zapečaćena. Izigrano povjerenje birača moralo je biti kažnjeno. SDP je dobio povjerenje naroda (2010.) i šansu da nešto suvislo napravi u ovoj državi. Njihovo lutanje i nesnalaženje uz sijaset pogrešnih poteza, a puno više onih neučinjenih, bili su dovoljan razlog da narod shvati kako su ondašnja predizborna obećanja SDP-a bila samo priča za lakovjerne.

Ipak, loša vladavina SDP-a nije bila presudna i nije ona glavni razlog zašto ih je narod sada kaznio. Da je samo to nekako bi se već oni izvukli. HDZ i SDA godinama jednako loše vladaju pa ih narod kako smo vidjeli nije zaboravio. Ključno za SDP je bio njihov unutarstranački raskol. Takav raskol ne bi preživjela ni jedna stranka. Željko Komšić stekao je presudnu karizmu kao član Predsjedništva BiH i pokazao se kao dostojna zamjena Lagumdžiji na socijal-demokratskoj političkoj sceni.

Komšićevo jasno distanciranje od Dodika i velikosrpske politike utrli su mu put da na političkoj sceni zamjeni prevrtljivog i dvoličnog Zlatka Lagumdžiju. Za manje upućene mogla je biti dvojba tko će od njih dvojice izaći kao pobjednik. Ali oni koji nešto racionalnije razmišljaju morali su znati da Lagumdžijina politika nije imala šanse pored beskompromisnog Komšića. Zapravo za Komšićem su pošli oni, uglavnom članovi SDP-a, koji su odlučili spasiti što se spasiti može.

Iako mnogi od njih dio Lagumdžijinog SDP-a odvajanjem u DF su uspjeli sačuvati čast i sada neuprljanih ruku mogu koračati smjelo na beha političkoj sceni. Zato DF i Željka Komšića bez obzira na trenutni rejting i poziciju treba proglasiti kao pobjednike ovih izbora. Iz gubitničkog blata izvukli su se kao netko tko je častan i komu se ne može prišiti nikakva mrlja premda su mnogi od njih jednako odgovorni za promašenu politiku SDP-a u proteklom četverogodišnjem razdoblju.

Drugi koga se može smatrati izbornim pobjednikom je nekadašnji ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić. Činjenica da je Radončić u izbornoj godini smijenjen s mjesta ministra i to ne bezrazložno trebala mu je biti otegotna okolnost. Ipak Fahrudin Radončić se digao iz pepela i unatoč očekivanjima ne samo da je ponovio izborni rezultat nego ga je dobrano popravio i iz ovih izbora izašao kao druga stranka u FBiH. Matematički, osim svojih glasova Radončiću se priklonila ona skupina Bošnjaka koja je ranijih godina preferirala Stranku za BiH. Ili jednostavnije rečeno Radončić je okupio unutar-bošnjačku opoziciju. Svi oni među Bošnjacima koji nalaze manu stranci SDA, a kojima je ideja socijal-demokracije još uvijek daleko prigrlili su Fahrudina Radončića.

Bez obzira što je Radončić u svojoj kampanji isticao svoje usmjerenje ka USA i EU za razliku od SDA koji se poistovjećuje sa Ankarom mislim da ta činjenica nije bila presudna i da na njoj Radončić nije uhvatio taj korak prednosti. Jednostavno, SDA ne miriše svima, a rame za plakanje imao je samo Radončić. Ako je i lagao narod u kampanji on je to barem najbolje radio. Ili je možda pogodio žicu. Nije pretjerivao u obećanjima da bi ona zvučala nestvarno, ali nije ni djelovao previše obazrivo kao netko tko narodu baš i ne nudi ništa.

Ako se ponovo vratimo matematici SDA definitivno najbolje stoji. Uspjeh SDA se jednako može promatrati kao i uspjeh HDZ-a BiH. Te dvije stranke imaju svoje tradicionalne birače. One birače kojima matematički dokažeš da je riječ o strankama koje ni po čemu ne zaslužuju toliku popularnost, a oni bezrezervno glasaju za njih. I nema te sile koja bi takvim biračima promijenila svijest i „natjerala“ ih da glasaju za neku drugu političku opciju. Oni jednostavno nisu birači kojima se na stranačkim skupovima, u medijima, na Internetu ili bilo kako vrijedi obraćati. Nuditi im programe, rješenja i uvjeravati ih da postoji i netko drugi koji zna, hoće ili može bolje. Oni imaju svoj okvir izvan kojeg i ne pomišljaju ići. Zato SDA i HDZ ne brinu brigu. Percepciju takvih birača može promijeniti samo nekakva revolucija po mogućnosti okončana ratnim djelovanjem uz uvjet da SDA i HDZ nisu organizatori i akteri tog rata ili revolucije.

Po pravilu i HDZ i SDA svojim biračima ne predstavljaju nikakve programe. Niti ih imaju niti su im potrebni. Njihovi programu su njihove klišeizirane fraze i parole kojima se služe od prvih višestranačkih izbora. Te floskule očito pale, a rezultati istih su brojni glasovi biračkog tijela. Tako da ih možda ne treba zvati floskulama (iako one u biti to jesu) nego isprobanim receptom kako se šišaju ovce i kako se bez velike muke osigurava pobjeda na izborima. Nazvati birače SDA i HDZ ovcama moglo bi biti uvredljivo za njih. I priznao bih taj teret i odgovornost ali samo onda kada bi njihovo opredjeljenje da glasaju za te dvije stranke bilo utemeljeno na nekakvom izbornom programu, a ne parolama kako su nam očevi nacije Turčin Erdoan (Bošnjacima) i Jugoslaven Čović (Hrvatima). Oko tih očinstava izvode se i sve druge parole u koje njihovi birači slijepo vjeruju. Kažem slijepo, jer da nije tako te dvije stranke bi već nešto napravile u BiH i od BiH. Budala vidi da ova zemlja tapka u mjestu… Pogreška, daleko smo mi od tapkanja u mjestu. Mi idemo jedan korak naprijed, a dva natrag, a to je puno gore nego tapkanje na mjestu.

Drugi važan faktor koji unaprijed osigurava prednost za SDA i HDZ je potpora vjerskih zajednica jednima i drugima. Ta potpora vjerskih zajednica „starim“ voljenim strankama nije slučajna. Vežu ih okolnosti od 1990. godine. Prijeratna komunistička vlast nije bila na ti sa svećenicima i hodžama i iz državne kese dinari se nisu baš kotrljali u njihove džepove. Promjenom vlasti iz temelja se mijenja i volja vladajućih da se pomogne vjerskim vjerodostojnicama pa se međusobna ljubav ozakonjuje velikim svežnjevima novčanica. Što legalno što na crno i HDZ i SDA svojim dušobrižnicima redovno i masno plaćaju njihovu ljubav izrečenu sa oltara i kjursa (ćursa) gdje im se neskriveno odašilju poruke tipa glasajte za naše. A koji su naši zna se jako dobro.

Moram priznati da SDA ima daleko teži put. Bošnjaci su mnogobrojniji i kao takvi razvili su širu paletu političkih opcija. Više stranaka koje imaju prostora biti velike i koje nije lako minorizirati. S druge strane HDZ BiH ima neusporedivo lakšu zadaću. Početkom višestranačja (uz ratne okolnosti) kada je HDZ postao općenarodni pokret na hrvatskoj političkoj pluralističkoj sceni nije ostalo previše prostora drugima.

Ipak bilo je više pokušaja da se i među Hrvatima stvori nekakvo drugo političko mišljenje, ali kod svih tih pokušaja pojavljivala se prepreka koja je svaku tu drukčiju političku misao sasijecala u korijenu. Pogađate taj kasapin hrvatskog pluralizma u BiH bio je i ostao HDZ BiH. Možda najozbiljniji pokušaj plasiranja drugog mišljenja kod Hrvata imao je HDZ 1990. Godinama su činili HDZ-u BiH prijetnju sve dok Božo Ljubić nije legao na rudu kada je i „devedesetka“ vječno potopljena.

Sve druge manje stranke HDZ BiH lako je „odrađivao“ stvaranjem paralelne strančice što sličnijeg imena. One su bile dovoljne da se ionako malo biračko tijelo razbije i na taj način njihova politička ideja uništi. Sa „devedesetkom“ je išlo teže. Čak je i postojala ideja da se utemelji „HDZ Herceg-Bosne“ koji bi unio pomutnju u redove HDZ 1990, ali je s druge srane to bio rizičan korak jer je u svom imenu imao zajednički sadržilac od tri slova „HDZ“, a to bi već moglo ozbiljnije nauditi i njima samima.

Ono što vrijedi napomenuti a što je vrlo simptomatično je klišeizirano optuživanje svakoga tko pokuša stupiti u bio kakav partnerski odnos sa Bošnjacima. Bilo sa pripadnicima tog naroda, bilo kroz neku od političkih stranaka s dominacijom Bošnjaka. Svaki put HDZ BiH bi takve proglašavao izdajnicima hrvatskog naroda, sarajevskim slugama i kakve im sve etikete ne bi prišivali. Ali kada bi HDZ sa istim stvarao svoje koalicije onda bi to bilo sasvim normalno i legitimno.

Na kraju kao zaključak treba navesti kako to i HDZ i SDA uspijevaju osigurati tako nadmoćnu većinu koja im osigurava pozicije apsolutnih izbornih pobjednika. Kako to da neke druge političke opcije ne mogu na isti način narodu prodavati maglu. Čak ni oni koji se čine radikalnijim i odlučnijim da provedu nacionalne programe.

Rješenje je vrlo jednostavno, u pitanju je novac. Ogroman novac. Praktično izborni rezultat svih stranaka proporcionalan je uloženom novcu kako u kampanju tako i na sam dan održavanja izbora.

Rastrošne kampanje, skupe i masovne reklame, promotivni materijali, više derneci nego politički skupovi, uniformno odijevanje koje odaje dojam gotivne stranke i niz drugih trikova koji u sebi imaju zajedničko samo to da masno koštaju i svakako su voda na mlin svima koji se danas hvale dobrim izbornim rezultatom. Na sve to oni imaju pravo. To nije sporno. Ali bi moglo biti sporno otkuda im toliki novac?! Riječ je o milijunima maraka. Desetine pa i stotine milijuna maraka velike stranke potroše u svojim kampanjama. Zakonitost i transparentnost njihovog utrošenog novca navodno kontrolira SIP (CIK). Kažem navodno, jer sasvim je sigurno da je SIP u službi tih velikih stranaka. Posebno SDA i HDZ-a.

Radi boljeg razumijevanja uloge SIP-a treba razobličiti njihovo djelovanje prema nekim drugim strankama koje oni očito po nalogu ovih velikih kontinuirano drže na nišanu. SIP konkurentske stranke cijedi do u najmanje detalje. Čak i najmanje stranke čiji je proračun svega nekoliko tisuća maraka SIP-u moraju dostaviti apsolutno svu dokumentaciju na temelju koje SIP istražuje da nema kakvih propusta u radu tih stranaka. Prema tim konkurentskim strankama SIP ide toliko daleko da čak provjerava donacije od 100 KM. Jednom riječju SIP sve druge stranke skenira do u detalje i pokušava im pronaći nekakav prijestup ili ne daj bože nezakonitu radnju samo kako bi ih mogao diskreditirati i učiniti nekonkurentnim u odnosu na HDZ i SDA.

Sve se bojim da SIP ima primjedbi na prihode, a posebno na rashode SDA i HDZ-a. Riječ je o ogromnim novcima koji zacijelo dolaze iz proračuna, županija, federacije, javnih poduzeća i tko zna otkuda sve.

Ti silni milijuni služe i HDZ BiH i SDA-u za kupovinu glasova. Obje stranke toliko drsko obavljaju trgovinu glasovima da se čak i ne skrivaju. Transakcije obavljaju neposredno na biračkom mjestu, a sve uz nijemo promatranje policijskih službenika koji najradije okreću glavu i prave se da ne vide ništa. Naravno da glasove kupuju i drugi. Rezultati jasno govore tko to ima novaca, ali HDZ i SDA su bez sumnje vodeće stranke u toj nečasnoj raboti. Otuda i njihov izborni rezultat.

Osim klasične kupovine, karakteristično za HDZ i SDA su i ostali trikovi kojima se ove dvije stranke služe. Krađa glasova na sve moguće načine. Od kupovine biračkih odbora, promatrača, članova općinskih izbornih komisija, pa pomoću njih križanjem dodatnih listića, križanjem listića konkurentskih stranaka kao bi isti postali nevažeći, pa sve do proglašavanja netočnih rezultata koji u konačnici postanu i službeni (iako krivotvoreni).

Pritisci, prijetnje, ucjene, raznorazna obećanja i sva druga animiranja biračkog tijela samo su dodatni arsenal s kojim se HDZ i SDA služe ne bili došli do rezultata kakvog su i polučili na ovim zadnjim izborima. Brojno članstvo tih dviju stranaka čini administrativni aparat u kantonima i Federaciji BiH. Dobar dio su uposlenici službi institucija i raznih tijela državnog aparata, a da se ne govori o lokalnoj razini i javnom sektoru gdje je 98% uposlenika prije dobivenog posla položilo zakletvu na vjernost HDZ-u BiH i stranci SDA. Svi oni su prestrašeni i rekao bih uvjereni da se kroz paravan na biračkom mjestu vidi koga zaokružuju kad glasaju. Zato na svakim izborima svoj glas daju starim strankama koje su bogom dane da vladaju u BiH.

Još je niz prevarantskih trikova s kojim se HDZ i SDA služe (i mnogi drugi da se razumijemo) i pomoću njih sebi osiguravaju poziciju na vlasti. Da ih sve u detalje nabrajamo potrajalo bi, a oni svakako nisu tema ove kolumne. Uzgred su spomenuti samo radi jasnije spoznaje o tome tko je izbornik pobjednik i zašto. Bitno je ograditi se od gluposti koje navode razni analitičari komentirajući izborne pobjednike i gubitnike, a posebno političari iz HDZ-a i SDA. Narod nije ništa prepoznao i narod se nije okrenuo ovim dvjema strankama zato što je na drugoj strani vidio nešto užasno loše. Vidjele su to dvije velike stranke koje su konačno spoznale što znači biti u opoziciji i što znači biti udaljen od državnog i federalnog bankomata. Zato su upregle sve svoje snage i ništa nisu prepustile slučaju. Vlast se otima, a ne daje. To oni dobro znaju. A kako smo vidjeli imaju i oružje s kojim u borbi lakše izađu kao pobjednici nego oni koji igraju kudikamo poštenije.

Dakle, nije narod taj koji je birao. Narod je instrument u rukama velikih, posebno SDA i HDZ-a. Jer kako te dvije stranke odluče tako se i narod začeljusta. Sve ostalo je samo protokol.

A stranke u Republici Srpskoj?

Dosta nam je i ovih naših, o njima iz RS-a ćemo možda drugom zgodom. Osim ako se slažete s tim da i oni koriste iste šeme te da nema potreba još i na njih trošiti riječi.

Dean Rant

_________________________________________________________________

PRIČA O HUMANOSTI IZ BRČANSKOG SELA PRIJEDOR: DOBRI LJUDI POMAŽU NEŠI

Svjedoci smo svakodnevnih ljudskih patnji. Rijetko se za kojom osvrnemo misleći kako to nije naš problem i da se to nas ne tiče. Nismo ni svjesni koliko se sudbina lako može poigrati sa nama te da se nađemo u jednoj od njih.

Tekst Josip LELIĆ

Rat, smrt najbližih, prognanstvo, te zadnje polpave pokazale su pravo lice čovjeka. Neki su se u svemu ovome okoristili a mnogi izgubili sve. Na sreću još ima ljudi zbog kojih ne treba gubiti nadu u ljudsku dobrotu.

Jedan od primjera je i humana akcija ,,Nešo“ koja je pokrenuta u malom selu Prijedoru u Brčko Distriktu. Nešo je čovjek kojeg život nikada nije mazio.Cijeli život živio je na granici preživljavanja te od onoga što bi uspio na neki način zaraditi.

Nešo je jedan od mnogih socijalno ugroženih ljudi. Živi sam u staroj riglovanoj kućici bez vode kojoj zbog zadnjih obilnih padavina prijeti i urušavanje te je ne uslovna za život.Vlada Brčko Distrikta odobrila je Neši 2.100 KM jednokratne pomoći ali to je kap u moru da bi se Neši napravio krov nad glavom.

Uvidjevši da bi Nešo mogao stradati u svojoj kućici dobri ljudi pokrenuše akciju prikupljanja pomoći da se Neši izgradi kuća. Poznavajući dobrog Nešu u ljudskim srcima se upalila iskra dobrote.

Informacija o humanoj akciji te prikupljanju sredstava brzo se proširila te su se u ovu akciju uključili osim mještana i ljudi iz dijaspore kao i neke organizacije i poduzetnici.

Više od stotinu dobrih ljudi je dalo svoj prilog za kupnju građevinskog materijala a neki donesu piće i hranu za radnike. Posebno treba pomenuti radnike koji svakodnevno rade bez i jedne plaćene marke.

Ovakva humanost rijetko se viđa i zaista vrijedi pomena. Pokažimo da u nama ima još ljudskosti i da kada se pogledamo u ogledalo vidimo čovjeka a ne njegovu blijedu sjenu. Ne čekajmo da neko drugi učini prvi korak učini ga TI“.

otisak.ba@gmail.com

—---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"IZBORI,PREVARE,MUCKE! U BIH NI SUTRA NIŠTA NOVO!

Koliko znam mi već 20 godina pokušavamo nešto mijenjati na Izborima, koliko smo uspjeli vidimo iz priloženog...Imamo preko 550 000 nezaposlenih od toga više od 30 000 nezaposlenih sa visokom stručnom spremom..Imamo propalu ekonomiju, industriju gotovo da i nemamo a i poljoprivreda nam je na koljenima..U prosjeku u svaka tri dana imamo jedno samoubojstvo,natalitet nam je u deficitu,omladina nam odlazi iz zemlje a mi očekujemo Izbore i mislimo samim izborima nešto riješiti...Ništa se značajno od sutra neće promijeniti,osim što nastaje vrijeme nove agonije političkih prepucavanja,poturanja i kurvaluka kao i svaki put do sada!" Kako smo izborima nešto riješili proteklih 20 godina, riješit ćemo i sada" Gasajući na izborima građani samo ovjeravaju njihov rad,odnosno ne rad i daju im podstreka u daljnjem uništavanju naše Domovine! Sve je unaprijed spremno za Izbornu prevaru od CiK-a do velikog broja članova biračkih odbora! Od bugarskog vlaka,preko specijalnih olovaka,do pravljenja glasačkih listića nevažećim! A sve u svrhu očuvanja trenutnog stanja Koje ćemo im mi građani glasanjem na izborima legalizirati!

SRETNO TI BILO MOJA BOSNO I HERCEGOVINO! MOJA REPUBLIKO,MOJA DOMOVINO!"

—---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Živko Budimir: Uvjeren sam u pobjedu, drugi kandidati ne mogu pokrenuti promjene

e-Posavina

Predsjednik Federacije BiH, prvi čovjek SPP-a i kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva u ime koalicije Zajedno za promjene Živko Budimir u intervjuu za Dnevni list...

...otkriva razloge zbog kojih je uvjeren da u izbornoj utakmici može pobijediti Čovića i Raguža, upozorivši pritom kako su dva HDZ-a već treće izbore na suprotnim stranama, ali se nakon toga ponovno zajedno nađu u vlasti.

Takvo je ponašanje, naglasio je, narod već jedno vrijeme prepoznao te su odlučni dati glas istinskim promjenama u političkom prostoru.

Govoreći, pak, o promjenama nakon izbora, Budimir je poručio kako samo oni koji nisu ogrezli u korupciju mogu povesti korijenite reforme te da je sada više nego ikada očito kako postoji neslužbena koalicija protiv promjena koju čine HDZ, SDA, SNSD i SDP.

Zaustavljanje korupcije i, dakako, revizija privatizacije ključni je preduvjet ekonomskog razvoja BiH, a koji će tada biti moguć i vlastitim sredstvima, ističe Budimir.

Izbori ove nedjelje će pokazati kakva nas garnitura vlasti očekuje iduće četiri godine. Građani će odlučiti žele li ostanak trenutačnih političkih elita ili, pak, neke nove ljude i politike. Kakva su Vaša očekivanja?

- Očekujem da će građani BiH svoje nezadovoljstvo stanjem u Bosni i Hercegovini koje su iskazali izlaskom na ulice u veljači mjesecu ove godine i prosvjedom protiv vlastodržaca pretočiti u svoje glasove te iskazati nepovjerenje prema svim političkim strankama koje su odgovorne za teško ekonomsko stanje, korupciju, nepotizam i neuređenost države te zastoj BiH na euroatlanskom putu. Slijedom toga uvjeren sam u izborni rezultat koji će omogućiti promjenu vlasti te novu vlast u kojoj će sudjelovati i koalicija Zajedno za promjene.

U utrci za hrvatskog člana Predsjedništva imate jake konkurente, pogotovo iz redova dvaju HDZ-ova. Možete li dati neko okvirno očekivanje od ove izborne utrke?

- Činjenica je da izborna utrka za članove Predsjedništva BiH nije nikada bila neizvjesnija nego ovaj put i to za sva tri člana Predsjedništva. Uvjeren sam da je narod postao svjestan toga da oni političari koji su već dugi niz godina u strankama koje su na vlasti nemaju kapacitet za promjene, a napose kada su u pitanju dva HDZ-a koji se, evo, već treće izbore u izbornim kampanjama pojavljuju na potpuno suprotnim stranama, a onda nakon izbora zajedno sudjeluju u vlasti. To je najveća prijevara hrvatskih birača koji su nezadovoljni politikom HDZ-a BiH i uvjeren sam da je veliki broj Hrvata to shvatio te da će povjerenje dati meni jer su svjesni da od ovih kandidata samo ja mogu pokrenuti proces promjena u BiH.

Koji su razlozi zbog kojih ste sigurni u pobjedu te što je Vaša ključna prednost u odnosu na ostale kandidate iz reda hrvatskog naroda?

- Kao što sam već rekao, ostali kandidati ne mogu promijeniti sadašnje stanje. Osim toga, branitelji su se uvjerili tko je jedini beskompromisni borac za njihova prava, pa čak i onda kada nisam imao ničiju potporu. Uvjeren sam i u potporu velikog dijela umirovljeničke populacije kao i nezaposlenih jer samo koalicija Zajedno za promjene ima realan pristup pitanju ekonomskog oporavka BiH i borbi protiv korupcije. I ono što smatram najbitnijim jest to da sam dosadašnjim djelovanjem dokazani borac za prava i poziciju hrvatskog naroda, ali jednako tako i svih drugih naroda i građana BiH te jedan od rijetkih generala i političara u BiH kojeg uvažavaju svi narodi u BiH.

Koalicija Zajedno za promjene uspjela je okupiti velik broj stranaka koje žele pokušati voditi politiku na novi način. Koji su Vaši glavni prioriteti na kojima ćete inzistirati ako budete dio vlasti? Istodobno, s obzirom na više stranaka, očekujete li da će koalicija uspjeti održati ovako čvrstu povezanost i nakon izbora?

- Mi smo svoje prioritete iskazali u svom izbornom programu i oni su očuvanje i uređenje Bosne i Hercegovine te uređenje BiH kao moderne države koja će napokon krenuti putem Europske unije te Sjevernoatlanskog pakta. Jačanje institucija Bosne i Hercegovine koje moraju jamčiti jednakopravnost svim narodima i građanima BiH. Zaustavljanje korupcije i, dakako, revizija privatizacije što je preduvjet ekonomskog razvoja BiH, a koji će tada biti moguć i vlastitim sredstvima. Reforma mirovinskog, zdravstvenog i obrazovnog sustava. Vjerujem da će ova koalicija nastaviti s djelovanjem i nakon izbora te da će nas održati upravo opredijeljenost našim ciljevima.

Velik broj poruka na predizbornim skupovima Vaše koalicije veže se uz ekonomske teme, poput reforme poljoprivrede, izgradnje jedinstvenog ekonomskog prostora, potpore izvoznih poduzećima i jačanja uloge države u tim procesima. Mislite li da se u iduće četiri godine u BiH može živjeti bolje i ekonomski sigurnije?

- Ja i svi čelni ljudi koalicije znamo da se sve to što govorimo u medijima i na skupovima uistinu i može realizirati. Naravno, ne u kratkom roku, ali već za šest mjeseci moguće je zaustaviti negativne trendove i započeti sa značajnim oporavkom gospodarskih kapaciteta BiH. U mandatu od četiri godine moguće je uraditi zaista puno, no ne riješiti sve probleme u BiH. Promjene u BiH će ovisiti o opredjeljenju građana. Na jednoj strani imamo Koaliciju za promjene koju čini ovih šest stranaka, a na drugoj strani koaliciju protiv promjena koja nije službeno kao takva na izborima, ali čine ju SDP, HDZ, SDA i SNSD. Ako te stranke dobiju povjerenje birača, ništa se neće promijeniti.

Ovo stanje u BiH nije volja Božja ili sudbina BiH već izbor građana BiH. Akožele promijeniti stanje, tada to trebaju i uraditi, a promjene se najjednostavnije i najbrže rade na izborima.

Što učiniti s problemom poslijeratne privatizacije koje je opustošila nekada vodeće industrijske gigante?

- Već sam rekao da će to biti jedan od naših prioriteta, i znamo kako taj problem riješiti, ponajprije promjenom zakonske regulative, koja je izmjenama iz 2004. godine onemogućila procesuiranje privatizacijske pljačke. Treba izmijeniti zakon o kaznenom postupku te procesuirati sve odgovorne za tu pljačku, a imovinu vratiti u posjed državi, odnosno u društveno vlasništvo.

Kako se uhvatiti u koštac s rak-ranom bh. društva, a to je sveprisutna korupcija i organizirani kriminal o čemu svjedočimo već 20 godina?

- Korupciju mogu zaustaviti i dosadašnje odgovorne za nju procesuirati samo oni koji u njoj nisu sudjelovali. U Koaliciji za promjene nema onih koji su sudjelovali u korupciji i zato mi to možemo. Borba protiv korupcije nije tako složena i nemoguća kako to izgleda kada to rade dosadašnje vlasti. Za njih je ona uistinu i nemoguća jer bi se morali boriti protiv samih sebe. Kada nam građani daju povjerenje, pokazat ćemo im da je ta borba itekako moguća i da se korupcija može vrlo učinkovito provesti.

S obzirom da se zalažete za korijenite političke promjene poput jednog predsjednika i ukidanja entiteta, kakvo je Vaše ukupno viđenje ustroja BiH i mislite li da će postojati snage za promijeniti sadašnje stanje?

- Moje viđenje ustroja BiH u potpunosti se podudara sa stavom Biskupske konferencije iz 2005. godine da treba ukinuti dvoentitetsku podjelu BiH te BiH organizirati u četiri multinacionalne regije u kojima niti jedan narod neće imati apsolutnu većinu. Institucije države moraju jamčiti punu jednakopravnost naroda i građana, a državna uprava mora biti decentralizirana s velikim ovlastima općinama u kojima građani i ostvaruju svoja prava. Kako sam uvjeren da je to jedini ispravan put za BiH, tako sam uvjeren i u to da imamo i način kako to realizirati.

Kako doći do potpune jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH, kako u institucijama gdje se odlučuje, tako i na terenu?

- Ustavnim promjenama i uređenjem zakonske regulative te jačanjem institucija BiH, ali i promjenom vlastitog stava u odnosu prema drugima. Uporno ponavljam u svim javnim nastupima te na skupovima da se sreća jednog naroda ne može graditi na nesreći drugog. Stranke s nacionalnim predznakom su dokazale da se ne bore niti za interese svoga naroda, a da ih pozicija drugih naroda ni na koji način ne zanima i ne opterećuje. Borba za prava svog naroda mora biti praćena i borbom za prava drugih. To je jedino rješenje jednakopravnosti naroda.

Dario Pušić | Dnevni list

________________________________________________________________________________________________________________________________

Zastrašivanje Hrvata: Promjene u rejtingu za člana Predsjedništva BiH

Al Jazeera Balkans

Kako predizborna kampanja odmiče, sklonosti manipulacijama biračkoga tijela sve su izraženije i sve bezobzirnije. Zastrašivanje s etničkim predznakom je, ruku na srce, i dalje karta na koju se najčešće igra – prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini posebice. Ali, ne nedostaje i svega ostaloga. Prethodnih su dana, primjerice, u igru uvedeni i pozivi u pomoć. I nema koga se ne priziva. Ne vjerujem, istina, da će pozivi u pomoć donijeti i mnogo glasova, ali zato učinke zastrašivanja ni ovaj put ne treba ignorirati.

Ako vas je, naime – a u slučaju bh. Hrvata radi se baš o tome – iz dana u dan sve manje, nema ničeg neobičnog da su sklonosti strahovima od nestajanja sve izraženije. Iako, pošteno bi bilo da oni koji logiku utjerivanja strahova prakticiraju objasne i još ponešto – zašto je, primjerice, pripadnika “njihova” naroda sve manje? Pošteno bi bilo i reći istinu – zbog vlasti, koja je za račun Hrvata i njihove “zaštite”, čitavu četvrt stoljeća obnašana. I zbog koje je, samo u prethodnu godinu dana, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, iz Bosne i Hercegovine “odlepršalo” novih 100.000 onih čije interese “brani” planetarna “zaštitnička” organizacija – Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, dakako.

Pošteno bi bilo da oni koji logiku utjerivanja strahova prakticiraju objasne i još ponešto – zašto je, primjerice, pripadnika “njihova” naroda sve manje?

Sve to, na nesreću, nije dovoljno i da se okrene ploča i da se lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću i drugovima kaže: “Dosta vas je!” To, doduše, ne znači da se nikakve promjene ne događaju. Istina je da je dio političkih stranaka, koje za sebe ranije vezaše relativno respektabilan udio hrvatskih birača, u međuvremenu postao marginalan. To se, pita li se mene, odnosi prvenstveno na Hrvatsku stranku prava Bosne i Hercegovine Zvonka Jurišića. Po mojem sudu, potom, u istom biračkom tijelu opao je utjecaj i nekih građanskih stranaka, Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine prije svega.

Utjecaj Katoličke crkve

Ali, ne dvojim da relativno značajan postotak Hrvata za sebe danas, pored Hrvatske demokratske zajednice 1990 Martina Raguža, vežu i neke nove političke opcije – Demokratska fronta Željka Komšića posebice, ali i Stranka pravde i povjerenja Živka Budimira.

Hoće li sve to rezultirati i promjenama u omjeru “hrvatskih” mandata u županijskim, federalnom i državnom parlamentu? U ovom momentu je, priznajem, prognoza te vrste jako nezahvalna. Ali, to nije i jedina nepoznanica. Kako kampanja odmiče, budući član državnoga Predsjedništva iz reda Hrvata također postaje sve upitniji. Kome se, dakle, od ovdašnjih Hrvata smiješi fotelja člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine?

Na startu predizborne kampanje, priznajem, nisam dvojio. Koliko god da to osobno ne želim, Čovićeva pozicija je bila itekako čvrsta. Šanse svih ostalih su, nema li nikakva dogovora o zajedničkoj strategiji među njima – a ni do danas ga nema – bile ravne nuli. Zašto? Zbog, u tom momentu, dakako, najmanje dva razloga. Prvi je vezan za utjecaj HDZ-a BiH među bh. Hrvatima. Ne dvojim, naime, da Čović i nije specijalno omiljen. Ne dvojim, potom, da će izbornu utrku završiti s poprilično manje glasova u odnosu na vlastitu partiju. Ali, stranačka mašinerija mu, uz sve to, cijenim, ipak jamči 80.000 glasova.

Sumnja u Čovićevu pobjedu, usprkos svemu, postaje sve veća, a vjerojatnoća kako bi mu drugi, Raguž prije svega, mogli pomrsiti račune sve izglednija

Svemu tome, međutim, ponešto pridodati može i Katolička crkva, koja se, mimo svake mjere dobra ukusa, u izbornu kampanju na stranu HDZ-a BiH, a protiv svih ostalih, i s hrvatskim predznakom i bez njega, uključi i sama. Lokalne vjerske manifestacije se već mjesecima koriste za otvoreno lobiranje po principu “Čović i HDZ BiH – naprijed, ostali – stoj”.

Crkveni vrh o svemu tome šuti – kao, to su tek “ekscesi” mjesnih crkvenih službenika, ne i stav Crkve – a ponekad, kao ljetos u Bosanskom Brodu, i sam sudjeluje u političkom lobiranju za potreba ove stranke.

Kako, međutim, vrijeme predizborne kampanje odmiče, sumnja u Čovićevu pobjedu, usprkos svemu, postaje sve veća, a vjerojatnoća kako bi mu drugi,Raguž prije svega, mogli pomrsiti račune sve izglednija. U prilog tome, uostalom, govore agencijska istraživanja, neka od stranačkih očitovanja, ali i svakodnevna mi komunikacija s različitim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Prate li se, naime, empirijska istraživanja različitih agencija, nedvojbena je sve manja razlika između dvojca Čović – Raguž i sve realnije je pitanje hoće li se ona do izbora i istopiti? A to bi se, cijeni li se temeljem dinamike promjena u prethodnih mjesec-dva, vrlo lako moglo i dogoditi.

Nekoliko je, potom, manjih stranaka već izvijestilo javnost kako će svoje biračko tijelo pozvati da glasuje za Raguža. Nedavno, recimo, to učini i Prva bosanskohercegovačka stranka – čijih će, vele, 21.000 članova i simpatizera, temeljem ankete koju sami provedoše, podržati baš ovog političara.

‘Ovo je naša zemlja’

U relativno intenzivnoj komunikaciji sam, na koncu, i s većim bh. gradovima. I, što je – je, neuobičajeno velik je – u Sarajevu, slično kao i u Tuzli, Zenici, Bihaću… – broj onih koji bi, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, svoj glas mogli dati lideru “devedesetke”.

Sve to, dakako, tjera i na pitanje – zašto? Što to preporuča ovoga političara da mu je potpora sve masovnija i da se oko njega formira neka vrsta općedruštvenog konsenzusa? Ne radi se, dakako, o samo jednoj stvari. Raguž je, prije svega, prepoznat kao liberalni političar, s naglašenim evropskim imidžom. No, biračko je tijelo osvojio i predizbornom porukom.

Sve to je, siguran sam, jasno i Draganu Čoviću i razlog je sve naglašenijeg straha od mogućeg izbornog fijaska. Da se ne radi samo o intelektualnim akrobacijama pokazuju i sve agresivnije „analize“ u medijima pod njegovom kontrolom. Pobjeda Raguža bi, zastrašuju nas, bila još jedna podvala Bošnjaka i ona se ne smije dogoditi. I ne samo to. I sam Raguž bi se, poručuju, na takvome trijumfu, ako mu je do hrvatskoga interesa, trebao zahvaliti, jer bio bi izabran glasovima Bošnjaka.

Takve bi, naravno, i osobno mogao podučiti ustavnim i odredbama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine o izboru članova državnoga Predsjedništva. Ali, odustat ću od toga. Jer, podučavati sam ih pokušavao i do sada, ali to vam je kao “ćoravu namigivati”. Umjesto toga, međutim, rado bih im i ovom zgodom postavio pitanje koje oni postavljaju ostatku svijeta; ne misle li takvi, valjda, da će Čović inkasirati samo glasove bh. Hrvata? Što je, primjerice, s glasovima Srba s prostora entiteta Federacija Bosne i Hercegovine? Hoće li, hoću reći, i oni glasovati za članove bh. Predsjedništva s prostora ovog entiteta? I, za koga?

Zar misle Čovićevi medijski trabanti da se o njegovim dealovima u vezi s tim ne zna ništa – o glasovima, da pojasnim, koje je s liderom Saveza nezavisnih socijaldemokrata i aktuelnim predsjednikom bh. entiteta Republika SrpskaMiloradom Dodikom dogovorio na prostoru Drvara, Grahova, Glamoča… ali i kod Srba u drugim dijelovima Federacije Bosne i Hercegovine na koje Dodik i vladika Grigorije imaju utjecaja? I zar dobivanje tih glasova pod znak pitanja ne dovodi i njegov, a ne samo “legitimitet” Martina Raguža?

Bilo kako bilo, promjene u rejtingu kandidata za člana bh. Predsjedništva iz reda Hrvata izborni dan čine sve neizvjesnijim, a priče o još jednoj podvali Hrvatima nakon izbora sve vjerojatnijima. Usprkos tome, međutim, ako građanima ovog dijela zemlje znači išta moj sud – pitanje tko će biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Hrvata puno je važnije od onoga tko su ostala dva. Jer, od toga ovisi hoće li nastavljen biti započeti proces destrukcije ove zemlje, ili će se na tu đavolju rabotu definitivno staviti točka. A to, onda, znači da je odluka na biračima. I historijska odgovornost, također.

Piše: Slavo Kukić

PETAR JELEČ/ ISTOČNI GRIJEH HRVATSKE POLITIKE

'Intelektualci' zaraženi opakom bolešću: Bojna profesora Raspolučića u borbi protiv mrskih daidža

I ovog ljeta je Televizija tzv. Republike Srpske prikazivala „dokumentarce“ o „oslobodilačkim“ akcijama „hrabre“ srpske vojske koja je od lipnja do listopada 1992. žarila i palila Bosanskom Posavinom, počevši od Johovca, Foče, Komarice, Cera, Modrana, Plehana pa sve do Bosanskoga Broda. Vojne akcije kulminirale su 6. listopada 1992. nesmetanim ulaskom srpske vojske u sami Bosanski Brod. Prema svjedočanstvu pojedinih srpskih oficira i sami su bili nemalo iznenađeni činjenicom da grad nitko ne brani i da su se zapravo nesmetano ušetali u njega, jer je hrvatski državni vrh naredio povlačenje i predaju toga teritorija, te miniranje mosta na Savi uz dezinformaciju kako su to učinile srpske vojne snage. 6. listopada navršava se dvadeset i dvije godine od tog tužnog događaja koji je zapečatio sudbinu ovoga pitomog kraja.

Preko 200.000 protjeranih ljudi

Na svom ratnom pohodu, srpski vojnici su svoju „hrabrost“ najviše pokazivali nad civilima i starim ljudima koji se nisu htjeli povući sa svojom djecom i rodbinom, smatrajući kako nisu nikome učinili neko zlo te da ih nitko neće dirati u njihovim domovima. Nitko od zaostalih, nažalost, nije preživio, a za mnogima se još uvijek traga jer im se ne mogu pronaći kosti. To je ta „ljubav“ na kojoj je nastala tzv. Republika Srpska, kako to reče nedavno Vožd iz Laktaša Milorad Dodik, inače veliki prijatelj hrvatske političke elite s obje strane Save.

Iz Bosanske Posavine je protjerano više od 200.000 ljudi. Više je nego zanimljiva činjenica kako se ni u domaćoj ni u međunarodnoj javnosti uopće ne spominje taj veliki egzodus i masovni zločini koje je počinila srpska vojska nad hrvatskim i bošnjačkim civilima. No kad se bolje sagledaju stvari, nije zapravo ni veliko čudo što se o Bosanskoj Posavini ne govori, posebno s hrvatske strane, jer je hrvatska politika u dogovoru s velikosrpskim agresorom odigrala glavnu ulogu u izdaji ovog kraja.

O tome postoji mnoštvo vjerodostojnih svjedoka od generala Antuna Tusa i Petra Stipetića do mnogih vojnika i časnika koji su prevareni i ostavljeni na cjedilu te kobne 1992. godine. Tko se želi pobliže i dokumentirano informirati o svim događajima u Posavini u to vrijeme neka pročita odličnu knjigu Jerke Zovka „Rat u Bosanskoj Posavini“. Treba svakako pročitati i svjedočanstvo hrvatskog akademika Dušana Bilandžića koji je kao dio Tuđmanovog hrvatskog pregovaračkog tima sa srpskim kolegama trebao utvrđivati granice podjele Bosne i Hercegovine. Kad je na red došlo pitanje Bosanske Posavine, Bilandžiću su srpski kolege Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: „Naši predsjednici Tuđman i Milošević su se već dogovorili da Posavina pripadne Srbima.“

Bojna profesorâ Raspolučića

Spominjanje Bosanske Posavine i njezine sudbine izaziva inače neskrivenu ljutnju kod pojedinih herceg-bosanskih medija i „intelektualaca“ zaraženih raspudićovštinom (raspudicitis mentalis) – novootkrivenom opakom bolešću koja rapidno razara moždane stanice. Stručnjaci iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) su nakon teške potrage uspjeli locirati glavnog kliconošu ove bolesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nisu otkrili njegov identitet, samo su rekli kako se dotični odaziva na ime „hercegovački Aristotel“ i kako sebe smatra reinkarnacijom toga grčkog filozofa.

Doktori su nakon podužeg istraživanja ustanovili kako je okidač za bolest bilo danonoćno opsesivno-kompulzivno bavljenje bosanskim franjevcima-daidžama, tim urođenim izdajicama hrvatskog naroda najmanje od stoljeća sedmog pa naovamo. Doktori su posjetili i same daidže u Sarajevu, te ih zamolili da zbog zdravlja pacijenta smanje svoje aktivnosti kako mu se stanje ne bi dodatno pogoršalo. Ionako su mu izgledi za ozdravljenje skoro pa nikakvi.

Stručnjake posebno zabrinjava činjenica što je virus u mutirajućoj fazi prešao na „uglednog“ povjesničara i wannabe profesora Ivu Lučića. Njega je, naime, dok je mirno objedovao s prijateljem u jednom zagrebačkom restoranu napao neki pomahnitali nindža-daidža. Uzalud je mirni profesor Lučić u pomoć zazivao svoga najboljeg prijatelja Bruce Leeja koji bi se jedini, svojim znanjem borilačkih vještina, mogao suprotstaviti ovom daidži, koji je bio posebno opasan jer je obolio od štokholmskog sindroma. No Bruce Lee je za to vrijeme bio u Čapljini gdje je pred skoro tisuću slušatelja, koje je što dovela što privela „stožerna“ stranka, pozivao na ustanak za ravnopravnost ugroženoga hrvatskog naroda kojem su u Federaciji BiH, za razliku od RS-a, negirana sva ljudska i ina prava. Predložio je i osnivanje udarne Raspolučić bojne koja bi u borbi protiv mrskih daidža trebala napaćeni hrvatski narod konačno dovesti do toliko željene slobode. Ta bi bojna bila opasnija od u ratu nadaleko proslavljene Minhenske bojne, a oslobodilačke akcije bi dvojica uglednih profesora-bojnika Raspolučića koordinirali s Banja Lukom i Beogradom kao i za vrijeme nedavnog rata. Tamo bi im kontakt osobe bile drage kolege i oduševljeni fanovi Rajko Vasić i Emil Vlajki, dvojica neumornih boraca za prava Hrvata izvan Republike Srpske.

Hrvatska politika otpisala Posavinu

Svi oboljeli od raspudićitisa smatraju kako se pitanjem Posavine nepotrebno remeti savez koji je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini uspostavila s Miloradom Dodikom od kojeg se inače obilno financira čitava ta ekipa „mladih“ herceg-bosanskih „intelektualnih“ snaga. To savezništvo traje neprestano od 1992. g., a sudeći prema politici koju vode Dragan Čović u Bosni i Hercegovini i Ivo Josipović u Zagrebu nema nijednog valjanog razloga za sumnju da će se tako nešto i dalje nastaviti.

Milorad Dodik je neki dan u gostovanju na jednoj beogradskoj televiziji govorio o svom prijateljstvu i dogovoru s Draganom Čovićem kako će se forsirati podjela Federacije, a kako Čovića ne zanima ni Bosanska Posavina niti ijedan centimetar tzv. Republike Srpske. Stoga, ni u ovoj zadnjoj predizbornoj kampanji pred skorašnje izbore, nema spomena o Bosanskoj Posavini osim toga Čovićeva čvrstog obećanja svom pajdašu Miloradu Dodiku kako je neće ni spominjati, kao ni do sada, niti dovoditi u pitanje integritet entiteta nastala na genocidu, paležu i progonu nevinih ljudi. No zato su tu, kao i uvijek do sada, ublehe o trećem entitetu, hrvatskom kanalu, navodnoj ugroženosti Hrvata u Federaciji... I daj Bože da naš narod, inače kratkog pamćenja i neizgrađene političke kulture, uz vjerno sekundiranje pojedinih crkvenih ljudi, svoj glas opet ne dadne „stožerniku“ i njegovoj stranci koja je najodgovornija za sudbinu Bosanske Posavine i drugih bosanskih krajeva u kojima žive Hrvati. Što je najtužnije od svega, to bi dobrim dijelom mogli učiniti i sami Posavljaci čime se do apsurda dovodi sva tragedija jednog naroda kojemu je oduzet zavičaj, pamćenje i samopoštovanje.

Ne prodavati zemlju i ne glasati za HDZ

Što onda u ovakvim geostrateškim konstelacijama ostaje činiti samim Posavljacima nakon sramotne izdaje od njihove političke elite s obje strane Save? Imaju li ikakvo „oružje“ u svojim rukama kojim bi mogli pomrsiti planove tome političkom kriminalnom miljeu? Imaju i moraju toga biti svjesni. Ponajprije ne smiju glasati za Čovićev HDZ, nego za stranke koje ih neće izdati kao što je to nakon prošlih izbora učinio Čovićev podmetnuti pijun Božo Ljubić i njegovi najbliži suradnici u predsjedništvu te stranke.

Trebaju otvoriti desetere oči pa prepoznati stranke koje se unatoč silnim poteškoćama odupiru destruktivnoj politici HDZ BiH te zauzimaju za njihov, a ne za velikosrpski interes, kao što to čini Dragan Čović sa svojom kamarilom. Od velike je važnosti također da shvate kako nipošto i ni pod koju cijenu ne smiju prodavati svoju zemlju, šume, pašnjake, livade jer iza svakog duluma te zemlje stoji krv i znoj njihovih roditelja, djedova i baka koji su u teškim uvjetima života ostali na svojim ognjištima i podizali brojno potomstvo i u težim trenucima nego što su ovi danas. Bio bi stoga do neba vapijući grijeh prema njima u bescjenje prodavati to mukom stečeno blago.

Povijest nas uči da nijedna državna tvorevina nije vječna, a kamoli paradržavna poput Republike Srpske. Doći će dan kada će i ona nestati, a zemlja ostaje, zemlja je naša i treba je čuvati pod svaku cijenu. Barem toliko dugujemo našim dragim roditeljima, bakama i djedovima.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)

_____________________________________________________________________________________________________________

Drago Bojić: Bosansko-hercegovački Hrvati Od dijaspore do manjine?

Piše: Drago Bojić- Dani

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju u srpnju prošle godine otpočeo je još jedan val iseljavanja bosansko-hercegovačkih Hrvata. Tisuće nezaposlenih i socijalno ugroženih koji posjeduju hrvatske dokumente panično se pokušavaju domoći bilo kakvog posla u inozemstvu i izvući iz siromaštva i socijalne bijede. Još uvijek je najčešće riječ o pojedinačnim i privremenim odlascima, ali nije rijetkost da i cijele familije napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Nitko nema preciznih statističkih podataka o tome, ali broj bosansko-hercegovačkih Hrvata se u posljednjih godinu nezaustavljivo smanjuje. Nastavi li se ovakav trend, a ništa ne govori u prilog tome da neće, bosansko-hercegovački Hrvati će uskoro u brojčanom smislu biti svedeni na manjinu. Samo zahvaljujući strogim zakonima Europske Unije i kontroli tržišta rada, inferiornoj obrazovanosti i stručnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, pa i nepoznavanju jezika (pogotovo njemačkog), broj odlazaka nije tako dramatičan kao što bi inače bio.

Činjenica da sve masovniji odlazak bosansko-hercegovačkih Hrvata u posljednjih godinu dana nije uopće tema među hrvatskim političarima u BiH (uz rijetke izuzetke), ne čudi, jer tu politiku nikad nisu ni zanimali konkretni ljudi (pogotovo ne bosanski Hrvati), nego isključivo mali dio zapadno-hercegovačkog teritorija (odakle također ljudi odlaze!) pa makar bio pust, samo da je „hrvatski“. Ipak, iznenađuje da o ovome uglavnom šute i predstavnici Katoličke crkve u BiH, iako dugoročno gledano ona ostaje bez svojih vjernika. Svećenici koji rade s ovim narodom svakodnevno bespomoćno promatraju kako im se broj vjernika smanjuje. To bi moralo zabrinuti predstavnike Katoličke crkve, posebno bosanske franjevce, jer su ionako mnogi dijelovi zemlje u kojima djeluju gotovo ispražnjeni od katolika: ostali su povijesni spomenici, sakralni objekti i simboli kao tragovi bogatog duhovnog, vjerskog i kulturnog života ljudi kojih više nema, ali i kao svjedočanstvo demonske hrvatske politike koja je svoj vlastiti narod zavela, izdala i prodala. Franjevačka provincija Bosna Srebrena čije ime ističe tijesnu povezanost ove zajednice i zemlje u kojoj djeluje, odlaskom ljudi iz Bosne najviše gubi i dugoročno gledano dovodi u pitanje smisao svog postojanja. Bosanski franjevci su toga bili svjesni kroz cijelu povijest – od fra Anđela Zvizdovića (15. stoljeće) do fra Josipa Markušića (20. stoljeće) – i zato ni pod cijenu najvećih stradanja i u svim režimima, s onu stranu fanatičnog misionarstva, lokal-patriotizma i konfesionalne geografije, nisu odustajali od svoga naroda i svoje zemlje.

Točno je da je teško socijalno i ekonomsko stanje glavni uzrok sadašnjih odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, i da je to sudbina većine građana u Bosni i Hercegovini, ali u slučaju bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata, to je prije svega posljedica hrvatske politike posljednjih desetljeća. Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Najprije tako što je u potpunosti odustala od ljudi i krajeva u Republici Srpskoj, ali i tako što je stalno slabila političku poziciju bosanskih Hrvata u mjestima i gradovima u kojima su ostali, pogotovo tamo gdje su bili u manjini, demonizirajući bosanske muslimane i propagirajući nemogućnost suživota s njima (što je odgovaralo i odgovara bošnjačkom nacionalizmu), kako bi ubrzala proces njihova odlaska. Istodobno, ta je politika stalno slabila i ekonomsku i socijalnu poziciju bosanskih Hrvata, služeći se pritom potkupljivim i gramzivim predstavnicima te politike među bosanskim Hrvatima, ali i pljačkajući svoj vlastiti narod u manjim mjestima i gradovima pod egidom jačanja „stolnog grada“ i politike trećeg entiteta. Možda na tu politiku predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i nisu mogli bitno utjecati, ali ostaje gorka činjenica da mnogi od njih – od najviših instanci do župnika i kapelana – pristaju na tu politiku ili se povlače u šutnju i nijemo promatraju tragediju vlastitog naroda pod izgovorom da se ne može ništa učiniti. Istodobno dopuštaju da predstavnici te politike manipuliraju vjerskim simbolima i najvećim svetinjama, da uzurpiraju vjerske blagdane, da kumuju kod posvete kipova (Davor Ćordaš, kum iz Gornje Tramošnice), pa čak i da govore s oltara (Dragan Čović, propovjednik iz Lištana).

Tek sad se – dvadeset godina nakon rata – zapravo vide zastrašujuće posljedice politike koja je trgovala vlastitim narodom. Točno je da su bosansko-hercegovački Hrvati kao i cijela Bosna i Hercegovina bili žrtve velikosrpske politike, točno je i to da su stradali i u hrvatsko-bošnjačkim sukobima u koje ih je hrvatska politika uvukla, ali ništa im nije nanijelo štete kao njihove vođe. Ta politika je od početka bila borba za vlast i teritorij – od Herceg Bosne do Trećeg entiteta – i nju Hrvati, pogotovo bosanski, nikad nisu ni zanimali. I danas se ta politika uglavnom bavi teritorijem – hrvatskim entitetom u kojem nema drugih a sve je manje i Hrvata – baš onako kako je taj politički projekt zamislila i kreirala Tuđmanova politika devedesetih godina. Toj politici mazohistički sekundiraju i mnogi predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini – koji su svoj vlastiti narod, što svjesno što nesvjesno, poveli Tuđmanovim putem nestajanja. Ako se nastavi iseljavanja Hrvata, bosansko-hercegovačke biskupije će postojati još samo na geografskim kartama i u budućnosti služiti Vatikanu kao titularne (upražnjene) biskupije kod imenovanja novih biskupa.

Proces koji je započeo na političkom i kulturološkom području – nijekanje povijesti, kulturalnih, jezičnih i duhovnih specifičnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, svodeći ih na „dijasporu“ posve beznačajnu iz perspektive „matične domovine“ i integralnog hrvatstva – a koji je nastavljen u ratu progonom, protjeravanjem i humanim preseljenjem čitavih zavičajnih zajednica, čini se da se posljednjih godina dovršava na ekonomskom i socijalnom području. Čak i ona najdramatičnija i najtraumatičnija povijesna iskustva bosansko-hercegovačkih katolika (Hrvata) nisu im nanijela toliko štete kao što su to učinili njihovi vlastiti politički predstavnici posljednja dva i pol desetljeća. Ako je u prvim godinama nakon rata još uvijek postojala nada, makar i krhka, da će se ova vjerska i etnička skupina obnoviti kao i toliko puta u povijesti, danas, dvadeset godina poslije rata, sve je izvjesnije da se nalaze u nezaustavljivom procesu svođenja na nacionalnu manjinu, posebno bosanski Hrvati, koji u mnogim sredinama to već jesu, a negdje su i posve iščezli.

Bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću. Na njihovoj se sudbini ostvaraju riječi Milana Kundere koji u Knjizi smijeha i zaborava govori o likvidiranju (malih) naroda. Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje i narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže. Tako je i započela tragedija bosansko-hercegovačkih Hrvata: najprije im je oduzeto sjećanje i zanijekano sve ono što oni jesu, a onda ih se ostavilo na cjedilu i prepustilo siromaštvu i neimaštini da dovrši započeti proces. Ono što je Tuđman započeo za vrijeme rata, dovršavaju njegovi sljedbenici u miru i kako stvari stoje, a na ruku im idu i sveukupni politički odnosi u BiH i ekonomsko stanje, sve su bliže konačnome cilju – Bosna (i Hercegovina) bez Hrvata! Zato se baš sada, više nego ikada, valja suprotstaviti takvoj politici i svima koji je zagovaraju i propagiraju, prije svega radi onih koji ostaju u ovoj zemlji. Možda to neće ništa bitno promijeniti, ali to je jedino časno, i iz građanske i iz vjerničke perspektive!

______________________________________________________________________________________________

„Dobro došli u Posavinu, u Danteov pakao“

Jedno vrijeme aktualan slogan Turističke zajednice Županije Posavske bio je „Posavina - raj za lov i ribolov“. Krilatica kojoj treba prići s rezervom jer Posavina baš i nije neka meka za ribolov, a posebno ne za lov. Ali neka bude tako kako u TZ ŽP kažu.

Neću im kvariti njihov optimizam kojeg u Posavini ionako manjka. No, što je sa svime ostalim u Županiji Posavskoj (kao i u Posavini u cijelosti)? Možda bi adekvatniji slogan bio „Dobro došli u Posavinu, u Danteov pakao“. Baš tako, jer nitko u Posavini nema se baš čime pohvaliti. Svi kao da dišu na škrge i proklinju… Vjerujem pogrešno. Možda dan kada su se rodili. Ili Boga što ih surovo kazni. Možda Ruse i Amerikance jer su oni često dežurni krivci za sve. Malo tko će uprijeti prstom u vlast, politiku i političare koji nas dovedoše do samih vrata pakla. Uvijek se na izborima daje povjerenje istim garniturama. Da, naši političari su dobri. Oni nas spašavaju sedme razine pakla i tko u njih dirne pročačkao je mečku… Zaštitnici nacionalnog interesa, spasitelji. Bez njih vjerojatno ne bi bili ono što i naši preci nego bi sada vjerojatno bili Kinezi, Eskimi ili možda čak Iranci. A Iranci… Pa zar nismo potekli iz Irana… Nismo, netko se samo zezao pokušavši nas i genetski odvojiti od Slavena s kojima ama baš nemamo ništa… J

Ovo pak nije priča o našem porijeklu nego o našem društvu. O našim političkim garniturama koje su definitivno glavni krivci za ovo naše „dobro“, ma koliko hvalili dobrotu nekih od njih.

Bolje rat nego (pakt) poplava?!

Poplava, kao i rat - nekomu rat, a nekomu brat. Zapravo, mogla bi se i te kako povući paralela između ova dva zla. Oba ta zla su poprilično različita i svako u sebi nosu svoje zlo, ali su zato ljudi isti. Jedni te isti ljudi doživješe rat i sada poplavu. Neki nisu. Ni jedno ni drugo. Mnogi nisu preživjeli rat, neki nisu preživjeli ni poplavu. I tu je možda suštinska razlika između rata i poplave. Rat odnosi puno više života. Ali zato poplava odnosi sve ostalo. Međutim, i poplava i rat donose jedno. Izbacuju smeće na površinu.

U ratu je glavninu tereta podnijela sirotinja. U poplavi jednako tako. I u oba slučaja presudna je bila dragovoljnost i odlučnost mladih ljudi da obrane svoje. A glavešine? I u ratu i u poplavama znaju naći svom petku post. Kada nije gusto oni su tu. Glume nekakve vođe. Ističu se, eksponiraju se kao glavni filmski glumci. Ali kada treba život staviti na kocku ili kada treba pokazati odgovornost onda ih nigdje nema. Uvijek lako pronađu svoju mišju rupu iz koje ne izlaze dok se situacija ne normalizira. Zanimljivo, uvijek je riječ o istim osobama. U ratu su se skrasili u pozadinskim jedinicama. Tamo su uvukli svoje do petog koljena. Kada su pak poplave po srijedi oni su glavni pri posredovanju s donacijama i humanitarnim pomoćima. I tu skrase čitavu familiju. A sirotinja… Sirotinja čeka na Boga da se pobrine za njih.

„Kud(hu)manitarna“ pomoć

Veliki broj domaćinstava u Županiji Posavskoj pretrpio je velike štete tijekom svibanjskih poplava. Onaj tko nije vjerojatno nema predstavu što znači biti istinski poplavljen. Što znači kada ti voda uđe u dnevni boravak i kuhinju. Kada ti se potopi cijeli prvi kat ili čak i više. Da, mnogi mogu pretpostaviti kako to sve izgleda. Ali sve to preživjeti posebna je priča. Barem kod nas u Posavini.

Humanitarna pomoć brzo je nestala. Danas većina ima za prehraniti se. Ali malo koga brine što nemaju svi. A nemaju. Kako će imati čovjek bez posla s troje djece. Koji se bavio poljoprivredom i sada je ostao bez svega. Takvima je i jedan kruh velika pomoć. Samo za takve treba imati sluha. A nema se.

Unatoč silnoj pomoći koja je stigla u Posavinu, čak i u vrijeme poplavljenog stanja neki nisu mogli dobiti niti najosnovnije stvari koji su neophodne za život. A stizale su tone svega i svačega. Silna količina robe je pokradena. Pouzdano se zna koje su kuće i skladišta puni do vrha. U čamcima je prevožena pokradena roba. Narod očekuje da će ih tom pokradenom robom probati kupiti na jesenskim izborima. Ali kao i sami kažu, neće ići.

Crkni magarče dok trava naraste

Voda se povukla iz kuća, ali ne i vlaga. Zidovi su jednostavno natopljeni vlagom i proces sušenja je vrlo dugotrajan. Onaj tko ima vezu (ZNA SE koju) uspio je doći do uređeja za isušivanje vlage. I unatoč uređajima proces isušivanja vlage iz zidova je dugotrajan. A što je s onima koji nisu na „ti“ s vrhuškom. Kako će oni doći do uređaja? Za novac kojeg nemaju. Moraju platiti uređaj na kojima stoji nekakav crveni znak u obliku slova „H“?! A otkuda im novci i za to kada jedva skuckaju da se prehrane.

A namještaj? Što je s onima kojima je voda uništila sav namještaj? Podove svakako. Od čega će renovirati svoju sirotinju? Čime će kupiti drugi kauč ili kuhinju od iverice bez koje su ostalu u nedavnim poplavama? Kako će poljoprivrednici dočekati jesen bez žetve? Čime će i kako posijati iduće proljeće? Pita li ih itko za to? Ne nitko se neće počešati iza uha. A pomoć nekakva stiže. Šalje Vlada FBiH, šalju kojekakvi donatori. Samo malo tko zna gdje sva ta pomoć završava. Mnogi nisu dobili ništa. Znam na svom primjeru. Od plaće mi je odbijeno. Pomoć za ugrožene u poplavama. Nije puno i ne žalim, mada je bio red da me se pita. Ali čak ni to. A kako sam i sam poplavljen od istog ne dobih niti pfeninga. Zar nije apsurdno. Oštećenik od poplave „prisilno“ donira za pomoć poplavljenima, a istovremeno nikakvu pomoći ne dobiva.

Dok čovjek udari dlan od dlan doći će jesen, a iza nje i zima. Tko zna kakva će jesen biti. Možda kišovita, hladna. Kako će se i gdje sirotinja ogrijati. Mnogi neće uspjeti useliti u svoje renovirane kuće, jer ih ovakvim tempom sigurno neće moći renovirati i osposobiti za stanovanje do prvih hladnih dana. A koga to brine? Treba li ponovo moliti Boga jer se više nema na koga osloniti.

Što više to manje

Zna li tko koliko je pomoći došlo u Posavinu? Naša vlast koja ima svoje službe i koja bi morala znati? Naturalno ili u financijskim pokazateljima. Ne, ne znaju. Nemaju blage veze. Neće da znaju jer im to nije bilo u interesu. Nitko, apsolutno nitko nije vodio nikakvu evidenciju. Dijelom zbog neznanja i nesposobnosti onih koju su trebali znati, a dijelom zbog namjere da se sakrije svaki trag doniranoj pomoći. Jer kada se ne zna koliko je čega stiglo i koliko je komu podijeljeno onda su vrata za krasti širom otvorena.

Viđani su visokorangirani posavski političari gdje drže otvorene gepeke i pune ih do vrha humanitarnom pomoći, dok se istovremeno sirotinji samo kaže „nema“. Viđana su pretovarena vozila koja odvoze humanitarnu pomoć u „nepoznatom“ pravcu, a sirotinji se na čitav dan dijelila riba s povrćem. Konzerva od stotinu grama sardina, jedna pašteta i narezak od također 100 grama uz litru mlijeka i bajati kruh bili su gibira šestočlanoj obitelji. I to za sva tri obraka, jedan smotuljak u pvc vrećici. Deterdžent i kvalitetniji prehrambeni artikli bili su samo za povlaštene. Rodbinu i stranački podobne „uneserećene“ klijente. Agregati, pumpe za vodu, bijela i ostala tehnika mogla je doći u ruke samo posebne kaste i to je privilegija koja bi trebala jamčiti sigurnu pobjedu na skorašnjim izborima. Zalog za budućnost.

Bibe bez glave su opet bibe

Na stranu smušenost, dezorganiziranost i nesposobnost Civilne zaštite, Crvenog križa i raznoraznih stožera i samoproglašenih volontera koji su volonteri samo zato i samo tamo gdje se ima što za maknuti. Čast izuzecima.

Organi vlast i na svim razinama (ponovo čast izuzecima) definitivno nisu položili ispit kada je poplava bila u pitanju. Jednako kao što ni sada ne poduzimaju dovoljno da se najugroženijima pod hitno pomogne.

Neka je hrvatsko pa nek' mi i gaće skida

Kao biseri u cijeloj priči tlačenja i orobljavanja naroda su dvije najveće kompanije koje bez ikakvih predrasuda narodu iz džepova izvlače i zadnju kintu. Još jedan apsurd. Iste kompanije važe kao hrvatske i smatra se sasvim normalnim da Hrvati trebaju biti isključivo njihovi konzumenti, a sdruge strane iste muzu hrvatski narod kao najveću kravu muzaru. Pogađate riječ je o Elektroprivredi HZ HB i još bezobzirnijoj kompaniji Eronetu, odnosnu HT Mostar.

Unatoč tomu što 80% Posavine jedva sastavlja kraj s krajem i što je 70% stanovništva izgubilo sve što su imali te dvije kompanije uredno su poslale račune kako za svibanj, tako i za lipanj. Njihova malodušnost išla je toliko daleko da su unesrećenim korisnicima uredno obračunali zateznu kamatu za kašnjenje plaćanja računa. Zar se nitko od njih nije mogao zapitati kako da netko u Posavini (u vrijeme poplave i neposredno poslije poplave) plati račun ako ni jedna banka kao ni pošta ne rade? Kako da netko plati račun ako 20 dana nema struje (ne rade telefoni i nema interneta)? Kako da netko plati račun kada 20 dana živi na ulici kao na otoku i jedinu vezu sa civilizacijom ima pomoću čamca?

Uz sve te probleme ovih dana djelatnici HT Mostar telefonski pozivaju „neuredne platiše“ da do 20. u mjesecu izmire račune ili će ih isključiti. Tako mi se žali jedna starica koja je apsolutno bez ikakvih primanja iako 100% invalid da je imala poziv zbog 16 maraka duga. Inače ista ima telefonski priključak 30 godina i nije bilo mjeseca kada svoje obveze nije izmirila na vrijeme. Sada ju je velika katastrofa spriječila u podmirenju računa za prošli mjesec kojeg je svakako namjeravala do kraja mjeseca platiti, ali je ostala iznenađena, ogorčena pa i povrijeđena pritiskom HT Mostar da podmiri svoj dug od 16 KM.

Možda su najlicemjerniji bili iz uprave Eroneta koji su masno naplatili svoje usluge za mjesec svibanj. Većina Eronetovih korisnika nije ni znala da se nalazi u roamingu. Odnekud su signal dobivali, al on nije bio „domaći“ iz Mostara, nego vjerojatno tamo daleko, odmah preko Save. Sve u svemu čiji da je računi za mobitele Posavcima su za mjesec svibanj uvećani od 100% pa do 500% ovisno o tomu tko je bio koliko svjestan da je u roamingu. A u to vrijeme obitelji su bile rastavljene. Djeca na jednoj strani, roditelji na drugoj. Rođaci, prijatelji i ostali do kojih nam je stalo pitaj Boga gdje su i kako su prošli u vodenoj stihiji. A mobilna veza zapravo je bila jedina veza sa svijetom. Preko iste zvala se pomoć svake vrste. Jednostavno svaki poziv spašavao je živote. Ili kako narodna kaže dok se jednom ne smrkne drugom se ne svane. A Eronetu je očito svanulo. Samo što mi Posavcu uvijek izvučemo deblji kraj.

Elektroprivreda nije zaračunavala kamate. Čak nije ni izdavala račun za mjesec svibanj. Oni su spojili potrošnju za svibanj i lipanj tako da su potrošači i od svoje Elektre dobili lijep lipanjski poklon. Hajde da ih se razumije. Struja košta. Treba ju proizvesti i tu nema baš previše prostora. Ali da su morali na jednom računu za lipanj 2x zaračunavati doprinos na obračunsku snagu i mjerno mjesto kupca svakako nitko nije očekivao. Na računu lijepo piše da je račun za 6. mjesec, pa zato nije korektno da zaračunavaju osim potrošnje i ostale naknade koje vuku iz 5. mjeseca a za koji račun nije naslovljen. I nezakonito i nekorektno. Sve u svemu po leđima sirotinje.

I domaći Hrvati po leđima Hrvata

Apsurd treći. U vrijeme kada je lijepo Hrvat biti i Hrvatom se zvati svjetlost dana ugledala je i činjenica koja govori da se tu ipak radi samo o floskuli koja se narodu nameće u svrhu manipuliranja nacionalnim osjećajima, a sve zbog pridobivanja nekakve naklonosti. Najčešće u slučaju kada treba od naroda izvući glas na izborima.

Od svih uposlenika u Županiji Posavskoj, barem od onih koji imaju sreću da rade, novčanu pomoć od svojeg poslodavca dobili su samo radnici Ganijevih pekarnica. Jedan Albanac je suosjećao sa svojim radnicima Hrvatima i svakom tko je pretrpio štete od poplave uz redovnu plaću donirao je dodatno po 500 KM.

A što je sa velikim Hrvatima koji se i tajkunima zovu? Mnogi i od njih su pretrpjeli štetu. Neosporno. Jedni su poplavljenu robu kasnije prodavali mimo zabranama (pivo i prehrambeni artikli). Vlast to zna, ali ne čini ništa jer su to njihovi ljudi. U svojim hipermarketima podigli su cijene, valjda očekujući da im posavska sirotinja na najjednostavniji način nadoknadi izgubljeno. A o kakvim se poslodavcima radi govori sam njihov odnos prema radništvu. Plaćaju ih najminimalnije što se može. 250 maraka dobiju na ruke i još 100 ili 200 maraka u prehrambenim artiklima kojima ionako istječe rok valjanosti pa takvu hranu i na ovakav način treba riješiti. Naravno po njihovom cjeniku.

Neki prisiljavaju svoje djelatnike da im bjanko potpišu primitak regresa za godišnji odmor kojeg naravno nikada ne dobiju. Na taj način poslodavci peru novac. Em zakidaju svoje djelatnike em varaju državu. I za ovo vlast zna ali ne poduzima ništa. Apsolutno nije nikakva tajna da se u tržnim centrima bez problema plaća eurima i hrvatskim kunama što je zakonom izričito zabranjeno. Na najflagrantniji način krši se zakon i zakida se proračun kako države tako Federacije BiH i kantona. Vlast i ovo zna, a koga je briga?

Točka na „i“ je radno vrijeme koje kao da i ne postoji. Po pravilu radi se uvijek duže od zakonskih 8 sati, odnosno kako poslovođa kaže. Naravno i sve subote i sve nedjelje i na sam dan državnih i vjerskih praznika. Naravno nisu svi poslodavci jednaki i nisu svi robovlasnički nastrojeni prema svojim djelatnicima, ali u najmanju ruku feudalni odnosi su i te kako primjetni.

Da stvar bude gora čak državne i javne tvrtke koriste svoje djelatnike na način kao da su oni robovi. Tako primjerice radnici jedne velike javne firme (spominjana gore) prisiljeni su raditi sve subote pa i nedjelje bez ikakve naknade za prekovremeni rad. Iako na terenu ostaju dulje od radnog vremena nitko im ne priznaje taj njihov angažman. U zamjenu za prekovremeni rad mogu uzeti jedan dan neplaćenog odmora i to je sve.

Svoje licemjerstvo su pokazale i institucije na općinskoj županijskoj razini. Dok općine grozničavo mole velike firme da se odreknu svojih profita u korist stradalnika u Posavini istovremeno ne žele se odreći svojeg dijela kolača. Jer unesrećeni neće nimalo biti sretniji ako im općina oprosti pokoju taksu. Isto tako sud u Orašju (nepotvrđeno točno koji) dane kada su bile poplave svojim djelatnicima računa u godišnji odmor. Tako djelatnici suda kud im je poplava odnijela sve odnijela im je i godišnje odmore. Mašala!

Uzevši sve rečeno, mada se radi samo o djeliću posavske zbilje, uvodna parodija slogana Turističke zajednice Posavine „Dobro došli u Posavinu, u Danteov pakao“ sasvim bi mogla odgovarati trenutačnom stanju, a slogan o Posavini kao raju za lov i ribolov treba ostaviti za neka bolja vremena ili ćemo se sjećati davnih prošlih vremena uz stihove Đorđa Balaševića „Al' se nekad dobro jelo…“

Dean Rant

_______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

PISMO GRAĐANINA: RESPEKT SVIMA KOJI ĆE BOJKOTIRATI OKTOBARSKE IZBORE, ALI MORATE ZNATI OVO...

Ahmed Husagić, politolog po zanimanju, kroz koordinaciju podjele humanitarne pomoći i akcije na terenu, te kroz razgovore sa ljudima, uvjerio se da su brojni bh. građani, zgađeni užasom u kojem tavore posljednje dvije decenije, spremni na bojkot oktobarskih izbora. Ovo je njegova analiza i osvrt na posljedice takvih stavova...

Boraveći u BiH zadnjih dva mjeseca, kroz koordinaciju podjele humanitarne pomoći i organizovanja radnih akcija, imao sam priliku da razgovaram sa ljudima u vezi izbora koji se trebaju održati u oktobru ove godine. Ono što me je iznenadilo je da mnogi izlazak iz političke krize koju imamo zadnjih 20 godina vide u - bojkotovanju istih.

Bez obzira da li se slažemo sa tim mišljenjem ili ne, treba ga respektovati, ali i ukazati na posljedice neglasanja.

Očito da ljudi koji zagovaraju neizlazak na izbore ili nisu dovoljno informisani ili su zlonamjerni. Glavni argument zagovarača neizlaska na izbore je da će izbori biti nelegitimni ako izlaznost bude mala. Što je tačno... Ali da malo analiziramo...

Postavljaju se dva pitanja. Koliko mala izlaznost mora da bude da bi izbori bili nelegitimni i drugo pitanje, šta bi se desilo ako bi izbori bili proglašeni nelegitimnim? Izlaznost na izborima 2010. je bila oko 56%, što je relativno mala izlaznost. Koja je to izlaznost koja bi bila prihvaćena kao mala?

Govoreći iz iskustva, naši političari ni izlaznost od 20% ne bi prihvatili kao malu i proglasili izbore nelegitimnim, ako bi oni bili ti koji su osvojili najviše glasova. Također, tolika mala izlaznost je u praksi neostvariva, pa čak i da se svi oni nezadovoljnici trenutnim stanjem instruiraju da ne izađu na izbore. Državni aparat i državne firme broje ogroman broj ljudi koji su tu većinom postavljeni na osnovu partijske pripadnosti, a takvi su vjerni vojnici svojih partija (većinom onih koje vladaju zadnjih 20 godina) i koji uredno izvršavaju svoju građansku dužnost.

U životu je sve stvar matematike. BiH ima oko 185.000 ljudi koji su zaposleni u javnoj upravi i administraciji. Dodali se tome broju još par hiljada onih koji rade u javnim preduzećima, dolazimo do broja od oko 200.000. Tih 200.000 moramo multiplicirati, jer kćerka, sin, nana, baka, tetka, tetak, ujak... imaju koristi od svakog onog ko je zaposlen u javnoj administraciji. Tako da sa lakoćom dođemo na brojku od preko milion onih koji promjenom vlasti imaju šta izgubiti.

Uzme li se u obzir da je broj registrovanih na izborima 2010. bio 3.100.000, jednostavnom računicom dođemo do zaključka da bi i u slučaju bojkota jednog djela biračkog tijela imali izlaznost između 30% - 40% samo ljudi koji su pripadnici neke političke partije.

Ali evo, da budemo toliko naivini pa da pomislimo da izlaznost bude toliko mala i da se izbori proglase nelegitimnim pod pritiskom međunarodne zajednice. Šta bi se onda desilo?! Desilo bi se da u jednom dužem periodu imamo vladu koja bi bila u „tehničkom mandatu". Također bi imali i „nelegitiman" parlament. Što znači da bi vlada crpila sva prava (primali bi plate) ali odgovornost i obaveze (nemaju ih ni kad nisu u „tehničkom mandatu") ne bi imali. Što znači da bismo jednu od najgorih vlada od rata pa na ovamo i dalje imali na vlasti, ali na jedno neodređeno vrijeme.

Ako nam je to u cilju, onda laku noć BiH.

www.depo.ba/ www.freshpress.info

________________________________________

Moje vijećničko obraćanje na sjednici Općinskog vijeća u Orašju.

Nakon 1 sata, napustio sam sjednicu.

Nema sluha za Istok općine.

SMILJAN ŠOKIĆ,Vidovice, Sportska br. 6,VIJEĆNIK HSP BiH U općinskom vijeću Orašje

OPĆINSKOM VIJEĆU O R A Š J E Orašje, 02.07.2014. godine

OBRAĆANJE ČLANOVIMA OPĆINSKOG VIJEĆA ORAŠJE NAKON KATASTROFALNE POLPLAVE NA PODRUČJU NAŠE OPĆINE; TE PRIJEDLOG SMJENE PREDSJEDNIKA OPĆINSKOG KRIZNOG STOŽERA ,KAO I PREDSJEDNIKA OPĆINSKE SLUŽBE ZA CIVILNU ZAŠTITU

Obraćam se predsjednici OV – Orašje gospođi Jeleni Martinović, svima vijećnicama I vijećnicima OV-a Orašje, načelniku Općine Orašje gosp. Đuri Topiću, te posebno široj javnosti I slušateljima RP Orašje.

Svoje izlaganje ću pokušati mirno I staloženo iznijeti, što očekujem I od drugih u eventualnom demantiranju mojih navoda I promišljanja.

Štovani slušatelji!

Cijenjeni građani općine Orašje!

Općinu Orašje je zadesila teška poplava. Ona je bila već dobrano najavljivana od strane stručnih institucija, Natoa, te pokreta koji brinu o zaštiti prirode. Ponovno nas je našla nespremne.

Ova nespremnost se odnosi posebno na Krizni stožer općine Orašje koji je jednostavno prespavao sve ove pripremne djelatnosti, tj odgovorni u stožeru nisu htjeli niti znali organizirati obranu.

Sve je to lijepo I “stručno”, organizirano na papiru, ali u praksi nije funkcioniralo.

Što je propušteno u organiziranju obrane od poplave:

• Imalo se vremena sazvati izvanrednu sjednicu OV-a , te ukonponirati sve članove vijećau krizni stožer. Iako je traženo, nije učinjeno

• Šef Kriznog stožera , preko svojih službi, je trebao dići na noge sva Vijeća MZ , tj sve članove Vijeća te ih usmjeriti prema organizaciji obrane. Nije učinjeno. Na Istoku općine Orašje naši predsjednici MZ izgubljeni I u vremenu I prostoru. Ne vrši se popuna sa novim ljudima za obranu, da se ne bi izašlo iz stranačkih okvira. Isti ti predvodnici “brane” nasip iz svojih kancelarija u MZ.

• Nadzor nasipa I stražarenje je toliko amaterski I šeprljavo organiziran, što nije vrijedno ni spomena. Ljudi bez, čizama, baterija, bez vođa smjene, bez uputstava o predmetu promatranja, dezorijentiranost, svađa . . . predstavnika općinskog Stožera nigdje ni za lijeka.

• Voda prijeti, pomalo već preliva. Niti ova situacija nije dovoljna da organizira gospodu iz stožera, ili da “nedajBože” posegnu za mobilizacijom sposobnih civila sa CIJELOG područja općine da bi se opasnost otklonila. O vojsci da I ne govorimo, a znamo da je vojsku najlakše organizirati u ovakvim situacijama

• Voda još više preliva u Kopanicama, ali pomoći skoro nikako. Dolaze pojedine skupine, više samoorganizirano, što nije dovoljno ni za 100 m nasipa, a kamoli za 2-3 km kriznog dijela nasipa.

Osobno sam zvao gosp. Kobaša, pitao zašto nije došlo do mobilizacije I zašto nije poslao ljude sa drugog dijela općine na istok. On mi odgovara das su ljudi zauzeti na Grebnicama I da će biti poslano 20 tak osoba.

U tom trenutku nije bilo nikakve tehnike iz stožera upućene prema Kopanicama, nego su domaći ljudi iz Vidovica I Kopanica svojim traktorima prevozili vreće I ljudstvo, sve dok se moglo.

Niti u ovom trenutku nema mobilizacije, nedostaje, pijeska, vreća, ljudstva. U općini, totalni kaos, izgubljenost I neodgovornost.

Vreće nekako I dolaze, pa I gotove , napunjene, ali ljudstvo I tehnika, nikako. Nije valjda da će se Kopanice I istok braniti samo svojim snagama.

Širi se glas kako se nije dovoljno Kopaničana odazvalo na obranu I punjenje vreća. Tvrdim da je to bezobrazna laž koja je trebala poslužiti u pranje vlastitih grijeha.

Upitajte se, zašto u Kopanicama I Vidovicama nema dovoljno sposobnih ljudi . Zašto su otišli sa ovih prostora I čija je politika kriva za sve ovo?

Kasnije na sjednici Kolegija OV (prije 20 tak dana) u razgovoru sa gosp. Kobašem on mi kaže da su se drugi (vjerojatno misli na zapadni dio općine) dobro samoorganizirali, nakon čega sam ga upitao čemu služi općinski stožer (sa načelnikom na čelu) I civilna zaštita sa njim na čelu, ako će mo se mi sami organizirati. Zašto nisu izvršili mobilizaciju?

Zašto su povukli I ono malo ljudstva sa nasipa u Kopanicama I prepustili vodenoj stihiji?

Zašto nisu poslali vojsku I vojnu , kao I civilnu tehniku za obranu.

Gospodo, Općina Orašje se ne brani na putu Orašje Tuzla. Općina se trebala braniti na izvoru problema.

Zašto nije onih 1500 osoba koje su branili liniju Orašje Tuzla, bolje rečeno , Orašje, poslano na krizni dio nasipa u Kopanice; gdje bi se moglo sigurno sa tim ljudstvom postići vrhunske rezultate I nasip bi bio obranjen, time I grad Orašje.

Jeste li vi gosp. Načelniče tako odlučili? Zašto niste pribjegli svim dopustivim sredstvima da organizirate obranu od poplave?

Žitelji mjesnih zajednica : Vidovica, Kopanica, Jenjića I Lepnice, neće vam sigurno zaboraviti ovaj nemar

I drskost u najtežim trenucima . Po drugi put područje Istoka je izdano I prepušteno zlu.

Usuđujem se, otvoreno I jasno, usporediti ratnu izdaju ovog područja u travnju 1992. Godine, (za što posjedujem I dokaze) , sa sadašnjom izdajom , nemarom I drskošću istih struktura I partije koja je to učinila.

Razlika onih I ovih vremena je samo u tome što smo tada šapatom pali, a da niste poslali niti jednu postrojbu upomoć I sve ste to zataškali I prelili šutnjom kupivši svoje poslušnike u Vidovicama, Kopanicama I Jenjiću dobro plaćenim pozicijama;

dok danas ne možete o tome šutjeti jer druga su medijska vremena I ljudi koje niste uspjeli ovaj put otjerati.

Gospodine načelniče stožera I načelniče civilne zaštite!

U ime Istoka općine Orašje, u ime napaćenih I izdanih ljudi sa ovog područja, smatram vas odgovornim za loše učinjeno, a pogotovo za neučinjeno u pripremi I obrani od poplave na Istoku općine Orašje.

Smatram, da niste ispunili svoju zadaću, te da niste odgovorno I u dovoljnoj mjeri se posvetili resorima čije čelništvo obnašate.

Stoga, ja kao općinski vijećnik, direktni sudionik u obrani od poplave, svjedok ovih zbivanja, čovjek koji nije izlazio iz Vidovica, pa I za vrijeme poplave , predlažem da bi bilo moralno da sami dadnete ostavku na sve svoje funkcije I prihvatite moralnu kao I političku odgovornost I posljedice.

Znam da to nećete učiniti, jer da ste imali morala I odgovornosti ne bi do ovoga svega ni došlo.

Predlažem da na slijedećoj redovnoj sjednici OV kao 3. Točka dnevnog reda bude GLASOVANJE O POVJERENJU (NEPOVJERENJU) načelniku općine Orašje gosp. Đuri Topiću , kao inačelniku Civilne zaštite Orašje gosp. Iliji Kobašu.

Znam, da HSP BiH ne može okupiti dovoljno ruku u ovom Vijeću da bi vas prinudio na ostavku, ali bilo bi dobro da tu mogućnost vaša većina u općinskom vijeću Orašje dopusti na slijedećem sastanku OV-a.

Iluzorno bi bilo očekivati od vijećnika HDZ-e, bez obzira što su neki I od njih poplavleni, da se pridruže smjeni.

Gosp. Josip Mikić iz Vidovica se već izjasnio rekavši da ne vidi krivicu u načelniku I stožeru I da neće glasati za to.

Predsjednik vijeća MZ Kopanice je u početku bio bjesan I telalio također o izdaji općinskog stožera, idući još dalje, spominjući formiranju zasebne općine na Istoku I pripojenju iste Distriktu Brčko.

Ne znam, što je sa tom njegovom retorikom. Dokle smo došli u tome, Mi u Vidovicama čekamo.

Za odvajanje spremni.

Vjerojatno je ova retorika predsjednika MZ Kopanice nečim ugašena?

Poštovano slušateljstvo !

Razina vlasti u kojoj sam izabran (OV Orašje) mi ne dopušta tražiti odgovornost viših razina vlasti, tj Županije I Županijskog kriznog stožera.

Stoga, apeliram I preporučujem zastupnicama I zastupnicima u Skupštini ŽP-e da učine isto.

Tražite odgovornost Županijskog kriznog stožera, jer on je još odgovorniji, jer obadva Stožera vode osobe iz istog sumnjivog političkog miljea.

Završiti ću sa izrečenom tvrdnjom načelnika Civilne zaštite Ilije Kobaša koji kaže: “ Obrana Orašja će ući u anale primjera dobro organizirane obrane od poplave.”

Ja bih još pitao. Prijatelju Ilija, u kakve će anale ući obrana Istočnog dijela općine; u anale ponosa ili srama?

Sve ovo gore izrečeno odražava moj osobni , ljudski I politički stav, te odgovorno stojim iza izrečenog!

__________________________________________

Smiljan Šokić, vijećnik HSP BiH u OV Orašje

______________________________________________________________________

Intervju Dana-Živko Budimir

Kako se kontrolirala UIO, tako se kontroliraju i druge institucije, pa i pravosuđe

O formiranju koalicije hrvatskih stranaka za predstojeće izbore, koju predvodi HDZ BiH, za Dane govori predsjednik Federacije BiH i predsjednik Stranke pravde i povjerenja Živko Budimir, te o akciji Pandora i onome što je otkrila, sprezi politike i kriminala, kao i piramidama moći, tačnije kako politika izabere ljude u vojsci i policiji, dovede ih na najviše pozicije sa zaduženjem da štite njih političare, a onda vrše pritisak na medije da moraju promovirati upravo te političare, koji onda pritiskom na medije štite te svoje ljude u policiji i vojsci

DANI: Gospodine Budimir, kao komentirate koaliciju koju su potpisale HDZ BiH, Hrvatska seljačka stranka, Hrvatska kršćanska demokratska unija, Hrvatska stranka prava Ante Starčević i HSP Herceg-Bosne?

BUDIMIR: To se može komentirati samo na jedan način, a to je da je ovo potpis koalicije HDZ BiH sa marginalnim političkim strankama, koje gotovo da možemo nazvati stranke jednog lica, a koje su uglavnom i formirane po nalogu HDZ-a BiH. To je nešto što je bilo očekivano, ali gotovo da to možemo prokomenitrati kao jednostranačku koaliciju.

DANI: Zašto, po Vama, HDZ 1990 po prvi put ne ide na izbore s HDZ-om BiH?

BUDIMIR: Pa mislim da razloge možemo naći u zadnjim potezima HDZ-a BiH koji je eliminirao HDZ 1990 iz gotovo svih struktura vlasti. Da li to iskreni koalicijski partneri rade jedni drugima?

DANI: Gdje u BiH vidite iskrene koalicijske partnere?

BUDIMIR: Mi sada gradimo jednu koaliciju za koju očekujem da će biti iskreni koalicijski partneri. Ako bude pameti svih nas, završit će time da postanemo čak i jedna politička stranka. Jer, ovolika razuđenost političkih stranaka, ovoliko veliki broj političkih stranaka, ne može biti od koristi građanima BiH, pa čak ni onima koji se bave politikom, jer ne možete usitnjeni postići politički cilj. Ako su nam politički ciljevi isti, ako su nam metode kojima ih želimo postići slične ili čak identične, koji je onda razlog da postoji toliko političkih stranaka. Čiste savjesti izjavljujem: nama je namjera biti iskren koalicijski partner sa strankama s kojima dogovaramo koalicije pred ove izbore i želimo suradnju koja, po našoj želji, može jednog dana prerasti u ujedinjenje.

DANI: S kojim ste se strankama dogovorili?

BUDIMIR: Sa Strankom penzionera/umirovljenika BiH i sa DNZ-om. Vi znate da je u DNZ-u došlo do podjele, do jednog definitivnog raskola gdje su se, kako ja vidim, podijelili na dvije opcije – jednu koja je iskreno opredijeljena za BiH i drugu koja je u političkom smislu mešetar.

DANI: S kojom Vi pregovarate?

BUDIMIR: Naravno, s ovom koja je za BiH.

DANI: Šta mislite da možete napraviti u hrvatskom glasačkom tijelu koje od Dejtonskog sporazuma uglavnom daje podršku HDZ-u BiH?

BUDIMIR: U većini daje podršku HDZ-u BiH, ali vidjeli bismo zašto je to tako ako bismo analizirali razloge opredjeljivanja glasača prilikom izlaska na glasovanje u BiH, onih koji izlaze, jer 50 posto je onih koji ne izlaze jer su apsolutno nezadovoljni političkom scenom u BiH i mogućnostima izbora političkih stranaka kojima bi dali povjerenje, što gotovo možemo reći da je opravdano jer izmijenjali su se svi na vlasti. Na izborima 2010. imali smo situaciju da su građani BiH dali povjerenje SDP-u, očekujući promjene, i danas su razočarani i to opravdano.

Dakle, ako pomno analizirate koliko je ljudi koji su za ovih 17 godina zaposleni od HDZ-a BiH, a znamo da je gotovo 80 odsto zaposlenih u nekakvim institucijama i javnim poduzećima, a ti su svi zapošljavani preko političkih veza, oni imaju obavezu glasati za one koji su ih zaposlili. Slično je i u bošnjačkom korpusu, samo što je bošnjački korpus puno brojniji od hrvatskoga i ima veći broj onih koji nisu tako zapošljavani. Ali, s obzirom da je hrvatski glasački korpus malobrojniji, možemo gotovo sa sigurnošću reći da je to broj glasova koje HDZ ima prije i nego što počne kampanja, i to je njihovo stalno biračko tijelo.

Nadam se da će i ti ljudi jednom shvatiti da njima plaću ne daje HDZ BiH, već je primaju iz proračuna Federacije ili države koje punimo svi mi građani, pa čak i dijete koje kupuje lizalo i sladoled, da to nije novac koji pripada HDZ-u i da oni nisu plaćenici HDZ-a kako im se nastoji stvoriti percepcija. Govorimo o biračkom tijelu Hrvata, ali je to način ponašanja svih političkih stranaka u BiH. Zadaća je onih koje građani izaberu unapređivati državu, a ne sebe i svoju obitelj.

DANI: Postoje li razlike u hrvatskom korpusu između Srednje Bosne i Posavine, gdje se žale da su zapostavljeni, i Hercegovine

BUDIMIR: Takav osjećaj postoji kod Hrvata iz Posavine i Srednje Bosne, ali je opet broj onih koji su obavezni glasati za HDZ dovoljno veliki da ne može ugroziti poziciju HDZ-a na način da se sroza po broju glasova. Ima još jedna metoda, koja je također prisutna, a svjedoci smo da nije pretpostavka, to je strah. Jer, kod svih ljudi, a ne samo Hrvata, vlada strah od egzistencijalnog da će ostati bez posla, do onog gdje se čovjek boji za svoju sigurnost. Vidite šta se dogodilo profesoru Slavi Kukiću jer je imao hrabrosti iznijeti svoje mišljenje.

DANI: Mislite li da je to poruka pred izbore?

BUDIMIR: Između ostalog, da. Svaka poruka ima veze s politikom i izborima, a ova svakako. Sigurno to nije zbog ocjena na Sveučilištu koje je dao profesor Slavo Kukić.

DANI: Kako se u to što govorite o hrvatskom korpusu uklapa priča o ugroženosti Hrvata?

BUDIMIR: Možda će vas iznenaditi, ali reći ću vam da i ja mislim da je hrvatski narod ugrožen. Međutim, ja mislim da su ugroženi svi, a ne samo Hrvati. Svi smo ugroženi lošom politikom i pljačkom koja se provodi u BiH, a onda smo ugroženi i na tome kom narodu pripadamo. Može li me iko uvjeriti da Hrvati i Bošnjaci nisu ugroženi u RS-u, itekako su ugroženi. Ugroženi su i Srbi u Federaciji, jer, ako smo imalo iskreni, to ćemo priznati. I Bošnjaci su ugroženi na teritorijama na kojima su Hrvati većina.

Ali, to je dogovorna politika nacionalnih političkih stranaka kojom oni discipliniraju biračko tijelo i drže u pokornosti narod i provode svoje ciljeve, a ti se ciljevi vide u ovoj operaciji Pandora iz koje je jasno da postoje oblasti u kojima su dogovoreni interesi.

Zar mislite da Kemal Čaušević – bit ću do te mjere demokrata i poštivati institucije ove zemlje i reći da nije kriv dok sud ne dokaže, na stranu moje privatno mišljenje – ako je istina ovo što se pojavljuje u medijima o tome ko je bio politička pozadina Čauševiću i kome se nosio novac. Nije samo SNSD postavio Čauševića na čelo Uprave. On bez ruku Hrvata iz HDZ-a i Bošnjaka iz SDA ne bi mogao biti izabran za direktora. Zar mislite da oni nisu znali šta se događa u UIO-u? Itekako su znali, i oni su imali putera koji su uzimali kao što ga uzimaju i sad. Time se oštećuju građani. Dvije milijarde.

Da smo imali te milijarde u proračunu, ne bi nam trebala zaduženja kod MMF-a, ne bi mirovine bile ovako male. Da li bismo uopće raspravljali o tome treba li smanjivati zaslužene mirovine?

Vrijeme je da narod progleda. Ja ću se malo našaliti i nadam se da mi građani neće zamjeriti: mačići progledaju nakon tri dana, a mi nismo progledali ni 17 godina nakon rata. Neka mi neko objasni koja je to razlika u nacionalnim interesima Hrvata u Mostaru, Srbina u Banjoj Luci, Bošnjaka u Sarajevu koji kopaju po kontejnerima? A takvih je jako puno.

DANI: Zašto nema procesuiranih političara, direktora...?

BUDIMIR: Jednako kako se kontrolirala UIO, tako se kontroliraju i druge institucije, pa i pravosuđe.

DANI: Mogu li onda policija, tužiteljstvo i sud biti efikasni bez političke podrške?

BUDIMIR: Ne mogu, sad ću objasniti kako. Na jednom sastanku 1998. s generalom Wesleyem Clarkom, on nam je objašnjavao kako to funkcionira u Republici Srpskoj. Nacrtao je tri točke, trokut, i rekao ova gornja točka je politika, dole su vojska i policija na jednoj i mediji na drugoj. Politika probere ljude u vojsci i policiji, dovede na najviše pozicije sa zaduženjem da štite njih političare, a time vrše pritisak na medije da moraju promovirati upravo te političare.

Onda imamo istu takvu spregu prema medijima, gdje politika daje potporu medijima i pojedincima unutar medija, a oni zauzvrat podržavaju i one vojnike i policajce koji odgovaraju tim političarima i na taj način se stvara privid istine. Taj recept je i dan danas na sceni. General nam je objasnio da je tako u cijeloj BiH i da su institucije u BiH prihvatile takav način funkcioniranja. Postoje mehanizmi kako su se mogli protiv toga boriti, ali nisu.

DANI: Kako srušiti te piramide? Izborima? Od zadnjih izbora smo samo nazadovali.

BUDIMIR: Jesmo, tačno, i u ove četiri godine događale su se koalicije i platforme, moram biti iskren, teško je zamisliti koaliciju HSP-a koja je neka desna stranka i SDP-a koji je lijeva, ali se dogodila. Nakon toga su se dogodile takve koalicije koje ni ove vračare ne bi mogle predvidjeti, ali su se dogodile, i taj period treba poslužiti građanima da shvate šta je osnovna logika djelovanja većine političkih stranaka i njihovih vođa. Samo opstanak na vlasti.

Šta je alternativa? Stvaraju se neke nove stranke i snage i nude se građanima kao alternativa. Pa čak ako građani sumnjaju u to koliko su te nove stranke sposobne, koliko su kadrovski ekipirane i ustrojene da mogu biti uspješne, ja toj tezi mogu suprotstaviti sljedeće: može li iko biti gori od ovih koji su do sada bili na vlasti? Mislim da ne može. Uopće ne sporim, već i dijelim mišljenje kada su građani komentirali da su političari nanijeli veću štetu BiH nego ova strašna poplava, i to je de facto, i ovdje se opet vraćam na Pandoru i kažem: zar to nije dokaz da je tako?

DANI: Kako objašnjavate da tu akciju provodi državna policija na čijem čelu je direktor protiv koga postoji potvrđena optužnica

BUDIMIR: Ne mogu to objasniti, nisam pravnik i nemam pravo tumačiti zakone. Dao sam zaduženje svom pravnom timu da pomno analiziraju zakonsku regulativu koja se odnosi na tu oblast, jer me uvjeravaju oni za koje smatram da trebaju to poznavati, da kada su u pitanju policijski službenici, čim se pokrene istraga, trebaju biti suspendirani. Ovdje imamo situaciju da se ravnatelju najvažnije policijske agencije potvrđuje optužnica, što znači da sud kaže da postoje nekakvi elementi koji ukazuju da je počinio krivično djelo, to je viši stupanj mogućnosti da se desilo nešto protuzakonito ili propust.

DANI: Taj direktor je i Vas hapsio.

BUDIMIR: Naš narod kaže: pa ima Boga da je k’o zrno riže. Svaka batina ima dva kraja, ja se ne želim hvatati batine, no budem li napadnut, ipak sam ja vojnik, znam se braniti.

DANI: Šta je za Vas hrvatsko pitanje u BiH?

BUDIMIR: U ovim okolnostima, u kojima funkcionira BiH, a posebno FBiH, hrvatsko pitanje je za mene to da se Hrvati nisu vratili u bosansku Posavinu. Na područje gdje Hrvati obitavaju već 1.700 godina.

DANI: Politika od rata ukazuje na to da je Posavina data Srbima.

BUDIMIR: Je li to hrvatska politika, ili je to, možda, neko ko se pretvara da vodi hrvatsku politiku, a vodi neku drugu? Govorim o političarima koji se predstavljaju kao hrvatski političari, jer niko me ne može uvjeriti da je interes hrvatskoga naroda izgubiti Posavinu. Ne kažem da je Posavina samo hrvatska, ali je bila i hrvatska i sad odjednom nas tamo nema. Što je drugo taj konglomerat nekakvih pitanja po kojima možemo reći da su Hrvati u Federaciji nejednaki? Recimo: je li ikada Hrvat bio premijer u Vladi Federacije?

DANI: Je li ikada Bošnjak bio ministar finansija?

BUDIMIR: Nije. Je li to mi nemamo pametnih Hrvata koji mogu biti premijeri, ali to je pokazatelj toga da je točna teza, koju ja postavljam, da oni koji se predstavljaju kao zaštitnici hrvatskoga naroda u biti su dogovorno pristali na ovakvu poziciju hrvatskog naroda i podržavaju je. Je li ikada ijedan političar iz HDZ-a BiH postavio pitanje kada će Hrvat biti premijer Vlade FBiH. Najlakše je ovo: prepustite tu poziciju drugom i onda s njim pregovarate preko pozicije ministra financija, mešetarite i upravljate institucijama kako vam odgovara, a onda još imate i argument i optužujete drugi narod i kažete: Bošnjaci su ti koji majoriziraju Hrvate, oni usmjeravaju novac samo na bošnjačka područja, a hrvatska područija ostaju nerazvijena. Pa može li ijedna marka iz proračuna biti usmjerena bez potpisa ministra financija? A on je Hrvat.

DANI: Je li rješenje hrvatskog pitanja treći entitet, hrvatski kanal, hrvatski jezik?

BUDIMIR: Rješenje hrvatskog pitanja je sljedeće: jake institucije ove zemlje koje će garantirati sigurnost i jednakopravnost svakog čovjeka u ovoj zemlji, na njenom svakom pedlju. Ne treba hrvatskom narodu Živko Budimir kao jak političar koji će garantirati njihovu jednakopravnost. Šta biva kad nema Živka Budimira? Ko će onda to garantirati? Hrvatskom narodu trebaju institucije koje će jamčiti njihovu jednakopravnost, a to treba i bošnjačkom i srpskom narodu. I, normalno, sva prava za koja ja kao Hrvat smatram da mi pripadaju, prirodno je da pripadaju i drugima, taman da jedan Bošnjak živi u Posušju, gdje sam ja rođen, mora imati ista prava kao svi Hrvati koji tamo žive. Ako tako organiziramo zemlju, onda ćemo je svi voljeti i svi ćemo navijati za tu reprezentaciju i imati svjetliju budućnost.

DANI: Onda će i Ćorluka igrati za BiH?

BUDIMIR: Pa da je takva BiH, vjetrojatno bi igrao za nju, a onda bi i Dodig i Čilić bili u reprezentaciji BiH. Mi se odričemo svojih vrijednosti i talenata. Ne moramo ići na sportaše. Pogledajmo samo koliko imamo mladih ljudi koji su završili fakultete s vrlo visokim ocjenama, a koji su bez posla i koji će za godinu-dvije, čekajući ovdje posao, dobiti ponudu iz Austrije, Njemačke, Hrvatske, Srbije i otići, a mi ćemo ostati bez kvalitetnih kadrova.

DANI: Kako komentirate sadašnju politiku Hrvatske koju predvodi SDP prema BiH?

BUDIMIR: Ovdje ću biti diplomata, iako za sebe kažem da to nisam, i neću komentirati unutrašnje prilike druge zemlje. Ali ću reći sljedeće: niti jedan čovjek iz službene politike Hrvatske nije održao nijedan sastanak sa mnom kao predsjednikom Federacije. U isto vrijeme su održali nekoliko susreta s Miloradom Dodikom. Sada, kada se počinje razmotavati klupko oko Pandore, a bit će još pandora, neka se zapitaju što su i koga podržavali.

DANI: Pominjete Pandoru već nekoliko puta, mislite li da je ona posljedica optužnice protiv Zupca? Predmet o Kemalu Čauševiću postoji već dugo.

BUDIMIR: Mislim da je Pandora samo početak.

DANI: Kao što je bila Lutka?

BUDIMIR: Tako je.

DANI: Ali, znamo kako je završila.

BUDIMIR: Nadam se da ovo neće tako završiti, da to ima veze sa predstojećim izborima, jer ako i ovo što se sada dešava i informacije koje isplivavaju oko svega toga ne promijene ili ne utiču na svijest građana, onda zaista vrijedi ona stara grčka da svaki narod ima vođe kakve zaslužuje. Ja sam optimista i nikada se nisam predavao, i prošle godine kada sam uhićen, nisam klonuo duhom, na koncu znao sam da nisam kriv za ono za šta me terete. Ali, nisam klonuo duhom ni ’91. ni ’92. kada su mnogi mislili da je sve gotovo, da ćemo biti poraženi, da će ona vojna sila koja je krenula i na Hrvatsku i na BiH to brzo završiti.Tako ni danas ne mogu klonuti duhom. Vjerujem u nas, vjerujem u ovaj narod. Kad kažem narod, mislim na sva tri naroda koja ovdje žive.

Vjerujem da ćemo u ne tako dugom vremenskom periodu, a

uvjeren sam najkasnije na izborima 2018, završiti s uređenjem zemlje da bude normalna država. A već na ovim izborima očekujem da ćemo krenuti u tom smjeru.

___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Za člana Predsjedništva BiH na jednoj strani Čović, Raguž i Jurišić a na drugoj Budimir

otvoreno.ba Na predstojećim izborima za člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda, najvjerojatnije će se natjecati četiri kandidata od kojih ima i onih koji se upuštaju u tu utrku iz inata ili da drugima naškode i oduzmu glasove. Naime, prema trenutačnom stanju za člana iz hrvatskog naroda će se natjecati Dragan Čović predsjednik HDZ BiH,

Martin Raguž predsjednik HDZ 1990., Zvonko Jurišić predsjednik HSP BiH i Živko Budimir predsjednik SPP-a. NS Radom za boljitak neće kandidirati svog kandidata dok druge manje stranke nisu iskazale interes za ovom pozicijom.

Poznavateljima političkih prilika u Bosni i Hercegovini, a posebice na hrvatskoj političkoj sceni, više je nego li jasno da se predsjednik Jurišić kandidira samo da bi naštetio svom bivšem stranačkom kolegi a danas predsjedniku Federacije BiH i SPP generalu Živku Budimiru, te da pomogne Martinu Ragužu s kojim želi postići koaliciju. Sličan slučaj je i sa kandidaturom Martina Raguža koji kandidaturom za člana Predsjedništva BiH želi poručiti Čoviću da neće pod njegove „skute“ i da će mu uzeti dobar dio glasova nezadovoljnih iz HDZ BiH koji godinama vagaju kojem će dati svoj glas.

Jedini kandidat koji ne ide u utrku za člana Predsjedništva BiH iz inata ili da drugome naškodi jest general Živko Budimir koji ima veliki potencijal u širem biračkom tijelu i strankama koje nemaju svog kandidata za ovu funkciju. Također, upravo Budimir može očekivati veliki broj glasova i onih hrvatskih birača koji ne budu htjeli glasati protiv nekoga, jer stalne svađe i prijepori na hrvatskoj političkoj sceni itekako štete samom hrvatskom narodu u BiH.

Nikada kao do ovih izbora u BiH za Hrvate nije bilo tako važno tko će biti član Predsjedništva iz hrvatskog, srpskog i bošnjačkog naroda jer je zemlja na prekretnici ka euroatlantskim integracijama ili nekoj novoj regionalizaciji i balkanizaciji. Za člana iz srpskog naroda će se voditi velika borba između Milorada Dodika i Mladena Bosića, kod Bošnjaka također između više kandidata od kojih je najizgledniji onaj između Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, dok je između Hrvata pitanje tko je protiv koga i tko će kome zadati više štete. Dok se Čović i Raguž budu prepucavali čiji je HDZ autentičan i Jurišić pokušavao „zakačiti“ na Martina Raguža i državničku priču te podići ostale liste, Živko Budimir ima mogućnost doći do svakog birača i neopterećeno dokazati lidersku poziciju kakvu je već pokazao kao predsjednik Federacije BiH jer nije podlegao parcijalnim interesima elita, nego radio za sve narode i građane te posebice najmalobrojnije Hrvate u BiH.

Najpotrebnije: Aparati za isusivanje vlage iz zidova!

"isušivanja građevine ili isušivanja površinskog oštećenja uzrokovanog vodom dovoljno je primijeniti kompaktne uređaje za sušenje klase WD50 ili WD165HG. Ukoliko je neki sloj skroz promočen potrebni su dodatni postupci pomoću kojih se upuhuje suhi zrak u taj sloj. Kod isušivanja građevine preporučuje se postaviti po jedan kompaktni uređaj za sušenje u kombinaciji sa snažnim ventilatorom na površinu od 25 do 35 m2 ( odgovara otprilike 60 do 100 m3 volumena). Jako promočeni zid se može učinkovito osušiti samo upotrebom kombinacije uređaja za grijanje pomoću toplinskih valova i uređaja za odvođenje vlage.

Uređaj za odvođenje vlage može osušiti samo prve slojeve građevine. To je najčešće potpuno dovoljno za isušivanje žbuke i cementnog poda no ako je vlažnost natprosječna preporučuje se dodatna primjena toplinskih valova.

Molekule vode, koje se nalaze dublje u zidu, će tek tada difundirati prema van kada se površinski slojevi počinju sušiti. Građevinski materijal koji se suši nastoji se zasititi vlagom i na taj način “izvlači” vlagu iz dubljih slojeva. Uređaj s toplinskim valovima podržava taj proces. Toplinsko zračenje koje prodire u dubinu zagrijava građevinu i pojačava putovanje vlage iz unutrašnjosti prema vanjskim slojevima. U ovakvim slučajevima se preporučuje kombinirati uređaj za isušivanje i toplinski uređaj, klase WW-PRO.

Pod određenim okolnostima potrebno je upotrijebiti i posebne štapiće za zagrijavanje. U razmacima od otprilike 50cm se izbuše rupe i u njih se uvedu štapići za zagrijavanje, koji svojim usmjerenim djelovanjem ubrzavaju sušenje..

Ovaki uređaj za sušenje ima ugrađen ventilator, ali dodatni ventilator velikog kapaciteta značajno ubrzava isušivanje. Ventilator omogućuje cirkuliranje suhog zraka uređaja za izvlačenje vlage preko površina obloženih žbukom i cementnih površina te višak vlage održava u gibanju. Na taj način može uređaj za izvlačenje vlage mnogo učinkovitije preuzeti vodenu paru.

Suhi zrak se ravnomjerno raspoređuje po prostoru. Postupak isušivanja se na taj način ubrzava za najmanje 30%, a što potvrđuju ispitivanja provedena u praksi. Preporučuje se upotrijebiti snažne ventilatore kapaciteta 6.000 do 9.000 m3/h

Uređaji za odvođenje vlage, koji se primjenjuju kod isušivanja u građevinarstvu, trebaju ispunjavati nekoliko bitnih uvjeta:

Dugovječnost jer jednostavna zamjena rezervnih dijelova kod popravaka daje uštede na troškovima rada.

Kvalitativno visoko-vrijedni dijelovi npr. kuglični ležajevi umjesto kliznih ležajeva, kvalitetni kompresor itd.

Mogućnost trajnog rada – takvi primjerci uređaja za odvođenje vlage, trebaju u slučaju nužde, raditi mjesecima bez prekida

Odgovarajući povoljni odnos cijena/karakteristike

Minimalna potreba za održavanjem

Veliki spremnik za vodu i mogućnost direktnog odvođenja vode

Isušivač klase WD 100- isušivač godine u EU."

Preporuke građevinaca i liječnika pred povratak u kuću kroz koju je prošla poplava:

1.djecu ne uvoditi u kuću najmanje sedam dana nakon povlačenja vode.

2. nemojte zagrijavati prostor prije nego dezinfikujete zidove jer grijanje ubrzava razvoj štetnih mikroorganizama. Greška je grijati prostor radi isušivanja prije čišćenja i dezinfekcije ili isušivati prostore samo grijalicama bez odgovarajućeg provjetravanja ili mašinskog isušivanja.

3. najvaznije je sve dobro ocistiti i dezinfikovati. Najveća opasnost kod poplave u kući predstavlja brzi razvoj algi - gljivica i pljesni kojima je dovoljno 48 sati da se razviju. Alge, gljivice i pljesni djeluju štetno na zdravlje ljudi, izazivaju infekcije, astmu, alergijske reakcije i brojne druge bolesti još dugo nakon poplava. Poplave donose i nečistoće koje doprinose razvoju mikroorganizama.

4. Kod ciscenja prvo treba uklonite vodu ispumpavanjem. (Ako ste osigurani, pozovite agenta osiguranja za popis štete, fotografišite prostor i oštećenja.) Uklonite tepihe, dušeke i prostirke. Najbolje ih bacite jer se u natopljenim tepisima i drugim tekstilnim materijalima razvijaju i najopasniji mikroorganizmi. Odjeću treba odmah oprati i dobro osušiti. Nakon pranja i sušenja odložite je što dalje od poplavljenog prostora. Krzno i kožnu odjeću također uklonite.

5. Komadi namještaja od punog drveta – masiva se mogu spasiti. Namještaj odvojite od mokrog poda ALUMINIJSKOM FOLIJOM (plastična folija ne dozvoljava isparavanje vlage). Operite nečistoće sredstvima za čišćenje drveta ili parketa i dobro osušite krpom ili papirnim ubrusima. Izbjegavajte sredstva na bazi hlora jer ćete uništiti površinu drveta.Namještaj od iverice uglavnom je uništen nakon poplave i bacite ga što prije jer se natopljena iverica ne može popraviti ili je popravak skup i ne isplati se.

5. Dušeke, krevete i tapacirani nameštaj najbolje je baciti. Gotovo ih je nemoguće potpuno očistiti i dezinfikovati a poplavljeni tapacirani nameštaj je mogući izvor bolesti.

Jastuke i prekrivace bacite.

6. Kućne aparate treba odnijeti u servisi jer se neki možda mogu spasiti.

7. Električne instalacije treba da provjeri elektro-instalater koji će dati procjenu štete i upute sta ikako terba popravljati.

8. Laminate odmah uklonite. Ako je poplava trajala nekoliko sati, parketi će početi da bubre pa je bolje što prije ih ukloniti da se omogući čišćenje i sušenje podne glazure. Podignute i valovite parkete nemoguće je ispraviti, takvi parketi se vade i bacaju.

9. Vrijedne knjige i dokumenta treba zamrznuti u zamrzivaču. Smrzavanjem dehidriramo – isušujemo vlagu iz papira, listovi se lakše odvajaju i zaustavlja se propadanje štampe na papiru! Knjige i dokumente ostavite u zamrzivaču nekoliko dana do nekoliko nedjelja. Smrzavanjem isto tako sprječavamo pojavu pljesni i gljivica u celuloznim materijalima. Sve navedeno treba napraviti u što kraćem roku kako bi se što prije pristupilo čišćenju i dezinfekciji zidova.

10. Kada ste uklonili uništene i oštećene stvari i podne podloge, treba pristupiti čišćenju i dezinfekciji zidova i podova. Pri tom koristite zaštitne rukavice, obuću i maske za disanje zbog štetnih mikroorganizama i hemikalija. Grubo ostružite nečistoće sa zidova i podova, koristite lopate, četke, perače pod visokim pritiskom i usisavače za vodu. Skinite što više slojeva boje sa zida -ovo će ubrzati isušivanje i olakšati popravke nakon isušivanja. Parni čistači su odlični za čišćenje i dezinfekciju nakon poplava, profesionalni se teško nabavljaju pa će i manji kućni poslužiti uz više truda i vremena. Ako nemate parni čistač, možete zidove i podove čistiti četkom i rastvorom za dezinfekciju. Treba oprezno koristiti kućna sredstva na bazi hlora! Profesionalna sredstva za dezinfekciju potražite u apoteci.

11. Višak vode uklonite brisanjem. Zidovi i podovi se nakon čišćenja četkom i vodom mogu poprskati sredstvom za dezinfekciju (prskalicom za cvijeće, ručnom ili leđnom).

12. Nakon ciscenja i dezinfekcije mozete zapoceti isusivanje prostorija opremom za isušivanje ili vjetrenjem. Postupak mašinskog isušivanja sa profesionalnom opremom traje tri do četiri nedelje. Vetrenjem, uz dobre vremenske prilike treba pričekati od 3 do 8 meseci u zavisnosti od godišnjeg doba. Kućni odvlaživači vazhuha manje snage kakve možemo kupiti u prodavnicama pomoći će, ali njihova snaga uglavnom nije dovoljna za adekvatno isušivanje zida nakon poplava.

13. Ako se voda nalazi u izolaciji ispod podne glazure – potrebna je specijalna oprema za vakumsko isušivanje izolacija i glazura. Potražite savjet servisa za isušivanje.

14. Ne gletujte i ne krecite zidove prije potpunog isusivanja. Razne glet mase i boje zatvaraju pore pa se zidovi sporije suše. Dobro rješenje je da se već za vrijeme čišćenja ostruže što više boje sa zida! Sve što bubri i odvaja se treba što prije ukloniti i time se ubrzava sušenje. Za vrijeme sušenja pojavljivaće se kristali minerala na površini. Ove kristale skidajte struganjem i odlažite što dalje od kuće. Na mjestima gde su oštećenja maltera dublja, najbolje je ukloniti sav malter do zida, pričekati isušivanje i sanirati posebnim materijalima za sanaciju vlažnih zidova. Krečite zidove kada ste potpuno sigurni da su zidovi suhi!"

________________________________________________________________________________________________________

PRAVA ISTINA O POPLAVAMA: Kanal Dunav - Sava bi spasio ne samo Hrvatsku nego i susjedne zemlje!

Sve češći dunavski ili savski poplavni val umjesto da plavi gradove i mjesta u Mađarskoj, Hrvatskoj, BiH i Srbiji s lakoćom se mogao preusmjeriti u navodnjavanje tla za što EU plaća pola eura po kubičnom metru vode. Toliko, naime, EU plaća kako vode ne bi plavile njene članice i do sada je taj novac uzimala jedino Nizozemska. No dok naši političari tu svetu ideju koriste za stjecanje jeftinih predizbornih poena, Austrijanci grade efikasne sustave koji spašavaju živote ljudi i njihovu imovinu.

Iako se ponekad čini kako ideja o gradnji kanala Dunav - Sava datira još od vremena dolaska Hrvata na ova područja, prvi dokument o povezivanju Dunava i Save je iz daleke 1737. godine. Od tada do danas izrađeno je 14 varijanti rješenja kanala Dunav – Sava. I dok su prvi projekti razmatrali samo kanal za plovne svrhe, kasniji su predviđali izgradnju višenamjenskog kanala, u dužini od 61,5 kilometara, koji trebao povezivati Dunav kod Vukovara s rijekom Savom kod Šamca. Trebao je, ali nije.

Tu su temu, rabili mnogi vladari, počevši od nepismene Marije Terezije pa sve do današnjih dana. U posljednje vrijeme ta je priča gotovo nezaobilazna tema svih predizbornih kampanja, no kanal - koji za slavonsku ravnicu i ljude život znači - nikada nije napravljen. I vjerojatno ni neće.

Posljednji koji su izvukli taj projekt bila je vlada Jadranke Kosor nekoliko mjeseci prije zadnjih parlamentarnih izbora. Čak je ideja došla i na dnevni red Sabora, pa su svi saborski klubovi poduprli prijedlog gradnje kanala u četiri faze, no nije se otišlo dalje od početka. Doduše, Sanaderova je vlada sredinom 2000-tih od 61 kilometra kanala Dunav-Sava iskopala nekih 8 km, ali od tada nije više zakopana ni jedna lopata. Nažalost, danas se najbolje vidi što bi takav jedan kanal značio za Hrvatsku, ali i okolne zemlje.

Inače, u neovisnoj Hrvatskoj, još 1991. godine donešena je Odluku o pripremi za izgradnju višenamjenskog kanala Dunav – Sava, koja ni 23 godine kasnije nije realizirana. Budući kanal Dunav – Sava kao višenamjenska građevina uvršten je i u Strategiju prostornog uređenja Republike Hrvatske, Strategiju razvitka riječnog prometa u Republici Hrvatskoj (2008. – 2018.) te Srednjoročni plan razvitka vodnih putova i luka unutarnjih voda Republike Hrvatske (2009. – 2016.). No sve uzalud.

Umjesto katastrofe mogli smo zarađivati

Usprkos različitim mišljenjima, nakon najteže katastrofe koja je pogodila istok Slavonije u zadnjih 100 godina, vidljivo je koliko je pitanje kanala zapravo važno geostrateško, sigurnosno i egzistencijalno pitanje za Hrvatsku. Osim prometne povezanosti i navodnjavanja, taj je kanal trebao služiti i za ispuštanje vodenih viškova, a prihodi koji bi se od toga dobili veći su iznosom od polovice vanjskog duga RH, uz uvjet dakako da imamo izgrađeni kanal.

Retencija je, u hidrološkom smislu veća površina tla ispod nivoa mora, pogodna za ispuštanje vodnih viškova. Takve su primjerice šume Spačvanskog bazena, ali i Lonjsko polje kod Siska. Za one koji poznaju fondove EU, retencija međutim ima i drugo značenje. Hidrolozi drže da svakogodišnje zimske, jesenje i proljetne padaline mogu biti blagovremeno preusmjerene u sustav retencija i umjesto šteta proizvoditi recimo struju. Sve češći dunavski ili savski poplavni val umjesto da plavi gradove i mjesta u Mađarskoj, Hrvatskoj, BiH i Srbiji s lakoćom se mogao preusmjeriti u navodnjavanje tla za što EU plaća pola eura po kubičnom metru vode. Toliko naime EU plaća kako vode ne bi plavile njene članice i do sada je taj novac uzimala jedino Nizozemska.

Žalosna je činjenica da su još Habsburgovci znali kako je Dunav tijekom čak 10 mjeseci u godini približno pet metara niži od Save, a sve slavonske rijeke na trasi kanala pogodno su postavljene za navodnjavanje. Prirodnim padom, kanalska voda bi natapala dvije trećine Slavonije, dio Zapadnog Srijema te dobar komad Banovine! I to potpuno besplatno. A uz sve to, donosila bi novac iz EU. Koliko je ideja aktualna pokazuje i gruba matematika: štete od godišnjih suša u spomenutim zemljama dvostruko su veće od cijene jednog takvog kanala, a da o katastrofalnim poplavama i ne govorimo.

Jesmo li zaista sami sebi neprijatelji?

- Klimatski ekstremi u slijedećim godinama biti će sve češći i sve izraženiji, istiće danas Zoran Grgić, neovisni analitičar. "Da smo imali kanal, spasili bi i sebe i susjednu BiH", smatra on, ali i niz drugih stručnjaka.

Dosadašnji sustav obrane, naglašavaju poznavatelji, više nije funkcionalan. Zemljani nasipi ne mogu odgovoriti izazovima 21. stoljeća, pa je potreban sustav prevodnica, kanala i crpnih postaja, uz aktivno klimatološko praćenje i predviđanje, u čemu su sve hrvatske vlade od osamostaljenja drastično zakazale.

Da li bi kanal Dunav - Sava zaista spriječio tragediju koja se dogodila, sada je teško kazati, no dok Hrvatska i njene političke elite koriste jednu "svetu" ideju isključivo za stjecanje političkih poena, druge zemlje ozbiljno rade na sprečavanju biblijskih potopa kakvih smo svjedoci zadnjih godina.

Primjerice, izloženi čestim poplavama, gradski čelnici u austrijskom gradiću Greinu smislili su efikasan način obrane od poplava. Njihova metalna barijera pokazala se kao vrlo efikasno i brzo rješenje za obranu od bujica i poplava. Postavljaju se mnogo brže nego vreće s pijeskom i daleko su efikasnije jer uopće ne puštaju vodu.

Inače, montaža je brza i laka, a na terenu je potrebna priprema u vidu rupa u betonu u koje se postavljaju ograde. Nakon što su rupe pripremljene, ograda se postavlja vrlo brzo. Može se postaviti na zidove ili na pod, ovisno o terenu. Lako se također demontira i bilo bi izvrsno rješenje za Hrvatsku, kada već nećemo dočekati kanal Dunav – Sava. Ovakav sustav u našim gradovima koji su izloženi čestim poplavama mogao bi spasiti mnoge živote ljudi i njihovu imovinu, no da bi to postalo stvarnost, Hrvatska mora dobiti vlast koja će brinuti i služiti svojim građanima.

Autor: Dražen Boroi ________________________________________________________________________________________________________

Svi su oni ugroženi, HDZ BiH najviše od samoga sebe!

MOSTAR - Intervju s fra Daliborom Milasom, franjevcem i kolumnistom u novom broju donosi novina 7Dnevno. Mladi hercegovački franjevac se ponovno otvoreno osvrnuo na trenutno stanje u društvu i politici, kritizirajući pojave ali i nositelje istih, među kojima i "sicilijanski" način funkcioniranja HDZ BiH.

Mediji su objavili da doživljavate pritiske otkako ste se u kolumni dotaknuli politike HDZ-a BiH. O kakvim se pritiscima radi?

"Radi(lo) se o pritiscima da se mene ušutka, spriječi i zaustavi u iznošenju vlastitog stava. Riječ je o prijetnjama, izravnim i neizravnim, te na psihičkom maltretiranju, ne samo mene, nego i onih ljudi koji navodni dobri sa mnom. Opći je dojam nakon svega nitko ne može i ne smije dirnuti u stožernu stranku Hrvata u BiH. No, trebam naglasiti da ja nisam udario na samu stranku nego na "sicilijanski" način funkcioniranja stranke. Ima nas mnogo koji smatramo da je HDZ BiH uvelike potpomogao društvo koje promovira mito, nepotizam i korupciju i tu istu korupciju danas čini jedinim mogućim načinom funkcioniranja koje je ljudima u BiH uništio nadu i samopouzdanje. Naglasio sam da su HDZ-u, ako već i dalje namjerava vladati hrvatskim korpusom u BiH, potrebne nova vizija i novi politički program koji pretpostavljaju nove, kvalitetne i neiskvarene ljude."

Što ste preživjeli otkako ste objavili kolumnu u kojoj se između ostaloga, spominje HDZ, odnosno tko su "miševi koji su vam prijetili"?

"Ljudi koji su se osjetili prozvanima, a koji su se poslužili kukavičkim i anonimnim mehanizmima da me napadnu."

Hercegovačka franjevačka provincija ogradila se od vaših tekstova, preciznije od svih tekstova "koji su nekoga uvrijedili i izazvali zbunjenost". Koga ste to uvrijedili, a koga zbunili?

"Provincijalat je reagirao prema svojoj savjesti i poštujem njihovu reakciju i odluku, koliko god s njom možda nisam suglasan. Što se tiče uvrede i zbunjenosti, ne bih znao precizno odgovoriti na to pitanje. Neovisno o tome, ljudi zaboravljaju jednu stvar : da bi čovjek nešto pročitao i shvatio, nije dovoljno samo poznavati slova. Treba poznavati i smisao spojenih riječi i onoga što je pisac htio reći."

Mlad ste i popularan svećenik, a vaše tribine i stajališta prate mase mladih. Je li to možda jedan od razloga zbog kojih vam se želi oduzeti pravo na vlastita stajališta?

"Vrlo vjerojatno. U određenim krugovima je zavladala određena panika zbog mojih stavova o lošoj politici. S razlogom. Jer ja ljudima uporno govorim da trebaju biti neovisni, te graditi sami sebe i samim tim društvo oko sebe na čvrstom temelju pravednosti i solidarnosti."

Smije li svećenik u Hercegovini imati svoja stajališta u politici?

"Smije. Sve dok ne dirne u neke "svetinje". Zanimljivo mi je što pojedinci, zamaskirani u svoj veo konzervativnosti, čim ih takneš u pravu žicu, postaju najveće hulje marksizma kojim su u školi bili indoktrinirani. Tada ispliva na površinu ono razumijevanje povijesti kao vječite borbe koju karakterizira ona famozna parola "Drugovi, mi jesmo za demokratiju, al' ne da svatko priča šta hoće". To je ono što njih boli. Sloboda govora. Većina onih, koji su ogorčeni na moje tekstove, odrasli su u režimu u kojem nisu mogli pričati što su htjeli i gdje su kriva mišljenja sanirana ili kazneno ili nasiljem, pa bi sad to isto meni htjeli prodati. Ne bi to baš ištlo tako lako ..."

Koje je vaše stajalište o prosvjedima u BiH?

"Podržavam ih. Jer mentalna revolucija nam je itekako potrebna, budući da ovaj ekonomsko-politički sustav nije sustav za ljude, nego za pojedince. Revolucija nam je itekako potrebna ne zato što nemamo posla, ne zato što su zdravstveni i obrazovni sustav promašeni, ne zato što su nam političari korumpirani i (previše) sebični. Potreba za glasnom i jasnom artikulacijom svog očaja bila je itekako potrebna, ali prosvjedi nisu imali jasan cilj pa se svi ljudi nisu mogli s njima u potpunosti poistovjetiti. Kad je riječ o prosvjedima, u našem javnom prostoru su prisutna 4 spina: HDZ-ov, SDP-ov, SDA-ovi i SNSD-ov. I svaki spin se temelji na ugroženosti – svatko je svakome neprijatelj i želi ga uništiti. Pa i nije baš tako ... Ljudi žele posao. Ljudi žele raditi. Ljudi žele funkcionalan zdravstveni i obrazovni sustav. Neovisno o političkim spinovima i manipulacijama, ovi prosvjedi su dokaz da su ljudi napokon shvatili da su već 20-tak godina žrtve manipulacije, podmetanja i lažne ugroženosti. Ali, ne smije se na ovome zaustaviti. Sad nam je potrebna kvalitetna alternativa koja će svoj program utemeljiti, ne na lažima i podvalama, nego na istini i "radosnoj vijesti". Da bi se stvari pomaknule s mjesta, potreban je niz godina. Zato nisam sklon mišljenju da će se stvari iznenada promijeniti na bolje. Potrebno je i vremena i ustrajnosti."

Kako komentirate paljevinu zgrade nacionalnih stranaka u Mostaru?

"Puno je lakše biti negacija nego pozitiva. Puno je lakše biti destruktivan nego konstruktivan – lakše je srušiti nego izgraditi. Puno je lakše ubiti nego dati život. Ne volim destrukciju. Treba biti faca pa izgraditi nešto novo. Uništavanjem zajedničkog dobra još se jednom očitovao naš balkanski primitivni mentalitet kojem je važnije uništiti nego stvoriti."

Jesu li gladni i prazni trbusi iznad nacionalnog – u Mostaru ili u vašem rodnom Ljubuškom?

"Definitivno. Kod nas se neprestano stvara manija ugroženosti i na toj maniji se gradi društveno-politički život. Naša monolitna politika svela se na humanitarnu akciju spašavanja HDZ-a pod parolom "Jedinstvo Hrvata", s formulom jedan narod – jedan teritorij – jedna stranka - jedan vođa."

Skupina mladih polijepila je osmrtnice na upropaštena ljubuška poduzeća. Zapalili su i svijeće i odnijeli vijence pred njih, upravo na Dan općine. Kako to komentirate?

"Ljubuški je uvijek bio grad reakcije. Evo, neki su dan mladi, zaslužni za taj aktivistički čin, pozvani na informativni razgovor u policijsku postaju. Riječ je o klasičnom režimskom pritisku. Isus je rekao svojim tužiteljima i sucima koji su ga maltretirali: "Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo ! Ako imam pravo, zašto me udaraš". Zanima me, što je ondje krivo rečeno? Svi mi znamo da je pogrešna politika uništila perspektivu našeg grada. Dokle više mislimo šutjeti."

U svom facebook statusu naveli ste nedavno da niste žrtva, odnosno da se "lav nikada nije bojao čopora hijena". Činjenica da ste odgovorili na sva ova pitanja pokazuje zapravo da je tako. Bojite li se?

"Ne bojim se. I nisam žrtva. Žrtve su svi oni obespravljeni ljudi čija se prava svakodnevno gaze. Njih podržite, za njihova se prava borite!"

JAVNO.ba / 7Dnevno (Kristina Spajić – Perić)

__________________________________________________________________________________________________

Prolazi vrijeme manipulacije građanima

Mirne demonstracije obespravljenih radnika i nezadovoljnih građana u Tuzli eskalirale su danas oko podneva, kada su pripadnici Jedinice za specijalne namjene krenule u obračun sa okupljenim demonstrantima. Epilog je 27 uhapšena građanina i 23 povrijeđenih među kojima ima i pripadnika MUP-a TK. Tim povodom, razgovarali smo sa prof. dr Slavom Kukićem, sociologom sa Sveučilišta u Mostaru.

Najavljene mirne demonstracije obespravljenih radnika u Tuzli danas su prerasle u ulične nemire, u kojima je povrijeđeno nekoliko demonstranata i policajaca. Kako Vi gledate na današnja dešavanja?

Nadam se da je ovo klica novog odnosa prema vlastitom životu i društvu u kojem se živi. Kažem klica, jer ne vjerujem da se ovim može pokrenuti bilo kakav zamajac isticanja u prvi plan vrijednosti socijalnog i pitanja koja se tiču čovjekovog realnog života. U prethodnih 25 godina stalno smo u prvom planu imali iracionalna pitanja, pitanja vitalnog interesa, pitanja koja su u vezi s kolektivitetima. Svugdje gdje su takva pitanja u prvom planu, interes čovjeka je potisnut u pozadinu.

Tuzlanski slučaj je, uvjetno kazano, eksces na mirko razini i ne može biti nikakav zamajac niti se još može širiti u formi koncentričnih krugova, jer ne postoje sve ostale pretpostavke. Ipak, smatram da čim prije do takvog koncentričnog širenja dođe, tim prije će BiH stvoriti prve pretpostavke da evaluira prema normalnom evropskom društvu. Sad smo zaista zatvor u koji su ljudi strpani prema nacionalnim filozofijama, zatvor u kojem nas drže kao stoku s propovjedima kako se moramo homogenizirati i okupiti oko temeljne nacionalne ideje, jer će nas oni drugi ugroziti.

S druge strane, naš život, život naše djece i mladih je sve gori. Mladi, obrazovani ljudi sve više odlaze iz ove zemlje. Govorim to temeljom iskustva zapadne Hercegovine, gdje mladi ljudi mahom imaju hrvatske putovnice, te koji su ulaskom Hrvatske u EU našli slamku spasa, jer mogu otići u neku od zemalja članica, naći posao, dobiti papire i pobjeći iz ovog pakla.

Ako socijalni bunt, koji je danas eskalirao u Tuzli, ne postane bh. praksa, onda ova pravilnost neće biti samo pravilnost zapadne Hercegovine. Svi mladi će odlaziti iz zemlje, BiH će ostati opustošena, dakle ne bošnjačka, ne hrvatska, ne srpska, nego zemlja u kojoj nema nikog.

Problem je što se socijalni bunt događa u Tuzli, koja je svih 25 godina odolijevala zovu nacionalnog. Obeshrabrujuće je što eksploziju socijalnog bunta, koja je logično da pođe iz Tuzle, jer je oslobođena nacionalnih predznaka, neće prihvatiti ostali gradovi u BiH. Nema šanse da se takav bunt desi recimo u Mostaru, gdje lider HDZ BiH Dragan Čović svaki dan šalje poruke kako Hrvati moraju izdržati sve provokacije i muke, a kako bi stekli slobodu. Tu istu priču pričaju i drugi. Utoliko je to obeshrabrujuće, jer, objektivno, ta pozitivna energija neće se naći na plodnom tlu u drugim dijelovima BiH.

Kako komentarišete činjenicu da je, nakon današnjih nereda u Tuzli, izostala konkretna reakcija vlasti? Iz kantonalne Vlade radnicima je samo putem saopštenja poručeno da su spremni na dijalog, te da su svjesni problema sa kojima se suočavaju.

Bh. vlasti su se navikle da, zahvaljujući dominantnom tipu društvenog konflikta, ekscese iz područja socijalnog amortiziraju relativno jednostavno – među inim i tezom da je takvo djelovanje forma neprijateljskog djelovanja protiv vlastitog naroda. Tom logikom se, istina, narodom moglo manipulirati preko dva desetljeća.

Ali, sve učestaliji slučajevi – i u svim dijelovima BiH – upozoravaju da vrijeme tog tipa manipulacije definitivno blijedi. I da će vlasti, pored retorike sračunate na nacionalnu homogenizaciju, računa morati voditi i o činjenici da je sve više građana prekoračilo donju granicu fizičke izdržljivosti, da će nerješavanje egzistencijalnih pitanja – radnog mjesta i plaće za rad, mogućnosti da se od toga živi i da se ne mora s torbom preko državne granice bez namjere za povratkom – za posljedicu imati sve izraženiju socijalnu eksploziju koja može pomesti i njih same.

Kantonalne vlasti u Tuzli su se, drugim riječima, danas našle u potpuno novoj situaciji – u situaciji u kojoj se i nisu znale snaći. U prilog tome, među inim govori i način represivnog reagiranja – ali i ozlijeđeni građani. U prilog tome, potom, govori i poziv da se nezadovoljstvo ne izlijeva na ulici nego da se kanalizira preko svojih sindikalnih predstavnika i slično.

U jednom momentu došlo je do sukoba policije i demonstranata. Epilog je više od 20 povrijeđenih, među kojima je i maloljetna osoba. Mogu li se građani primjenom sile i zastrašivanja natjerati na poslušnost? Je li to rješenje ili izvor dodatnih problema?

Represija nikad i nigdje nije mogla donijeti dugoročnije rješenje. Takvih je primjera, uostalom, širom svijeta – i na ulicama gradova širom Ukrajine ovih tjedana. Represija, naprotiv, može proizvesti samo novi val protesta, i nove forme „ulične demokracije“. Osobno, dakle, ne zagovaram tuču vlastita naroda – posebice ako je ona u funkciji vlastitog održanja u političkim i foteljama državne vlasti.

Imajući u vidu masovne JMBG proteste sredinom prošle godine u Sarajevu, te današnje u Tuzli, može li se očekivati da se ovakvi događaji artikulišu u ozbiljnu i osmišljenu društveno - političku akciju?

Osobno bih bio sretan da se to dogodi jer bi to značilo da smo definitivno savladali fazu nacionalne homogenizacije, iracionalne podjele po krvnim zrncima, i da smo se počeli grupirati prema istinskim životnim interesima – kao što se to, uostalom, čini svugdje u demokratskom svijetu. Ne vjerujem, međutim, da još uvijek postoji kritična masa koja takvu promjenu može izvesti.

Jučer sarajevski, danas tuzlanski, sutra neki novi slučaj su samo izolirani slučajevi na mikrorazini. Na državnoj, dakle makrorazini, socijalno je još uvijek inferiorno u odnosu na nacionalno, a takvo stanje stvari bi, nažalost, moglo i potrajati i slijedećih pet-deset godina.

Budući da smo ušli u izbornu godinu, prijeti li opasnost da politika zloupotrijebi proteste?

Svakako. Ali, to i nije poseban problem. Uostalom, opozicija svugdje u svijetu koristi socijalni bunt kao instrument pojačavanja svoga utjecaja u biračkom tijelu. No, sve to nije problem opozicije. Problem je, naime, građana hoće li na taj tip manipulacija nasjesti. Jer, tuzlanska opozicija je, ne tako davno, bila pozicija, a to znači da je i sama odgovorna za izljev uličnog nezadovoljstva zbog nemogućnosti ljudi da prehrane sebe i svoje obitelji.

U dijelu našeg razgovora pomenuli ste situaciju u Mostaru... Svjedoci smo mnoštva protivrječnosti i činjenice da su građani taoci tamošnje politike ili politika. Kada će i na koji način Mostar prestati biti "grad slučaj"?

Mostar je „grad slučaj“ u „državi slučaju“. I, kako god se ne može govoriti o procesima integracija u državi, procesi integriranja su daleko i od Mostara. Politička klasa, naime, Mostar svakodnevno pokušava prikazati gradom nalikom svakom drugom gradu. Stvari su, nažalost, sasvim suprotne. U prilog tome je, uostalom, dovoljno danas proći Mostarom i vidjeti hrpe smeća, izvora potencijalno masovnih zaraza građana ovog grada. U prilog tome, potom, govore i drugi detalji.

Politička klasa, recimo, svakodnevno šalje poruke kako je izvršena integracija ukupne gradske infrastrukture i da po tome Mostar ne odstupa od grada u klasičnom smislu riječi. No, nije tako. Dovoljno je uzeti telefon i nazvati – dobit će te odgovore iz dvaju vodovodnih poduzeća, dvaju komunalnih poduzeća, dvaju vatrogasnih poduzeća, dvaju autobusnih kolodvora...

Sve je upodvojeno, i sve po istoj matrici. A to, drugim riječima, znači – umjesto jednog, nekad najljepšeg na svijetu, još uvijek imamo dva Mostara, sada, nažalost, ne dva grada nego dvije ruralizirane čaršije – ruralizirane na sve moguće načine, među inim i odsustvom bilo kakvog kritičkog otklona prema plemenskom zaglupljivanju.

N.Š. | vijesti.ba

SDP-ov Plan 21 iz pogleda Dijaspore

Trajne hrvatske aktualnosti prikazane na jednostavan način

Stranka na vlasti je predizborno najavljivala plan razvoja! Takozvani Plan 21!

Za plan razvoja potrebno je zapošljavati ljude i stvarati svestrano bolje uvjete rada i zaradu.

Sada vidimo da su nas Kukurikavci posve prevarili: Njihov plan razvoja se temelji na otpuštanju radnika, na zatvaranju radnih mjesta, na povećanju PDV-a i na smanjivanju plaća i mirovina.

Takove metode ne vode u jačanje hrvatskog gospodarstva, nego obratno u njegovo slabljenje.

Za svaku stranku ili stranke u Hrvatskoj osnovna briga treba biti čovjek

Bez obzira na to, koje stranke u Hrvatskoj vladaju, gorući problemi su podići hrvatsko gospodarstvo i početi vraćati inozemni dug. Nažalost te radosti nisu na vidiku, nego obratno.

Hrvatski izvoz mora biti veći nego uvoz.

Zahvaljujući turizmu, Hrvatska ima izvozno tržište na svome prostoru i moru. Taj oblik omogućuje Hrvatskoj najpovoljniji oblik izvoza. Nažalost, turisti na Hrvatskome Jadranu jedu uvozno voće i povrće, piju uvozna vina i druga pića, mlijeko i mliječne proizvode, čak i uvoznu vodu. Tu spada i uvozno meso, a naši seljaci u Slavoniji moraju ukidati svoje farme.

Kako će Hrvatska izvoziti (ako uopće ima što izvoziti) na visokokonkurentno europsko tržište, kad nije konkurentna s vlastitim proizvodima na vlastitom bezcarinskom turističkom tržištu.

Proizvodnja mora rasti, a time i zaposlenost!

Za gospodarski i opći hrvatski napredak proizvodnja svih roba mora zadovoljiti domeće i strano tržište.

Tu se podrazumijeva, da izvoz mora biti znatno veći od uvoza, privatizaciju dovesti u red, osigurati rad i zaposlenost, demografski napredak, zarade, mirovine i stanovanje moraju biti na razini ljudskog dostojanstva.

Stara poslovica nas uči: Pruži se koliko se možeš pokriti!

K ovim temeljnicama valja razvijati ljudsku svijest i savjest, da se ne živi iznad realnih mogućnosti. Ne mora svaki Hrvat voziti skupi automobil; bicikl je jeftiniji, zdraviji i ekološki podobniji jer vozi na energiju vozača (-čice), a ne na skupi benzin ili druga zagadjujuća goriva. Hrvatska ima golemo izvozno tržište u svojim turističkim krajevima, što znači, da pred svakim takmacem u izvozu roba ima „vanjsko“- tržišnu prednost, koju treba za sebe koristiti.

Uz gospodarski i novčarski preporod, koji mora u Hrvatskoj nastupiti odmah, bez odgadjanja postoje još dvije skupine problema, koji traže, da ih Hrvatska razborito riješi.

To je a) pitanje ozdravljenja pravosudja na svima područjima, uključujući procesuiranje svih ratnih zločinaca iz obadva zadnja rata i poraća – „lustracija“

i b) Hrvati u dijaspori i Hrvati starosjeditelji u susjednim državama. Hrvati u BiH nisu dijaspora, nego Hrvati na svome tlu.

Ova dva kompleksna pitanja su medjusobno povezana, utoliko više što im je tinjajuće žarište u protuhrvatskom djelovanju komunista i njihovih sljedbenika. Naime, uvjetovano komunizmom na ovaj ili onaj način – silom ili „milom“ više od milijun Hrvata je od Drugog svjetskog rata do Domovinsko Obranbenog Rata napustilo Hrvatsku. Pribroji li se ovom broju one Hrvate, koji su napustili Hrvatsku za vrijeme zloglasnog velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije i potomke od obadvije skupine emigracije, broj Hrvata u dijaspori, koji se još takvima osjeća kreće se oko tri milijuna. Nažalost i danas Hrvati napuštaju Hrvatsku! Zašto?!

Hrvatska danas bilježi negativno demografsko kretanje. Jedina narodnosna skupina u Hrvatskoj s pozitivnim demografskim trendom su Romi.

Republika Hrvatska, ako hoće da Hrvatska obstane i da se razvija mora pojačati svoje demografske potencijale. To je jedino i realno moguće kroz organizirani i beneficirani povratak Hrvata iz Dijaspore u Hrvatsku.

Ovdje moram biti „zločest“ pa ipak bez srdžbe i mržnje postaviti sljedeće pitanje:

Ako Republika Hrvatska obnavlja i izgradjuje kuće Srbima, koji su u Domovinskom Obranbenome Ratu ubijali i progonili Hrvate, razarali Hrvatsku i posijali je s ubitačnim minama, što znači da još uvijek Srpski genocidni rat protiv Hrvatske i Hrvata nije okončan, ta ista Hrvatska bi trebala Hrvatima – povratnicima iz dijaspore dati barem gradilišta i stvoriti im mogućnosti za sudjelovanje u gospodarskom razvoju Hrvatske.

Hrvati povratnici iz Dijaspore će svestrano koristiti Hrvatskoj!

Naime svaki Hrvat iz Dijaspore će donijeti u Hrvatsku sve kapitalne vrijednosti, koje Hrvatska treba:

a) živote i zdrave demografske potencijale,

b) novčani i drugi kapital za svoje uzdržavanje i za investicije u nova radna mjesta;

c) razna stručna znanja, nove tehnologije i uzorne radne navike;

d) znanja stranih jezika potrebnih Hrvatskoj za svaki napredak i usmjerenje;

e) oživljavanje pustih predjela Hrvatske…

Matica hrvatskih useljenika – MHU

Imamo Hrvatsku maticu iseljenika. Za najvišu pohvalu je djelovanje HMI, ali ime podsjeća na instituciju za iseljavanje. Upravo zato trebamo osnovati Maticu hrvatskih useljenika, koja će se baviti useljavanjem Hrvata iz dijaspore u Hrvatsku

Postavlja se sljedeće pitanje uz naprijed iznešeno o povratnicima Hrvata iz Dijaspore:

Je li Hrvatskoj razboritije vratiti svoje ljude iz dijaspore, obogaćene sa svima potrebnim vrjednotama, uključujući i domoljublje, nego uvoziti s Istoka nestručne Albance, Bugare, Makedonce, Rome, Rumunje, Srbe, Turke…

Svjestan sam da će isti oni komunjare, koji nastupaju protivnički i čak neprijateljski prema Hrvatima u Dijaspori proglasiti ksenofobom pisatelja ovih redaka pa im evo poslovičnog odgovora:

„Bog je najprije sebi bradu stvorio, a onda svima drugima.“

Kada mi povratimo u Hrvatsku milijun Hrvata iz Dijaspore, onda će ovi stvoriti radna mjesta za sebe, zaposlit će domovinske Hrvate i trebat će zasigurno djelatnike s Istoka, a uvezeni djelatnici s Istoka ne će stvoriti Hrvatima radna mjesta i kako nam je to poznato do sada, svoj zaradjeni novac će iznositi iz Hrvatske.

Zaključno

Dakle, je li Hrvatskoj bolje uvoziti Hrvate iz Dijaspore, koji će jačati sve hrvatske potencijale, nego uvoziti privremenu radnu snagu s Istoka, koja će iznositi novac iz Hrvatske, a nažalost medju poštenima i marljivim djelatnicima naći će se i onih, koji će Hrvatsku koristiti kao narko-tržište. Nota bene!

Dragan Hazler

________________________________________________________________________________________________________________________

Kolektivno rukovodstvo države BiH

Nastavak je serije igra bez granica našeg političkog rukovodstva, koja slijedi nakon posljednjeg nadrealističkog prikazanja, u Sarajevu, 17. veljače 2014., u središnjem svenarodnom pozorištu - kazalištu Evropske unije.

Čujte i počujte bosanskohercegovački ljudi i narodi svih nacija, kultura i religija:

Početak je pripreme za još jedne sudbonosne historijske izbore! Nemojte propustiti posljednju šansu za svoje spasenje i proslaviti još jednu i konačnu pobjedu naših političkih (e)lita.

Piše: dr. Luka Marekešić

Ali, kako se u toj igri snaći i postaviti? Izgleda da je sada teže složiti se oko tri-četiri negoli jednog člana Predsjedništva, što bi bilo najnormalnije!? Nisam politički Aristotel, poput hercegovačkog kvislinga Raspudića, pa moj prijedlog shvatite samo kao razmišljanje običnoga Bosni vjernog čovjeka.

Naslov moje teme toliko je poznat i jednostavan: Kolektivno rukovodstvo države BiH. Nemojte odmah pomisliti na organizaciju vlasti u modelu demokratskog centralizma u socijalističkim državama, jer taj model ima svoju mnogo dublju baštinu ne samo u političkim nego i vjerskim baštinama, kao što je bila organizacija u starim grčkim, rimskih i evropskim prosvjetiteljskim društvima podjele na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast ili kolegijalni oblik vlasti. Moj prijedlog o modelu vlasti u našoj državi sličan je modelu državne vlasti kao gremija, odnosno kao kolektivne i kolegijalne vlasti prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

S pravom se pitati: Koliko sadašnji dejtonski Ustav i Izborni zakon odgovaraju, i mogu proći na Sudu u Strasbourgu, kao što zorno pokazuje slučaj presude Sejdić - Finci, te uskoro i slučaj tužbe Pilava čak o očitoj diskriminaciji i neravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju u BiH!? Očekivati je da će netko kompetentan pokrenuti pred istim sudom u Strasbourgu također tužbu protiv cijelog ovakvog sadašnjeg kao ratnog oktroiranog nedemokratskog ustavnog uređenja BiH i još njegova pogrešnog provođenja od vlasti Evropske unije.

BiH je, naime, specifična multinacionalna, multikulturna i multireligijska država i potrebno je da se u njoj posebno treba izgrađivati ravnopravnost različitosti ljudi i naroda u jedinstvu zajedničke države sa svojim demokratskim i pravnim uređenjem, poštivajući ljudska pojedinačna i kolektivna prava njezinih građana, nacionalnih manjina i konstitutivnih naroda-nacija. Ali, kako to učiniti u izboru predsjednika ili Predsjedništva, parlamenta, izvršne vlasti i sudstva kao glavnih odrednica suverene i demokratske država? To je glavni problem države BiH danas.

Dejtonski sporazum je zaustavio rat, ali nije uspio u izgradnji takve države. Naprotiv, ratna politika je nastavljena samo na drugačiji način, specijalnim ratom za postizanje istoga cilja - podjele i uništenja države BiH! To je očito svim poštenim ljudima ove zemlje i u međunarodnoj zajednici, koja je također odgovorna za destrukciju države BiH.

Kako birati i biti biran za Predsjedništvo BiH? Izborom Predsjedništva kao kolektivne vlasti, kolegija ili gremija, a ne individualnog zbira tri ili četiri pojedinih članova, koje biraju svi građani, konstitutivni narodi i nacionalne manjine ispunjava se osnovno demokratsko načelo o ljudskom pravu - birati i biti biran za sve funkcije u društvu i državi BiH.

Time se uklanja i stalna, zapravo demagoška optužba Čovićeva HDZ-a BiH i njegova stranačkog tzv. Hrvatskog narodnog sabora, da drugi biraju Hrvatima političke predstavnike, kojim se želi postići samo sebični stranački politički interes koji u drugim bošnjačkim, pa i u hrvatskim strankama gleda ne samo suparnike nego i neprijatelje, što škodi najviše samim Hrvatima, dok s dodikovskim sklapa savez sve do nestanka posljednjeg Hrvata u RS-u, kako to otvoreno prikazuje njegov stranački list Večernjih novina.

U izboru Hrvata u Predsjedništvo BiH potrebno je da takav čovjek bude član toga gremija, kolektivne i kolegijalne vlasti, kojega biraju ne samo Hrvati nego i svi drugi građani zajedničke države BiH i koji je odgovoran svim građanima, a ne samo Hrvatima. To, dakako, jednako vrijedi za izbor drugih članova takve državne vlasti, što njima može biti samo priznanje i čast, a svim ljudima korisno.

Zato je važno u izboru doličnog člana Predsjedništava imati u vidi ne samo jedan kriterij - tko ga bira nego i još barem druga četiri novinarska kriterija istine i općeg dobra, pet "w": tko, što, kada, gdje i zašto živi i radi kao član kolektivnog Predsjedništva BiH?

Oslobođenje

___________________________________________________________

KAP DOBROTE I LJUBAVI NAŠIH OBIČAJA

Croatia Centar i HKUD "Nasi običaji" Wien su organizirali humanitarnu akciju sakupljanja financijske potpore najugroženijim sunarodnjacima u Bosanskoj Posavini,da i njima Božić bude veseo i radostan.Sakupljeno je 1.000 Euro i kupljeno 50 paketa osnovnih živežnih namirnica koje su predane župnicima u Brčko distriktu(Zovik i Dubrave),u Domaljevcu i Derventi,te udruzi SAMARITA koja djeluje na podrucču Vidovica ,Kopanica i Jenjića.Vrijedni altruisti su čak i osobno uručili pakete jednoj šestočlanoj obitelji u Gornjem Zoviku.Ovo će postati tradicionalna karitativna akcija dobrotvora iz Beča.

https://picasaweb.google.com/108714007739965179430/Bozic2013NasiObicajiDarivaju?noredirect=1

"ZAHVALA!

U ime HU "SAMARITA", u ime naših članova, aposebno u ime korisnika želim Vam svima reći H V A L A!

Hvala Vam na 10 obilatih prehrambenih paketa koje ste darovali za potrebe korisnika HU "Samarita". Paketi su podjeljeni najpotrebitijim korisnicima iz Vidovica, Kopanica i Jenjića. Drago nam je da ste našu Udrugu izabrali za donaciju.

Želimo Vam svima ugodan radni početak u 2014. godini.

Ostajete i dalje naši dragi prijatelji.

Hvala "Mrkom" (iz Kopanica) na preporuci i dovozu paketa!

za HU "Samarita" S. Šokić, predsjednik"

__________________________________________________________________________________________________________

Živko Budimir: Priča o trećem entitetu oslabila poziciju hrvatskog naroda

Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) Živko Budimir rekao je da su pristupi susjednih Hrvatske i Srbije odnosima prema BiH različiti, javlja Anadolija.

Stav srbijanske vlade o BiH, kako je kazao, umanjuje zabrinutost izazvanu prijetnjama otcjepljenem bh. entiteta Republika Srpska (RS), dok Hrvatska ignorirajući neke od institucija u BiH čini diplomatski gaf prema toj susjednoj zemlji.

Kada je u pitanju odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, Budimir je kazao da se ne slaže s tezom da Hrvatska pomaže samo Hrvatima u BiH.

Hrvatsko pitanje

"Hrvatska već duže vrijeme investira na području cijele Bosne i Hercegovine, pa čak u zadnje dvije godine i više na područja gdje Hrvati nisu većina", pojasnio je, te dodao:

"Što se tiče političkih stavova prema Bosni i Hercegovini, oni su već duže vrijeme potpuno drugačiji nego što je to stav Srbije prema Bosni i Hercegovini. Hrvatska je odavno jasno stavila do znanja da Hrvati BiH trebaju svoju poziciju u BiH graditi kroz institucije BiH", rekao je.

Budimir je rekao da "jedna ozbiljna država, a sada i članica Europske unije (EU) ne može dozvoliti luksuz ignoriranja institucija jedne druge države, a sve kao posljedica prihvaćanja jednostranih stavova jedne političke opcije hrvatskoga naroda u BiH".

"Evo već tri godine uporno ignoriraju predstavnike hrvatskoga naroda u institucijama BiH, tu konkretno mislim na predsjednika FBiH i članove Vlade FBiH. To bi se već danas moglo okarakterizirati jednim diplomatskim gafom Republike Hrvatske prema BiH i nepoštivanjem institucija BiH. To što se Republika Hrvatska zalaže i ima ustavnu obvezu boriti se za jednakost hrvatskog naroda unutar BiH, a time i FBiH, ja ću uvažiti kao njihov stav po ovom pitanju onoga trenutka kada budem vidio da oni isti takav odnos imaju prema RS, institucijama RS koje sustavno djeluju na način da se 180 tisuća Hrvata i više od 200 tisuća Bošnjaka koji su protjerani iz RS priznaju kao punopravni građani RS i omogući im se povratak i uživanje njihove imovine u RS".

Govoreći o rješenju hrvatskog pitanja u BiH, rekao je da i dalje misli da formiranje trećeg entiteta ne bi bilo najbolje rješenje.

"I dalje mislim tako, ali kao premisu tome moram reći slijedeće: Smatram nepravičnim ustrojem BiH, uređenje BiH sa dva entiteta no svjestan sam činjenice da mi to u ovom trenutku ne možemo mijenjati i da uporno inzistiranje na uvođenju trećeg entiteta je dovelo do toga da pozicija hrvatskog naroda u kontinuitetu slabi. Ja čak mislim da bi možda bilo i dobro uređenje BiH sa tri entiteta, ali kada bi većinski dio hrvatskoga naroda bio obuhvaćen tim entitetom i kada bi to bio izraz volje, odnosno svih naroda. Dakle, da se složimo oko toga da je to rješenje", kazao je Budimir.

Uređenje BiH kroz entitete, smatra Budimir, ne može dati kvalitet življenja ljudi koji žive u BiH, kakav daje jedan pristup regionalne organizacije BiH.

„Kad bi postojao nekakav treći entitet čije bi sjedište bilo u Mostaru, Hrvat iz Orašja, ako bi trebao svoja neka pitanja rješavati u tom entitetu, zamislite koliko on mora putovati da dođe do Mostara. Danas imamo tu situaciju sa Srbima iz Bileće i Bošnjaka iz Velike ili Bihaća", pojasnio je.

FBiH je u velikoj krizi

Prema njegovim riječima, FBiH je u iznimno teškoj financisjkoj situaciji, a uzrok tome nisu samo razrušeno gospodarstvo i loša privreda nego i "spoznaja da mi u kontinuitetu, od završetka rata pa na ovamo, imamo vlade FBiH koje uopće ne razmišljaju o prihodovnoj strani proračuna".

To je, kako je rekao, prouzrokovalo deficit veći od 800 milijuna KM.

Nadalje, rekao je kako predsjednik i potpredsjednici FBiH nemaju mogućnost razrješenja premijera i ministara po Ustavu FBiH nego mogu reagirati samo po prijedlogu premijera.

„U toj situaciji mi nismo u mogućnosti rješavati trenutačno stanje na način da kažemo da ćemo raspustiti vladu i zato je vrlo teško u ovoj situaciji sada dati obećanje građanima FBiH. Ja to i neću učiniti, da ću ja svojim potezima promjeniti stanje. No, postoje i drugi načini na koje se može uticati na zbivanja u FBiH, a njih ću svakako koristiti", pojasnio je, dodavši znakovito kako se, ipak, ne zna hoće li na vlasti do kraja godine biti postojeća parlamentarna većina predvođena Socijaldemokratskom partijom (SDP) BiH.

Govoreći o sudbini Bosne i Hercegovine nakon izborne 2014. godine, Budimir je kazao da se u zemlji ništa ne bi promijenilo ako bi ona bila vođena kao dosad, jer "sve što se čini u posljednjih godinu dana ima za cilj zadržavanje postojećeg stanja".

"Osobno sam uvjeren u to da će doći do promjena na izborima nakon 2014. godine. Zašto sam u to uvjeren? Zato što sam se kroz kontakte koje imam sa građanima BiH uvjerio da su postali svjesni izvorišta problema u BiH. Iz tog mog uvjerenja proizilazi jedan moj stav, a to je da će izbori 2014. u BiH za mnoge političke subjekte biti veliko iznenađenje", rekao je Budimir pojašnjavajući kako će građani na tim izborima tražiti nove opcije.

Nakon izbora 2014. budućnost BiH će biti svjetlija, kako smatra Budimir.

Prijetnje otcjepljenjem

"Nakon tih izbora će doći do značajne promjene odnosa u BiH. Vrijeme je da BiH postane normalna država. Da ima jednog predsjednika, da ima vladu BiH, a ne nekakvo Vijeće ili Savjet ministara i da BiH ima jedan parlament i predsjednika parlamenta".

Rekavši kako dugo vremena upozorava na prijetnje odcjepljenjem iz entiteta RS, Budimir je istakao kako se takvih prijetnji sve manje boji.

"Do prije nekih šest mjeseci ta zabrinutost za mogućim procesima u BiH kakvi su se najavljivali iz RS kod mene su se počeli smjenjivati stavovima Vlade Srbije, koje je izrekao vicepremijer Aleksandar Vučić, kada je jasno stavio do znanja da je za njih BiH u postojećim granicama neupitna, kako će oni održati kvalitetne odnose prema RS, ali da žele graditi kvalitetne odnose i prema BiH", stav je Budimira.

Komentirajući trilateralne sastanke između BiH, Srbije i Turske, Budimir je rekao da je stava da treba podržati sve ono što može pomoći BiH i regiji da izađe iz teškog ekonomskog stanja u kojem se nalazi.

„Ja nisam do sada primijetio da postoje neki uvjeti turske vlade prema ovoj regiji. Ukoliko budu postojali bilo kakvi politički uvjeti koji će na određeni način predstavljati teret ne samo BiH nego i cijeloj ovoj regiji, prvi ću biti protiv toga da nastavljamo takve aktivnosti", pojasnio je Budimir za Agenciju Anadolija.

neznase.ba

Kada u HNS-u ne bude Čovića i drugih smiješnih likova, on će biti mjesto za umne i čestite Hrvate

Sveučilišni profesor dr. Mile Lasić smatra kako bi HNS trebao biti sastavljen od izabranih dužnosnika, sveučilišnih profesora, crkvenih službenika, kulturnih i javnih djelatnika koji će biti nadmoćni u odnosu na one čiji svjetonazor i perspektiva dopiru od Kupresa do Neuma i od Neuma do Salakovca.

Piše: A.Mrkonjić

Profesor Lasić tvrdi kako je i previše “drugova” i demokratskoga centralizma u sadašnjem HNS-u.

Dva HDZ-a pokušavaju “spasiti” Hrvatski narodni sabor. On se održava pod dominantom palicom HDZ-a BiH, a neki tvrde da je razlaz dvaju HDZ-ova u tom tijelu neminovan. Kako Vi komentirate odnos dvaju HDZ-ova i budućnost sabora do i nakon općih izbora?

Dogodilo se, srećom, što se moralo dogoditi. S navodnim “Havelom” na čelu HDZ-a 1990. se ni toliko nije moglo očekivati. Njegov nasljednik nema uopće dileme je li BiH “naša zemlja” ili nije, jesu li Hrvati “problem ili dio rješenja”, je li rješenje za sva tri bh. nacionalna i bh. državno pitanje u transnacionalnoj i transentitetskoj suradnji te u konačnici u pristupanju BiH Europskoj uniji.

Martin Raguž je preuzimanjem stranke koja se ne zove najsretnije, ipak, otvorio očekivani proces političke pluralizacije među Hrvatima u BiH, uključivo kako od “etnosa” napraviti “demos”, to jest od etničke skupine napraviti samosvjesni “politički narod” unutar BiH, osuđenoj na njezinu višenacionalnost. Za takvo što nije, dakako, dovoljno kazati: “Mi smo konstitutivni narod”. Dakako da je to točno, ali što s time? Treba tek demonstrirati, po uzoru na Nijemce, da svi narodi i svi ljudi trebaju imati jednake šanse bez obzira na njihova krvna zrnca te tek tako biti “političkim narodom”, jednim od tri, što je sudbina BiH, ili je uopće neće biti. Treba, dakako, usput opovrgnuti i monopol na patriotizam raznim “tihićima”, “izetbegovićima” i “lagumdžijama”, na poziciju “temeljnog naroda” i njihov tzv. prirodni patriotizam. Nismo li ovaj film već vidjeli prije 20 godina? Istinski ustavni patriotizam, onaj u Habermasovom smislu, podrazumijeva, naime, poštovati i svoj i identitete svih drugih, uključivo i ljudska prava i Ustav i zakone ove zemlje.

To znači, biti i Hrvatom i Bosancem i Hercegovcem i europejcem, u krajnjem: biti privrženikom i vlastitog i višestrukih identiteta. U konačnici, Hrvati moraju prije svih drugih, i više od drugih, biti “ustavni patrioti” ukoliko dobro misle i sebi i drugima. Konstituirali smo i činimo ovu zemlju i našom i bošnjačkom i srpskom, ali moramo je tek učiniti političkom zajednicom i voljnom “nacijom-državom” i europskom zemljom u političkom i kulturološkom smislu. Moramo biti, dakle, i “političkim narodom”, a ne samo etničkom skupinom, kako nas tretiraju i što nam žele neprijatelji višenacionalne zemlje BiH i našega identiteta. Razlaz dvaju HDZ-ova je , dakle, bio neminovan i hvala nebesima da je do njega i došlo. Gdje svi jednako misle i nema mišljenja. Dominacija HDZ-a BiH kao etničkog pokreta bh. Hrvata je nedopustiva sa stajališta interesa bh. Hrvata. Takva pozicija mora ustupiti mjesto pluralnom HNS-u u kojem će biti moguće alternativno misliti i djelovati i kao hrvatska i bosansko-hercegovačka i proeuropejska politička stranka, biti dijelom cjeline, ali ne izgubiti ni vlastiti profil. Budućnost HNS-a je, dakle, posve otvorena knjiga. I bilo je krajnje vrijeme otvoriti pitanje što je HNS, upravo na način kako ga je Martin Raguž i otvorio…

Ima li snage Martin Raguž i hoće li Dragan Čović možda prihvatiti zahtjev “devedesetke” da se HNS otvori za sve Hrvate ili jer to borba da se pronađe krivac za eventualni raskid partnerstva?

Mala bara, puno krokodila. Stručnjaci za nacionalno pitanje – kao neupitno pitanje – obično nemaju pojma ni o čemu. Ne zna se tko je smješniji ili žalosniji. Apologeti HNS-u, kakav je danas, ili protivnici ideje bilo kakvog HNS-a, posebice među Hrvatima. A ima ih, nažalost, napretek, i ne samo među tzv. platformašima, jer time plaćaju njihove akademske i političke promidžbe. Oni više i ne znaju što čine ili su toliko zabrljali da im povratka i nema. Ideja HNS-a stoji, dapače, u izravnoj vezi s mogućnostima tzv. institucionalne ravnopravnosti i/ili institucionalne autonomije, koju tek treba ispuniti sadržajem po uzoru na autonomije dugih višenacionalnih zemalja, Švicarske i Belgije, primjerice. Utoliko je vrjednija od svih nas, pa i od Čovića i Raguža i njihovih političkih sudbina.

Ako HNS ikada zaživi u punom smislu, u njemu mora biti, dakle, mjesta za sve političke (i kulturološke) i interesne opcije kod bh. Hrvata, izuzev radikalno lijevih i desnih, dakako izuzev i lopovskih, klijentelističkih, znate već kojih. U HNS-u mora jednostavno biti mjesta i za istaknute pojedince koje se ne može zaobići s obzirom na njihov doprinos znanosti, kulturi, itd. Jedno je već jasno, ne može HNS imati legitimitet u očima hrvatske, bh. i međunarodne javnosti, pa ni funkcionirati ukoliko je ustrojen i funkcionira milošću prvoga čovjeka najmoćnije političke stranke među bh. Hrvatima, ili njih par, pa bio među njima i Martin Raguž, svejedno mi je. Ne radi se o suverenitetu, legalitetu i legitimitetu dobivenom milošću kralja-suverena, nego o onomu koji se stječe na izborima i radom izvan politike, na sveučilištima, primjerice. K tomu, HNS ne smije biti transmisija ničije volje i “stroj za glasovanje”, nego “agora”, mjesto za formiranje autentičnog izraza političke volje i potreba bh. hrvatskih ljudi. HNS, pogotovu, ne smije obvezivati na jednoumlje, kako stoji u zadnjem stavku čuvene HNS-ove deklaracije, inspiriranom, očigledno, načelom “demokratskog centralizma”. Nije, uostalom, tajna, u tzv. stožernoj stranci, kao i u HNS-u organiziranom po njezinoj slici i prilici, ima itekako “dobrih drugova i komunista”. Političkih i kulturoloških pluralista ima znatno manje …

Treba li HNS Hrvatima u BiH i kakav bi ustroj toga foruma trebao biti? Tko bi morao činiti HNS?

HNS je – unatoč svim manipulacijama njime i s hrvatskih i bošnjačkih strana – potreban bh. Hrvatima, pa i zemlji BiH, kao što žedna zemlja treba kišu. Ali, ne onakav kakvog ga zamišlja njegov sadašnji predsjednik Dragan Čović i neki smiješni likovi, njegovi potpredsjednici, koji ponavljaju gluposti koje su im kazane da izgovore ili se upravo njima udvaraju “bossu”. Takvi kao da nastoje svakog novoga dana količinom stupidnosti dodvoriti se svome gospodaru. Kad bih bio na njegovom mjestu, odmah bih ih se odrekao…

Ne znam kad će doći dan u kojem ni za Čovića ni za druge smiješne likove u HNS-u neće biti mjesta. Ali, znadem da tek tada bit će mjesta u HNS-u za najumnije i najčestitije među bh. Hrvatima, one koji su sada posve odgurnuti na marginu političkoga i društvenog života. HNS bi, dakle, jednog dana trebao biti sastavljen i od bosanskih i od hercegovačkih Hrvata, kako legitimno izabranih političkih predstavnika određenih razina političkoga organiziranja, tako i od najumnijih i najčestitijih kulturnih i javnih radnika, uključujući vjerske službenike i sveučilišne profesore, one koji su vjerni svojoj struci i savjesti, koji žive i svoj hrvatski identitet, ali i bosanskohercegovački i europejski i time bivaju nadmoćni onima čiji svjetonazor i tzv. zainteresirana perspektiva dopire od Kupresa do Neuma i od Neuma do Salakovca … Takav HNS bi se mogao baviti posve kompetentno krucijalnim pitanjem i vlastitoga i višestrukih identiteta, djeljivim i prenijetim suverenitetom, pitanjima razvoja i europskim integracijama, kao što i priliči krovnoj organizaciji bilo kojega političkog naroda. To što Hrvati u BiH takvima još nisu postali, nije krivnja samo Bošnjaka, koji se muče s vlastitim identitetom, i/ili Srba koji žive iluziju o sebi i RS-u kao “državi u državi”, nego je primarno posljedica vlastite političke malodobnosti, govoreći Kantovim jezikom. Za novu hrvatsku i bh. političku i kulturološku samosvijest potrebni su nam, dakle, novi proeuropski politički vođe, čestiti neokaljani ljudi, pa i nova organizacija HNS-a. U protivnomu, bit će sve kako je već bilo i već viđeno, samo što će se pojavljivati u još karikaturalnijim formama…

Dnevni list

Podesi kao favorit

________________________________

"Dragi moji političari, Bez obzira kojoj političkoj stranci pripadate, oporbi ili vladajućim, želim vam se zahvaliti što ste od jedne jake, industrijske, poljoprivredne, turističke zemlje...moje domovine Hrvatske...u samo 20 i kusur godina uspjeli napraviti, što bi narod reko - "Go ku.ac".

Od žitne Slavonije ste uspjeli napraviti ledinu..."nogometno igralište"... na kom "utakmica" nije odigrana već 20 godina pa je korov preuzeo i naš i protivnički šesnajsterac zajedno sa centrom. Mora da ste ponosni na to? - čestitam vam!

Čestitam vam i na tom što ste uspjeli sjebat drvnu industriju kraj živih šuma Gorskog Kotara i Like pa sad drvene stolice koje su napravljene od našeg drva kupujemo od Talijana...jer eto...oni to mogu, a mi ne.

Čestitam vam i na tom što ste od svjetski poznate hrvatske brodogradnje napravili to da nas čisto veseli kad brodogradilište "3. Maj" sklopi ugovor u vrijednosti 800 dolara pa radimo kanue za somalijske naručitelje. Ponosim se s vama. Čestitam, uspjeli ste!

Uspjeli ste i u tome da 90tih isisate sve novce iz naših domaćih banaka koje ste kasnije sanirali sa našim novcem a onda ih prodali strancima uz ogromne provizije za vas i vaše obitelji pa vam sada sinčići i kćerkice uživaju dok mi jedemo govna koja ste vi izasrali. Ponosim se sa vama...čestitam vam od srca.

Uspjeli ste sjebat i poznate građevinske firme koje su radile po čitavom svijetu i zapošljavale po 15tak tisuća radnika. Naši građevinari su prije bili cijenjeni u cijelom svijetu...a danas?...danas ste od njih oformili građevinsko mafijaške organizacije koja jedna drugu koči i međusobno se kolju poput vukova nad plijenom, i to direktno za vašu korist...za vašu i vaših sinčića i kćeri. Ponosim se sa vama. Čestitam.

Čestitam vam i na tome, što ste u ono malo državnih firmi što je ostalo, uspjeli ugurati svoje rođake pa sad nama običnim "malim" ljudima javljanje na javne natječaje u vezi dobivanja posla izgledaju kao sajens jebeni fikšn. Bravo. Čestitam. Ponosim se sa vama.

Uspjeli ste sjebat kompletnu industriju...ne jednu...ne dvije tvornice...vi ste uspjeli sjebat do temelja kompletnu industriju...sve sve sve...i više od SVE. Zadnjeg kojeg sjebavate je kamenolom koji se bavi eksploatacijom bračkog kamena...kamena za kojim ludi cijeli svijet, baš vi ste uspjeli sjebat. Da ono što cijelom svijetu treba, nama ne treba - za to ste se pobrinuli vi. Čestitam. Ponosim se sa vama, al baš ono, što bi reko Edo Majka - pravo pravo!

Kako ste sjebali industriju, tako ste sjebali i radnička odmarališta na moru. Ista ona u koje bi svake godine radnici sa svojim obiteljima za jeftine pare otišli na ta 2 jebena tjedna...2 tjedna mora...2 tjedna u kojima su padali romantični poljupci sa prvim ljubavima, negdje na Jadranskom moru. Danas si malo tko može priuštiti 2 tjedna mora...a da nema romantičnih poljubaca na Jadranu, za to ste se pobrinuli vi.

Čestitam vam. Ponosim se sa vama.

Ponosim se sa vama, kada mi prijatelj...visoko obrazovan i stručnjak u svom poslu govori: - Stari, možda sam si uspio riješiti Kanadu! Mogu samo reći da ukoliko moj prijatelj i ode, Kanada će biti jedna sretnija zemlja. A vi? Ne brinite se, tu sam ja da se ponosim vama.

Ponosim se sa vama, kada me moj prijatelj Mrki...inače zidar...nazove pa kaže: -Krule prijatelju... kud sve ovo ide u pičku materinu... suze mi na oči od muke idu! Mogu samo reći da je Kanada tužna što nema mog Mrkog. A vi? Ne brinite se...tu sam ja da se ponosim vama.

Čestitam vam i na tome što ste nakon rata uspjeli isprintati papir sa 500 000 branitelja kao da smo ratovali protiv Kine i Indije zajedno, te u tu brojku ugurati sebe...svoje rođake...rođakove rođake...i od rođakovih rođaka rođake. Znam da je to za vas bilo jebeno, vrlo jebeno...mislim...ne rat...nego to sve papirnato sprovesti i napraviti...ne morate mi objašnjavati, pobogu, pa bar vam ja vjerujem. Znam da vam je bilo jebeno srediti si papire za vojne mirovine I činove...oh...pobogu...pa kao da je bilo lako tamo negdje 1991...1992...sa BMW-om sletiti u jarak sa činom brigadira...pukovnika... jedno 80 km od prve linije. Mislim da sam ja jedini koji vas razumije i stoga se ponosim sa vama.

Ponosim se ja sa vama i kad je u pitanju mladi hrvatski čovjek koji je tek izašao iz srednje škole jer osim što ništa ne zna raditi nigdje nema priliku i naučiti. To ste mu sredili vi. Bože kako vas volim i ponosim se sa vama.

Najmanje 100 afera ste proizveli čija se materijalna šteta mjeri u MILIJARDAMA EURA koje ste sebi slili na razno razne bankovne račune Kajmanskog otočja i Ekvatorijalne jebene Gvineje čiji direktor banke ni ne zna da postoji Hrvatska, ali zna da postojite vi. Čestitam...i naravno...ponosim se vama.

Ne mogu vam opisati koliko sam sretan što ste svojevremeno uzimali radnicima 2 i 4% od plaća i tako godinu i nešto...a sad ste digli i PDV na 25%. Nakon 20 godina sustavne pljačke i uništavačine uspjeli ste sjebat sve što hoda...puzi...gmiže...a rupe u državnoj kasi da čepimo mi? Opisati vam ne mogu koliko se ponosim vama.

Čestitam vam i na ulasku u Europsku Uniju čije sam i sam standarde prigrlio odmah, pa sad dok cijela Europa spava, ja u 10 navečer palim veš mašinu kako bi oprao veš po jeftinijoj tarifi struje čiju ste cijenu formirali ka da je ista 3 puta opasala Zemlju pa tek onda došla u moju veš mašinu. U ponoć kad Europljani sanjaju, ja se jebem sa centrifugom od veš mašine zajahavši istu kako mi ne bi otišla u hodnik. Ponosim se sa vama...kako ja tako i moja veš mašina.

U samo 20 godina sjebali ste sve. Sve što se na hrvatskom jeziku izreći iz usta dade, vi ste sjebali. Niste vi uništili, vi ste SJEBALI. Kužite? SJE - BA - LI. Tim sjebanlukom, sjebali ste i malog poštenog čovjeka, koji sam sebi nameće da je nesposoban, a zapravo...PREŽIVJETI u ovoj hrpi govana koju ste vi izasrali, može samo nadčovjek...superčovjek...jebeni SUPERMAN.

Moj Mrki je jednom na baušteli rekao: - Ništa im sveto nije, majku li im jebem lopovsku! - te nastavio raditi svoj 250satni radni mjesec.

Oprostite mom Mrkom na psovanju...a i sam nisam siguran na koga je mislio. Nije na vas...jer vi ste iskreni i pošteni...zato se ja ponosim vama. Čestitam vam!

______________________________________________________________________________________________________

SARAJEVO:Bujrum/dobrodošla Breno,marš Thompsone !?

Autor Adnan Sivčević

Znam da mnogima u ovo vrijeme nije mnogo stalo do Thompsona i njegovih nastupa,pored cirilice u Vukovaru i refernduma koji je jucer održan u Hrvatskoj,ali moram(o) se malo i osvrnuti na to što Thompson (ne)smije u Sarajevo a pjevaci poput Ace Lukasa,Gorana Bregovica,Lepe Brene su uvijek dobrodošli u (multi-kulti) Sarajevu...!

Zaista,ali zaista je licemjerno od Sarajeva i Sarajlija koji raširenih ruku docekuju Brenu u dvorani Zetra.Naravno,digne se hajka protiv zabrane koncerta,no koncert se ipak održi,kada je u pitanju Brena.Zašto se digne tolika hajka na Thompsona da covjek mora otkazati koncert,koncert koji je trebao biti humanitarnog karaktera,novac od ulaznica trebao je ici za izgradnju Hrvatskog studentskog doma u Sarajevu,kome to i zašto smetaju Hrvati,koji su gradani Sarajeva,pa i oni Hrvati koji su branili Sarajevo,kome smeta koncert kojim bi se obilježila deseta godišnjica od dolaska Pape Ivana Pavla II s porukom mira u Sarajevo,10.05.1997.

Protiv Brene i Thompsona se pokrene inicijativa za zabranu koncerta,no,da se primjetiti kako se manje Sarajlije bune kada je u pitanju Brena,koja je davala podršku srpskim cetnicima 90-ih godina,u Brckom,Bijeljini,zajedno sa Mitrom Miricem,koja je pjevala na raznim "skupovima",slikala se u srpskoj uniformi,u istoj uniformi od koje su stradali mnogi Hrvati i danas Bošnjaci.

A jedan Thompson,koji nikada ništa nije rekao protiv Bošnjaka/Muslimana niti izjavio,niti jedna njegova pjesma vrijeda Bošnjake/Muslimane,nije dobrodošao u Sarajevo,zašto ? Ni meni nije jasno...

Sarajevo je raširenih ruku docekalo i srpskog,lijecenog narkomana Acu Lukasa,koji je "ukrao" pjesmu Miris ljiljana i otpjevao Miris tamjana,pjevac koji je javne i poznate bh. licnosti nazivao "prljavim muslimanskim govnima",pjevac koji je Hanki Paldum nudio 1997. za Bajram cvarke,pjevac koji je pjevao Legiji,Arkanu i ostalim srpskim dobrovoljcima.Znaci,opet jedan srbin dobrodošau u Sarajevu,bez obzira što rekao i otpjevao,a Thompsonu opet jedno veliko NE ! Zašto? Nije mi jasno...

Mi,muslimani koji volimo,pratimo i cijenimo rad gospodina Perkovica,cudimo se ovakvim "ispadima" Sarajeva i Sarajlija,doživljavamo Sarajevo kao centar Islama,koje šuruje sa Pravoslavcima protiv Katolika.

Zaista je smiješno kada se Sarajlije bune protiv nastupa Thompsona u Sarajevu,a ni "a" ne kažu kada Thompson dode u Kiseljak koji je 30-ak kilometara od Sarajeva,kao da je samo Sarajevo Bosna i Bosanski narod...?

Nas,koji volimo Marka Perkovica ima velik broj,no ne smijemo toliko pricati o tome jer je Perkovic zlo za Bosnu,a ovi gore koje sam nabrojao,oni su kao dobro za BiH,smiješno i žalosno...

Ocekujem(o) da se Sarajevo izvine javno,Marku Perkovicu što su mu prijetili bojkotom koncerta a raširenih ruku docekali Acu,Brenu,Bregu...i još ocekujem(o) da ce Thompson što prije predstaviti svoj novi album ORA ET LABORA (MOLI SE I RADI ) i u Sarajevu,koje je koliko srpsko,bošnjacko,toliko i HRVATSKO !

ZA SARAJEVO,SPREMNI !

Adnan Sivčević

_____________________________________________________________________________

Dijaspora – lijek protiv hrvatske učmalosti

Hrvatski svjetski kongres

REALNO UZ ISTINU Piše: Mladen Milić

Čuvajmo dijasporu. Ona ne donosi samo novac, nego i samosvijest, naviku života u demokratskom i pluralnom okruženju, pomalo idealističnu sliku domovine, toliko potrebnu nama koji smo ogrezli u površni realizam. Ona je lijek protiv naše učmalosti i narcisoidnosti, evociranje činjenice da nismo najpametniji.

Da je trenutna vlast spremna preko noći promijeniti zakone, nije ništa novo. Da su spremni provoditi svoju volju nedemokratskim metodama koje onda ruši Ustavni sud, postalo je uobičajeno. Da je javna rasprava nepoželjna, to se i otvoreno kaže. Kada se pojavi problem, mlatne se novim zakonom i pravilnikom pa „kom' opanci, kom' obojci“. Posljednje u nizu što se dogodilo ostalo je nezapaženo, baš kako to i inače bude u zadnje vrijeme, pogotovo ako se tiče hrvatskog iseljeništva, klasično ignoriranog u hrvatskom javnom prostoru. Zakonom o prebivalištu Republika Hrvatska se vrlo nedefinirano odredila spram dijaspore. Iz zakona se dalo iščitati da će svi koji idu na duže od godine dana raditi ili studirati, morati poništiti svoje osobne iskaznice ili će biti kažnjeni. O maštovitosti provoditelja ovakvog zakona ljudi su mogli samo nagađati ili se bojati. Nije se predvidjelo nikakvo zamjensko rješenje niti se jednostavno pogledalo kako to rade druge države. Jer osobna iskaznica nije samo dokaz o prebivalištu, nego je i dokaz identiteta. Oduzeti je nekome u vrijeme kad se cijelom Europom putuje s osobnom, znači proglasiti ga građaninom drugoga reda. Tek kad su se stvari počele komplicirati, konzulati su morali dati preciznije tumačenje i tako je, barem za sada, izbjegnuta veća blamaža.

Odricanje od financijske snage iseljeništva

No, to je samo jedan u nizu loših poteza prema hrvatskom iseljeništvu. Bivša država živjela je od deviza zarađenih „vani“, ali je bila prilično opterećena dijasporom, pratila ju, po potrebi likvidirala pojedince ili ih optuživala za terorizam. Nakon osamostaljenja, očekivala se renesansa odnosa prema iseljeništvu, njihovo aktivno sudjelovanje u obnovi i razvoju domovine. Dijaspora je i dalje davala mnogo, pogotovo u Domovinskom ratu – primala prognanike i slala oružje i šlepere humanitarne pomoći.

No, gdje je zapelo i zašto, ostaje otvoreno pitanje koje se rijetki usuđuju javno postaviti. Pogotovo se to pitamo u vrijeme gospodarske krize, i to pored financijski vrlo snažne dijaspore. Prema nekim procjenama, svaki peti uneseni dolar ili euro dolaze od hrvatskih iseljenika, a to je samo ono što se vidi na transakcijama. Također, neki stručnjaci odgovorno tvrde da Hrvatska može financirati svoju mjesečnu potrošnju deviznim doznakama koje iseljeništvo dostavlja u Hrvatsku. Umjesto da iskoristi financijski potencijal, država se krajem devedesetih odlučila na samoubilački potez – prodala je banke, iseljeništvo je počelo novac preusmjeravati u zapadne banke, a novac rodbini slati drugim kanalima. Priča je dalje poznata – banke su „sanirane“, a država je počela kupovati mnogo skuplji strani novac koji će otplaćivati naši praunuci.

Odricanje od demokratske snage iseljeništva

No, hrvatsko iseljeništvo nema samo financijsku snagu. Dapače, zajednica Hrvata u Bosni i Hercegovini je konstitutivni narod, koji ima drugu jako važnu ulogu. Ona je desetljećima bila demografski bazen koji će se zbog nebrige domovine vrlo brzo isprazniti. Njezin značaj stajanja na razmeđi civilizacija ne treba ni spominjati. Dijaspora, bila ona politička ili ekonomska, ima jednu drugu važnost i snagu. Politička napose, ali i ekonomska dijaspora, pokazatelj su truleži i nemoći socijalističkog sustava jer gotovo nitko nije imao želje emigrirati u istočni blok, nego isključivo u zemlje zapadne demokracije. Ne samo zato što se tamo bolje zarađivalo, nego i zato što se tamo slobodno živjelo, nije se za krivu riječ išlo u zatvor. Time je hrvatska dijaspora postala važna karika u demokratskom oblikovanju domovine jer su iseljenici ljubav prema domovini gradili na demokratskim temeljima slobode, a ne unutar totalitarnih zidova komunizma. Lajtmotiv očuvanja identiteta u dijaspori bila je čežnja, a u domovini strah. No, veliki problem ostali su nametnuti stereotipi koji su pratili naše iseljenike.

A slika gastarbajtera koji vikendom u polumračnoj zagušljivoj njemačkoj krčmi jede „ćevapćiće“, lijepi sviračima marke na čelo i razdrlji košulju svaki put kada čuje Matu Bulića, danas je definitivno prošlost; gastarbajter koji ljeti dolazi iz Vrankvurta Marcedesom u vikendicu na urlaub i daje ojre za gradnju lokalne crkve časteći usput cijelu birtiju može se vidjeti samo u propangandističkim jugofilskim filmovima i pamfletima. Potomci hrvatskih iseljenika danas su direktori banaka, menadžeri velikih poduzeća, umjetnici, profesori, športaši, znanstvenici, odgajani u kolijevci nostalgije za rodnim krajem u kojem se nikad neće moći uspjeti kao ovdje, na privremenom radu, koji nikad ne prestaje.

Njihove uspjehe i uspone prati činjenica da u životu nisu uspjeli uz pomoć kumova tajkuna ili očeva partijskih i političkih sekretara, što je bio slučaj u bivšoj državi, premreženoj partijskom korupcijom i nepotizmom. Njihovi su roditelji imali dvije vrijedne ruke, često nisu znali jezik zemlje u koju su došli. Bili su stranci, auslenderi, gastarbajteri, koji su pričali nekakav kreutsch ili croenglish. Tim više moramo cijeniti njihov uspjeh i ljubav prema domovini (i oprostiti im poneki pogrešan emotivniji istup, poput Šimunićevog). Svoj uspjeh više cijene jer su ga postigli sami u demokratskom kapitalističkom sustavu koji možda jest okrutniji, ali zna biti i pravedniji.

Niko i Robert – slika hrvatske dijaspore

Možda najbolja slika hrvatske dijaspore ovih su dana postali Niko i Robert Kovač. U trenucima kad je poznati hrvatski jal doživio vrhunac, a motivacija dno, kad su počele pljuštati optužbe sa svih strana, netko je ipak dopustio da kormilo za biti ili ne biti preuzme Niko, koji je svoj karakter pokazivao još kao igrač – talent, borbenost, rad, veliko srce. Svakako karakterne osobine, ali one su se razvile u sustavu koji je takve vrijednosti podržavao. Požrtvovnost braće Kovač nije jamčila da će utakmica biti dobivena, ali je jamčila da će dečki ostaviti srce na terenu. Nogometna reprezentacija ustvari je ogled odnosa dijaspore prema domovini. Ona je nezamisliva bez braće Kovač, Petrića, Rakitića, Šimunića i mnogih drugih. Svi su mogli izabrati drugi dres, ali su izabrali hrvatski. Jer domovina znači mnogo i kad si druga generacija iseljenika. Domovinu razumiješ i kad brkaš padeže. Tim gore zvuči Milanovićeva uvreda Davoru Stieru kako kao pripadnik dijaspore ne može razumjeti Hrvatsku.

Zato svaka zrela država i nacija čuva svoju dijasporu. Hrvatska bi trebala to isto. Za određene „najamnike i zakupnike“ iseljeništvo je prijetnja i smetnja. Ali za većinu Hrvata dijaspora je veliko bogatstvo. Iseljeni Hrvati, baš kao i raseljeni Židovi, žive od čežnje za tlom, tradicije i religioznosti, žive od prisjećanja. Zato – čuvajmo dijasporu. Ona ne donosi samo novac, nego i samosvijest, naviku života u demokratskom i pluralnom okruženju, pomalo idealističnu sliku domovine, toliko potrebnu nama koji smo ogrezli u površni realizam. Ona je lijek protiv naše učmalosti i narcisoidnosti, evociranje činjenice da nismo najpametniji. Dijaspora je korektiv naših prizemnih devijacija i uskogrudnosti. I kao što braća Kovač polako stavljaju stvari na svoje mjesto, možda je vrijeme da ih i u politici netko tako postavi. Jasno, s vizijom, vruća srca i hladne glave.

PS: Nisam zaboravio, nego sam namjerno ostavio za kraj još jednu dijasporu. Malu, raseljenu, nekažnjeno rastjeranu. Enklavu Hrvata u Srijemu. Ponosnu, jasnu, pricijepljenu na stablo kršćanskih mučenika iz vremena Dioklecijanovih progona. Čuvajmo i nju i učimo od Srijemaca da je ponos ono što ostaje i kad te tuđin pogazi, a tvoj zaboravi.

PPS: Ne može se reći da trenutne vladajuće garniture ne brinu za dijasporu. Svakim danom marljivo je povećavaju.

_______________________________________________----------------------------------------------------------------------------

Privremeni odlazak iz Hrvatske-Novi zakon o prebivalištu

Analizirali smo ovaj zakon i došli do zaključka da se ne morate odjavljivati,a policija Vas ne može po službenoj dužnosti odjaviti jer u zakonu piše:"Građani SU DUŽNI KADA PRIVREMENO ODLAZE IZ REPUBLIKE HRVATSKE na dulje od godinu dana radi obrazovanja, obavljanja poslova koji nisu trajnog karaktera i vezani su za određeno vremensko razdoblje, dugotrajnog liječenja i drugih razloga, o tome OBAVIJESTITI POLICIJSKU UPRAVU ILI POSTAJU na čijem području imaju prijavljeno prebivalište..".Nitko od nas ne boravi u inozemstvu duže od godinu dana,jer idemo na godišnje odmore i posjete ,a policija provjeru može potvrditi ako nam ostavi poziv i mi se ne javimo godinu dana.

Sve ostalo su politićke idiotarije i tumaćenje zakona po nahodjenju.

Svako u vlasti tumaci zakon kako mu se prohtije.Najbolje nista ne raditi,pa ce valjda ovoj idiotariji i sikaniranju doci jednom kraj.

Nikada nemojte potvrditi da boravite van Hrvatske vise od godinu dana,vec 2-3 mjeseca ,jer mozete ici na put oko svijeta,na izobrazbu,na teren,poslovno kao trgovacki putnik,...Jer nitko vam ne moze nijekati Vas Status i obim posla u tvrtki u kojoj radite,a ako ste samostalni poduzetnik onda je jos lakse.

Bit ce pokusaja na granici da Vas se odjavi po sluzbenoj duznosti,ali ostanite ubijedjeni u ovako tumacenje zakona i policajci Vam ne mogu tvrditi suprotno.Sve ovisi od Vase izjave.

Preporucamo da izprintate tekst naputaka Zakona o prebivalistu( http://www.mup.hr/147483.aspx) i da imate uvijek sa sobom da pokazete uniformiranim licima da ste u pravu. DPB

"Pozdravljamo incijativu Hrvatskog Svjetskog Kongresa i smatram jako stetnim i suludim odluku Hrvatske Vlade ! Znacili to , da ce sutra svi prisiljeni ' trbuhom za kruhom ' napustiti Hrvatrku izgubiti i pravo na osobnu iskaznicu ."

Čim je Ministarstvo unutarnjih poslova RH najavilo novi Zakona o prebivalištu, Hrvatski svjetski kongres (HSK) je počeo prema svojim mogućnostima na svim vodećim državnim razinama u ime HSK pismeno i usmeno upozoravati na štetnost ovako koncipiranog i tako prema najavama prakticiranog zakona. Tako je bilo i ljetos prigodom 20-te obljetnice HSK u Zagrebu, od predstavnika parlamentarnih stranaka u Saboru do tiskovne konferencije i svagdje gdje smo mislili da ćemo naći pomoć.

Ustanovili smo također da ima više različitih tumačenja toga hrvatskoj izvandomovinskoj javnosti jasno ne objašnjenog zakona.

HSK svim žarom na svim razinama diže svoj glas protiv tog zakona, ali bez uspjeha kao, nažalost, i o cijelom nizu drugih tema i predmeta važnih za nas izvan domovine. Očito, za vrijeme komunizma bila je u domovini zabranjena sloboda govora, a sada smijemo govoriti, ali nas nitko ne sluša i ne uvažava. Osim aktualnih vlasti i domovinski mediji, kao što svi primjećujemo, nemaju interesa za naše izvandomovinske teme i ignoriraju nas godinama i tu će se morati nešto stubokom promijeniti…

Kako se bliži „zadani rok“ gubitka osobnih iskaznica od 29. prosinca 2013, a domovinske vlasti u ovoj stvari ostaju pri svom i ne daju dodatna objašnjenja, pozivamo sve koji imaju dobre ideje i misle da mogu nešto pomoći, da se zajednički udružimo i svim zakonskim sredstvima, bez podvala i hrvatskog jala, opremo ovom skandaloznom i politički motiviranom zakonu, koji odbija Hrvate iz izvandomovinstva od svoje domovine, od njihovoga hrvatskog identiteta i svodi ih na razinu stranih turista.

Naravno, svesrdno podržavamo borbu protiv lažnih prebivališta i potičemo na žurno uredno sređivanje biračkih popisa. Ali svi znamo da zbog toga statistički malog broja zloporaba nije pravedno kažnjavati i odbijati od domovine stotine tisuća hrvatskih građana.

Ako bude tako kako se u javnosti dosad percipirao ovaj zakon, mi u HSK razmišljamo o pasivnom otporu i pozivu svima na građansku neposlušnost u ovoj stvari. Nije potrebno ni u ovom pitanju izmišljati toplu vodu, već pogledati kako uspješno ovo pitanje rješavaju druge europske države. Jer našemu malom, u dvije države podijeljenom i po svijetu raseljenom narodu nije druge nego u ovom europskom i globalnom svijetu dobro paziti na cjelovite i nedvojbene interese svoga cjelovitog narodnog korpusa.

Fra Šimun Šito Ćorić,

glasnogovornik HSK

_____________________________________________________________________________

Ovo se sad posebno odnosi na nase Klubove,Kud-ove i ostale festase.

Dragi nasi Posavljaci,prije nego sto pozovete pjevaca,pjevace na festu zamolio bi da skupite prije dan sve nase ljude,slijepce kao sto ste vi i da svi skupa pogledate kako se ruse,pale nase svetinje i narod ubija.Vi nemate stida i vama je dzaba nesto pricati,mozda shvatite i vi i taj narod koji dolazi na feste kad ovo pogledaju da mi imamo svoje pjevace mada su i oni podmukli na tudjim festama pjevaju svome kralju Petru,svetome Savi a vi znate o kome je rijec,ja sam sve to vidio cuo.Vecina od tih festasa kad aje Posavina gorila pijuckala pivu u JUgo restoranima i pjevala pod Jugo zastavom pa i ne znaju sta je to POsavinamkoridor,Bitka tj agresija na Cer,Johovac,Focu,Kotorsko i nize prema Dervent,Modrici,Odzaku i sve do Bos,Broda,pa molim va sdobro pogledajte i dajte nasoj raji da vide istinu je rneki jos uvjek zive pod Jugo zastavom i visi im slika zlocinca Tita i petokraka se sjaji u sobi im umjesto kriza i raspela,Mozda se spremajui za sslet,stafetu je narod zivi,s aTitom u Titu i posle Tita Tito ,pa dajte da vid eu kakvom uniformi ova agresorska banda rusi nase svetinje,E moj narode,gade mi se pojedine vase feste i isto se odnosi na pojedine radio stanice,sve vi znate d ane napominjem je ropet ce s enaci par njih pa ce reci eto opet Zoki nesto pametuje,Pametujem mozda ali istina je sve ovo,Lijepi pozdrav onima koji nedjau sebi d aim drugi namece ensto stop nama ne pashe(Pasche)pase,je rmi imamo svoju kulturu,obicaje nasi pradidova i prabaka.Budimo ljudi,i ne prodajimo se za sitne novce,komad slanine,casu rakije,djeca sve gledaju i pitaju se,Tata a zasto mi ne zivimo tamo gdje si se ti rodio,a tata kaze,nasi na ssine izdali itd ,a ono glavno precuti je rnedaj Boz eda mu cuje drug njegov d aon tj Tat kaz eda je ov abada sve to nama porusila sto je Tata imao,sto je ostalo od Dida itd.Budimo ljudi ne budimo djubradi i podignimo glavu uspravno jer mi smo POsavljaci a ne prodane schuge,shuge(suge)i nedajmo da nam drugi kroje Gache(Gace)i d anam neke dosle prkose i kazu Posavina je srpska a mi cutimo ko schuge(Suge),Shuge.Docete sutra s djecom u svoj grad(svetu didovinu) i pitace te djeca ,Tata,Mama kako to ti kazes da smo mi Hrvati a ovdje sve vise neke plisnave firange i nisu nase,Pa dokle cemo biti prodane duse,nedajmo svoje i u medijima i na radiju i na festamo I jos jedno posljednje od mene:Busite ljudi POsavljaci a z aostale na szaboli chuna(kita)n episite nigdje punim rijecima tkz R.s. Ja osobno je nikad anecu priznati rekao sam to milion puta i svi su citali i nek s ezna ,EVo kakva je ta r.s ssve s efino vidi i dan danas bi isto radili jer sam se uvjerio neki dan ,ali ovaj put bi cure i zene isle sa ovima,Jednostavno smo im mrski i oni nama sve oteli a mi opet krivi i ostajemo Ustase a ova rijec je svima jasno sta hoce da kazu,Zivili.P.s.Razocaran sam u mnoge nase jude,neke jarane,ali u Hdz nisam jer su oni kumovali i 91/91/95 i dan danas ,a ko nije jos skuzio nece nikada skuziti HDZ=KPJ isto.Ako si u Hdz ima ssve ,ako nisi umri.Vrijeme ce pokazati dali sam bio u pravu za sve ovo ,a jesam mozda zato sto nedam sebi da mi drugi kroji gace.Zbogom i ZDS nas pozdrav a kome smeta ovaj pozdrav nek ide odakle je i dosao.

Mi, BH-Hrvati, mamlazi

Piše: Ivan Markešić, sociolog religije

PRIJE NEGOLI ponudim odgovor na pitanje je li gornja tvrdnja točna ili ne, dao bih cijenjenim čitateljicama i čitateljima rječničko značenje pojma mamlaz:

U Rječniku hrvatskoga jezika (gl. ur. Jure Šonje) u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige (Zagreb 2000) nalazi se i riječ/pojam "mamlaz" . Riječ je mađarskoga podrijetla i ima nekoliko značenja:

glupan (glup čovjek), blesan (blesavac), klipan (neotesan dječak, nedozreo mladić; glup, neotesan čovjek),

tikvan (čovjek prazne glave, glup čovjek; glupan, budala, praznoglavac); zvekan (glupan, budala, blesavac, zujan →čovjek koji zuji, koji govori gluposti).

Dakle, kada pročitate navedena značenja pojma mamlaz i kada malo sabranije pogledate, poslušate, pročitate na koji se način u povodu već tekućeg popisa pučanstva u Bosni i Hercegovini prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i onima koji su podrijetlom iz te zemlje odnose 1) hrvatske političke elite u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj te 2) uvaženi i uspješni građanke i građani Republike Hrvatske podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, onda je odgovor sasvim jasan:

da, mi bosanskohercegovački Hrvati jesmo MAMLAZI u svim gore navedenim značenjima.

Pitat ćete:kako je to moguće i zašto nas gore navedene političke i probitačne skupine smatraju takvima?

Evo odgovora:

Gotovo sve gore navedene skupine, odnosno veliki broj njihovih članova, već puna dva desetljeća uvjeravaju nas bosanskohercegovačke Hrvate – kako one u Bosni i Hercegovini tako i one u dijaspori, počevši od Republike Hrvatske pa do kraja bijela svijeta - da naša domovina nije Bosna i Hercegovina, da je to neka tuđa – balijska, srpska, čifutska, i boga-ti-pitaj-čija zemlja. Uvjeravaju nas da je naša prva i jedina domovina Republika Hrvatska. Stoga, zemlju Bosnu i Hercegovinu ne treba voljeti, ne treba je nastanjivati, u nju se iz progonstva ne treba vraćati ni izgrađivati je, u njoj ne treba tražiti oprost od komšija niti njima opraštati, jer bilo bi to zapravo bogohulno i vrijeđalo bi ta(h)nane ušne bubnjiće mnogih važnih 'uglednika' i 'čimbenika', posebno onih koji smatraju da naša domovina nije Bosna i Hercegovina. Stoga, smatra veliki broj njih, treba činiti nešto drugo: voljeti treba samo Hrvatsku, nju nastanjivati i iz nje se nakon progonstva ne vraćati kući u Bosnu i Hercegovinu, u Hrvatskoj (posebno na područjima posebne državne skrbi) treba otvarati i osnivati nove katoličke župe sa župnicima-svećenicima iz Bosne i Hercegovine kako bi tu ostali prognani vjernici iz BiH, oprost ne treba ni tražiti niti ga davati ikome, posebno ne Bošnjacima, njih i dalje treba mrziti jer i oni iz dna svoje 'turske i balijske duše' mrze nas, dok se prema Srbima i njihovoj u zločinu stvorenoj tvorevini treba odnositi primjereno obazrivo i s posebnim poštovanjem, čuvati treba Republiku Srpsku jer je ona jamac hrvatske samobitnosti u BiH, njihovim vođama treba odlaziti 'na noge', od njih dobivati najviša odličja, itd., itd.

A zašto nas smatraju mamlazima? Da bi njima bilo bolje.

Pođimo redom:

Većina predstavnika hrvatskih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini uvjeravaju nas da su Hrvati u vlastitoj kući ugroženi i da su posebno ugroženi njihovi vitalni nacionalni interesi, a sve to da bi oni temeljem naših glasova, kao sada na ovome popisu, mogli i dalje ostati na vlasti. Govore nam o konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH, dok su svojedobno, zajedno sa srpskim predstavnicima, glasovali protiv nje. Ne smeta im što na području Republike Srpske cijelo desetljeće nisu imali hrvatskih političkih stranaka i što im u tome nacionalnom entitetu srpski političari biraju predstavnika Hrvata, i to na isti način kao što su to (u)radili Bošnjaci u Federaciji BiH. A tako će i ostati i dalje nakon usvajanja Odluke Sejdić-Finci. Samo će sada neki budući predstavnik bh-Hrvata u Predsjedništvu BiH (koji će – kako sada stvari stoje - zasigurno biti izabran s liste građana Sejdić_Finci), biti ne samo legalan nego i legitiman, jer svoj glas za takvo rješenje dat će ovih dana vrli hrvatski političko-stranački predstavnici u BiH.

Većina predstavnika političkih stranaka u Hrvatskoj uvjeravaju nas da je u Bosni i Hercegovini dobro biti, ali samo u vrijeme popisa i parlamentarnih izbora. Oni su zadovoljni što - kao protuuslugu za dobivene glasove na izborima - mogu na hrvatskim povijesnim (!) prostorima mogu pomagati hrvatska kulturna društva, izgradnju crkava, škola, vrtića, staračkih domova, grobalja, ali nikako proizvodnih pogona – tvornica, iako one jedino omogućuju opstanak i ostanak. Sve drugo spada u rekvizite 'opasnoga sjećanja'.

A kad je riječ o 'listovima' naših bosanskih i hercegovačkih gōrâ, odnosno o uspješnicama/cima ovdje u Republici Hrvatskoj koji nas svakodnevno i svakonoćno uvjeravaju u potrebu javljanja na popis, stvar postaje još jasnija: svi su se digli na zadnje noge e da bi svojim suzemnicama i suzemnicima rekli da su i oni podrijetlom, odnosno lozom iz Bosne i Hercegovine, i hoće nas svojom pojavom – stasom i glasom - impresionirati i uvjeriti da se trebamo popisati. Jer, kad se oni ne stide svoga podrijetla, zašto bismo se trebali stidjeti mi ostali. Međutim, ne znam zašto nitko od gore navedenih u Republici Hrvatskoj nije prije Popisa pučanstva u RH javno vršio propagandu 2011. godine da se svi izbjegli i prognani Hrvatice i Hrvati iz Vukovara dođu popisati u Vukovar jer bi to tada bio onaj pravi hrvatski nacionalni interes, pa ne bismo imali ovu situaciju koju imamo danas. Ne, to nitko ovdje nije tražio od 'svojih' Hrvatica i Hrvata, jer se smatra da su ovdašnji Hrvatice i Hrvati pametni, samosvjesni, nacionalno osviješteni, dobri katolici. Dakle, njih iz nacionalnih i religijskih interesa nije trebalo pozivati na popis, jer oni znaju što im je činiti. Ali zato treba nas – bosanskohercegovačke Hrvatice i Hrvate - uvjeriti da to učinimo. Mi, naime, ne znamo ni tko smo, ni koje smo nacionalnosti, ni koje vjeroispovijesti niti kojim jezikom govorimo. Mi ne znamo ništa! Mi smo kao tek iz mamurluka probuđeni blećci. A, zapravo, to ne znamo i nećemo znati sve dok nam oni ne kažu. Oni su ti koji su pametni, kako domaći tako i uspješni Hrvatice i Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

A sve to mogu i hoće činiti i čine iz dva razloga:

jer nas gore spomenuti 'čimbenici' u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini smatraju mamlazima u svim već navedenim značenjima toga pojma;

jer mnogi od nas iz svekolike ljubavi prema Republici Hrvatskoj, u kojoj je, prema njihovu mišljenju, jedino moguće biti pravi Hrvat i k tome katolik, prihvaćamo biti mamlazi.

Dakle, da zaključim i iznesem svoj maloumni mamlaski stav:

Nitko od nas Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji Bosnu i Hercegovinu ne smatra svojom domovinom, tko ju ne voli, nego prezire i mrzi, i tko svojim pisanjem i javnim nastupima stvara mržnju u njoj, neka ne izlazi na popis. Jer, zašto onima koji će ostati i dalje živjeti u Bosni i Hercegovini stvarati okvir za mržnju u kojemu sami ne želimo živjeti?

Neka se popišu oni koji tu zemlju vole i neka, svejedno što u njoj ne žive i što u njoj neće živjeti, svojim sudjelovanjem na popisu dadnu doprinos stvaranju okvira ljubavi i međusobnoga poštovanja, razumijevanja, pomirbe i oprosta s onima s kojima će u Bosni i Hercegovini živjeti i žive Hrvatice i Hrvati i koji su i te kako svjesni tko su i što su, koje su nacionalne i religijske pripadnosti, kojim jezikom govore i koji znaju da nisu ni hrvatski niti bilo čiji mamlazi.

A živjeti je Hrvatima u Bosni i Hercegovini sa svima, zapravo s onima koji imaju također takve – iste ili slične (bošnjačko-islamske i srpsko-pravoslavne) – suflere za koje su i oni – Bošnjaci i Srbi - također (bošnjačko-muslimanski odnosno srpsko-pravoslavni) mamlazi.

Sve o popisu stanovništva u BiH – od A do Ž

Počeo je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Premda se zadnjih dana i tjedana učestalo govorilo o važnosti popisa za Hrvate iz Bosne i Hercegovine, još uvijek postoje mnogobrojne nejasnoće, prvenstveno među Hrvatima iz BiH koji žive u inozemstvu. Stoga Crodnevnik još jednom u sažetoj formi donosi najvažnije informacije i nudi mogućnost direktnog skidanja potrebnih obrazaca.

Tko ima pravo biti uveden u popis stanovništva?

Svaki građanin Bosne i Hercegovine, bez obzira gdje živio.

Prilikom popisa, potrebno je dati ime, ime roditelja i prezime te jedinstveni matični broj iz BiH – JMBG za sve osobe koje se popisuje (bez obzira jesu li u vrijeme popisa nazočni ili ne). Ukoliko građanin ne zna ili nema JMBG, onda može navesti samo datum rođenja.

Nikakvi dokumenti nisu obvezni prilikom popisivanja. Dovoljno je imati kod sebe podatke o sebi i ostalim članovima kućanstva. Popisivač ne smije tražiti nikakav dokument kojim bi popisivana osoba dokazivala svoj odgovor.

Kao trebaju postupati Hrvati iz BiH koji žive u inozemstvu?

Postoji mogućnost da se osobe koje trajno borave 12 mjeseci ili više u inozemstvu, popišu putem pošte ili čak interneta, slanjem popunjenog obrasca kojeg Vam stavljamo na raspolaganje na dnu ovog članka. Radi se o obrascu koji se zadnjih dana učestalo dijelio po Njemačkoj. Međutim, pozor! Osobe koje ispune obrazac za dijasporu, neće biti ubrojene u broj stanovnika Bosne i Hercegovine! Obrazac za dijasporu, koji se šalje putem pošte na Agenciju za popis stanovništva u Sarajevo, ulazi u kvotu iseljeništva (dijaspore), a ne ulazi u ukupnu kvotu stanovništva BiH.

Obzirom na važnost da na popisu stanovništva bude što više Hrvata u BiH (usporedite i sljedeća pitanja), svakom Hrvatu iz BiH, koji živi u iseljeništvu, a ima pravo biti popisan u BiH u svome prebivalištu, savjetuje se da ispuni regularni obrazac HR P1 (možete ga također naći na dnu ovoga članka) i pošalju ga svojoj rodbini u BiH. Alternativno mogu rodbini i dostaviti osnovne osobne podatke (ime, prezime, JMBG, datum rođenja) sa molbom da ih se navede kada popisivač dođe na lice mjesta.

Druga alternativa je, naravno, da jedan član obitelji koja živi u BiH, u vrijeme popisa boravi u BiH te osobno preda sve potrebne podatka za sebe i članove svoje obitelji. Naime, jedna (odrasla) osoba može dati podatke za sve članove kućanstva bez obzira jesu li u vrijeme popisa nazočni u BiH ili ne. Dakle, svi oni koji su odsutni iz mjesta stanovanja, mogu svojim obiteljima dostaviti svoje podatke te će biti popisani da žive na adresama u BiH.

Što je toliko bitno za Hrvate?

Kada se ima u vidu budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, vrlo je važno zbog opstojnosti hrvatskog naroda, da što više Hrvata bude uvedeno u popis stanovništva u BiH. Naime, Daytonskim sporazumom zagarantirano je Hrvatima da budu konstitutivan narod, bez obzira koliki bio njihov udio u ukupnom stanovništvu. Međutim, ukoliko dođe do promjene Daytonskog sporazuma u idućem razdoblju, Hrvati će morati imati najmanje 17% udjela u stanovništvu u BiH kako ne bi dobili status manjine.

Je li popis stanovništva prvi korak prema službenoj potvrdi etnički čiste Bosne i Hercegovine?

Radi se o kontroverznom pitanju, ali gdje ima dima ima i vatre. Naime, ako se polazi od činjenice da će Dayton biti izmijenjen, onda postoji opasnost da Hrvati budu manjina u BiH, te da ih na teritoriju Republike Srpske uopće više ne bude. S druge strane, Srba je prema zadnjem popisu iz 1991. u Federaciji bilo 33%, a sada se procjenjuje taj postotak na manje od pet posto.

Kolika je vjerojatnost da će Dayton biti izmjenjen?

Da Daytonski sporazum nije više suvremen u smislu rješavanja aktualnih problema u BiH, jasno je i pticama na grani. Međutim, hoće li se i kada Dayton mijenjati veliko je pitanje. Srbi mogu biti prilično zadovoljni jer imaju Republiku Srpsku. Bošnjaci trenutno imaju prevlast unutar Federacije, a ako Hrvata bude ionako sve manje, zna se tko će na kraju izvisiti. Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini je loša. Na popis se Hrvate pozivalo tek stidljivo, bez prave kampanje, ako onda zbog vlastitih pozicija, a ne zbog naroda. Na sve se probleme gleda trenutno, a ne dugoročno. Sve što se dogovara, dogovara se iz vlastitog interesa i političkog kalkila, a ne za interes naroda koji je izabrao političare.

Gube li Hrvati iz BiH koji se nalaze u RH sudjelovanjem u popisu bilo kakva prava u Hrvatskoj?

Ne. Tajnost podataka je zajamčena.

Postoji li opasnost gubitka određenih prava neodazivanjem na popis?

Da. Svi koji imaju imovinu-djedovinu, svoje ili roditeljske kuće, grobove najmilijih u BiH, trebaju se odazvati popisu stanovništva. Naime, naknadnim donošenjem Zakona, osobe koje ne budu popisane u BiH mogu izgubiti neka bitna temeljna prava koja su imale do sada u BiH.

Što ako nemam JMBG ili nisam formalno prijavljen (CIPS, matičar…)?

Nema veze. To nije preduvjet za popisivanje osoba. Popisuju se svi, bez obzira na službenu prijavu. I djeca rođena u Hrvatskoj ili inozemstvu, kojima po roditeljima pripada državljanstvo BiH, mogu s potvrdom o hrvatskom državljanstvu te svojim i roditeljevim izvodima iz matične knjige rođenih u matičnom uredu u mjestu rođenja roditelja naknadno dobiti JMBG BiH.

Što, dakle, treba napraviti i kako najjednostavije postupiti?

Najjednostavnije je da nazovete rodbinu u BiH i proslijedite sve potrebne podatke. Zadužite rodbinu da Vas popiše u popis stanovništva BiH. Ili organizirajte se, ako je moguće, da bar jedan punoljetan član Vašeg kućanstva posjeti svoj zavičaj, svoju imovinu u BiH, tijekom popisa pučanstva.

Popišite se da ne budete državljani drugoga reda, a potom vrlo brzo pobrisani iz svih matičnih knjiga Vaše domovine BiH! Informirajte i svoje bližnje, prijatelje i poznanike o popisu stanovništva. (cd)

POPIS STAVNOVNIŠTVA U BIH:01.-15. 10.2013

APELIRAMO NA SVE HRVAT-E/ICE DA NAPRAVE POPIS PODATAKA O SVOJOJ OBITELJI( ime i prezime, imena roditelja, datum i mjesto rođenja,broj osobne iskaznice,JMBG,adresa stanovanja, obrazovanje,zanimanje,radno mjesto,državljanstvo,,nacionalnost,jezik) I OSTAVE KOD SUSJEDA ,PRIJATELJA I RODBINE AKO NISU U MOGUCNOSTI BITI OSOBNO U SVOM DOMU U VRIJEME POPISA.MALI NAPOR ZA NAS A VELIKI ZNACAJ ZA NAROD I BOSANSKU POSAVINU

Za potrebe popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH u listopadu/10(1-15.) 2013. godine bit će angažirano 18.879 popisivača"

Zakon o popisu (član 2) ovog Zakona omogućava da bosanskohercegovačka dijaspora bude popisana. Taj član zakona predviđa da budu popisani svi građani Bosne i Hercegovine koji imaju važeću CIPS ličnu kartu i koji će se u vrijeme popisa nalaziti na svojoj adresi u Bosni i Hercegovini.

Sudjelovanje u popisu stanovništva 2013 godine.

Da po mogućnosti jedan član iz porodice boravi u BiH prije 30. rujna 2013. godine koji se smatra za referentnim danom i računa se do 24:00 sata i na taj način stekne pravo da sudjeluje u procesu popisa. Na taj način takvoj osobi se omogućava da bude popisana i da popiše i svoje članove obitelji.

Takav pojedinac uz posjedovanje svoje OI treba da posjeduje JMBG (jedinstvene matične brojeve) svojih ukućana.Na ovaj način popisani će ući u ukupan broj stanovnika BiH."

Osobne podatke o odsutnim članovima obitelji starijim od 15 godina može dati samo punoljetni prisutni član obitelji, kojem su podaci najviše poznati, a o djeci do 15 godina podatke daje jedan od roditelja, usvojitelj ili staratelj.

Šta ako se osoba ne zatekne kod kuće u vrijeme popisa?

- Ako popisivač u vrijeme popisivanja ne zatekne u stanu osobe obuhvaćene popisom, ostavit će pismeno obavještenje o dužnosti da dostavi podatke nadležnoj popisnoj komisiji.

POPISNICA (P-1)

PROBNI POPIS STANOVNIŠTVA, DOMAĆINSTAVA I STANOVA

OBRAZAC -ENTITET/BD- OPĆINA POPISNI KRUG –STAN-DOMAĆINSTVO- OSOBA

Ime - Ime oca ili majke - Spol: -Datum rođenja i JMB:

1. U mjestu popisa osoba koja se popisuje:(odaberite samo jedan odgovor)

2. Da li je osoba prisutna u mjestu stalnog stanovanja u kritičnom momentu popisa?

3A. Razlog odsustva iz mjesta stalnog stanovanja

3B. Razlog prisustva u mjestu privremenog stanovanja/ mjestu popisa

4. Dužina odsustva / prisustva

5. Koliko još osoba namjerava da bude odsutna/prisutna?

6. Mjesto u kojem se nalazi odsutna osoba / mjesto stalnog stanovanja privremeno prisutne osobe.

7. Učestalost vraćanja u mjesto stalnog stanovanja:

8. Mjesto rođenja

9. Mjesto stalnog stanovanja majke u vrijeme kada je osoba rođena:

10. Da li osoba neprekidno, od rođenja, živi u mjestu stalnog stanovanja?

11. Odakle se osoba doselila u mjesto stalnog stanovanja?

12. Da li je osoba ikada živjela/boravila izvan BiH neprekidno godinu dana i duže?

13. Mjesto u kojem je osoba živjela u vrijeme popisa 1991. (samo za osobe rođene prije 31.03.1991.).

14. Da li je osoba bila prognanik iz BiH (poslije 1991. godine)?

15. Da li se osoba vratila iz iprognanstva?

16. Da li je osoba bila raseljena u BiH (poslije 1991. godine)?

17. Da li se osoba vratila u mjesto iz kojeg je raseljena?

18. Da li osoba još uvijek ima formalno-pravni status raseljene osobe u BiH?

19. Državljanstvo: BiH i druge države-

20. Zakonsko bračno stanje:

21. Da li osoba živi u neformalnoj zajednici?

22. Ukupan broj živorođene djece uključujući i onu koja nisu živa

(odgovaraju samo osobe ženskog spola stare 14 i više godina):

23. Mjesec i godine rođenja živorođene djece

24. Etničko/nacionalno izjašnjavanje: Bošnjak -Hrvat -Srbin -Ne izjašnjava se

25. Izjašnjavanje o vjeroispovijesti: Islamska- Katolička - Pravoslavna -Agnostik - Ateist - Ne izjašnjava se

26. Maternji jezik: Bosanski - Hrvatski –Srpski-

27. Koje aktivnosti osoba zna obavljati na računaru (samo za osobe rođene prije 14.10.2002; moguće više odgovora)? Obrada teksta- Izrada tabela -Korištenje E-maila -Korištenje interneta -Ništa od navedenog

28. Najviše završena škola (samo za osobe rođene prije 14.10.1997.):

29. Stečeno zvanje (samo za osobe za koje je kod pitanja 28. obilježen modalitet „ visoka škola/fakultet/akademija/univerzitet”):

30. Da li je osoba sposobna da pročita i napiše kratak tekst? (samo za osobe rođene prije 14.10.2002.)

31. Škola koju osoba pohađa:

EKONOMSKA AKTIVNOST (NA PITANJA OD 32. DO 39. ODGOVARAJU SAMO OSOBE ROĐENE PRIJE 14.10.1997. GODINE)

32. Da li je osoba tokom tjedna ( od -do ) radila barem jedan sat, da bi stekla sredstva za život ili je bila neplaćeni pomažući član?

33. Da li je osoba tražila posao….?

34. Ako bi osobi bio ponuđen posao sada, da li bi mogla početi da radi….?

35. Status osobe u neaktivnosti:

36. Da li je osoba nekada radila?

37. Položaj osobe u zaposlenosti:

38. Zanimanje (za osobe koje rade ili su radile):

39. Djelatnost (za osobe koje rade ili su radile):

40. Mjesto rada / školovanja:

41. Sredstvo svakodnevnog putovanja na posao/školu? (Moguće je dati maksimalno 2 odgovora)

42. Glavni izvor sredstava za život u posljednjih 12 mjeseci?

43. Izdržavalac/ Izdržavateljica osobe koja se popisuje?

44. Da li osoba ima poteškoća prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti kod kuće, na poslu ili u školi.

45. Da li osoba sa navedenim poteškoćama koristi pomoć druge osobe?

PROBNI POPIS STANOVNIŠTVA, DOMAĆINSTAVA I STANOVA

UPITNIK ZA DOMAĆINSTVO I STAN (P-2)

OBRAZAC- ENTITET/BD OPĆINA -POPISNI KRUG- STAN -DOMAĆINSTVO -ZGRADA

Ulica Kućni broj: Dodatak: Ulaz: Stan:

1. Vrsta jedinice za stanovanje:

2. Vrsta kolektivnog stana:

3. Korištenje jedinice za stanovanje:

4. Kat na kojem se nalazi stan:

5. Površina stana (m2)

6. Ukupan broj soba u stanu (sa površinom od 4 m2 i više):

7. Kuhinja- upišite površinu kuhinje u m2

8. Kupatilo

9. Toalet/WC:

10. Voda u stanu:

11. Odvod otpadne vode (kanalizacija):

12. Električna energija:

13. Prirodni plin:

14. Centralno grijanje:

15. Tip zgrade u kojoj se nalazi stan:

16. Godina izgradnje zgrade

17. Spratnost zgrade:

18. Materijal od kojeg je izgrađen noseći sistem zgrade:

19. Materijal od kojeg je napravljen krovni pokrivač zgrade:

20. Lift u zgradi:

21. Pristupnost do ulaza u zgradu:

22. Stanje u kojem se zgrada nalazi:

23. Osnov korištenja jedinice za stanovanje:

24. Način zagrijavanja jedinice za stanovanje:

25. Vrsta energenata koji se koriste za zagrijavanje jedinice za stanovanje (može se dati više odgovora):

26. Način snabdijevanja domaćinstva vodom za piće:

27.Ukupno raspoloživo zemljište domaćinstva u BiH

28. Da li je domaćinstvo u zadnjih 12 mjeseci koristilo poljoprivredno zemljište?(vlastito +uzeto u zakup)

29. Površine ribnjaka

30. Gljive (podrumi, tuneli, itd.)

31. Da li je domaćinstvo u posljednjih 12 mjeseci jagoda, ljekovitog bilja, cvijeća i ukrasnog bilja za potrebe tržišta?

32. Da li Vaše domaćinstvo uzgaja stoku, perad ili pčele?

33. Broj stoke, peradi ili košnica (na dan popisa ili prosječan broj stoke,peradi i košnica u posljednjih 12 mjeseci, ako ih nema na dan popisa)

34. Da li domaćinstvo prodaje poljoprivredne proizvode na tržištu?

35. Da li se cjelokupna poljoprivredna proizvodnja ili njen najveći dio odvija (vrši) u općini popisa?

36. Da li se domaćinstvo bavi poljoprivrednom proizvodnjom?(na bar jedno od pitanja 28, 31, 32, 34. obilježen odgovor „Da” i/ili u polja za gljive i/ili ribnjake upisana vrijednost

SPISAK OSOBA

Rednibroj Ime i prezime Ime jednog roditelja Osoba je Član domaćinstva

Razlog odsustva/prisustva -Položaj člana u porodici Ime supruge/supruga partnerke/partnera

Odnos prema osobi na kojoj se void domaćinstvo

Bojimo li se Boga ili Bojića

Piše: Emil Karamatić

O smjeni urednika Svjetla riječi fra Drage Bojiće ispisano je na stotine stranica. Puno je odgovora ponuđeno na postupke provincijala koji su Svjetlo riječi Bojićevom smjenom pretvorili u Mrak misli.

Bojić je dobar, obrazovan, pametan i čestit čovjek, uz to redovnik, svećenik, ali u instituciji u kojoj djeluje za sve te osobine nažalost iz godine u godinu ima sve manje prostora.

Sve ili gotovo sve što je Bojić izgovorio i napisao potpisat će svako bogobojazan, ali na Bojićeva razmišljanja iznesena posljednjih mjeseci, udarit će samo oni koji s Bogom nemaju puno veze. No u Boga se kunu, kao i svaki „uspješan“ političar u BiH u zaštitu nacionalnih interesa.

Umjesto bogobojaznosti danas u slici o Crkvi prevladava jedan dublji strah, koji je egzistencijalnog karaktera, a često se pretvara u krajnju tjeskobu. Umjesto da ova prva vrsta straha obuzima svakog čovjeka vjernika u Hercegovini koji mu se vješto odupire, ta druga vrsta straha obuzima počesto bahate i osorne među hercegovačkim svećenicima koji se u trenucima slabosti, a oni nisu rijetka pojava, priklanjaju raznim porocima, od kojih je onaj u nebo vapijući – priklanjanje hrvatskim političarima s debelim lisnicama i tankim moralom. Nakon ovakve tvrdnje čovjeka savjest opomene - čast izuzetcima jer ima i takvih.

„Bogobojazan je čovjek miran i u olujama, koje zahvaćaju čovjeka. Što više rastemo u toj prisnosti s Bogom, prožetom ljubavlju, lakše svladavamo sve oblike strahova“, govorio je bivši papa Benedikt ali nije izdržao, posustao je prije nego li je napravio konačni iskorak u borbi protiv onih koji od svjetlosti napraviše ili još prave mrak.

Molimo svi da poživi papa Franjo, prvi koji nakon dugo vremena djelatno pokazuje kako Crkvi želi vratiti temelje na kojima je i nastala. Istinu, ljubav, pravdu, sve ono što nas na zemlji čini ljudima. Tada će fra Drago Bojić biti slobodan čovjek, slobodan svećenik i profesor. Ali do tada valja i Dragi i svima nama čekati.

U ovakvim odnosima snaga gdje Hercegovačka franjevačka provincija ima financijsku a Bosanska franjevačka provincija intelektualnu nadmoć, fra Drago Bojić nije dobro došao. Svećenici koji žive srednjovjekovnu doktrinu, a takvi su mahom u Hercegovini, u Bojiću vide neprijatelja i sve će učiniti da ga stave u srednjovjekovne zidine.

Sveta zadaća svakog čovjeka, pogotovo vjernika i svećenika je da, zanemarujući novac, političke utjecaje i ovozemaljsku moć, prstom pokaže u zlo. Fra Drago Bojić je upravo to učinio i zamjerio se svojim nadređenima koji bi od Bojića mogli i trebali naučiti. Ne, oni su ipak pakt sklopili s novcem i prljavom politikom i odlučili da Bojića omalovaže.

Nakon ovakvog progona čestita fratra, čovjek bi mogao zaključiti da crkvene velikodostojnike ne zanima baš previše Novi zavjet, temelj na kojima počiva Katolička crkva, konačno, sudbina koju je doživio sam Isus Krist. Ne, njih to ne zanima duže nego li su dužni propovijedati masama pod svetom misom, ali sve čine da mahnitim glavama daju snagu Poncija Pilata, štiteći Barabu razapinjući pravednika. S tom razlikom, što ovdje ne čujemo i ne vidimo razularene mase (izostaje ikonografija patvorene demokracije) koja traži pravednikovu „smrt“.

Netko bi mi mogao prigovoriti da je neumjesno slučaj Drage Bojića uspoređivati s najvažnijim redcima Novog zavjeta. Međutim, odmah ću ih preduhitriti: naime ovdje nije riječ o usporedbi nego o korištenju temeljne istine, paradigme žrtve, u načinu razjašnjavanja metodološki istovjetnog djelovanja današnjih pismoznanaca i svećenika, s onima od prije gotovo dvije tisuće godina.

Postavljam pitanje po tko zna koji put. U čemu je Bojićev grijeh?

Da sumiram, Bojić je pogriješio što je vidio i prokazao lupeže i bandu što mahnitaju po BiH, a lopov kao gotovo društveno poželjni lik, svojevrsni anti-heroj, pojavio se u našim provincijskim mozgovima i nastanio kao nametnuta ali prikrivena svetinja, ne smije ga se vidjeti, o njemu se ne smije govoriti, niti prokazivati. Jer u Hrvata, čini mi se, od stoljeća sedmog nikada krivac nije bio lopov nego onaj tko bi se usudio prepoznati i prozvati ga.

Pa zato, poštovani Drago, ako misliš biti urednik moli Boga da ih još jačom snagom otvori papa Franjo. Ali kad ih širom otvori, snagom istine, ljubavi i pravde, bojim se da će ih mnogi (iznutra) poželjeti zatvoriti da se ne vidi strašno zlo koje se po Crkvi prosulo.

neznase.ba____________________________________________________ ____

Većina hercegovačkih franjevaca BiH ne doživljava svojom

Fra Drago Bojić, doktor nauka iz područja praktične teologije, početkom prošlog mjeseca smijenjen je sa mjesta glavnog i odgovornog urednika časopisa SVJETLO RIJEČI.

U svom prvom intervjuu za neki od bh. medija nakon što je «uklonjen» govori o razlozima zbog kojih je smijenjen, odnosima bosanskih i hercegovačkih franjevaca, političkoj strukturi koja vodi ovdašnje Hrvate,

Razgovarao: Dino Bajramović

Tri mjeseca trajao je «proces» smjene fra Drage Bojića sa funkcije glavnog i odgovornog urednika franjevačkog mjesečnog časopisa Svjetlo riječi iz Sarajeva. Konačno, to se i dogodilo početkom prošlog mjeseca, odlukom provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovre Gavrana. Zapravo, Svjetlo riječi je od svog osnivanja 1983. uvijek nekome smetalo. Prvo komunistima, pa 1992. hercegovačkim franjevcima, a onda, poslije rata, permanentno, i hrvatskim, ali i srpskim i bošnjačkim nacionalistima, te, opet, hercegovačkim franjevcima. Ali, nešto tako radikalno, kao što je smjena fra Drage, nije nikada!

Kome ste se to zamjerili pa ste nedavno smijenjeni sa pozicije glavnog i odgovornog urednika franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi?

Povod smjeni bio je intervju koji sam u aprilu dao portalu Prometej. Govorio sam o Svjetlu riječi uz tridesetu obljetnicu njegova izlaženja. Između ostaloga, kritički sam se osvrnuo na odnos hercegovačkih franjevaca i hercegbosanske politike devedesetih godina te na manipulacije sa svetištem u Međugorju. Nakon toga uslijedila je službena reakcija hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke provincijalu i upravi moje provincije da me sankcioniraju za tobožnje klevete.

Kome je fra Miljenko poslao «službenu reakciju»?

Tu reakciju nije poslao ni meni osobno, niti na medij na kojem je intervju objavljen. Nigdje u javnosti nije opovrgnuo moje navodne optužbe. A u službenom dopisu provincijal Šteko mi učitava da sam optužio hercegovačke franjevce za progone i ubijanja, što, naravno, nije točno. On je grubo izvrnuo i pogrešno interpretirao moje riječi. Govorio sam o tome da su «hercegovački franjevci», ne svi i ne provincija kao takva!, podržavali hercegbosansku politiku i da se hercegovačka provincija nikada nije ogradila od nje te da postoji odgovornost i za šutnju o zločinima i logorima Herceg-Bosne. U kontekstu međugorskog prošteništa, osvrnuo sam se na «duhovnjaštvo» i «teologiju» koja manipulira likom Blažene Djevice Marije a koja je u suprotnosti s njezinim likom iz Evanđelja, kršćanskim i katoličkim razumijevanjem i vjerovanjem. Ništa posebno nisam rekao što i neki drugi, teolozi i biskupi, o tome nisu rekli. Zbog tih mojih izjava, hercegovački provincijal je - krivo interpretirajući moje izjave, postavljajući se kao nad-provincijal i podižući moje stavove na službenu razinu kao da je moje mišljenje službeni stav Bosne Srebrene - zahtijevao od moga provincijala da me odmah sankcionira.

O Vašoj smjeni odlučio je, dakle, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, ali po svemu što sam do sada pročitao prilično sam uvjeren da je «fetvu» izdala glava s koje pozicije više na hijerarhijskoj ljestvici?

Provincijal fra Lovro Gavran i članovi Uprave Bosne Srebrene su donijeli tu odluku. Drugi dio Vašeg pitanja ne mogu komentirati, jer je to u domeni nagađanja u koja se ne želim upuštati i u koja zapravo ne želim ni vjerovati. Doduše, Svjetlo riječi je stalno, od svog početka, česta tema u katoličkim hijerarhijskim krugovima na ovim prostorima, prije svega zbog svoje otvorenosti i kritičnosti.

Neki su pisali o tome kako možda tinja sukob između Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije...

Nije riječ o velikom sukobu, ni o ratu između dviju provincija, ali niti o nekom idiličnom odnosu bez problema. Treba uvijek imati u vidu različito povijesno iskustvo, odnosno različitu interpretaciju naše zajedničke prošlosti te uzeti u obzir da ove dvije provincije djeluju u različitim društveno-političkim kontekstima: hercegovačka među većinskim katoličko-hrvatskim stanovništvom naslonjenim na Hrvatsku, a bosanska uglavnom u miješanim sredinama. Bilo bi, međutim, simplificirano tvrditi da su te razlike jedino teritorijalno ili mentalitetski uvjetovane. Bitne razlike su u životnim društveno-političkim pitanjima: odnos prema državi Bosni i Hercegovini, prema državi Hrvatskoj, ciljevima i karakteru rata, ponajviše dakle u prosuđivanju hrvatske politike u BiH, Herceg-Bosni, progonima i logorima, stradanju nehrvata, te u tzv. «humanom» preseljenju bosanskih Hrvata od strane Tuđman-Bobanova režima - jednom riječju, najveće razlike su u razumijevanju vlastite domovine i države. Razlike su u nemogućnosti da se sagledaju katastrofalne posljedice za bosanske katolike i Hrvate i odgovorno pristupi budućnosti.

Pa, u kojem medijskom prostoru djeluju hercegovački franjevci?

Odlazak hercegovačkih franjevaca iz Svjetla riječi početkom devedesetih, neobrazloženo napuštanje Franjevačke teologije u Sarajevu, Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, trebalo je predstavljati bespovratno napuštanje Bosne i bosanskih Hrvata, države Bosne i Hercegovine, nestajanje Bosne Srebrene, kako su neki Bobanovi franjevci izjavljivali, sužavanje hrvatskog životnog prostora na teritorij ispod Ivan-Sedla, sa željom što jačeg vezanja uz Hrvatsku. O svemu tome i danas svjedoče mediji - listovi, u vlasništvu Hercegovačke franjevačke provincije ali i uopće, javni i crkveni mediji na području Hercegovine. Poteškoća je u tome što ta politika ima moć u dominantnoj hrvatskoj politici, skriva se i pokriva ljubavlju prema narodu, licemjernom crkvenošću i katoličkom pravovjernošću. Tko to ne podržava, njega se optužuje za izdaju naroda i Crkve, i nastoji ga se ušutkati.

A kakvo je sada njihovo «viđenje» Bosne i Hercegovine, posebno Bosne, družite li se i surađujete li s njima? Te dvije provincije su nekako previše udaljene, naravno, ne mislim na kilometraže.

Kontakti i suradnja postoje i više nego što se javno vidi. Ove dvije zajednice upućene su jedna na drugu i kroz povijest i danas. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, većina hercegovačkih franjevaca ovu zemlju ne doživljava svojom. Oni žive i smatraju se «hrvatskom dijasporom» u BiH, s teškom frustracijom što se nije ostvarilo Tuđmanovo teritorijalno podebljanje «hrvatskog pereca».

Koji su bili Vaši najveći profesionalni izazovi u kreiranju, osmišljavanju, naprosto, u strategiji razvoja i uticaja Svjetla riječi u našem medijskom prostoru?

Ništa posebno novo nisam činio. Naslijedio sam koncept Svjetla riječi i nastojao nastaviti na toj tradiciji, sa željom da se ovaj list još više otvori prema drukčijim mišljenjima i svjetonazorima. Posebno mi je bilo stalo da se u Svjetlu riječi čuje glas ljudi koji se izjašnjavaju ateistima i agnosticima. Mislim da je dijalog s ateistima, uz međureligijski dijalog, jedan od najvažnijih postulata suvremenih društava, a što nasušno nedostaje zatvorenim vjerskim medijima. To uostalom traži i II. vatikanski koncil pozivajući Crkvu i katolike da se otvore za dijalog s tim ljudima. Osim toga, smatrao sam da se i o religijskim zajednicama, njihovim vođama i članovima, treba pisati otvoreno i kritički. Nije ni etično ni profesionalno kritički pisati i govoriti o sekularnom svijetu i «njegovim manama», a zaobilaziti ono negativno u vjerskim zajednicama. Dakako, ne na razini senzacija i trača, već u želji za unutarnjom katarzom, suočavanjem s vlastitom prošlošću i njezinim mračnim epizodama, ali i s kritičkim opservacijama sadašnjeg i mogućeg pozitivnog i smislenog budućeg djelovanja.

Splitski novinar Viktor Ivančić napisao je da je Vaša «nasilna smjena, koliko god u izvedbi slijedila oprobane inkvizicijske obrasce, mnogo više od tipičnih ovdašnjih udara na slobodu medija». Što se može komentarisati i na način da je fra Lovro Gavran otišao korak dalje od dosadašnjih udara na slobodnu medija u BiH. Barem ja tako mislim...

Vlasnik Svjetla riječi je Franjevačka provincija Bosna Srebrena i provincijal i uprava odlučuju o tome tko će biti urednik Svjetla riječi. To, dakle, nije sporno. Sporno je, međutim, to što u ovom slučaju nije bilo nikakvih razloga za smjenu. Uostalom, svaki pojedinac, prema dokumentima Katoličke crkve, u društvenim pitanjima ima ne samo pravo, već i dužnost samostalno iznositi svoje mišljenje, pa i suprotno od svojih poglavara kad mu to nalaže njegova savjest i kad za to ima valjane razloge i argumente. Gospodin Ivančić je u pravu, jer je ovdje doista riječ o udaru na slobodu mišljenja i govora, u konačnici i na slobodu medija.

Da li nedavni, «nemili događaji» utiču na Vaš pedagoški rad, s obzirom da na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predajete komunikologiju, a imate i još jednu funkciju: direktor ste Internacionalnog multireligijskog interkulturnog Centra IMIC - Zajedno u glavnom gradu BiH?

Naravno da zbog svega što se dogodilo ne mogu ostati ravnodušan i nepogođen. Ali, s onu stranu moga «herojstva» i «samosažaljenja», ovo doživljavam kao cijenu zalaganja za slobodnu i kritičku riječ u vlastitoj zajednici i Crkvi, pogotovo onda kada ta riječ košta i kad je upućena «nedodirljivima». Da ima smisla boriti se za te vrijednosti, potvrdili su mi mnogi suradnici i poznanici, čitatelji i simpatizeri Svjetla riječi koji su mi dali podršku, također ne bez rizika, posebno kad je riječ o mojoj braći franjevcima, pogotovo onim mlađima.

Kako Vama izgleda politička struktura koja godinama vodi ovdašnje Hrvate?

Na sceni je i dalje ista politička matrica, pa i isti protagonisti. Iako je bilo pokušaja i ima ih i danas, još uvijek se nije pojavio ozbiljan politički projekt koji bi bio alternativa dosadašnjem. Kako sada stvari stoje, teško će se i pojaviti. Morao bi se dogoditi čudesni obrat među bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Ponajprije odustajanje od svake varijacije hercegbosanske politike, sagledavanje samih sebe s onu stranu nacionalističkih iluzija, uz uvažavanje međusobnih regionalnih i zavičajnih razlika, i konačno vraćanje državi Bosni i Hercegovini.

A šta danas najviše nedostaje bosanskohercegovačkim Hrvatima?

Bosansko-hercegovački Hrvati su politički, kulturno pa i duhovno-religijski dezorijentirani. Veliki dio njih živi u «paralelnim svjetovima» - zagledani u «matičnu Hrvatsku» koja ih doživljava kao teret, a pritom otuđeni i počesto «stranci» u vlastitoj zemlji. Bez namjere da deobligiram obične ljude i građane, ali s empatijom i razumijevanjem za njihove živote i sudbine, za takvu situaciju najviše je odgovorna hrvatska politika u BiH, ali dijelom i predstavnici Katoličke crkve koji su svoje vjernike izručili takvim politikama. U tome naravno, nimalo bez odgovornosti nismo ni mi, bosanski franjevci. Pred nama je samo jedan put: ponovno preispitivanje svoga poslanja u krajnje izmijenjenoj situaciji. Ako se to ne dogodi, naše će se snage rasuti u podjelama i dokazivanju verbalnog hrvatstva, u strahu i slijepoj poslušnosti autoritetu i deklarativnoj crkvenosti, u bespoštednoj borbi za pozicije bez moralnosti i stručnosti, konačno, u ušutkavanju slobodne misli i riječi.

Slobodna Bosna

_______________________________________________________________________

Kukić: Čovića nikada nije ni zanimao hrvatski narod, on mu je samo paravan za kriminal

Dugogodišnji kolumnist i politički analitičar Kukić za Hrvatski narodni sabor kaže da je fantastično sredstvo nacionalnog zaglupljivanja, da i narod snosi odgovornost za ono što mu se dešava, da Dragan Čović Hrvate koristi za kriminal, te da ni biskup Komarica ne bi trebao nazočiti proslavama RS-a.

Kome pravo, kome drago Kukić se dotiče i još brojnih vrućih tema.

Doktor socioloških znanosti, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, na koncu i akademik Slavo Kukić u intervjuu za republikainfo.com odmagljuje zamagljeno u očima javnosti, govori ono što mnogima zapravo nije drago čuti. Dugogodišnji kolumnist i politički analitičar ne libi se progovoriti o najosjetljivijim temama u Hrvata. Tako za Hrvatski narodni sabor kaže da je fantastično sredstvo nacionalnog zaglupljivanja, da i narod snosi odgovornost za ono što mu se dešava, da Dragan Čović Hrvate koristi za kriminal, te da ni biskup Komarica ne bi trebao nazočiti proslavama RS-a. Kome pravo, kome drago Kukić se dotiče i još brojnih vrućih tema.

Razgovarala: Kristina Spajić - Perić

Neizostavna je tema JMBG. Što su krive "bebe", što su bebe naudile parlamentarcima, a što parlamentaci njima?

KUKIĆ: JMBG je samo vrh ledenog brijega, okidač koji je pokrenuo lavinu. Razlozi sve češćih prosvjeda su, međutim, vezani za sve veći stupanj nezadovoljstva običnog čovjeka načinom upravljanja ovom zemljom.

I tako će, da se razumijemo, biti sve dok se koncept vladanja, koji je dominantan posljednjih četvrt stoljeća, ne promijeni – dok se, još konkretnije, iracionalnim pitanjima ne pretpostave pitanja svakodnevnog života čovjeka i dok se sva društvena energija ne usmjeri na njihovo rješavanje.

Iz Amerike su poruke da je BiH zaspala na putu k EU, da je sada zadnja među zadnjima. Tko je kriv?

KUKIĆ: Krivi su oni koji vladaju ovom zemljom. Jer, BiH je danas, po najnovijim statističkim pokazateljima, čak i iza Albanije – osim po kriminalu i korupciji, u kojima joj nema premca. Ruku na srce, amnestirati ne treba ni narod, ni građane ove zemlje. Jer, molim lijepo, oni sami biraju one koji će ovom zemljom vladati.

I dakako, što izabere takvom čemu se treba i nadati – nikako ne i boljem od toga. Stara narodna kaže – narod ima vlast kakvu zaslužuje. Može mi se prigovoriti zbog ovoga, ali svako drugo objašnjenje je na poprilično klimavim nogama.

Kako komentirate činjenicu da je u BiH 2004. bilo 464 694 katolika, a da ih je već 2012. trideset tisuća manje. To su dakle crkveni podatci, koji ukazuju da je u osam godina nestao jedan cijeli grad Hrvata, a da se taj trend i nastavlja. Što je to što progoni Hrvate i u poraću?

KUKIĆ: U podtekstu pitanja su razlozi egzistencijalne naravi. Ne možete u 21. stoljeću, u stoljeću dominacije globalne, pa i globalne životne filozofije, od čovjeka tražiti da uporno ostaje na, kako bi se reklo, vlastitom ognjištu a ne osiguravati mu ni minimum uvjeta za golo preživljavanje.

Pa, ljudi su odlazili i početkom dvadesetog stoljeća – kada se do Argentine putovalo pola godine – a kamo li danas kada se taj isti put pređe za desetak-petnaest sati. A razloga je – ponavljam, egzistencijalne prirode, isto ako ne i više nego prije stotinjak godina.

Može se manipulirati različitim podacima – pitanjem zašto Hrvati napuštaju ovaj ili onaj dio BiH. Kako, međutim, odgovoriti na pitanje zašto napuštaju Tomislavgrad ili Livno, dijelove BiH s hrvatskom većinom. Ali, može se i postaviti pitanje bi li se to dogodilo i da se u tim dijelovima BiH vodi drugačija politika – politika koja rezultira investicijama, radnim mjestima, pa onda i isključivanjem bilo kakve potrebe da se razmišlja o odlasku.

Zašto se rijetko priča da je u Bosni znatno više Hrvata nego u Hercegovini, da nisu svi Hrvati u Širokom Brijegu i Mostaru i da je podjednako važan svaki Hrvat u BiH? Kakva je korist od dijeljenja Hrvata na bosanske i malobrojnije hercegovačke?

KUKIĆ: Tu vrstu pitanja bi bilo uputno postaviti onima koji na leđima Hrvata odlično žive. No, u prilog potvrde vašem pravcu razmišljanja evo i nekoliko podataka.

Prema popisima iz 1991. godine od nešto manje od 800 tisuća Hrvata u BiH svega njih dvjestotinjak tisuća je napučavalo prostor između Stoca i Livna. Prema različitim procjenama, u BiH i danas živi između 450 i 500 tisuća Hrvata – pri tome i dalje više od polovice izvan osovine Stolac – Livno.

S druge, pak, strane, u institucijama vlasti su ti izvan navedene osovine zastupljeni gotovo pa u minornom postotku. Zašto? Pa, valjda zbog procjene kako oni nisu autentični branitelji nacionalnih interesa i kako te interese puno bolje brane oni iz Širokog Brijega, Gruda ili Posušja. Smiješno – ali i jedino moguć način da se razgovara o jednoj nenormalnoj političkoj filozofiji.

Politika profitira na manipulacijama. Recite, imaju li Hrvati u BiH politička, vjerska i nacionalna prava. Brani li im netko da budu Hrvati, da budu katolici, da biraju svoje ljude u organe vlasti?

KUKIĆ: Ja, prije svega, ne spadam među one kojima je imanentan takav sustav vrijednosti. Hrvati, hoću reći, imaju danas problema više nego, po svemu sudeći, ikada prije u prethodnih stotinjak godina. No, to su problemi egzistencijalne naravi – da ne mogu dobiti posao, da više ni sami ne znaju kako preživjeti, da sve intenzivnije razmišljaju je li konačno vrijeme da se spakiraju koferi i ode.

Nažalost, to nisu problemi koji pritišću samo Hrvate nego i sve ostale građane ove zemlje. Prvo je, prema tome, pitanje tko ih je u takvo stanje doveo. Ako se, primjerice, mene pita – prvenstveno oni koji su se, boreći se tobože za njihova prava, na tome prethodnih četvrt stoljeća obogatili u mjeri koja je respektabilna i u višestruko bogatijim društvima.

A upravo oni čitavo to vrijeme prosipaju demagogiju kako je Hrvatima onemogućeno da konzumiraju mnoga od svojih kolektivnih prava. Zašto? Da bi prigušili eventualno pokretanje priče o pravu koje je ispred svih ostalih – pravu na život, pravu na rad, pravu na pravedniju raspodjelu itd.

Puno se projekata i novca za Hrvate propušta jer hrvatski političari vole sjediti u Mostaru i čekati da im se dođe „na noge“, dok u Sarajevo idu samo kad moraju. Čemu vodi i takva politika?

KUKIĆ: Vodi samoizolaciji. A, ruku na srce, samoizolacija se i priziva.

Jer, u uvjetima izolacije cilj je puno bliži nego u uvjetima dominacije integracijskih procesa na razini bh. društva. To što će izolacija udariti po glavi vlastita naroda gotovo je pa irelevantno. Narod, uostalom, i nije u žiži interesa, on je samo instrument, paravan iza kojeg se kriju parcijalni interesi političkih grupa i moćnika.

„Devedesetka“ je nedavno organizirala 4. Izborni sabor u Sarajevu. Je li to znak da se dosadašnja hrvatska politika mijenja, odnosno da je se konačno svjesno odakle se stvari mogu mijenjati?

KUKIĆ: Trčanje s tom vrstom sudova nije dobar saveznik. Posljednji sabor devedesetke je, istina, donio određene novine i, iz te perspektive, otvara prostor procjenama kako bi one mogle obilježiti i vrijeme pred nama. Osobno bih volio da do toga i dođe. Hoće li se, pak, to i dogoditi, ostaje da se vidi.

Siguran sam jedino da neće trebati dugo čekati da se stvari mnogo sigurnije vide nego danas – i biti će jasno je li novi kurs ove stranke doista nova politička filozofija ili isti proizvod u tek promijenjenom pakungu.

Može li Martin Raguž donijeti svježinu na hrvatsko političko nebo. Njegovi simpatizeri ističu da je tolerantan, europski, svjež, a njegovi protivnici da je već dvadeset godina u politici, da je potrošen? Što vi mislite?

KUKIĆ: Siguran sam samo da Raguža karakterizira vokabular i stil evropskog političara – da je tolerantan na razlike, uljudan, prihvatljiv unutar BiH i izvan nje. Hoće li sve to znati i iskoristiti? Želim mu da uspije.

Sve ostalo je, doista, pitanje vremena. Pitanje je, naime, je li spreman na iskorake koje je na saboru najavio? Ne znam! Ali, ni na tu vrstu odgovora neće trebati dugo čekati. U slijedećih četiri-pet mjeseci će se sve vidjeti.

Koje je vaše mišljenje o Hrvatskom narodnom saboru. Ima li ta institucija plodova?

KUKIĆ: HNS je fantastično sredstvo nacionalnog zaglupljivanja. Pogledajte, uostalom, tko sve čini tu asocijaciju – samo oni koji bezpogovorno klimaju glavom pred glavnim šerifom. Svi ostali se, kako stvari stoje, ne smatraju Hrvatima. I taj predznak će HNS, budite sigurni, i zadržati. Na to, uostalom, upozorava i posljednja proširena sjednica predsjedništva – koji ne mari za činjenicu da je jedna od ključnih članica ove asocijacije, HDZ 1990., dobila novog lidera i novo vodstvo koji su najavili veći broj promjena. HNS je, zahvaljujući bivšem devedesetašu, ostao na istim stavovima, onima koji s Ragužem i nemaju posebne veze i koji, osim toga, Raguža ponižavaju i kao čovjeka.

Dakle, HNS nije formiran radi Hrvata niti su mu oni sfera istinskog interesa, nego kao instrument kontrole Hrvata i instrument pokoravanja političkih protivnika.

Ukoliko dođu bolja vremena i HNS uistinu bude krovna institucija svih Hrvata u BiH, a pozovu vas da sudjelujete u njegovu radu, hoćete li se odazvati?

KUKIĆ: Ja ne vjerujem u kolektivne ideologije. Ne vjerujem, naime, kako iza nacionalnih ideologija stoji iole drugačija vrijednost u odnosu na klasne.

I jedne i druge se koriste kako bi bile iskorištene kao paravan za pojedinačne ili interese užih interesnih grupa. Ili još konkretnije, ne vjerujem da se može imati sretan i slobodan narod – bilo kao etnos, bilo kao demos – sve dok se nema sretna i slobodna čovjeka.

Koja je sada epizoda sapunice o hrvatskom kanalu i je li to jedna od onih priča koje su natjerale Hrvate u kanale diljem regije?

KUKIĆ: Poznat je moj stav o nacionalnim kanalima. I tu se, dakako, ni do danas ništa nije promijenilo. No, moj stav je u ovom momentu potpuno nevažan. Nacionalni kanal je, naime, samo jedna od demagoških floskula koje se priziva kako bi se talasao narod i homogenizirao oko jedne političke filozofije.

Oni, pak, koji to čine, znaju da je priča o nacionalnom kanalu nerealna. A, i kada bi im se omogućilo izgradnju tog kanala izmišljali bi stotine razloga kako bi takav proces onemogućili. Jer, njima ne treba kanal nego razlog da talasaju svjetinu. A, ako bi kanal dobili, jedan od ključnih razloga bi nestao – a njima bi se počela ispostavljati računi koje su mnogo prije toga već napravili-

RS je sinonim za 220.000 istjeranih Hrvata, tisuće mučki ubijenih, otetu imovinu, no o tome se malo govori, izuzevši biskupa Komaricu. Hrvatski političari tamo idu slaviti dan RS-a, čime poručuju da srpska politika prema Hrvatima nije sporna, nego samo bošnjačka. Čemu vodi takva politika i prijateljevanje Čovića i Dodika?

KUKIĆ: Ne treba potpuno amnestirati ni uvaženog biskupa. Jer, i on za slave RS prima odlikovanja i priznanja umjesto da tu situaciju iskoristi i pred cijelim svijetom demistificira filozofiju i režim zbog kojeg na tom prostoru umjesto nekadašnjih 220 000 danas živi svega desetak tisuća njegovih sunarodnika.

Što se, pak, Čovića i njegova interesnog kruga tiče, ono što radi s Dodikom najbolje svjedoči o tome koliko mu je do hrvatskog naroda. Da budem sasvim otvoren – Čovića nikada nije ni zanimao hrvatski narod. On mu je, naprotiv, uvijek služio kao paravan za operacije sasvim druge vrste – za kriminal, a potom i spašavanje vlastite kože od onoga što će jednom ionako morati doći. Ali, da bi taj dan što je moguće više odgodio, Čović čini sve kako bi svoju vlast na jednom prostoru učinio neupitnom – i faktički, što ima i danas, ali i formalno, za šta su mu potrebne ustavne promjene.

A tih promjena nema ako on i ustavno nema zaokružen prostor od Stoca do Livna. Sve ostalo je potpuno irelevantno.

U posljednje vrijeme posebno se govori kako su "Čović i Dodik na odlasku". Vaš rezime njihovog političkog djelovanja?

KUKIĆ: Osobno bih, budite sigurni, volio da ste u pravu – za priče o Dodikovu i Čovićevu odlasku. Ne vjerujem, međutim, kako ta vrsta priče ima realno utemeljenje. I na izborima 2014.

Dodik i Čović će imati značajnu potporu biračkog tijela – i to potporu zbog koje će ih se teško moći zaobići i u strukturi vlasti nakon njih. Hoću reći, odlazak ovog dvojca mogu izorganizirati samo punoljetni građani BiH, oni s biračkim pravom. A oni na to, po mojoj procjeni, još uvijek nisu spremni. Ako je tako, bojim se da je prerano praviti i inventuru u njihovu političkom djelovanju. Jer, na zla koja čine još uvijek nije stavljena točka. Konačna cijena koju će ispostaviti i BiH i svome narodu je, bojim se, poprilično veća od one koju su ispostavili do danas.

Što mislite je li Dodik odustao od referenduma budući da ga u posljednjih skoro pola godine nije spomenuo?

KUKIĆ: Ma kakav referendum. Referendum je Dodiku instrument za talasanje svjetine. Stvarno, međutim, on zna da bi to prelilo čašu strpljenja svjetskih centara moći – i da bi posegnuli za instrumentima koji joj stoje na raspolaganju u Daytonskom sporazumu.

A oni, među inim, podrazumijevaju i mogućnost da Dodik na mjestu nedodirivoga zanoći, ali i ne osvane. U prilog referendumu mu, potom, ne idu više ni vjetrovi iz Beograda. Tamo, kako stvari stoje, definitivno dominantno postaje opredjeljenje prema euroatlantskim integracijama. A takva opredjeljenja i potpirivanje dezintegracijskih procesa u BiH ne idu zajedno – ne bi ih prihvatili organi EU niti najutjecajnije članice te unije.

U Dodikovoj Banja Lucu maloljetnici mokre po katoličkim crkvama, vrijeđaju vjernike, razbijaju boce od iste. Hrvatima tamo je teško. Je li to poruka s terena?

KUKIĆ: Najmanje su u čitavoj toj priči odgovorni maloljetnici. Potpuno suprotno, maloljetnici su samo najuvjerljivija slika onoga što čine stariji, prije svega oni koji imaju realnu društvenu i političku moć. A oni, ruku na srce, čine svašta, pri tome ništa što je iole imanentno normalnu svijetu. I to, budumo načisto, nije odlika samo političkih moćnika u Banja Luci, nego isto toliko i u Sarajevu i u Mostaru. Vi u pitanju sugerirate sud da je Hrvatima u Banja Luci teško. Točno. Ali, ako je suditi po partnerstvu Čovića s Dodikom, banjalučki i uopće Hrvati na području RS-a nemaju zbog čega brinuti. O njihovu položaju Čović niti da progovori. Ugroženi su mu samo ovi u zapadnoj Hercegovini.

Smatrate li da će predsjednik Federacije Živko Budimir završiti u zatvoru, odnosno da će nadležna tijela uspjeti dokazati da je uzimao mito za pomilovanja. Kako zapravo vidite njegovu političku budućnost?

KUKIĆ: Osobno ne vjerujem u korumpiranost kao osobinu koja bi uopće mogla biti imanentna gospodinu Budimiru. Ne vjerujem, potom, da ima bilo kakvo utemeljenje i optužnica koju mu se pokušalo natovariti na leđa. Potpuno suprotno, radi se o klasičnom političkom procesu čovjeku koji se našao na putu beskrupuloznim političkim makijavelistima.

Što se, pak, političke budućnosti gospodina Budimira tiče, u ovom je momentu teško davati bilo kakve prognoze koje bi imale karakter previše ozbiljnih. Izvjesno je tek da mu je politički proces, organiziran protiv njega, poslužio kao vjetar u leđa. Hoće li to znati i iskoristiti ostaje da se vidi. Pri tome mislim posebno na jedan detalj. Stranka koju je utemeljio startala je kao građanska politička opcija konzervativnog predznaka. Istraje li na tome, njegov utjecaj u biračkom tijelu bi mogao biti sve osim zanemariv. Upeca li se, međutim, ponovo u udicu usko nacionalnog, priča bi mogla biti završena puno prije nego što bi on, ali i njegovi pristalice, željeli.

Što mislite kada će Zlatko Lagumdžija postati akademik?

KUKIĆ: Ne mogu odgovarati na tu vrstu pitanja. Prijem novih članova, naime, odvija se po strogo utvrđenoj proceduri – da se raspiše natječaj, da osobe na isti apliciraju, da se temeljem pristiglih prijava provodi odgovarajući postupak itd. Što se, pak, profesora Lagumdžije tiče, mislim da se radi o referentnom profesoru – po mojem sudu, o puno boljem profesoru nego političaru.

Imaju li Božo Ljubić i Zinedine Zidane išta zajedničko?

KUKIĆ: Imaju isto toliko koliko i Marko Kraljević – onaj iz narodnih pjesama – i Internet ili Televizija. Zidane se, naime, dokazao kao vrhunski svjetski igrač, a moj uvaženi kolega će ostati upamćen kao drugorazredni i u lokalnim okvirima.

epublikainfo.com_______________________________________________________

TKO JE IZMISLIO POZDRAV "BOK" KOJI JE ZAMIJENIO

PREDIVAN KATOLIČKI POZDRAV "HVALJEN ISUS I MARIJA"!?

„Osobno nismo velike pristalice pozdravljanja sa već uobičajenim i široko uvriježenim pozdravom "Bog" odnosno, i još gore, sa "bok" i smatram ako neko već želi da se pozdravlja kršćanskim pozdravom onda su "Hvaljen Isus" ili "Hvaljen Isus i Marija", pa čak i "Pomozi Bog" (više uobičajen kod pravoslavaca, ali praktično jedan prijevod njemačkog, takodje katoličkog, bajernskog Grüss Gott ili engleskog Good bless you) one prave i visokovrijedne verzije.Tako se pozdravljalo, koliko ja znam u gotovo svim hrvatskim krajevima, Posavini, Slavoniji, Hercegovini, dijelu Dalmacije... sve dok nam zagrebački purgeri, posebice od kraja rata, nisu nametnuli (ma sami smo tome krivi!) pozdrav "bok", kojeg smo mi ostali malo "produhovnili" i pretvorili u "Bog".

Uvriježilo se mišljenje da pojam potječe od riječi Bog (u kajkavskom se završno -g obezvučuje u -k) i može se usporediti s nekoliko takvih izraza u zemljama sa većinski katoličkom populacijom.

Zagreb je bio dugo godina grad unutar Austrije, zatim Austro-Ugarske. Tijekom vremena doselile su se austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske (u ophođenju teatralnije) verzije njemačkog jezika.

Građanski trgovci prema svojim mušterijama preuzimaju arhaični austrijski pozdrav "Mein Buecken", iskvarena verzija austrijskog njemačkog koja se u Zagrebu čitala kao MAJN BOKN ili MOJ NAKLON.

Tijekom vremena paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija BOKN ili NAKLON, a u susretu sa skidanjem šešira. Od tog skraćenog BOKN nastao je tipično zagrebački pozdrav BOK, s kratkim "o" ili ponekad dvostrukim "o".

Te su se obje verzije mogle još čuti kod trgovaca pedesetih godina 20. stoljeća (kao i obraćanje mladićima s npr.: "Mladi gospon" i sl.), ali se kasnije "moj naklon" polako gubi pod utjecajem pridošlica s raznih strana i gubljenjem građanskog obilježja samog grada usred burnog miješanja stanovništva."

Pozdrav i odzdrav "bok" ne postoji u Rijeci, Splitu, pa niti u Osijeku. Tamo su neki drugi utjecaji bili dominantniji, pa odatle tamo "ćao", "adio" i sl.

Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20-ak godina, zatekli su pozdrav BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim austro-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi, pa su počeli koristiti izraz "bog" koji nema nikakve veze s pozdravom "bok".

Spominjanje Boga u Zagrebu se koristilo kao odzdrav na rastanku u obliku "s Bogom", kasnije "zbogom" kojim želimo nekome da ga na putu Bog čuva. Javlja se i verzija odzdrava "Bog daj" koja isto nema veze s "bok".

Bok odn. Bog je moguće skraćenica od „Bog te pozdravi“ ili u množini „Bog Vas pozdravi“. Pri rastanku bi se radilo o skraćenom „Idi s Bogom“ ili „z Bogom“. Doslovno isti način pozdravljanja postoji uglavnom u još nekim pretežno katoličkim zemljama:

U Austriji i na jugu Njemačke kaže se „(Es) grüß(e) dich Gott“ (Griaß di god), u množini „Grüß euch Gott“ (ili samo kratko Grüß Gott),

u Španjolskom Adios,

Adeus u Portugalu i Brazilu,

Adieu u Francuskoj i

Dia duit (Bog s tobom) u Irskoj."

Predivan katolicki pozdrav kod susreta je "Hvaljen Isus i Marija" a kod odlaska "Zbogom" jos uvijek preovladava kod Hrvata u BiH,a posebno u Bosanskoj Posavini.Stoga nasa potpora povratku ovih predivnih pozdrava svugdje gdje obitavaju Hrvati katolici. DPB____________________________________________________

HRVATSKI GRB-ZABLUDE I PREDRASUDE

Grb sa šahovnicom koja pocinje bijelim poljem proglašava se ustaškim grbom!

Tocno je da je grb NDH počinjao s bjelim poljem ali hrvatski povjesni grb je daleko starij i izmjenjuju se grbovi

s prvim bijelim ili crvenim poljem! Pljujemo po svojoj povijesti ako dopustimo tvrdnje da je grb s bijelim poljem ustaški grb!

Neki povijesnicari tvrde da je grb počinjao s crvenim poljem kad je Hrvatska bila u ratu,

a s bijelim kad je bila u miru! U svakom slućaju bi trebalo ukinuti te predrasude o "ustaškom" grbu!

Ustaški orginalni simbol je ono U, i to ne bilo kakav U već ona poznata potkova-i to je jedini heraldički simbol

koji se može pripisati ustašama, a grb sigurno ne!

Dakle treba zaštititi grb- šahovnicu, bilo da počinje s bijelm ili crvenim poljem-jer to je povijesni hrvatski grb,

koji nema nikakve veze s ustašama!.

_____________________________________________________________

"Ulica mora izvršiti pritisak na političare"

Autori: Mirjam Gehrke / Azer Slanjankić - DW

Jakob von Uexküll, inicijator Alternativne Nobelove nagrade, traži reformu zapadnjačkog modela gospodarstva.

Do pozitivnih promjena moguće je doći samo demonstracijama poput onih u Turskoj ili u Brazilu, tvrdi on.

Kako doći do razvoja gospodarstva koji bi bio održiv? Koje su nove vrijednosti koje su potrebne našim društvima?

Zaboravili smo stare vrijednosti društva. Ne razvijamo se nego propadamo. Naše poimanje o konkurenciji i naš individualizam je djetinjasto ponašanje. Mi sebe doživljavamo kao potrošače, a zavist je ono što nas pokreće. Svatko želi da posjeduje više od ostalih. Taj model razvoja nailazi na svoje granice u jednom svijetu koji je ograničen. Možda možemo prijeći preko nekih od tih granica, ali ne preko svih. Naši preci su to dobro znali. U Srednjem vijeku u Japanu su ljudi mogli postati vrlo bogati. Međutim, kada bi njihov stil života izazvao zavist drugih, car je imao pravo da im oduzme imovinu.

Čini se da je danas osnovni cilj da se kod drugih izazvati zavist. Pohlepa je postala društvena vrijednost. Moramo tome stati u kraj. Globalno gledano, dolazimo do krajnjih granica crpljenja fosilnih goriva, promjene klime uzrokuju sve veće probleme, izostaju obilne žetve.

Potrebna nam je obnovljiva gospodarstvo. Potrebno je uspostaviti takve vrijednosti koje će dovesti do procvata čovječanstva i prirode. Svima su poznati zaključci Rimskog kluba o granicama gospodarskog rasta. Rimski klub je potom objavio i izvještaj o šansama za učenje u budućnosti. Naše društvene vrijednosti moraju se temeljiti na tom izvještaju.

Da li su nam potrebne nove političke strukture koje bi stvorile okvir za raspravu o novim vrijednostima?

Moramo se osloniti na iskustva naših predaka. U predkolonijalnoj Indiji postojali su savjetnici koji su gledali u budućnost. Oni su morali potvrditi da odluke koje se donose neće biti donesene protiv interesa budućih generacija. U Sjevernoj Americi postojao je princip "sedam generacija". Razmatrano je kako će zaključci plemenskih vijeća utjecati na život plemena u narednih sedam generacija. Danas ne vodimo računa o interesima narednih generacija, a pri tome se već danas uništava njihov prostor za život.

World Future Council zahtijeva uspostavu Visokog komesarijata za naredne generacije i to na međunarodnoj razini. Tako bi se na razini UN-a obezbjedilo da se ne donose odluke koje bi bile na teret budućih generacija ..

Potrebne su nam snažne organizacije koje će podržati prelazak na novi sustav vrijednosti u svijetu i koje će nas spriječiti da uništavamo našu okolinu.

Da li su potrebna nova pravila igre? Osnovna pravila prema kojima funkcionira današnja privreda su praktično dobrovoljna za svakoga. Da li je to dovoljno?

Ne, to nije dovoljno. To se vidi iz jednostavnih primjera. Svjetska trgovačka organizacija ima obvezujuća pravila i zbog toga i funkcionira. U sportu također postoje pravila za sve i zbog toga i funkcioniraju međunarodna natjecanja, a ljudi imaju povjerenja u njih. Ljudi smatraju da je to pošteno.

Međutim, ljudi ne vjeruju globalnom gospodarskom sustavu. Oni ga smatraju nepoštenim baš zato što nema obvezujućih pravila igre. Moćni svjetski akteri i tvrtke mogu raditi što hoće. Zapadnjački gospodarski model, koji se zasniva na stalnom gospodarskom rastu, osvojio je svijet. Ali ljudi shvaćaju da im je netko "prodao maglu". Rast gospodarstva postaje sve više "neprivredan". Troškovi su postali veći od povećanja kvalitete života koji se zauzvrat dobiva. Potrebna su nam obvezujuća pravila za sve. Postoji niz dobrih sporazuma na dobrovoljnoj bazi koji bi trebao prerasti u obvezujuće. Sve je pitanje političke moći.

Koju ulogu pri tome igra civilno društvo?

Važno je da govorimo o civilnom društvu, a ne o nevladinim organizacijama. Zaboravljamo da smo mi kao građani dio javnog i političkog života. Ne radi se o tome da bi svatko trebao postati političar, ali ne možemo poreći činjenicu da do promjena dolazi samo uz vršenje pritiska. Možemo biti vrlo moćni, samo ako izvršimo dovoljan pritisak.

Postoji pri tome jedan problem: Naši protivnici, interesne skupine koje žele očuvati svoje privilegije, odlično su organizirani. Oni financiraju vlastite institucije, Gremije, lobiste i novinare. Nasuprot tome, oni koji su zainteresirani za rješenja organiziraju konferencije i pišu deklaracije. Ali nedostaje učinkovite suradnje među njima.

World Future Council teži promjeni politike. Mi ukazujemo na dobre primjere u politici kako bi građani mogli da izvrše pritisak i na druge političare. Mi želimo da "školujemo" političare i građane. Nije dovoljno imati dobre ciljeve, kritizirati postojeće stanje i rješavati male probleme. Moramo raditi na globalnom, a stvari rješavati na lokalnom planu. Globalno i lokalno ovise jedno od drugog. Potrebni su nam obvezujući međunarodni sporazumi. Ali to je moguće samo ako građani izvrše pritisak na svoje parlamente. Drugačije ne ide.

U Turskoj i Brazilu ljudi su već izašli na ulice i stavili vlade pod pritisak. U SAD je nastao pokret Occupy.

Ovaj izazov političarima od strane građana je vrlo važan. U Turskoj se pokazalo da se političari boje ljudi koji su spremni izaći na ulice, koji su spremni da se suprotstave suzavcu i nasilju policije, koji su spremni da demonstriraju u korist očuvanja parka, a protiv gradnje trgovačkog centra. Vlada je u međuvremenu odustala od tog plana gradnje.

Problem pokreta Occupy je što nije bio dužeg daha i što nije točno znao koji su njegovi ciljevi. World Future Council je stoga napravio globalni akcijski plan. Ne možemo odmah provesti u djelo stotine želja. Moramo napraviti prioritete. Socijalni pokreti moraju znati koje ciljeve slijede. Pritisak ulice na vlade u tome igra važnu ulogu.

Lako je biti aktivan na Twitteru ili podržati neku peticiju u internetu. Političari to dobro znaju, oni neće dozvoliti da to utječe na njih. Socijalni mediji mogu mobilizirati i informiraju ljude, ali oni ne zamjenjuju staromodni politički angažman, koji podrazumijeva direktan kontakt sa ministrom, poslanikom ili demonstracije na ulici. Upravo to se dogodilo u Turskoj. To su još uvijek najučinkovitije metode da se do promjena dođe pritiskom odozdo, pritiskom građana.

neznase.ba

Vjerski poglavari su huškali na rat

Sadašnja generacija ili buduća neće u rat, od njega su umorne.

Autor: Dejan Kožul - Glasa Inicijative za Rekom

Sada tinjaju unutarnje patnje, bjesovi i frustracije. Ali za kasnije, upravo prema logici ne samo naše nego uopće prošlosti, transgeneracijsko zlopamćenje će naći svoj ventil da eksplodira. Sumnjam da se daytonska tvorevina može demokratizirati bez dekonstrukcije Daytona.

Uostalom, i prijašnja dva sporazuma, onaj versajski i jaltski, nisu izdržali dvije generacije, a koliko sam upućen imali su više pravde prema žrtvama rata

Dr. Ivan Šarčević je profesor pastoralne teologije na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji. Već godinama fra Ivan je jedan od glasova razuma iz te cijenjene ustanove. Pričali smo za Glas Inicijative za REKOM o pomirenju.

*Od posljednjih ratnih sukoba na prostoru bivše SFRJ prošlo je skoro 14 godina. Da li smo se odmakli od trenutka posljednjeg ispaljenog metka?

Odmakli smo, naravno, nema sukoba oružjem. Nismo se, međutim, približili činjeničnom definiranju karaktera našega rata i ratova, niti je sačinjena bilanca ratova kako u pogledu žrtava, progona, etničkoga čišćenja, genocida, ogromnih demografskih promjena, moralne i duhovne degradacije. Nismo se suočili ni s vlastitom prošlošću, prošlošću vlastitog kolektiva ni zajedničkom prošlošću. To stoji pred našom generacijom. Ratne ideologije, pogotovo velikosrpska, nije poražena. U međuvremenu nacionalizam je institucionaliziran, zahvatio je skoro sve institucije – od obrazovanja, političkih stranaka do religijskih struktura.

*Često se kao uzor za pomirenje naroda Balkana uzimaju Francuska i Njemačka. Koliko je taj uzor primjenjiv među narodima koji imaju toliko zajedničke istorije, kulture, jezika...?

Nije primjenjiv u smislu uzroka sukoba i ratova, niti u smislu strategije poboljšanja odnosa, jer je naša regija prije svega povijesno složenija, višenacionalna i mnogo je veće preplitanje i uvjetovanje, pogotovo u Bosni i Hercegovini. No, posve je primjenjiv u smislu primjera, dakle, Francuska i Njemačka nam pokazuju da je moguće uspostaviti skladan i nekonfliktan odnos i između protivnika ili ako hoćete neprijatelja, kad se uklone zločinački režimi i njihovi kolaboracionisti. Njemačka je poražena, Njemačka je bila prisiljena i prihvatila je denacifikaciju. Suočila se sa svojom zlom prošlošću i nacističkim režimom, odrekla se svoga zla i zločinaca. U nas su naša zla najvažniji faktori nacionalnoga identiteta, a zločinci heroji kojima se prinosi kult, koje se "obožava".

*Nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima, kao i Momčilu Perišiću dalo se čuti da Tribunal nije doprinijeo pomirenju. Koliko je to zamjena teza i izbjegavanje sopstvene odgovornosti za neučinjeno?

Haški tribunal je međunarodni sud i on je izraz odnosa različitih međunarodnih, svjetskih faktora moći na koje se prikačuju i domaći političari. Kad je riječ o pomirenju, mislim da treba biti vrlo obazriv u korištenju te velike riječi. Onako kako se njome često koristimo, vrijeđa ljude, pogotovo žrtve. Mislim također da Haški tribunal nije osnovan s ciljem pomirenja. On je sudska instanca koja pripomaže ustanovljenju činjenica krivične odgovornosti, dakle ratnih zločina, a što jest jedna od pretpostavki za makar malo pravde žrtvama. Međutim, retributivna pravda je minimum ne samo za pomirenje nego i za restorativnu pravdu. Dakle, i kada bi Tribunal uspio kazniti sve ratne zločince, pa čak utvrditi sve činjenice, do pomirenja – kao zadnjega cilja – treba uložiti mnogo napora. Jer kako stvari stoje, mi ćemo u budućnosti imati problema kako s činjenicama, kako s istinom koja se manje-više već sada znade. Hoće li te istine biti resurs novih osveta? Zato, pomirenje ne dolazi samo sa strane, ni od Haaga, nego je društveni ideal za koji se treba pojedinačno i institucionalno aktivno zalagati.

*U svom tekstu povodom objavljivanja "Bosanske knjige mrtvih" napisali ste da nepravedni završetak rata u BiH ne isključuje mogućnost ponavljanja u još gorem izdanju. Vjerujete li da postoji još uvijek destruktivna moć ili se samo akumulira za neka buduća, jednako loša, ako ne i lošija vremena?

Daytonski sporazum je uspostavio primirje, ali ne i pravedni mir. Ostavio je zemlju u okviru vanjskih granica, ali je nagradio agresiju, zločine i etnička čišćenja; unutarnje je tako nepravedno podijelio državu, na dva entiteta i bezbroj malih državica, kantona, koji u sebi konstitutivno sadrže diskriminaciju i trajne klice sukoba etničke većine nad manjinama. Sada, u navodnom miru, BiH je u nemogućnosti da funkcionira kao demokratska država, a u budućnosti, naravno uz šire, (ne)povoljne regionalne ili svjetske konstelacije nije isključeno da se sadašnje ili povijesne nepravde, po staroj logici osvete, te nepravde počnu nasilno ispravljati. Sadašnja generacija ili buduća neće u rat, od njega su umorne. Sada tinjaju unutarnje patnje, bjesovi i frustracije. Ali za kasnije, upravo prema logici ne samo naše nego uopće prošlosti, transgeneracijsko zlopamćenje će naći svoj ventil da eksplodira. Sumnjam da se daytonska tvorevina može demokratizirati bez dekonstrukcije Daytona. Uostalom, i prijašnja dva sporazuma, onaj versajski i jaltski, nisu izdržali dvije generacije, a koliko sam upućen imali su više pravde prema žrtvama rata.

*Religijske zajednice su tokom rata bile ujedinjene u propagiranju mržnje. Kako vidite njihov uticaj i koliki je značaj interreligijskog dijaloga?

Ratni cilj je bio osvajanje teritorija potpuno očišćena od drugih. Za to se nisu birala sredstva, od ubijanja i logora, do silovanja i genocida.Religijske zajednice su imale izuzetnu važnu ulogu u ratu. Preciznije kazano, pojedini vjerski poglavari i službenici, nisu bili u službi Boga nego u njegovoj negaciji, slijedili su idolopoklonstvo, etnofiletizam, pa su govorom mržnje, huškanjem na rat, šutnjom o zločinima, blagoslivljanjem zločinaca i zločina nad drugima, metafizički opravdavali da se kao "Božja jagnja" i "nebeski narod", samo ratom može obraniti od "zvijeri iz bezdana". Religija je pridonijela da se drugoga demonizira. Sakralizirala je politiku koja je drugom oduzela dostojanstvo, ljudskost. A kad se to učini, jasno da se u srce svetoga useljava najgore zlo: drugoga nije grije ubiti jer nije vrijedan kao čovjek. Strašno je kad se ono najbolje, kad se vjera, pervertira u svoju đavolsku suprotnost.

*Kakvo je stanje danas?

Ni danas religijske zajednice nisu smogle snage da stanu pred Boga, da crkveni ljudi izvrše vlastito pokajanje, čišćenje vlastite memorije, denacifikaciju, da pozovu na nadoknadu štete. Mnogi hijerarsi olako pričaju o opraštanju, o velikoj Božjoj ljubavi, a nesposobni su za krivnju. Siju bogomolje i vjerske simbole ne kao Božje kuće i znak Božjeg milosrđa prema ljudima nego kao prokletstva. Bolje bi bilo da umjesto mnogih križeva i crkava stoje nacionalni simboli, a ne znakovi univerzalne Božje ljubavi za sve ljude. Kako li će se stati pred pravoga Boga, u eshaton, s onu stranu groba, o tome ne misle niti propovijedaju mnogi svećenici jer su Boga i krista unizili na teritorij, poslužili se njima kao koljem za ogradu od komšije. Naše su zemlje geografski torovi u kojima se bore politeističk lokalni i nacionalni bogovi-moćnika.

Ma puno se govori o religiji. Donekle i s pravom, no, da skratim. Neće biti mira ni u našoj regiji ni u svijetu dok ne bude mira među religijama i konfesijama. Religije imaju silan potencijal stvaralaštva, kritičkoga proroštva i opomene. Imaju najjači duhovni resurs smisla života, imaju inherentno "najsekularniju" moć ako se shvati da religija ne dopušta da itko od zemaljskih veličina zauzme Božje mjesto.

Međureligijsko povjerenje i poštivanje stvara dobru klimu za političke i uopće skladnije društvene odnose. Pred religijskim zajednicama, ako žele da se ne snize u praznovjerje u vulgarno čarobnjaštvo, zadatak je da konačno stanu pred Boga, da uoče da onaj drugi u Božjim očima ima povlaštenije mjesto od mene. I prije nego se iziđe među druge, u interreligijski dijalog, važno je uvidjeti da je danas puno, previše religije bez Boga, da su naše zemlje prezasićene od nacionalističkih molebana, vrištećih bogomolja, da je vrijeme da se detroniziraju zemaljska božanstva, nacije i ideologije, voždovi i poglavnici, te da se umjesto bogova-moloha koji traže milijune ljudska djece za žrtvu, povjeruje u božanskoga Boga, Boga koji traži jedinu žrtvu: kontrolu vlastitoga nasilja i opraštanje neprijatelju, i kojemu je najveća radost ljudskoga sloboda, ljubav i zajedništva razlika.

*Kakvo je vaše mišljenje o Inicijativi za osnivanje REKOM-a?

Koliko znam to je vrijedna inicijativa koja okuplja puno različitih udruga, organizacija i pojedinaca iz regije koji se bave istraživanjem činjenica naše ratne prošlosti. Za razliku od redovnoga fokusiranja na zlo i zločince, i redovito na njihovu obranu, ova inicijativa nastoji da žrtve dođu do riječi. Ne znam hoće li se Inicijativa uspjeti institucionalizirati na razini vlada naših država, ali bi svakako trebao zadržati otvorenost i dalje biti podrška svim inicijativama koje zagovaraju novu kulturu sjećanja koja podrazumijeva subverzivno sjećanje, dakle suočenje sa svojom zlom prošlošću te prelazak etničkih i konfesionalnih granica, što znači priznati patnju drugima, u konačnici priznati dostojanstvo drugoga, prihvatiti ga kao povijesnog subjekta a ne ga demonizirati i degradirati do razine ignoriranja. Mislim da REKOM ima kapacitet da uvjeri nositelje vlasti u pojedinim državama da donosu zakone kojima će se verificirati istina prošlosti i unaprijed zakonski onemogućiti ponavljanje zločina.

*Intervju prenosimo s portala e-novine.com

neznase.ba________________________________________________________

Zbog ovoga bi ljudski rod ubrzo mogao nestati

Dok se u Hrvatskoj već mjesecima vode polemike oko nametnutog zdravstvenog odgoja te dok protivnici upozoravaju da takav program, zbog posljedica koje može izazvati (impotentnost, spolne bolesti, razorene obitelji, psihičke bolesti), vodi izumiranju društva, poznati australski istraživač i novinar Max Igan prije par dana na Hrvatskoj je televiziji otvoreno progovorio o sveprisutnijoj svjetskoj strategiji smanjenja populacije na Zemlji. Nije, doduše, spominjao zdravstveni odgoj i ministra Jovanovića, ali je, nevezano uz njih, govorio o metodama i sredstvima kojima je cilj proširiti bolest propagirajući zdravlje, te izazvati smrt slaveći život, a koje mnoge države u svijetu skriveno ili otvoreno, te svjesno ili nesvjesno, podržavaju i provode. Igan: Zar suština cijepljenja ne bi trebala biti poboljšanje zdravlja, a ne smrt? Max Igan je, da podsjetimo, u emisiji ‘Na rubu znanosti’ Krešimira Mišaka kazao da velik dio čovječanstva kao uspavan i bez reakcije već godinama sluša prijeteće izjave Bill Gatesa i drugih pripadnika tobožnje ‘elite’, koji govore kako je cilj politike cijepljenja smanjiti broj stanovnika na Zemlji?! - Zar suština cijepljenja ne bi trebala biti poboljšanje zdravlja, a ne izumiranje vrste - upitao se u Mišakovoj emisiji Max Igan, te zaključio da je svjetska javnost danas, zahvaljujući i masovnim medijima, ne neki način ‘hipnotizirana’ pa i ne čuje što im ljudi poput Gatesa poručuju i spremaju. Kazao je osim toga, da je genetski modificirana hrana također sredstvo iste politike, što znači da bi se moglo dogoditi da slijedeće generacije, ako nastave konzumirati GMO hranu, više neće moći imati potomaka. Nakon treće generacije koja jede GMO hranu, nestaju potomci!

- Eksperimenti sa štakorima su pokazali da treća generacija koja je hranjena takvom hranom nije imala potomke, a spolni organi su im bili posve deformirani. Hoće li se ista stvar dogoditi i ljudima još ne znamo, jer još nisu odrasle tri generacije koje jedu genetski modificiranu hranu - vrlo zlokobno je u jednom trenutku zazvučao australski istraživač i autor poznatih dokumentarnih filmova. Kako hrvatski stručnjaci komentiraju Iganove riječi, upitali smo uglednog biokemičara i farmaceuta mr. Dragana Hazlera, te povjesničara koji se posebno bavi istraživanjem fenomena ‘kulture smrti’, dr. Josipa Jurčevića. Hazler: AIDS bi odavno bio izliječen, da to farmaceutima odgovara - Max Igan je apsolutno u pravu. Sva farmaceutska industrija doista radi ljudima više štete nego koristi, premda ja to, kao bivši zaposlenik tvrtke Novartis, baš i ne bih smio javno govoriti. AIDS je, primjerice, namjerno posijana bolest, a cilj je bio smanjenje populacije u Africi. Kasnije se Amerikancima taj ‘đavolski plan’ osvetio jer su oboljeli i mnogi Amerikanci. Posve je danas jasno da je lijek protiv AIDS-a mogao odavno biti otkriven i da je ta bolest mogla biti iskorijenjena, kao svojedobno malarija, no to ne bi odgovaralo farmaceutima koji odlično zarađuju prodajom lijekova koji tek olakšavaju ili produžuju život oboljelima. Rak je, pak, rezultat sustavnog trovanja zemlje sredstvima za zaštitu bilja. Sva ta sredstva strana su ljudskim organizmima, koji se od stranih tijela brane povećanjem broja stanica. A umnožavanje stanica je u biti rak. Upravo zato se broj oboljelih u zadnjih stotinu godina udeseterostručio, ako ne i ustostručio. Dok ljudi hranu nisu prskali otrovima, nije gotovo ni bilo kancerogenih bolesti - napominje mr. Dragan Hazler, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, te ugledni farmaceut i kreator brojnih novih lijekova.

'Gospodari svijeta' provode strategiju smanjenja broja stanovnika na Zemlji - Smanjene broja stanovnika na Zemlji je strategija koja nije potekla od farmaceuta, već od takozvanih ‘gospodara svijeta’ koji na razne načine: ratovima, GMO hranom, AIDS-om, politikom cijepljenja… nastoje provesti tu strategiju. Farmaceutih ih samo slijede, jer imaju velike koristi. Tako već sada proizvode serum za novu vrstu gripe koju će posijati za otprilike pet godina. Kao farmaceut i biokemičar koji je godinama radio u Znanstveno-istraživalačkom institutu Novartisa znam da se svaki serum ispituje i proizvodi desetak godina, što znači da u normalnim uvjetima nije moguće odmah proizvesti cjepivo za novu vrstu gripe, već se očito radi o tome da novi oblik gripe posiju nakon što priprave serum, kako bi na cjepivu mogli zaraditi - dodaje mr. Hazler. Još korak dalje otišao je dr. Josip Jurčević. Jurčević: Ljudi pristaju da ih polagano ubijaju?! - Politika ‘isrebljenja dijela populacije’ nije nova, ali nove tehnologije nude sve veće mogućnosti uz pomoć kojih se stanovništvo može smanjiti čak i uz ljudski pristanak. Najprije se stvori ozračje prema kojem je masovno cijepljenje nužno, a onda se politika masovnog cijepljenja koristi za redukciju broja stanovnika. To prorjeđivanje ljudske vrste se radi selektivno, pa se ‘smrtonosnim cjepivom’ cijepi samo stanovništvo tobože manje vrijednih zemalja, kako bi živi ostali tek pripadnici ‘elite’. Nekadašnji rasizam nije imao toliko tehnoloških mogućnosti, zbog čega nije ni mogao nanijeti toliko zla. No, ovo je svojevrsni socijalni rasizam koji tvrdi da postoje oni koji nisu vrijedni živjeti, pa im zato treba onemogućiti razmnožavanje. Indija i Kina same su prihvatile takvu politiku, pa same sprječavaju razvoj života. Gospodari svijeta, dakle, već duže vrijeme zastupaju i provode kulturu smrti, no pri tom ne vide da na taj način ‘ubijaju’ i sami sebe - ističe u uvodu dr. Joisp Jurčević, pa dodaje da je u zadnjih pedeset godina takozvana ‘bijela kuga’, odnosno izumiranje stanovništva, prisutno ponajviše u razvijenom zapadnom svijetu, dakle u civilizaciji koja najustrajnije zagovara i provodi strategiju smanjenja broja stanovnika na zemlji. Ovdje postani naš prijatelj na Faceu! Mnogo sličnosti s dekadencijom Rimskog carstva

- Povijest se ponavlja. Poznato je da su gotovo sve destruktivne ideologije rođene u najbogatijim dijelovima svijeta. Tako je Neron zapalio Rim na vrhuncu Rimskog carstva, koje je u to vrijeme bilo daleko moćnija kultura nego takozvana zapadna civilizacija danas. Na vrhuncu moći Rimskog carstva javile su se i brojne deformacije te poremećaji, što je na koncu i dovelo do propasti vjerojatno najmoćnije civilizacije u ljudskoj povijesti. Slična stvar se danas događa zapadnom svijetu. Jer upravo tu se najglasnije promovira takozvana ‘kultura smrti’, čiji je dio I zdravstveni odgoj kakav se Hrvatskoj zadnjih mjeseci nameće. Tako se ljude, primjerice, uvjerava da ne mogu biti uspješni ako imaju djecu, što nije točno. Takva ideologija dovodi do biološkog izumiranja zapadnog svijeta, no oni, bez obzira na to, i dalje nastoje smanjiti broj stanovnika na Zemlji?! Očito je, dakle, da je u pitanju teška dekadencija i velika duhovna kriza zapada. Zato je danas najvažnije razobličiti kulturu smrti, kako bi skrivene namjere te ideologije postale opće prepoznatljive. Uvjeren sam, u svakom slučaju, da će život na kraju pobijediti jer je život Božji dar i jer je jači od dekadencije koja ga želi uništiti - zaključuje na kraju dr. Josip Jurčević. Preuzeto s dnevno.hr - See more at: http://www.samopismo.com/2013/03/zbog-ovoga-bi-ljudski-rod-mogao-nestati.html#sthash.vlAfc4EL.dpuf__________________________________________________ ___________

HUMANITARNI SUSRET HU "Samarita" za Božić 2013

HU „SAMARITA“ Vidovice-Kopanice-Jenjić

OTKAZUJE SE HUMANITARNI SUSRET

zakazan za 04.08. ove godine

Cijenjeni članovi, volonteri i prijatelji HU „Samarita“ !

Na jednom od sastanaka HU Samarita, donesena je Odluka da se već zakazani

HUMANITARNI SUSRET otkaže iz slijede4ćih razloga:

- U vrijeme planiranog održavanja ove manifestacije i godišnjih odmora ima puno drugih događanja koja su još prije zakazana: svadbe, orguljaški koncert, odlazak u Tramošnicu, godišnjica smrti Šime Ivkića, Ilino, turnir u malom nogometu . . .

- Sama nedilja, kao dan, nije pogodna za osobe koje bi došle iz inozemstva za ovaj

događaj, jer tog dana se moraju vraćati.

- Organizacija ovakve manifestacije zahtjeva velik broj osoba koje bi trebalo

angažirati, a procjena je da je teško imati u to vrijeme toliko slobodnih osoba.

Na istom sastanku je raspravljano o slijedećem pogodnijem terminu za održavanje 2. humanitarnog susreta, te je neobavezujuće predloženo da to bude jedan od slobodnih dana između Božića i 31. 12. ove godine, budući da tada nema velikih manifestacija.

Očekujemo i Vaša mišljenja i prijedloge na ovu temu.

Naša duboka ISPRIKA svima kojima je promjena ovoga termina poremetila tijek godišnjih odmora, a pogotovo onima koji su možda poradi ovog termina i uzeli godišnji odmor.

O budućem održavanju 2. humanitarnog susreta će te biti obaviješteni na vrijeme.

Vidovice, 17. o6. 2013. godine

HU „Samarita“ Vidovice-Kopanice-Jenjić_

___________________________________________________________________________________________

HU „ SAMARITA“

Vidovice-Kopanice-Jenjić Vidovice, 18.06. 2013. god.

HU „SAMARITA“ JE PREŽIVJELA

Cijenjeni članovi HU „Samarita“! Dragi volonteri! Poštovani prijatelji i simpatizeri!

Dragi sumještani iz Vidovica, Kopanica i Jenjića!

Dana, 12.06. (srijeda) na poziv dopredsjednika gosp. Toše Maršića održan je sastanak HU Samarita sa slijedećim dnevnim redom:

1. Proučavanje i utvrđivanje modaliteta upravljanja, odlučivanja i djelovanja udruge

2. Odluka o raspodjeli pomoći potrebitim

3. Razmatranje daljnjih koraka udruge oko dobivanja prostora za rad udruge

4. Razno

Na sastanku je učestvovalo 14 članova udruge.

Doneseni su slijedeći zaključci:

Udruga mora imati predsjednika, i za istog je od većine predložen Smiljan Šokić, bez obzira što je par dana prije dao ostavku. Većina je smatrala da je obavljao dobro svoj posao i da je dobro prezentirao Samaritu. Pristupilo se glasovanju gdje je velika većina , 12 osoba bilo za prijedlog da Smiljan Šokić bude izabran ponovno za predsjednika a za dopredsjednika Josip Ivkić („Ćivin“), nakon što je Tošo Maršić dao ostavku na mjesto dopredsjednika Udruge.

Napomena: Interna financijska kontrola je obavljena također par dana prije i utvrđeno je da do 10. 05. 2013. financije u potpunosti štimaju.

Sama rasprava po 1. točki bijaše jako burna i mučna. Žalosno je bilo gledati kako se raspravlja o stvarima koje sa samom Udrugom nemaju nikave veze.

Moje osobno mišljenje je i dalje da je pokušano gušenjne Udruge iz vana od strane politikanata HDZ BiH, kojima HU Samarita smeta, kao i njen predsjednik.

Zašto su se poslužili članovima Udruge u razračunavanju sa mnom, nadam se da će se uskoro znati.

Neka svim tim osobama „služi na čast“ ovakav postupak.

UDRUGA JE PREŽIVJELA. Zaslužila je to Samarita. Trebaju nas korisnici i potrebiti sumještani iz Kopanica, Jenjića i Vidovica.

Politika bilo koje stranke, NEĆE UĆI U SAMARITU. Naš zadatak je humanitarni rad i pomaganje. Sve što je u okvirima Samarite, ne smije biti politički obojeno.

Ja jesam član HSP BiH i općinski vijećnik, ali taj moj politički život nema veze sa HU Samarita. Ako nekim osobama smetaju moji politički pogledi i privatno djelovanje u tim okvirima, neka mi se odupru na mjestima gdje je to i predviđeno: Općinsko vijeće. Vjeće MZ, Zbor građana, predizborne tribine, a ne preko Udruge.

Moj politički rad je od Izbora (10/2012), a Samarita je u 7. godini postojanja i vječito je smetala MZ Vidovice.

Statut MZ Vidovice dozvoljava i preporučuje suradnju sa Udrugama, kao i pomoć Udrugama.

Zašto toga nije bilo, treba pitati članove Vijeća MZ Vidovice iz HDZ BiH.

Donesena je također Odluka da se ponovno traži od MZ Vidovice prostor na korištenje, jer nam je to potrebno.

P.S.

Dragi sumještani iz Vidovica, Kopanica i Jenjića!

OPROSTITE na svim ovim „burama i olujama“ oko HU Samarita.

Nije nam bila namjera zatalasati sve ovo, ali imali smo dužnost obraniti čast HU Samarita od raznih napada koji su uslijedili.

HU „Samarita“ je bila i ostati će van političkih zbivanja. Neće se dopustiti bilo čije „šape“ iznad naše glave.

Samarita je potrebna na ovom našem prostoru i nastavlja rad istim intenzitetom, poletno, pravedno, transparentno i pošteno.

U svim našim nastojanjima očekujemo i dalje Vašu pomoć, a i kritiku ako je potrebno.

ZABORAVIMO NESUGLASICE DOK POMAŽEMO ! HU „Samarita“

Vidovice-Kopanice-Jenjić

Smiljan Šokić______________________________________________________________

POGLED IZ ZEGEJA: Što se dogodi kad raji pukne film?!

Sljedeću osobu koja pokuša ispričati vic o Bosancima u kojem se implicira da je riječ o priprostom i neukom narodu, treba poslati tamo gdje joj je mjesto. Premda ih bije glas šaljivdžija koji u svakoj lošoj stvari pronađu i neku dobru i pozitivnu stranu, proteklih dana održali su nam svima dobru lekciju kako se diže glas za one koji se ne mogu izboriti sami za sebe, , piše Tina Lakić za Danas.net.hr. čiju kolumnu prenosimo u cijelosti bez korekcije.

Etnocentrični kakvi već jesmo, rijetko se dogodi da nas zainteresiraju događaji u susjedstvu. Ni slučaj malene Belmine, bebice kojoj je život ugrožen zbog jalovih političkih prepucavanja, nije nimalo drugačiji. Priča o njoj i pobuni koju je njezina životna sudbina potaknula, dospjela je do domaćih portala, ali ne mnogo dalje od toga.

U Sarajevu za to vrijeme već tjedan dana traju demonstracije jer je nekolicini ljudi prekipjelo, pa su krenuli u spontanu akciju. Ispostavilo se da je onih kojima je dosta toga da im političari zagorčavaju svakodnevicu puno više, pa su se i oni priključili. Rezultat – odličan. Čak i ako se više ništa značajno ne dogodi, Bosanci su već napravili mnogo.

Političarima su pojasnili da ih se ne može baš unedogled ševiti po zdravom mozgu jer će to osjetiti na vlastitim leđima. Fizičko sprečavanje političkih moćnika da napuste zgradu parlamenta možda je nešto ekstremniji oblik mirnog prosvjeda, ali time je poslana jasna poruka – više neće biti kao prije!

Kako je sve počelo

No, krenimo redom. Sve je počelo objavom priče o apsurdnoj birokratskoj zavrzlami koja je doslovno ugrozila život nevinom djetetu. Tromjesečna beba Belmina Ibrišević iz Donje Orahovice kod Gračanice hitno je trebala otputovati na liječenje u inozemstvo, ali budući da nema JMBG, ne može dobiti ni putovnicu.

Fatima i Edmir, roditelji te male djevojčice, bili su bespomoćni. Pozadina priče je ta da djeca rođena u BiH poslije 2. veljače ove godine dobivaju samo privremene JMBG-ove s kojima ne mogu dobiti putovnicu. Belmini je dijagnosticirano teško imunološko oboljenje i treba u Njemačku na presađivanje koštane srži.

I tako, dok su se političari prepucavali oko novog zakona o JMBG-u, Belmina je gubila dragocjeno vrijeme.

Spontana akcija – bankari kao bonus

Na priču su emotivno reagirali mnogi, no tek nekolicina njih odlučila je i reagirati. U spontanoj akciji osobnim automobilima zapriječili su izlaze iz garaže parlamenta. Malo-pomalo, okupilo se toliko ljudi da su više od 36 sati zatočenima držali više od 1.500 političara, koji su tada, htjeli ili ne, morali početi razmišljati o Belmini.

Neočekivani bonus došao je prosvjednicima u vidu nekoliko stotina stranih državljana, među kojima i bankara, koji su se slučajno zatekli u zgradi na sastanku. Skandal je time dobio međunarodni karakter. Danas je tjedan dana od početka prosvjeda, organizatori koji su s gnušanjem odbili bilo kakvo pokroviteljstvo stranačkih i nestranačkih organizacija, nisu se zadovoljili privremenim rješenjem koje im je u međuvremenu ponuđeno, nego hoće pravi pravcati zakon koji se ne može tek tako staviti izvan snage, kao neka privremena odluka.

Zahtjeve su proširili, pa traže osnivanje fonda za bolesnu djecu i političku odluku da dužnosnici 30 posto svojih mjesečnih primanja izdvajaju u korist tog fonda. Danas su se opet okupili, i to u najvećem broju dosad, a podršku im šalju iz svih krajeva BiH, ali i iz inozemstva.

Počelo je pištati i šištati

Kako to da je sudbina jedne bebe podigla pola države na noge? Vrlo blizu istini mogla bi biti procjena da je ljudima jednostavno dozlogrdilo, došlo je do granice pucanja, nakon čega ili nešto konkretno poduzmeš ili potpuno ispališ na živce.

Slično je doživjela i bosanskohercegovačka ekonomistica i vrlo istaknuta kritičarka tamošnjih vlastiSvetlana Cenić, koja je situaciju u BiH slikovito usporedila s ekspres-loncem u kojem se dosad sve skupljalo pod pritiskom, a sad je počelo ‘pištati i šištati’.

Što će sve ispasti iz tog lonca, teško je trenutno procijeniti, no sigurno je da su građani BiH na vrlo jasan način pokazali da više nisu spremni šutke pojesti sve što im servira politička elita.

A mi, Hrvati…

Pasivni, kakvima smo se već u više navrata pokazali, vjerojatno teško možemo razumjeti tu upornost i spremnost tisuća da se okupe zbog jedne male curice i njezina liječenja. Ali smo zato uvijek spremni na druge gledati svisoka iako smo u tom trenutku lošiji i nazadniji. Na susjede pogotovo. Njih smo obično spremni i vrijeđati. I dok nam oni zorno pokazuju kako promijeniti stvari koje nas tište i kako se na miran način radi pritisak, mi upravo to radimo. Vrijeđamo ih nemilice.

Zaključili smo valjda da su nam građani iz BiH, premda osvješteniji i daleko aktivniji od nas, nepoželjni gosti ovog ljeta jer se samo na taj način može iščitati suluda vijest da će nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju građani Bosne i Hercegovine morati na graničnom prijelazu dokazati da imaju po 100 eura za svaki dan boravka u Hrvatskoj?!

Kako bi bilo da iz Hrvatske izbacimo sve građane koji nemaju tih 100 eura po danu? Koliko bi nas ostalo u Lijepoj našoj?

Jako malo. Možda čak i manje no što će nam Bosanaca ovoga ljeta, unatoč svemu, doći u goste. Može nas biti sram.

Ivo Banac: Gazde iz RS bi željele nekakav Kineski zid

Ugledni istoričar, profesor emeritus na Univerzitetu Yale i redovni profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. Ivo Banac kazao je u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) da je pitanje jedinstvenog matičnog broja (JMB) prelilo čašu nezadovoljstva u Bosni i Hercegovini, te da se to moglo desiti na nizu drugih pitanja, ''ali se dogodilo na ovom''.

Poruka je, veli Banac, jasna i građani više jednostavno ''nemaju strpljenja sa opstrukcijom koja je postala redovna pojava u političkom životu Bosne i Hercegovine''.

''Gazde iz RS)insistiraju da oni moraju imati odvojene osobne karte... Oni bi željeli imati odvojeni život, oni bi željeli nekakav Kineski zid, koji su oni, naravno, već dobrim dijelom i stvorili. Ali, nitko pametan, naravno, na to ne može pristati. Tako da moram reći da sam ja ohrabren činjenicom da su građani počeli uzimati stvari u svoje ruke. Mislim da je to proces koji će se samo širiti. Jer zbilja tko više ima strpljenja za ovakvo maltretiranje. Nezadovoljstvo naroda, prosvjedi, ako se nastave, to će se na nekakav način morati pretočiti u nekakvu političku volju. Mislim da bi to bilo pozitivno jer je očito da su etablirane političke stranke zakazale. To je posve jasno'', priča profesor Banac za agenciju Anadolija.

Siguran je da će predsjednik RS-a Milorad Dodik koristiti sve da dalje razgrađuje BiH.

''Na to jednostavno svi moraju biti spremni. To nije ništa novo. On to radi već duže vrijeme. Jednostavno treba se nositi sa time. On, također, mora znati da postoji jedna granica koju, ako on pređe, jednostavno će izazvati jedan neviđeni bijes društva u BiH. Ja ne bih čak isključio ljude u njegovom vlastitom entitetu. Jer, on njima ne koristi ni najmanje. To će se, također, dogoditi prije ili kasnije. On može zavaravati Srbe sa raznim nacionalističkim opijatima. To može raditi, ali ne može raditi cijelo vrijeme. Ima granica tomu. On će sebe zapitati: ''Što mi možemo dobiti od ove lakrdije koju nam ovaj lažni vođa servira'', rekao je Banac.

Nadalje, kaže da se ne bi bojao Dodikovih prijetnji.

''Činjenica je da će on (Dodik) i dalje zaoštravati stvari. On će se u tome urušiti. Ako pokuša nešto i izvan granica kakvog takvog pseudoparlamentarnog ponašanja, onda i za to ima odgovor. Ovo je veliki izazov za međunarodnu zajednicu koja je potpuno zapustila pitanje BiH. Ovo je izazov za SAD koji su nekompetentnim ljudima u Bruxellesu prepustili cijelu situaciju. Ovo je izazov i za EU koja se mora suočiti sa činjenicom da je njezina politika u BiH doživjela krah. Oni moraju to da shvate. I ako ovako nastave, doći će do novih sukobljavanja u BiH. Prema tomu, ako oni misle da su nešto sanirali, recimo, na liniji Beograd-Priština, pa misle da su tu kupili neko vrijeme, mislim da to samo pojačava pritisak za rješenje situacije u BiH'', naglašava Banac.

Je li Beograd pustio Dodika ''niz vodu''

Na pitanje da li stoje ocjene da je Beograd ''Dodika pustio niz vodu'' i da je on praktično ostao sam u nastojanjima da slabi državu BiH, Banac je odgovorio:

''To je sigurno nešto što Beograd želi da se vjeruje. Koliko su njega do kraja pustili, to ćemo vidjeti. Mislim da postoje razlike, ali to nije prvi put da postoje razlike. Razlike su postojale već duže vrijeme. Očito je da se Dodik mnogo bolje snalazio u situaciji gdje je u Beogradu bila jedna vlast koja je sebe predstavljala građanskom i liberalnom, a sad odjednom imate ljude koji su tobože na njegovoj valnoj dužini. Ali, oni su zaključili da možda ne žele vezati svoju kesu sa njegovom, svoje projekte sa njegovim'', tvrdi Banac za AA.

Presuda u slučaju Prlić i ostali

Banac nije želio komentirati prvostepenu presudu Haškog suda u slučaju Jadranka Prlića i ostalih kojom je bivši vrh Hrvatske proglašen suodgovornim za udruženi zločinački poduhvat u BiH:

''U toku su sudske procedure koje još nisu završene. I dok to nije završeno, najpametnije je ne ulaziti u to. Ja ću se tog držati. Ja nemam što o tome reći. Ja sam o situaciji koja je inkriminirana govorio kad je bilo vrijeme 1992. i 1993. godine'', naglasio je.

Radiosarajevo.ba_____________________________________________

Neki novi mi

Bosna i Hercegovina nije funkcionalna država.

Ona je krhka tvorevina u kojoj se izabrani političari plaše građana, i u stanju su uraditi sve, javno lagati putem medija koje kontrolišu ili kukavički iskakati kroz prozor zgrade u kojoj rade, a da bi izbjegli bilo kakav direktan susret sa nekim od nas jer to znači i moguće pozivanje na odgovornost.

Piše: Nidžara Ahmetašević - Manjine.ba

Takvi političari nisu u stanju odgovoriti ni minimalnim zahtjevima građana. A zahtjevi koje su im uputili demonstranti ovih dana sa platoa zgrade zajedničkih institucija jesu minimalni. Jer čak i da učine ono što se od njih u ovom trenutku traži, to neće promjeniti stanje u kojem se nalazimo.

Visoki predstavnik, u zemlji koja je polu-protektorat već više od 15 godina, ima moć da smjenjuje političare i donosi zakone. Godinama to ne radi. I ne bi ni trebao jer mu je odavno bilo vrijeme da ide kući. On se ne uključuje na bilo kakav smislen način u politički život u BiH. I kada se napokon odlučio uključiti, prekinuo je do sada najsnažniji pokušaj građana da natjeraju državu da funkcioniše. Time je, ustvari, još jednom stao na stranu ljudi koji nas sve godinama drže u opsadnom stanju. Pod opsadom njihovog beščašća.

Još jednom jer isto to su radili svi njegovi predhodnici, počevši od Karla Bilta, koji su za partnere uvijek birali one najgore. Iz prostog razloga jer je njima najlakše manipulisati. I tako su samo državu koja se tek rađala, činili sve slabijom i slabijom, nesposobni da ikada stane na svoje noge.

Visoki predstavnik je sada obećao kako će se sastati Vijeće za implementaciju mira. Možda oni donesu odluku da nametnu Zakon o jedinstvenom matičnom broju? Time će, ustvari, samo pomoći lokalnim političarima da nastave po svom – red nerada, red beščašća, i tako u krug. On odavno nije osoba koja treba da radi bilo šta da ova država funkcioniše, nego su to njeni građani, koji će, za nadati se, ostati uporni u potrazi za rješenjima koja su trajna. A trajno je da ovi koji su sada na vlasti, svi, na svim nivoima, odu.

No, veliko je pitanje šta će se desiti i da se (a vjerovatno neće) postigne dogovor i ispune zahtjevi demonstranata? Ništa! Nažalost. Jer ima još bezbroj zakona koje nisu donijeli i neće nikada. Još više onih koje su donijeli a koji nikada nisu zaživjeli u praksi.

Nama trebaju novi ljudi koji će graditi neku novu, funkcionalnu i ne krhku, Bosnu i Hercegovinu. Onu koja neće zavisiti o stranih birokrata. Ti novi ljudi će biti odgovorni građanima. Ti novi ljudi će biti odgovorni građani. Ti novi ljudi neće zvati Visokog predstavnika da ih spasi od onih koji ih biraju. Ti novi ljudi neće tražiti pomoć od Visokog predstavnika da učini da oni koje su izabrali rade svoj posao. Ti novi ljudi neće manipulisati medijima. Ti novi ljudi neće dati da budu izmanipulisani. Ti novi ljudi se neće igrati nacijama kako im padne na pamet. Ti novi ljudi neće iskakati kroz prozor kada im majka sa djetetom u kolicima dođe na vrata. Ti novi ljudi će željeti da se ozbiljno bave izgradnjom države. Ti novi ljudi...

Ti novi ljudi mogu naći svoje mjesto samo kada ovi sadašnji potpuno izgube i posljednju zeru moći. Što bi značilo da ih dobar dio završi u zatvorima, a da drugi jednostavno nestanu iz javnih institucija i života. No, to znači da većina uposlenika u tim insitucijama, ali i onih u akademiji, koje su tu došli na svaki drugi način sem onaj na koji su trebali po zakonu, također odu.

Mi trebamo sve iz početka. Možda je to teško, ali nije nemoguće. Možda su ti novi ljudi među djecom koja su rođena nakon 12. februara ove godine i još ih nema jer nisu dobili svoj matični broj?

neznase.ba

_____________________________________________________________________________________________________

Opijum Herceg-Bosna

Baš onako kako je i strukturiran, Haški sud je odraz međunarodnih odnosa moći i politikâ.

Piše: Ivan Šarčević

Zato se događa da mu presude nemaju iste pravne standarde i da izazivaju kod žrtava, ali i unutar sebe, različite stavove i suprotna mišljenja. Štoviše, nekim se presudama dovodi posve u pitanje, kao što je primjerice i nedavna oslobađajuća presuda mozgovima svih Miloševićevih tajnih službi, J. Stanišiću i F. Simatoviću.

No, ono u čemu je Haški sud ipak velika pomoć, jesu u najvećoj mjeri točni podaci o stradanjima, žrtvama i zločinima. Pa ako se čak dokraja relativizira i obeskrijepi Haški sud, veliki posao oko istine o prošlosti te pravde za žrtve i dalje predstoji pred državama i društvima, pogotovo institucijama i strankama koje se smatraju zaštitnicama svojih nacija. Dakle, ni ispravnom konstatacijom da Haag ima "dvostruke aršine", nipošto se ne bi smjela štititi lažna nevinost, produžavati sljepilo za tuđe žrtve, skrivati vlastite zločine, prešućivati zlo vlastitih vođa i "grešnih" institucija. U tom smislu važno je osvrnuti se na prvostupanjsku presudu hercegbosanskoj šestorici.

Haška presuda političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, iako nepravomoćna, ipak je razotkrila plan, razmjere i obim zločina koji su počinjeni u ime Herceg-Bosne. Suočila nas je iznova s ideologijom tuđmanizma koja je stvorila Herceg-Bosnu i lažno je (i do danas) predstavlja kao zaštitnika hrvatskoga naroda, svih Hrvata u Bosni i Hercegovini. U pročitanoj presudi, koja se većinom drži prvih godina rata, obuhvaćeno je doduše samo 6 općina, dok se drugi krajevi BiH gdje su živjeli Hrvati, pogotovo dijelovi današnjega srpskoga entiteta, i ne spominju. No, i ti su Hrvati također direktne žrtve najprije velikosrpske agresije, ali i projekta Herceg-Bosne koji je, na nekim područjima, posljedično povukao i Muslimane u rat za teritorij i čišćenje od Hrvata i Srba. Zato Herceg-Bosna nije izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda u BiH, nego politička uzurpacija i projekt nacionalističkih zabluda.

Iako u presudi nije pojašnjen termin "udruženi zločinački pothvat", kojega Haški sud računa od siječnja 1993., čini se važnim istaknuti da je na vidjelo izišla i sudski je pokazana činjenica da je Zajednica HB, a pogotovo Republika Herceg-Bosna za svoje ostvarenje koristila etničko čišćenje od nehrvata, posebno Muslimana, a tako i preseljavanje vlastitih sunarodnjaka iz Bosne. Herceg-Bosna se opravdavala i opravdava velikosrpskom agresijom i ondje gdje se ni politički ni moralno ne može opravdati: u ponavljanju sličnih političkih ciljeva, u istoj metodologiji i korištenju istih sredstava da se do tog cilja dođe. Herceg-Bosna je, dakle, derivacija i umanjena kopija velikosrpskoga projekta podjele BiH da se, kako je Tuđman izjavio još na Staru godinu 1991., "nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji perec neprirodan." Tuđman je, za razliku od Miloševića, "historijski" objašnjavao sve svoje političke stavove i zapovijedi, pa je po njegovom mišljenju od Bosne i Hercegovine trebao ostati samo Porfirogenetov "dio 'zemljice Bosne' gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna [nema Hercegovine, op. I.Š.] mogla biti tampon-zona između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH." Ovo je bila misao vodilja i strategija F. Tuđmana i njegovih odanih pomoćnika, ponajprije G. Šuška i M. Bobana.

Stvarna i ratna realizacija ovoga cilja – svim sredstvima učiniti prirodnim "neprirodni perec" Hrvatske – mijenjala se do svojih krajnjih suprotnosti, naročito mijenjanjem ratnih saveznika i ratnih neprijatelja. U konačnici je doživjela vlastiti poraz Tuđmanovom odlukom o dokidanju Herceg-Bosne. Nisu, naravno, Tuđman i Milošević, politički Zagreb i Beograd jednaki, niti se zločini Herceg-Bosne po vremenskom slijedu, sistemu i obimu mogu mjeriti s velikosrpskim i republičkosrpskim zločinima i genocidom. No, bez obzira na sve licemjerne apologije da Tuđman i njegovi pobočnici, Šušak i Boban, nisu dijelili Bosnu, bez obzira na sva cinična skrivanja iza tobožnje Tuđmanove nemoći uslijed diktata međunarodnih sila, ipak, uz tolike svjedoke, te Tuđmanove izjave, a povrh svega uz katastrofalne posljedice hercegbosanskog ideološkoga projekta, sudskom presudom je nepobitno potvrđeno da je Herceg-Bosna, iako daleko manje od Republike Srpske, bila zastrašujuće zlo. To znači da je Herceg-Bosna apsolutno antibosanski i antihrvatski projekt te je krivo govoriti kako je njime obranjena Bosna i Hrvati u njoj. Taj je projekt, kasnije je pogotovo postalo bjelodano, bio protiv Bosne i Hercegovine i protiv Hrvata u njoj.

U nimalo jednostavnom kontekstu velikosrpske agresije, nesnalaženju i neodgovornom laviranju Predsjedništva BiH s Alijom Izetbegovićem na čelu, hrvatska politika je od početka bila bez jasne političke vizije što s Bosnom i polovicom Hrvata u BiH ili je pod maskom svehrvatske brige oponašala makijavelističku miloševićevsku politiku podjele. Međutim, ničim se, ni teškim kontekstom, ni srpsko-crnogorskom agresijom, niti naoružavanjem, humanitarnim i drugim pomaganjem Muslimana, ni priznavanjem BiH, ne mogu opravdati ubijanja, logori i etničko čišćenje. Odnosno, drukčije kazano, Tuđman, kao krajnje loš povjesničar, ali vrhovnik i sveodreditelj hrvatske politike i u Herceg-Bosni, nije priznavao Bosnu (i Hercegovinu) kao povijesni i politički subjekt. Na to je bio prisiljen dijelom od međunarodnih faktora (posebno Njemačke i SAD-a), a najviše razvojem odnosa u BiH, dakle odlukom bh. političara, B. Bogićevića, A. Izetbegovića i drugih, za neostanak u krnjoj Jugoslaviji, za nedjeljivu i neovisnu BiH; bio je također prisiljen političkim i vojnim jačanjem Bošnjaka i Armije BiH, ponajviše pragmatičnim interesom neovisnosti hrvatske države, a ne nikakvom ljubavlju ili brigom za bosanske Hrvate.

Svojom hercegbosanskom politikom Tuđman je Hrvatima, prije svih bh. Hrvatima, u nasljedstvo ostavio teška sporenja i sukobe. Ostavio je baš ono protiv čega se onako žučljivo borio: političko (a i moralno) "bespuće i lutanja". Bespuće se najviše očitovalo u tome što je Hrvatsku kao žrtvu velikosrpske agresije djelomično uvukao u međunarodni sukob u BiH. Lutanja su se očitovala: od neuvjerljivog pa i lažnog savezništva s Muslimanima, od referenduma u kojega nije bio uvjeren, ali je na njega pristao pod pritiskom i nagovorom crkvenih poglavara (V. Puljić, P. Anđelović, F. Kuharić), pa preko neprijateljstva i jednog u povijesti vjerojatno najbesmislenijega rata, rata s Bošnjacima, do kasnijeg nevoljkog odreknuća od Herceg-Bosne Washingtonskim sporazumom, pa onda splitskim i drugim vojnim sporazumima kao nužno potrebnim za oslobađanja Knina i Krajine s bosanske strane. Unatoč savezima, sjeme zla je naširoko posijano i trebat će mnogo napora i vremena da se prihvate povijesne činjenice i povrati međuetničko povjerenje i poštivanje.

Gotovo je nemoguće naglasiti koliko je projekt Herceg-Bosne samoubilački. Jer nikada nije bilo ničega jasnoga u toj politici, ni saveznici, ni granice, ni teritorij koji je trebalo obraniti ili osvojiti. Bila je jedino jasna poslušnost Tuđmanu i Šušku, hercegbosanska sebičnost (pripajanje Hrvatskoj, preseljavanje i napuštanje svojih sunarodnjaka u Bosni) te averzija prema Muslimanima. Koliko je samo običnih ljudi, kao nekada za Pavelića, hranjeno suludim idejama o konačnom ujedinjenju "hrvatskih povijesnih zemalja"! Koliko je Hrvata mislilo da je Herceg-Bosna, iako u manjim okvirima, napokon ostvarenje onoga što nije uspjelo ni NDH-u! Ideja o pripojenju dijelova BiH Hrvatskoj, konkretno, proširene zapadne Hercegovine do Stoca, s malo širim teritorijem (nekada do Jajca i Kiseljaka, a nekada do Kupreških vrata i Makljena), ideja o reviziji povijesti i srpsko-hrvatskih razgraničenja i vraćanje na Banovinu iz 1939., zatim ideja o stvaranju zasebne hrvatske državice u sastavu BiH, sve su samo samoubilačke iluzije s kojima se ništa nije postiglo, nego neizmjerno mnogo izgubilo, ali su to zablude koje teško umiru. Zato nema stvarnog suočavanja s prošlošću, nego se vlastita zla politika opravdava većim ili manjim zlom drugih. Te se ideje i projekti ne mogu, međutim, pravdati politikom jačega, miloševićevskom velikosrpskom politikom i Karadžić - Mladićevim entitetom rođenim na krvi, etničkom čišćenju i genocidu, niti na muslimanskoj prevrtljivosti, muslimanskim zločinima ili nakanama stvaranja bošnjačke državice.

Da, Bošnjaci su neusporedivo najveće stvarne žrtve, po stradanju i logorima, ubijanju i poniženju. Iznimno veliki broj i Srba je ubijen. Mnogi su Srbi ("humano") preseljavani i prognani, iz Hrvatske, iz BiH i unutar BiH. Velikim dijelom je to učinio režim iz Beograda i s Pala. Hrvati su, međutim, zahvaljujući i vlastitoj krivoj politici, ne samo najveći demografski gubitnici u BiH nego su i danas, opet zahvaljujući lošoj politici i odsutnosti političke mudrosti, pred nestankom iz mnogih dijelova Bosne. I dugo će, ako se uopće i dogodi, trajati povratak bosanskohercegovačkih Hrvata vlastitoj državi, ne samo onaj fizički nego politički, kulturni i uopće duhovni. Kod mnogih će ideja, pogrešni i gubitnički projekt Herceg-Bosne ostati vječno u glavama, kao što još neke do nerazboritosti opija ideja Hrvatske do Drine, a čežnja za Hrvatskom, tobožnjom "matičnom zemljom", odvraćat će ih od odgovorna i jedina smislena života i rada u svojoj stvarnoj državi. Fantazma Herceg-Bosne u smrt je odvela mnoge nehrvate, ali i Hrvate, koji su uzaludno, tragično i besmisleno položili svoje živote; stotine tisuća sunarodnjaka je razbaštinila i otuđila od zavičaja i stvarne matične države, a one koje su ostali, ostavila rastrgane, na milost i nemilost većine i nacionalističkog zova političko-hercegovačke sebičnosti i hrvatskih "čistih" teritorija.

Haška presuda hercegbosanskoj šestorici pokazuje strahotu zločina osobito prema Muslimanima. Ali i Hrvatima iz Bosne. Primjer je zločin u Stupnom Dolu u izvedbi hercegbosanskih konstruktora. Taj zločin ubijanja nedužnih Muslimana, poslužio je istodobno kao sredstvo da se Muslimane potakne na osvetu, a Hrvate zastraši i primora na seljenje prema Hercegovini i dalje u Hrvatsku, da se napravi teško popravljiva nepravda i nemogućnost zajedničkoga života. Čitav taj kraj stare, Divkovićeve i Laštrićeve Bosne, od Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Vukanovića, preko Bobovca, Borovice do Vareša, njih preko 20.000, zločinom u Stupnom Dolu, konačno su prisilno napustili svoj kraj i naseljavali su Drvar i Knin, Istru i otoke, Šuškovo(!) i Bobanovo(!), daleki svijet. Ovo je samo jedan primjer suicidne hercegbosanske strategije.

Ovom presudom su žrtve, mislim na bošnjačke, dobile određenu satisfakciju. No, važno bi bilo iz ove presude izvući još neke zaključke. Važno bi bilo da se presuda ne tumači kao presuda "hrvatskom narodu", da se ne ostane samo na priznanju da su strašni zločini počinjeni, nego da svi pojedinci koji imaju društvenu moć, da sve hrvatske institucije, od obrazovnih, medijskih, religijskih i političkih, izvrše "čišćenje pamćenja", preispitaju svoju zlu prošlost, da ne odustanu od istine, golih činjenica, od stvarnog pokajanja, što uključuje nadoknadu za učinjene nepravde, te da se, konačno, raskrsti s Herceg-Bosnom. Koliko god to u ovom trenutku djelovalo nemoguće, bolje je da što prije dođe do te katarze. Bošnjaci, pak, i radi svojih sugrađana Hrvata i Srba, a ponajviše radi sebe samih, ne bi trebali trijumfirati, zatvoriti se u viktimološke jadikovke i time opravdavati svoju zlu prošlost i zločine, niti svoju aktualnu lošu politiku.

Presuda naglašava da je za ljudsko djelovanje, i ono političko, presudno uvažavati autoritet stradalnika i žrtava, te da bi konačno trebalo, i u javnom i u svakodnevnom životu, oduzeti autoritet svim zločincima, deheroizirati ih i desakralizirati. Nadati je se da će presude Karadžiću i Mladiću obznaniti već poznate činjenice da je epicentar zla bio u Beogradu, da je srpski entitet najveća kočnica za državu BiH. Do tada, a i poslije toga, s Haagom i bez njega, nužno je osloboditi se svih ratnih ideologija i krenuti k denacifikaciji našeg podijeljenog društva. Ova je presuda možda jedna od onih neponovljivih prilika da se pregledamo u ogledalu tuđe patnje, da se zasnuje transetnička memorija naše zajedničke tragedije kako bi se ušlo u žuđenu društvenu katarzu.___________________________________________________________________________

Tuđmanovska(poslije)ratna propaganda

1. Izetbegović i suradnici htjeli su pretvoriti BiH u unitarnu islamsku državu.

Da su mogli, vjerojatno bi kao skoro svaka vlast voljeli unitarnu državu s bar naizgled jednostavnijim funkcioniranjem, ali su znali koliko je to nerealno. A islamsku Bosnu su se usudili sanjati i manje nego Giulio Andreotti katoličku Italiju ili Angela Merkel kršćansku Njemačku.

2. Izetbegović je krajem '93. sklopio pakt s Momčilom Krajišnikom protiv Hrvatske.

"Da Hitler napadne pakao, ja bih u Donjem domu rekao lijepu riječ o vragu", objasnio je antikomunist Churchill 1941. svoj pakt sa Staljinom. Napadnuta sa svih strana, s nožem u leđima, BiH je morala igrati na sve karte. Gojko Šušak je pokušavao sakriti brigu tvrdeći da je takav pakt nemoguć.

3. Izetbegovićev režim odbio je ponudu hrvatskog generala da deblokira Sarajevo.

To se nudio «Daidža», vraćen iz pavelićevskog naftalina, čiji su motivi bili mutni. A kad je Izetbegović predlagao mudrog i dobronamjernog hrvatskog i bivšeg jugoslavenskog generala Martina Špegelja za zajedničkog zapovjednika savezničkih snaga u BiH Tuđman je to odbio.

4. Laži su i podmetanja da je Tuđman s Miloševićem dogovarao podjelu BiH.

Ako je vjerovati upućenima, «Sloba» i «Franja» doista su u Karađorđevu razgovarali i o drugim temama, npr. o završnom potkopavanju Ante Markovića. A glavna je tema i tu bila kome ide koji dio BiH. Ne trebaju tajni snimci da se to utvrdi, jer je smrknuti vrhovnik volio tu temu i javno razglabati, a i crtati.

5. Riječima "To nije naš rat", Izetbegovićev režim odbio je '91. pomoći Hrvatskoj.

Ta se rečenica odnosila na mobilizacije ljudi u BiH da u sastavu JNA odu ratovati u Hrvatskoj. Tim apelom je otežao problem JNA s ljudstvom, stvoren i dezertiranjima u Srbiji i drugdje. To je sve bilo od odlučujuće pomoći Hrvatskoj da preživi najtežu, početnu fazu rata.

7. Akcijom Oluja Hrvatska vojska spasila je bihaćku regiju srebreničke sudbine.

Da, ali je to bio i jedan od razloga da ta akcija dobije odobrenje, pa i pomoć SAD-a. A tu regiju spasio je i herojski otpor Petog korpusa Armije BiH, što je olakšalo i Oluju jer je, kako je isticao časni hrvatski general Anton Tus, taj korpus bio kao idealno desantiran usred neprijateljske pozadine.

8. Hrvatska i Hrvati najzaslužniji su za uspjeh referenduma o nezavisnosti BiH.

Udio Hrvata bio je velik, ali tek nakon što su se umiješali Crkva i kardinal Kuharić, tražeći odaziv na plebiscit. A dotad su HDZ-ov režim u Zagrebu i njegovi sateliti u već stvorenoj "Herceg-Bosni" ucjenjivali i tražili promjenu pitanja na listiću, što bi umjesto državnosti vodilo etničkoj konfederalizaciji BiH.

9. Hrvatska je prva u svijetu priznala Bosnu i Hercegovinu.

Nije. Prva je to učinila Bugarska. A zatim još neke zemlje. Hrvatska nije, sve dok nije stigao ultimatum SAD-a da američkog priznanja Hrvatske neće biti dok Zagreb ne prizna Bosnu. Tuđman je to učinio stisnutih zuba, uguravajući u priznanje napomenu da je BiH država tri ravnopravna naroda na njihovim nacionalnim područjima.

10. Hrvatska je svemu unatoč naoružavala Armiju BiH i primila bosanske izbjeglice.

Unatoč čemu? Tome da se BiH branila koliko je mogla? Kao prvi susjed Hrvatska je bila međunarodno obavezna primiti izbjeglice, koji su uglavnom stigli u prvim mjesecima rata, prije nego je hrvatskim "oslobađanjem Prozora" otvoren novi front. A oružje je i zadržavano i oduzimano. Dio je propušten pod pritiskom SAD-a.

11. Hrvatska vojska je i 1992. i 1995. bila u BiH sukladno sporazumima RH i RBiH.

Da, i tu ništa nije sporno. Ali između toga strši 1993., s incidentima koji su počeli već 1992. i ratom koji je buktao do prvih mjeseci 1994. i stvaranja Federacije BiH nakon poraza Gojkovih, Franjinih, Dariovih, Ivičinih, Ignjacovih i Matinih snaga u srednjoj Bosni i njihove nepobjede u Hercegovini.

12. Hrvatska vojska je ušla u Bosansku posavinu da bi spriječila srbijansku agresiju.

Nije problem kako je i zašto ušla, nego zašto je i kako naglo povučena, uz ostavljanje dijela navodnih saveznika u "nebranom grožđu". A sve je služilo održavanju koridora Banja Luka-Beograd i spašavanju Miloševića, koji bi i bez obzira na svu silu i neke moćne zaštitnike propao da mu Tuđman nije bio šegrt.

14. Herceg-Bosna je bila izraz autohtone i autonomne volje Hrvata u BiH.

Hrvati su svoje predstavnike - Mostarca pa Sarajliju za predsjednika a zapadnog Hercegovca za glavnog tajnika HDZ-a BiH, Mostarca za ministra obrane, Širokobriježanina za čelnika parlamenta u Sarajevu, itd., izabrali. A onda su svi oni smijenjeni naredbom iz Zagreba i postavljeni bivši komitetlije s novom ulogom ultranacionalista.

16. Herceg-Bosna služila je zaštiti i spašavanju najmalobrojnijeg naroda u BiH.

Zapravo je služila "zgušnjavanju" toga naroda, kako bi se u predviđenim područjima "okrupnilo" hrvatsku većinu a time i podebljalo državu koju je vodio i prema čijem je obliku na mapi Tuđman javno iskazivao prezir. To nije ostvareno, ali se "uspjelo" oslabiti i brojnost i rasprosranjenost Hrvata u BiH.

17. Herceg-Bosna stvorena je kao odgovor na proglašenje Republike Srpske.

Njen osnutak počeo je na dan pada Vukovara, čijoj je obrani bio namijenjen dio oružja koji je završio u njoj, ali ne za borbu protiv "proširene Srbije", osim oko nekih finesa na zamišljenim budućim granicama, nego za ratni savez s njima - Herceg-Bosna je nastala i nestala, ali je zahvaljujući njoj Srpska opstala.

18. Dolaskom prognanih Bošnjaka narušena je hrvatska većina u srednjoj Bosni.

Ti ljudi nisu došli na izlet niti da bi mijenjali demografske strukture nego spašavajući život. A i dotad je srednja Bosna bila većinski bošnjačka, i svi tamošnji veći gradovi i većina općina. Druga je stvar što je dolaskom dodatnih Bošnjaka još teže postalo otamo ih otjerati.

19. Hrvati su "očišćeni" iz sada bošnjačke srednje Bosne.

Nisu. A kad se rat razbuktao bilo je obostranih nedjela. Neki izgoni Hrvata uklapali su se u planove da ih se naseli u Hercegovini i drugdje, kao što je i Milošević hrvatske Srbe planirao naseljavati na Kosovo.

21. S danas bošnjačkih područja "očišćeni" su Hrvati i Srbi.

Predratna izmiješanost stanovništva u velikom dijelu zemlje, pogotovo u gradovima, danas je uglavnom prošlost, a ni većinski bošnjačka područja uglavnom nisu u tome izuzetak. A do toga ne bi došlo ni Karadžićevim i Mladićevim krvavim "radom" da im u pomoć nisu priskočili Mate Boban i ostale marionete.

22. Srbi su dobili Srpsku, Bošnjaci dominaciju u Federaciji, a Hrvati ništa.

Srpska nije prestala biti dio BiH niti je postala dio Srbije. Bošnjaci ne odlučuju sami ni u Federaciji ni u cijeloj državi. Većina Hrvata "naslanja" se na novu članicu EU. A mimo nacionalističke vizure, na sve tri strane su osiromašeni, izvarani i obeznađeni ljudi.

23. Ovo je kolektivna presuda cijelom narodu i državi.

Ne, to je presuda šestorici pojedinaca, čija krivnja je dokazivana i utvrđivanjem njihove povezanosti s pojedincima koji su u to vrijeme bili na dužnostima predsjednika i ministra obrane Republike Hrvatske. Onaj drugi haaški sud presuđuje između država, a nijedan ozbiljan sud u normalnom svijetu ne sudi cijelim narodima.

24. Presudom se izolirani incidenti prikazuju kao sustavan plan.

Oni koji su pokušali ostvariti taj plan bili su toliko bahati da su i nakon neuspjeha u toj raboti dopustili npr. generalu Janku Bobetku da u svojim knjigama objavi zapovijedi i borbene planove koji dokazuju upletenost Hrvatske vojske u herceg-bosansku avanturu.

26. Skandalozno je da Hrvatsku i više nego Srbiju terete za agresiju.

To je glupo, ali i posljedica avanturističkih ispada 90-ih, pri čemu je Beograd prljavu igru igrao lukavije i diskretnije. Hrvatska i Slovenija nisu 1991. bile priznate, kao ni Kosovo 1999., a BiH 1993. jest, ali je valjda Tuđman vjerovao da nije dok je doista ne prizna njegov najveći prijatelj, Slobo Dedinjski.

27. Vesna Pusić i Stipe Mesić i ranije su tvrdili da je Hrvatska bila agresor u BiH.

Time ih se pokušava prozvati kao (vele)izdajnike, iako su zapravo pokušavali zaštititi Hrvatsku od krivice - Pusić je govorila da je "HDZ-ova vlast" (a ne država) "vodila agresivni rat u BiH", a Mesić isticao da Sabor i Vlada nikad nisu to odobrili.

28. Agresija Srbije na BiH počela je u hrvatskom selu Ravnom, a Sarajevo je šutilo.

U Ravnom se dogodila strahota, ali je to bio dio dubrovačke bojišnice. A sarajevska vlast nije puno učinila, možda zato jer je malo šta i mogla, ni kad su arkanovci i slični monstrumi počeli ubijati Bošnjake po Bijeljini, Zvorniku i drugdje.

29. Armija BiH je bila bošnjačka a ne vojska svih naroda.

Većinski bošnjačka je od početka, ali i s nemalim brojem Srba i Hrvata i ostalih. A što je rat bio dulji, krvaviji i kompliciraniji, to je i ona postajala sve jednonacionalnija. Da nije bilo herceg-bosanskog "udara s boka", i u Armiji BiH bi ostalo više Hrvata (i Srba), a i u HVO-u (i HOS-u) više Bošnjaka.

30. Armija BiH udružila se sa srpskim snagama u Hercegovini protiv Hrvata.

Da, nakratko, ali je to bio taktički savez za razliku od strateškog saveza HVO-a u npr. Žepču s Mladićevom vojskom. Armija BiH je ponekad plaćala srpskoj vojsci granatiranje HVO-a oko Neretve, iz dva razloga - zato jer je i HVO plaćao da granatiraju nju, i zato jer nije raspolagala topništvom Hrvatske vojske.

31. Bošnjaci su pretrpjeli poraz od Srba pa se okrenuli protiv slabijih Hrvata.

Trebali bi biti posve i ludi i glupi da u takvoj situaciji izazivaju novog neprijatelja. A herceg-bosanska promidžba čak se nije potrudila takvo što inscenirati, za razliku od nacista koji su 1939. "samo odgovorili" na pogranični "napad poljske vojske" na njihove položaje.

32. "Mudžahedini" su činili zločine nad Hrvatima (i Srbima).

Jesu, neki od njih, ili mnogi. I ne samo oni, nego i neki domaći i "svjetovni" pripadnici oružanih snaga BiH. Takva zlodjela se ne mogu opravdati, ali se još manje njima mogu pravdati zločini drugih dviju strana.

33. Rat protiv Hrvata vodio je KOS-ovac i bošnjački ekstremist Sefer Halilović.

Ranije je bio oficir KOS-a kao i neki istaknuti i dragocjeni časnici Hrvatske vojske. A to koliko je šovinist vidi se i po tome da je bolje surađivao sa Stjepanom Šiberom i Jovom Divjakom nego s nekim bošnjačkim glavešinama.

34. Srbi su osvojili najveći dio BiH, a ostalo obranili Hrvati.

Činjenice su drukčije. Neka hrvatska područja nisu ni bila izložena srpskom napadu, Armija BiH uspjela je i preoteti neke izgubljene pozicije (Kalesija), HVO je mnoge položaje izgubio, a HOS-ovi zapovjednici, dan nakon što su oslobodili Trebinje, poubijani su u zasjedi - Kažnjeničke bojne.

35. U BH. rat išli su samo neki Hrvati koji su podrijetlom iz BiH

Neki jesu, i dragovoljno, kao što su neki od njih (a i mnogi Bošnjaci, i neki Srbi, i drugi) sudjelovali i u obrani Hrvatske 1991. Ali su mnogi prisilno slani u rat za Herceg-Bosnu, nerijetko i oni koji s BiH nikakve veze nisu imali.

JAVNO.ba

________________________________________________________________________________________________

Sav danak za ratne zločine devedesetih platili Hrvati iz BiH

Piše: Marinko Čulić

Premda je bilo novinara i odvjetnika koji su prognozirali da će se tako dogoditi, presuda šestorici političkih i vojnih dužnosnika nekadašnje Herceg-Bosne, zatekla je Hrvatsku.

Čak bi se moglo govoriti i o zabezeknutosti ako se to pogleda iz kuta nečega što je upravo ušlo u puni cvat. Proteklih dana otkrivena su dva spomenika Franji Tuđmanu (Split, Osijek), čak ima inicijativa (HDZ) da se jedan podigne i u Rijeci, gdje mutirane verzije komunista nisu sišle s vlast još tamo od 1945.

Ukratko, spomenička plastika s likom prvog hrvatskog predsjednika ide kao halva, a onda je iz Haaga stigla neugodna vijest da su to zapravo spomenici ratnom zločincu. Tako, naime, proizlazi iz presude šestorici, u kojoj je Tuđman označen kao kolovođa agresorskog zločinačkog pothvata u Bosni i Hercegovini ranih devedesetih godina. A to je, van svakog spora, i najvažniji dio te presude, puno važniji od toga koliko je presuđeno Prliću, Praljku i ostalima. Dva su razloga. Kako je Milošević umro prije završetka suđenja, Tuđman je prvi od warlordova iz jugoslavenskih ratova koji je dobio sudsku kvalifikaciju kakva mu pripada, istina više u sferi simboličke nego efektivne pravde.

Usto, u Haagu nije osuđen nijedan Hrvat iz Hrvatske, ili preciznije nijedan koji je bio optužen za zločine u Hrvatskoj, što će ostati trajno stanje, pa se ovim barem djelomično popravlja teški, preteški disbalans da su sav danak za ratne zločine devedesetih platili Hrvati iz BiH. Doduše, čovjek ne zna da li bi ih zbog toga žalio, jer oni taj teret nose kao nešto blagoslovljeno i sveto. Nitko od osuđenih bh-Hrvata, uključujući ovu šestoricu, nije htio olakšati sebi tako što bi opteretio Tuđmana (ili službeni Zagreb), iako je onaj jedini koji je tako napravio, Tihomir Blaškić, glatko oslobođen u najspektakularnijem sudskom obratu koji je viđen u Haagu.

Naprosto je trebalo reći nisam ja nego on, i to je bilo dovoljno da se pređe s one na ovu stranu brave. Sada bi isto to mogla, a želi li svoje odnose s BiH držati u kakvoj-takvoj normali i morala napraviti i Hrvatska, ali, pogađate iz uvodne epizode sa spomenicima, to ne ide. Nekom konceptualnom gestom trebalo bi dati pohapsiti sve te i druge Tuđmanove spomenike posijane diljem Hrvatske, ali jednostavno nema nikoga tko bi potpisao uhidbeni nalog. Tome se suprotstavlja prvenstveno glavni inženjer obnove Tuđmanovog kulta Tomislav Karamarko, koji je smjesta odbacio presudu šestorici, iako s manje emocija nego što bi se moglo očekivati.

Zna on da u ovakvim situacijama skače na zadnje domoljubne noge i SDP, što se i dogodilo, jer je i Zoran Milanović iznio isti odbijajući stav o haškoj presudi. Ostao je time vjeran odluci svoje stranke iz Račanovog vremena da zajedno sa svim ostalim parlamentarnim strankama (izuzela se jedino Vesna Pusić) izglasa saborsku Deklaraciju kojom se Hrvatska amnestira svake odgovornosti za rat u BiH. Bio je to jedinstven primjer da se povijesne činjenice utvrđuju dizanjem ruku u parlamentu, ali to nije smetalo da se poslije žestoko opandrči Carlu del Ponte nakon što je izjavila da se povijest jugoslavenskih ratova piše u Haagu.

To doista nije, blago rečeno, spadalo u bolje izjave bivše glavne haške tužiteljice, jer je jasno da nije povijest predmet Haaga, nego je obratno Haag predmet povijesti, ali onda to u istoj mjeri vrijedi i za Hrvatsku. Sada, međutim, gledamo sasvim suprotno. To je da bi ona ne samo htjela pisati povijest, nego bi je htjela pisati u kakvoj god se varijanti ona događala. Sviđa joj se pristup da „pobjednici pišu povijest“ i zato se Tuđmanovom partizanskom prošlošću od vremena do vremena čilo i zamahuje, ali prigrlila je i da poraženi pišu povijest, i zato se na Bleiburgu onako bodro maše ustaškim zastavama.

Ispričavam se Stipi Mesiću, koji generalno ne spada u ovu priču, ali to je ono što je on u kratkotrajnom ludovanju s australskim Hrvatima prije dvadesetak godina izrazio kroz rečenicu da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu „dva puta pobijedili“. E, sada je to samo preneseno u devedesete. Htjelo bi se pisati povijest rata u Hrvatskoj jer se tu pobijedilo, ali htjelo bi se pisati i povijest rata u BiH, iako je, ili baš zbog toga, samoproglašena ND…pardon HR Herceg-Bosna doživjela poraz. Sve je, dakle, napravljeno da se povijest toliko začahuri da ni zraka svjetla sa strane tu ne može ući, kako bi se onda u tom mraku moglo raditi što se hoće.

I to se u percepciji ove presude Haškog suda zbilja i radi. Tako je u zagrebačkim očima dočekano sa zahvalnošću što je sudac Antonetti izdvojio mišljenje u glavnini presude, ali to smo već vidjeli i u oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču, pa tome nije poklonjena pažnja ni koliko bi stalo ispod nokta. Zatim je Hrvatska televizija napravila i hrabar korak dalje i za komentar presude Franji Tuđmanu tražila mišljenje nekadašnjeg šefa obavještajne službe Hrvatske Miroslava Tuđmana, dakle junior je govorio o senioru, i, vidi čuda, našao je da je presuda u kojoj je apostrofiran njegov otac bazirana na izmišljenim i krivotvorenim činjenicama.

Time su širom otvorena vrata idiotizaciji ionako sluđene javnosti, a posao je dovršen time što je kao drugi ključni komentator haške presude korišten i šef obavještajne službe HVO-a Ivo Lučić. Dakle, čovjek koji je izravni sudionik-sukrivac događaja zbog kojih je suđeno šestorici, što ostaje činjenica koliko god se u međuvremenu kamuflirao kukuljicom „znanstvenika“. Ipak, vrhunac ludosti je što je HRT, očito smućen višim patriotskim razlozima, stavio u isto pakovanje nekadašnjeg šefa obavještajne službe Hrvatske i nekadašnjeg šefa obavještajne službe HVO-a, jer time je zapravo potvrdio glavnu teza presude šestorici, da su Grude bile marionetska ispostava Zagreba.

Sasvim na kraju, u zagrebačkom viđenju ove presude nađe se i jedno zrno soli, to je pitanje zašto je osnivanje Herceg-Bosne došlo pod udar Haaga, a Republike Srpske nije. Na tome će branitelji šestorice sigurno poentirati svoje prigovore u žalbenom postupku, vjerojatno i s izgledima da poluče neki uspjeh, ali štogod bilo neće promijeniti bazičnu činjenicu. To je da je opstanak Republike Srpske, pogotovo pod tim imenom, doista katastrofa, ali da bi opstanak i Herceg-Bosne bilo katastrofa na kvadrat.

Tačno.net___________________________________________________

Veličanstvena „Duga noć crkvi“ u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču

U „Dugoj noći crkvi“ Hrvatska katolička misija „Am Hof“ širom je otvorila vrata župne crkve „Devet anđeoskih korova“ brojnim župljanima i posjetiteljima.

Posjećenost glazbeno-kulturnog programa i koncerta mladih hrvatskih glazbenika i župskih korova bila je iznimno velika i nadmašila je očekivanja voditelja misije fra Josipa Korena i svih sudionika.

Fra Josip Koren: „Bio sam jako skeptičan jer su svi upozoravali kako neće biti posjećenosti ali sam jako pozitivno iznenađen. Kad su zborovi nastupali, prebrojao sam najmanje 200 posjetitelja koji su ispunjavali sva mjesta od prve do zadnje klupe..“

Sestra Anica, glavni organizator i odvjetnica svih mladih „Am Hof“: „Ja mogu samo reći da sam presretna, prezadovoljna i jako ponosna na naše mlade. Bili su jako marljivi i hvala Bogu što je sve tako dobro prošlo.“

Slavo Tomaš, tenor i voditelj glavnog zbora crkve “Am Hof”: "Zahvaljujući sestri Filipi, koja mi je omogućila i odobrila vodstvo zbora, uspjeli smo od članova zbora izvući maksimum. Drago mi je što su svi prihvatili moj pristup i metode rada. Bili su redoviti i voljni pa su u kratkom vremenu uspjeli naučiti zahtjevna djela koja su prije svjesno izbjegavali. Veselilo me prenijeti moje znanje i iskustvo u radu s profesionalnim zborovima".

Marija Livajušić, sopran i voditeljica zbora “10. Kor“: “Sretna sam što je se zbor mladih kroz zadnje dvije godine uspio pozicionirati u nasoj župi. Polako ali sigurno dobivamo na ugledu i vremenom smo sve bolji i bolji. Vjerujemo kako smo našim repertoarom osvježili cjelokupnu atmosferu i bilo mi je drago vidjeti kako su pojedinci u publici i pjevali s nama naše pjesme. Lijepo je kad se puno mladih svestranih i različitih ljudi ujedine zbog jedne zajedničke svrhe: služiti Gospodinu u veselju kroz pjesmu".

Josip Terze, basbariton i voditelj tamburaškog orkestra:

"Bilo je veliko zadovoljstvo sudjelovati i dirigirati koncertom. Mislim da bi ovakvih koncerata i misa trebalo biti više! Kolko sam vidio, nakon koncerta svi su bili zadovoljni i nasmijani što dosta govori. Same probe orkestra je bilo teško dogovoriti jer svi imaju svoje obaveze, posao, školu, fakultete... No, ipak smo našli vremena i vježbali. Gledajući na broj proba koje smo imali, a to je svega dvije probe, i na kvalitetu izvedbe samog koncerta, bilo bi šteta zapustit i ne nastaviti s daljnim radom. Stoga se nadam i daljnjem radu kako orkestra tako i njegovoj suradnji sa svim glazbenim sekcijama Hrvatske katoličke misije".

Kata Dolić, predsjednica Franjevačke mladeži u Beču:

"Predstavu „O milosrdnom ocu" su izveli članovi Franjevačke mladeži Beč uz direktorsku palicu sestre Anice Markelić. Prispodoba „O milosrdnom ocu" govori o čovjeku koji je imao dva sina. Mlađi sin zatraži od oca svoj dio imetka kako bi otišao u svijet. Došavši u novi grad sve novce potroši na izlaske i zabavu. Da bi preživio čuvao je svinje u polju nekog gospodara. No glad i bijeda ga natjeraju da odustane od toga. Tada shvati kako je uzaludno ptorošio svoje bogatsvo i kako se treba vratitit ocu. Otac ga spazi još dok je bio daleko, izljubi ga, izgrli i napravi veliku gozbu u čast sina koji se vratio. Starijeg sina, koji je za to vrijeme bio u polju, to sve razljuti i ne može shvatiti očevo ponašanje. Otac ga umiruje govoreći mu: "Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebamo se veseliti i radovati se jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se! (Lk 15,31-32)."

Ova predstava je posebna po tome što je izvedena bez ijedne riječi, radnja je prikazivana samo glumom i mimikom. Framaši su to odradili kao pravi profesionalci o čemu svjedoči i dugotrajni pljesak nakon završetka predstave. Pokazali su se kao pravi potencijal i sigurna budućnost ove misije i time, nadam se, potaknuli i ostale mlade da se pridruže Frami i radu Hrvatske katoličke misije Am Hof.

Program su na hrvatskom i njemačkom jeziku vodili Josipa Majić i Deni Pendić.

Za uspješnu organizaciju glazbeno-kulturnog programa u „Dugoj noći crkvi“ zaslužni su svećenici i časne sestre Hrvatske katoličke misije u Beču: svećenici: fra Josip Koren – voditelj Hrvatske katoličke misije, fra Daroslav Miklaušić, fra Slavko Antunović, fra Željko Baković i časne sestre: sestra Filipa Mlakić, sestra Viktorija Jukić, sestra Anica Markelić i sestra Jelena Antolović.

kroativ.at_____________________________________________________________

POSTOVANI HRVATI,,EVO VAM VAZNE INFORMACIJE ZA AUSTRIJU NAKON 01.SRPNJA, I ULASKA HRVATSKE U EUROPSKU ZAJEDNICU,,,,

Pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine

Republika Hrvatska će 1. srpnja 2013. godine postati članica Europske unije. Za državljanke i državljane Republike Hrvatske koji legalno žive i rade u Austriji doći će do određenih promjena. Umjesto boravišnih dozvola, izdavat će se tzv. potvrde o prijavi (Anmeldebescheinigung) za državljane članice Europskog ekonomskog prostora (EEP) koje dokumentiraju pravo boravka državljana EEP u Austriji. Zahtjev za izdavanje potvrde o prijavi se predaje isključivo u sjedištu Magistratskog odjeljenja 35 (MA 35).

Pristup Europskoj uniji međutim ne uklanja obvezu prijave boravka (Meldezettel) u

nadležnom kotarskom uredu (Bezirksamt)!

Boravišne dozvole:

Državljani Republike Hrvatske koji posjeduju neograničene boravišne dozvole (unbefristete Niederlassungsbewilligung, Niederlassungsnachweis, Daueraufenthalt – EG i Daueraufenthalt – Familienangehöriger – bez obzira na rok valjanosti dozvole) i koji su prije 1. siječnja 2006 imali prijavljeni boravak (Meldezettel) u Austriji, nisu obvezni produžavati svoje boravišne dozvole ili predavati zahtjev za potvrdu o prijavi. U ovom slučaju Meldezettel, ako je izdana prije 1. siječnja 2006., važi nadalje kao potvrda o prijavi. Dolazak i predavanje zahtjeva u MA 35 nije potreban!

Osobe koje su u posjedu jedne od gore navedenih neograničenih boravišnih dozvola, ali su prijavili boravak (Meldezettel) u Austriji nakon 1. siječnja 2006., ne moraju predavati zahtjev za potvrdu o prijavi jer im važeća boravišna dozvola dalje vrijedi kao potvrda o prijavi. Dolazak u MA 35 nije potreban!

Državljani Republike Hrvatske koji su u posjedu ograničene boravišne dozvole (Niederlassungsbewilligung, Niederlassungsbewilligungunbeschränkt, Niederlassungsbewilligung-beschränkt, Niederlassungsbewilligung-Angehöriger, Niederlassungsbewilligungausgenommen Erwerbstätigekit, Rot-Weiß-Rot Karte, Rot-Weiß-Rot Karte Plus, Aufenthaltstitel Familienangehöriger, Blaue Karte EU, Aufenthaltsbewilligung für Studierende, Künstler, Sonderfälle, Forscher itd.) čiji rok valjanosti istječe prije 1. srpnja 2013., moraju, kao i dosada, prije isteka roka valjanosti predati zahtjev za produžetak boravišne dozvole.

Ako rok valjanosti jedne od gore navedenih ograničenih boravišnih dozvola istječe nakon 1. srpnja 2013., tada državljani Republike Hrvatske prije isteka roka valjanosti moraju predati zahtjev za izdavanje potvrde o prijavi. Dolazak u MA 35 prije 1. srpnja 2013. nije potreban!

Pravo na rad:

Za sva pitanja vezana za pravo na rad, molimo obratite se uredima Zavoda za

zapošljavanje (Arbeitsmarktservice – AMS) ili se informirajte putem mrežne stranice:

http://www.ams.at/wien/index.htm

Za sva ostala pitanja, obratite se Magistratskom odjeljenju 35 (MA 35) ili jednom

od centara za savjetovanje stranaca.

Servisni centar za stranke:

1200 Beč, Dresdner Straße 93/prizemlje

Tel.: (+43-1) 4000 3535

Fax: (+43-1) 4000 99 35220

E-mail: service@ma35.wien.gv.at

Radno vrijeme:

Ponedjeljkom, utorkom, četvrtakom i petkom od 8 do 12 sati

Četvrtkom dodatno od 15,30 do 17,30 sati

Srijedom se primaju samo stranke koje su već dobile termin!

Dostupnost:

Brzi vlak (Schnellbahn), tramvajska linija 2, autobuska linija 5A ili 37A – postaja Traisengasse ili s podzemnom željeznicom U6 – postaja Dresdner Straße.

________________________________________________________________________________________

Da vidimo, tko se smije sada suprostaviti američkoj administraciji i Moonovom preustroju FBiH!?

SARAJEVO – Američka vlada stoji iza projekta preustroja Federacije i svim silama će gurati ovaj projekt, potvrdili su Dnevnom listu izvori bliski američkoj administraciji. U prilog tome ide i podatak da će u utorak u BiH stići zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika Philip Reeker kako bi prenio punu podršku Amerike projektu preustroja Federacije.

Priče kako iza ekspertnog tima i cijelog projekta stoji samo američki veleposlanik u BiH Patrick Moon, ali ne i vlada SAD-a, pokazale su se kao samo obična podmetanja.

Odvojeni razgovori

Američki veleposlanik u BiH Patrick Moon i članovi pravnoga tima za preustroj FBiH ocijenili su kako je konferencija o predstavljanju preporuka za promjenu Ustava FBiH okončana uspješno. Prvoga dana su preporuke prezentirane čelnicima Parlamenta FBiH, a na središnjoj konferenciji i predstavnicima nevladinoga sektora i civilnoga društva. Zanimljivo je kako veleposlanik Moon nije na konferenciju u prvim redovima pozvao i čelnike parlamentarnih stranaka u FBiH. Prema nekim informacijama, Moon se namjerava sljedećih dana susresti s liderima i u odvojenim razgovorima pojasniti prijedloge za promjenu Ustava FBiH i argumentima bez pritiska i prijetnji pokušati uvjeriti čelnike političkih stranaka u potrebu da se reforma FBiH podrži jer je neizbježna s obzirom da ovakva Federacija jednostavno nije financijski održiva.

Kako sada stvari stoje, a na temelju iznesenih stranačkih stavova, to će posebno biti potrebno uraditi s čelnicima dvaju HDZ-ova. Naime, Dragan Čović je još na početku rada pravnoga tima javno kazao kako zamišljeni preustroj Federacije neće dobiti potporu njegove stranke. Božo Ljubić se do sada nije precizno izjasnio o američkoj inicijativi. Bošnjačke stranke verbalno podržavaju svaku vrstu pomoći i ne dovode u pitanje potrebu za stvaranjem učinkovite i jeftinije Federacije, ali se o preporukama još nisu konkretno očitovale. Nakon prve faze i utvrđivanja nacrta preporuka preostaje da se svi novi prijedlozi ugrade u dokument koji će biti dostavljen u Parlament FBiH. Sada se postavlja ključno pitanje hoće li preporuke biti usvojene u Parlamentu FBiH i hoće li možda Amerika izvršiti pritisak na tvrdokorne lidere te hoće li kazniti one koji ne podrže preustroj FBiH. Veleposlanik SAD-a Patrick Moon dao je u tom kontekstu jednu vrlo zanimljivu i indikativnu izjavu koja se može protumačiti i kao jasna poruka čelnicima političkih stranaka.

Pritisak

Veleposlanik Moon je, naime, kazao kako lideri moraju slušati građane i ako ne podrže preporuke, građani neće za njih glasovati na sljedećim izborima. Naravno, ne bi bilo diplomatski dopustivo i primjereno kada bi američki veleposlanik zaprijetio nekome lideru ili stranci ako budu protiv preustroja FBiH, međutim, izvan svake je sumnje da će Amerika snažno pritisnuti najjače bošnjačke i hrvatske stranke da podrže usuglašene preporuke o promjeni Ustava FBiH. Pouzdani izvori govore kako su veleposlanik Moon, ali i njegovi suradnici već diskretno i na pojedinačnoj razini razgovarali s predstavnicima oba HDZ-a i jasno im dali do znanja kako se od njih očekuje da budu konstruktivni, da iznesu i svoje prijedloge oko preustroja FBiH, ali i da u konačnici podrže reformu Federacije. Nitko to neće javno potvrditi, svi izbjegavaju teške riječi, ali onaj tko ne podrži preporuke, bit će zasigurno izložen sankcijama i SAD-a i europskih zemalja. U nekim krugovima se spominju financijske sankcije, ali i politička izolacija.

Nikada nije uputno se zamjeriti najjačoj svjetskoj sili tim prije što su dva HDZ-a godinama tražila da se upravo Amerika angažira na preustroju FBiH i izradi novoga Ustava kako bi se poboljšao položaj Hrvata. Sada je to američko Veleposlanstvo učinilo i to vrlo usko surađujući s članovima ekspertnoga pravnoga tima s vrelo preciznim instrukcijama bez obzira što pravnici stalno ukazuju na svoju samostalnost. Dakle, u idućim danima je moguće očekivati da će lideri dvaju HDZ-ova dostaviti svoje prijedloge za preustroj FBiH, ali oni neće bitno mijenjati generalni stav da se Federacija pretvara u sustav parlamentarne demokracije. Promjene su moguće samo oko Doma naroda i njegove uloge u zaštiti vitalnoga nacionalnoga interesa. Vladi SAD-a je izuzetno stalo da prva faza u preustroju Federacije dobije potporu političkih elita kako bi se prešlo u drugu fazu smanjivanja ili okrupnjavanja županija. To je strateško pitanje u cijelom procesu koji se ima namjeru proširiti i na cijelu državu. Treba podsjetiti kako su svi politički procesi koje je u BiH započela Amerika uglavnom uspješno završeni te da su se sve zajedničke institucije ili tijela zadržali unatoč nastojanjima, osobito iz RS-a, da se oni ukinu ili spriječi njihovo formiranje. Primjera je puno od Brčkoga, Elektroprijenosa, pravosudnih institucija, policijskih agencija pa do sprječavanja raznoraznih prijetnji o referendumima.

Prihvatiti pruženu ruku

Demokratsko je pravo ukazivati na uočene manjkavosti i štetne preporuke, međutim, ova se pružena ruka jednostavno mora prihvatiti jer tko zna kad će se nova šansa za popravljanje ustavnoga položaja Hrvata ponovno ukazati. Odgovornost prema nacionalnim interesima je na kušnji i svakako treba biti svjestan trenutka i dobronamjernosti najjače svjetske sile. Ako to netko ne shvaća i ne prihvaća, onda nije dorastao ulozi koju ima.

JAVNO.ba / Dnevni list________________________________________________________________________________________

Liječnica je tri dana bila mrtva: Vidjela sam sve, i raj i pakao

Ukrajinska liječnica Tatjana Anisimova Bjelous (65), majka petero djece, je umrla na operaciji. Duša joj je napustila tijelo, a ona je gledala kako je žele oživiti...

Piše: Snježana Krnetić , Iva Rebac

Treći dan nakon što je Ukrajinka dr. Tatjana Anisimova Bjelous (65), majka petero djece preminula na operacijskom stolu bolnice u Odessi, njezina obitelj u bolnicu je došla po tijelo. Prošla su 72 sata i već su se pitali zašto ih nitko ne zove.

- Tijelo nije ovdje. Tatjana je oživjela - rekli su im liječnici. Njezina majka ih je pogledala ne vjerujući što joj govore.

- Ma vi se šalite. Kako mrtvac nakon tri dana može oživjeti? - upitala ih je. Jedino je Tatjanin suprug Većeslav uporno ponavljao da ne dogovaraju ukop jer će se njegova žena vratiti. To mu je kazao Gospodin Bog.

Duša joj prošla raj, čistilište i pakao

- Moja majka je kukala i govorila da je jadna doživjela smrt djeteta i u isto vrijeme ludilo zeta. Govorili su da je sišao s uma.Tko će paziti na djecu pitala se - prepričava Tatjana što se odigravalo tijekom njezine smrti i oživljenja te 1991. Naime, zbog raka na mozgu završila je na operaciji i nakon tri dana probudila se u mrtvačnici. Prethodno je njezina duša prošla raj, čistilište i pakao.

- Nakon što sam vidjela pakao i raj i stajala na podnožju Božjeg prijestolja uletjela sam u svoje tijelo uz veliku patnju i bol. I tada sam ugledala sobu, pločice na zidovima, ženu u bijeloj kuti i vodu prolivenu na podu. Žena je upirala prstom u mene u totalnom šoku ne mogavši izustiti ni riječi - kaže Tatjana.

- Ta žena je problijedila, a zatim je počela vikati. Upitala sam je "Zašto ti vičeš, mene sve boli", a ona je sva izbezumljena odjurila iz mrtvačnice - kaže nam Tatjana. Bilo joj je hladno pa se ogrnula plahtom kojom je bila prekrivena.

Studenti medicine već su počeli secirati njezino tijelo

Pogledala je u svoje noge i na jednoj vidjela karticu s brojem, a na drugoj napisano ime, prezime i datum smrti. Zatim je ugledala razrezan trbuh. Čudno, pomislila je. No nije bilo čudno. Ona je još prije kao liječnica i bivša studentica medicine odlučila kad umre svoj leš ostaviti studentima da na njemu vježbaju. U petak su studenti medicine već na njoj radili. Izvadili su joj maternicu i jajnike. Preko vikenda nije bilo nikoga, a u ponedjeljak, kad su opet trebali doći, ona se već vratila među žive. Ubrzo je u mrtvačnicu ušao kirurg, njezin bivši profesor s fakulteta.

- Ne! Ne! To je nemoguće! Ti si mrtva - rekao je, a Tatjana se pokrila plahtom i rekla mu je da je ipak živa.

- Da, ruke ti se miču. Živa si, brzo lezi. A što da sada radim s tobom? Uvijek si stvarala probleme, ali ovo je već previše - rekao je šokirani liječnik. Tatjana je tada pogledala svoje ruke. Mrtvačka boja i pjege, plavo crni nokti...

Najmlađe dijete me se bojalo i k meni nije dolazilo jer je prvih mjesec dana moja koža još uvijek imala mrtvačku boju

- Rekla sam mu da me zašije gdje sam izrezana što je i napravio. Moje dvoje mlađe djece, od 12 i 13 godina bili su zbunjeni. Najprije su im rekli da im je mama umrla, a zatim da je oživjela. Najmlađe dijete me se bojalo i k meni nije dolazilo jer je prvih mjesec dana moja koža još uvijek imala mrtvačku boju - kaže Tatjana.

Opisala nam je putovanje kroz raj i pakao. Sve je počelo u operacijskoj sali nakon što je duša napustila tijelo. Stajala je pored stola i gledala kako je oživljavaju. Kolegi kirurgu vikala je da ne želi natrag u tijelo. Nakon što se on nije obazirao krenula je niz bolnički hodnik. Na njegovom kraju vidjela je supruga na koljenima kako se moli za njezino ozdravljenje. Pokušavala mu je reći da je dobro i da se ne brine, ali on nije čuo.

Nazirali su se obrisi čovjeka u bijeloj haljini koja je lepršala. Pomislila sam da je Isus. Kad sam došla pred njega pala sam na koljena a on mi je rekao "Ustani, nisam ja Kirst. Pred mnom ne smiješ klečati, ja sam anđeo, poslao me Bog

- U jednom trenutku našla sam se u tunelu koji je bio hladan, taman i vlažan i osjećala sam kao da hodam po močvari ali sam na kraju ugledala svjetlost i točno sam znala kamo idem. Svjetlost je bila prekrasna i jarka. U njoj su se nazirali obrisi čovjeka u bijeloj haljini koja je lepršala. Pomislila sam da je Isus. Kad sam došla pred njega pala sam na koljena, a on mi je rekao "Ustani, nisam ja Krist. Pred mnom ne smiješ klečati, ja sam anđeo, poslao me Bog" - priča nam Tatjana.

''Ne znam zašto je Bog odabrao baš mene''

Ona ne zna zašto je Bog baš nju izabrao. Zašto ju je usmrtio, a potom joj pokazao raj i pakao i dao joj u zadatak da svjedoči u njegovo ime, da prenosi svima njegovu dobrotu.

- Lagala sam, nisam bila pokorna, kažnjavala sam i tukla djecu. Učila sam ih da se boje Boga, ali ne i da ga ljube. Nisam bila aktivna u Crkvi, znala sam biti prepredena. Puno je toga bilo. I kad sam ga susrela otvorio mi je Knjigu mog života i vidjela sam sve što sam radila, što sam govorila i mislila - priča nam Tatjana.

Božje prijestolje osvjetljavalo je sve oko sebe. Sjetila se i psalama koji govore kako Božje prijestolje obasjava sve oko sebe jer tamo nema ni sunca ni mjeseca.

Nije uspjela pogledati Bogu u lice

Htjela je pogledati Bogu u lice, ali nije uspjela. Anđeo koji ju je vodio cijelim putem položio je ruku na njenu glavu i nagnuo je dolje. Pala je na koljena.

- Rekao mi je da nitko živ nije vidio lice Gospodnje. Da tko je vidio Krista vidio je i Oca i tko je vidio Oca vidio je i Krista - nastavlja priču Tatjana. Tada joj se, kaže obratio Bog i upitao je što je ona za njega učinila. Tatjana je odgovarala da se stalno molila.

- Zatim su dva anđela otvorila jedan svitak i vidjela sam sebe kako čitam Bibliju, ali selektivno i to samo ono što mi se sviđa i da zapravo nisam razmišljala o tome što tamo piše. Čitala bi stihove, a razmišljala o tome kako moram ići na posao, odvesti djecu u vrtić, što skuhati danas. Molila sam i uvijek tražila nešto, ali nikad nisam zahvaljivala. Rekao mi je da bi čula njegov glas da sam istraživala Sveto pismo - objašnjava Tatjana.

Molila sam i uvijek tražila nešto, ali nikad nisam zahvaljivala. Rekao mi je da bi čula njegov glas da sam istraživala Sveto pismo

- ''O Gospodine, oprosti mi'' rekla sam mu i kao malo dijete počela jecati, a on mi je odgovorio da su mi grijesi oprošteni zbog smrti njegovog sina na Golgoti. I tada sam pred sobom ugledala Golgotu i ostala užasnuta. U svjetini koja je vikala "Razapni ga" bila sam i ja. Bog mi je tada rekao da su moji grijesi bili tamo. Tada sam rekla da neću griješiti više - priča Tatjana.

Duše na nebu ne vide pakao, on je za njih zatvoren. Vide zemlju i svoje bližnje za koje mole na podnožju Božjeg prijestolja. Bog joj je pokazao nebo kako se otvara. Ugledala je zemlju i jasno vidjela svaku osobu na njoj. Pokraj svakog čovjeka bio je anđeo i demon koji bi zapisivali svaku riječ i misao. Vidjela je, kaže, mnogo ružnih lica i pitala je Boga otkud svi ti ružni ljudi.

- Prije si vidjela samo izvanjsku ljusku, a sad vidiš njihova srca. Vrati se i reci im da se ovaj svijet bliži svom kraju. Ja stojim na vratima i čekam da se pokaju. Evo, pokazao sam ti ono što većina ljudi nije vidjela - rekao mi je, a zatim me je anđeo poveo u obilazak raja.

Naišla na svojeg sina koji je umro kao beba

Hodala je po vlažnoj, mekoj travi koja joj je milovala stopala. Sve je bilo prepuno predivnog cvijeća i zrelih, mirisnih voćki. Voda je tekla s trona Božjeg i od svih prizora zastajao joj je dah. Tada je anđeo pred nju doveo mladića kojeg ona na prvu nije prepoznala. To je bio njezino prvo dijete, sin koji je umro s 10 mjeseci.

- Nazvao me mamom. Tada sam shvatila da je to moje dijete. Jedino što sam htjela je zagrliti ga. Ali anđeo to nije dopustio jer sam bila predodređena da se vratim na zemlju. Sin mi je rekao da ne bi bio ovdje da me nije napustio tada. Zahvalila sam Bogu - kaže Tatjana. Malo nakon toga ugledala je svog oca koji nije bio star već čovjek od 30 godina. Pitao ju je što radi ovdje jer njezino vrijeme još nije došlo.

- Moj otac je završio u raju jer se zadnjih 15 minuta prije smrti pokajao u prisustvu svećenika - nastavlja priču Tatjana

Nakon susreta s ocem približili su se zavjesi od magle. Prošli su kroz nju i odmah je osjetila užasan smrad i vrućinu. Jedva je disala. Bio je to užasno jak vonj spaljenog mesa, pokvarenih jaja i znoja, a cijelo vrijeme čula se glazba, heavy metal i žestoki rock.

- Tamo nema vode, tamo je takva suhoća da sam osjetila kao da mi puca koža, Osjetila sam svježinu tek kad sam anđela uzela objeručke moleći ga da me nikako ne ispušta. To mjesto je prvi krug pakla poznatiji kao čistilište - ističe Tatjana.

- Tu su ljudi u zatvorenom prostoru punom plina koji jure s jedne strane na drugu. Vide raj ali ne mogu ući u njega. Vape za pomoć. Oni malaksali koji pokušavaju sjesti ne uspijevaju jer ih demoni progone. Dižu pogled prema nebu ali ne smiju izgovoriti ime Gospodnje. To su oni koji čekaju suđenje. Na sudu će se možda opravdati, a možda i ne. Propustili su svoju priliku za spasenje na Zemlji - objašnjava Tatjana.

Tu se u plinovitom oblaku nalik akvariju nalaze duše abortirane djece koji jezivo vrište ali ne osjećaju bolove. Oni viču "Ne ubij me, hoću živjeti, voljet ću te majko". Oni odlaze u raj jedino ako se njihovi roditelji na zemlji pokaju, a ako ne čekaju ih tamo kao svjedoci.

Kad su krenuli dublje prema paklu na putu je vidjela demone koji režu duše na sitne komade, a svaki i najmanji komad vrišti iz sve snage. Oni se kasnije spajaju i tako u krug. To su duše ljudi koji su za života razdvajali odnosno unosili razdor među ljude.

''I ravnodušni odlaze u pakao''

U jednom od krugova pakla, u kojem se stalno čuju jecaju, urlici i krici, ugledala je poznate oči. To je bila njezina baka s očeve strane. Iako je redovno išla u crkvu, voljela je ogovarati i proklinjati ljude.

- Imala je užarenu štipaljku koja joj je vukla jezik. Vatra bi je preko jezika i dušnika spalila cijelu. Pretvorila bi se u prah i opet sve u krug - zatečena je bila Tatjana koja ni danas ne može suspregnuti emocije kad se toga sjeti. Najviše su je pogodile sudbine ravnodušnih ljudi. Onih koji za života nisu činili zlo, ali ni dobro. Nije mislila da će i oni završiti u paklu. Vidjela je i demone koji vrhovnom đavlu, koji maskiran sjedi na tronu, donose ljudske duše. Ugledavši jednu takvu prepoznala je političara iz svoje zemlje. Upitala je anđela ''Pa otkud on tu? On je živ.''

- Odgovorio mi je da je taj čovjek sklopio pakt sa sotonom i prodao mu svoju dušu. Nju će zauzeti demon koji će na Zemlji živjeti kroz tog čovjeka - kaže Tatjana. Nakon što je vidjela sve što joj je Bog želio pokazati, anđeo ju je lagano gurnuo i ona se vratila u svoje tijelo.

Dr. Tatjana Anisimova Bjelous prvo predavanje održala je u petak u Zagrebu na temu "Ima li života poslije smrti?". Nakon toga krenula je na turneju po Hrvatskoj. Održat će predavanja i.u Sisku, Varaždinu, Bjelovaru, Osijeku, Rijeci, Puli i Dubrovniku.

_________________________________________________________________________________

BiH zemlja raskošnosti i siromaštva

Kolumna Piše: Ilija Šagolj

Politička elita nema volje, znanja i snage da riješi bilo što. Prisutan je dvostruki moral. Dosta je praznih priča koje su čak i reprizirali.

Nemaju što novo kazati niti ponuditi. Pa ni oni koji su u vladajuće vode uplovili tek nakon prošlih općih izbora. Iako su za predizborne kampanje, kad su molili građane da im daju glas, obećavali da će mijenjati stanje, samo su se uklopili u kolotečinu i nastavili uživati u stečenim beneficijama.

Iako sam očekivao da će bar netko od njih kazati kako je dosta povlastica i privilegija koje su sebi osigurali i odreći ih se za primjer drugim, oni na to ne pomišljaju ni u podsvijesti. Dokle, pitam se, jer je stvarno dosta nemara i nebrige odgovornih za stanje u koje je dovedena ova zemlja i koja i dalje tone.

Ogromna bogatstva pojedinaca stečena su na ljudskim nevoljama. Izvršena je pljačka društvene imovine. Privatizacijom su u ruke nesposobnim dali tvornice i hale bez ikakvih obveza da nastave proizvodnju ili izvrše prenamjenu kako bi stizali modernu svjetsku tehnologiju i bili konkurenti na tržištu roba, a ne da tim dobrima trguju, a radnike ostave na ulici.

Priča o reviziji privatizacije je pucanj u prazno i uopće nije upitna cijena po kojoj su pojedinci zaposjeli tu imovinu nego neodgovoran odnos prema dobivenoj imovini i bivšim uposlenicima koje su doveli u stanje socijalne potrebe. Navodnom borbom lidera nacionalnih stranaka za nacionalno, doveli su građane ove zemlje u stanje socijalno. Ni stranke druge političke provenijencije nisu napravile otklon od njih nego su, nažalost, postale njihovi koalicijski partneri i vrlo dobro se slažu u diobi društvenog plijena. Bit će upamćeni i po tome što se za njihove vladavine rapidno povećao broj pučkih kuhinja i njihovih korisnika. Doveli su narod u stanje socijalne potrebe koji ovisi o pomoći drugih, a činjenica je da ovisnici od tuđe pomoći gube dostojanstvo.

Iako građani u BiH žive poput stanovnika najsiromašnijih zemalja svijeta, vladajuće elite vozaju se u službenim automobilima ranga najrazvijenijih zemalja svijeta. I dok je prosjek mirovina nešto iznad 300 KM mjesečna plaća državnih parlamentaraca nadmašuje iznos dvogodišnje prosječne mirovine jednog umirovljenika. Uz vožnju u skupocjenim službenim automobilima osigurali su sebi i osiguranje koje ih štiti od vlastitih građana koje bi trebali predstavljati. Zavodi za zapošljavanje prepuni su kadrovima svih profila koji u dogledno vrijeme ne vide rješenje svog radno-pravnog statusa dok veliki broj umirovljenika po rođačkoj i stranačkoj vezi zauzima pozicije koje bi mladi trebali preuzeti. Iako je većina bh stanovništva u nevolji, političke elite žive raskošno. Ali ako je netko simbol patnje, onda su to građani BiH. Kao da je u BiH sve stalo. Kao da je stalo i vrijeme: Ostaje nam samo vjera i nada u bolje sutra. Ali ne sa političkim postavama koje su upropastile i dalje upropaštavaju ovu zemlju i mladima zamagljuju budućnost.

Odlazak mladih iz BiH zbog neuposlenosti i opća neuposlenost, ne vodi dobru. I umjesto da ih zabrine odlazak mladih i krenu u izradu strategije zapošljavanja, sve više vjerujem kako vladajuće elite njihov odlazak uopće ne zabrinjava. Dapače, počinjem vjerovati kako im to pogoduje jer u njihovom odlasku ostaju bez konkurenata što im jamči daljnju opstojnost na političkim pozicijama. Jer naše političke elite ne vole pametne i obrazovane, a posebice one koji javno istupaju sa svojim promišljanjem.

Vlada strah, skoro jednako, kako od mafije tako i neučinkovitih i kriminalnih pojedinaca koji zauzimaju ključne pozicije u neuređenom sustavu u BiH. Beznađe, očaj i strah uselili su se u domove mnogih obitelji. Ova država nema političku volju i moralni kapacitet da nešto uradi i napravi društveni iskorak. U nekim društvenim segmentima, čak, imamo i vladavinu ološa.

Neki se možda pitaju što je sa mnom, zašto u kontinuitetu kritiziram aktualnu vlast. Ja ih upravo kritiziram dok su na vlasti kako bih im ukazivao na nezakonitosti i kršenje osnovnih moralnih načela, za razliku od njihovih ortaka koji ih kritiziraju nakon odlaska s vlasti. Upravo su to tzv. sitne duše koje su za njihove vladavine imale korist od njih, a nakon njihovog pada okreću im leđa. Tko se danas od njih sjeti Ante Jelavića, Ivana Bendera i drugih s kojima su do jučer bili ortaci, a kad su pali u nemilost, ponašaju se kao da ih ni poznavali nisu. A itekako su imali, a i danas mnogi imaju korist od njih jer su ih plasirali u političke vode u kojima i danas mudro plivaju.

Nikada se neću pomiriti s činjenicom da zastupnici u Parlamentarnoj skupštini BiH koji su profesionalizirali mandate, iako to sasvim normalno mogu obavljati volonterski, izlaze s mjesečnim primanjima i do 10.000.- KM, a zastupnici u Federalnom parlamentu preko 5.000.- KM, iako ne polučuju nikakve rezultate. I kako ću se miriti s činjenicom da se za nabavku službenog automobila Bože Ljubića i njegova dva dopredsjednika u PSBiH izdvaja pola milijuna KM. Pa je li to normalno u ovoj siromašnoj zemlji u kojoj ima gladnih i gdje tu moral? Pa uzmite profesionalne zastupnike i u županijama koji ništa ne rade, a primaju mjesečno preko 3.000.- KM. Primaju basnoslovne plaće, kupuju luksuzne službene automobile, zapošljavaju rodbinu i prijatelje, krstare po bijelom svijetu o državnom trošku, a dižemo kredit od MMF koje ćemo morati vraćati. Nema sreće u ovoj zemlji s takvim mentalnim sklopovima.

neznase.ba_________________________

Klekni Hrvatino!

Ako niste u HDZ-u - niste Hrvat. Ako ste u nekoj od onih malih stranaka oko HDZ-a, jeste Hrvat ali morate slušati. Ako ste u HDZ-u - pravi ste Hrvat. Jednostavno je, zar ne? Klekni i Hrvat si! Usput budi rečeno, i u HDZ-u i u tih nekoliko strančica, postoje uistinu veliki i časni ljudi i pravi Hrvati, ma što to više značilo. Ali problem je što mnogi ne žele kleknuti.