PRIVATNA OBJAVA

[religija]

Don Damir Stojić: Što je privatna objava?
Naišla sam na članak u novinama koji piše o liječnici koja je oživjela treći dan od svoje smrti nakon što je vidjela raj, čistilište i pakao. Njezino svjedočanstvo mi se čini zanimljivo i htjela bih ga čuti, ali se bojim da nije “zamka”.
Zanima me kakav je stav katoličke Crkve o toj temi i vaše mišljenje po pitanju odlaska na saslušanje njena svjedočanstva?
Odgovora don Damir Stojić

Katekizam u broju 67 piše: “Tijekom stoljeća bilo je takozvanih “privatnih” objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da “poboljšaju” ili “upotpune” konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca.
Kršćanska vjera ne može prihvatiti “objave” koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim “objavama” zasnivaju.”
Kada želimo u tom svjetlu sagledati objavu o kojoj je riječ u tvome pitanju, susrećemo se s nekoliko teškoća.
Najprije, nije mi poznato da je crkveno učiteljstvo donijelo ikakvu izjavu o njoj. Drugo, ne radi se o proglašenom ili općepoznatom svecu kao izvoru objave, što bi takav proces razlučivanja bitno olakšalo. Treće, u samom svjedočanstvu moguće je naići na neke u najmanju ruku neobične izjave, poput onih u slijedećem odlomku:
„To mjesto je prvi krug pakla poznatiji kao čistilište – ističe Tatjana.- Tu su ljudi u zatvorenom prostoru punom plina koji jure s jedne strane na drugu. Vide raj ali ne mogu ući u njega. Vape za pomoć. Oni malaksali koji pokušavaju sjesti ne uspijevaju jer ih demoni progone. Dižu pogled prema nebu ali ne smiju izgovoriti ime Gospodnje. To su oni koji čekaju suđenje. Na sudu će se možda opravdati, a možda i ne. Propustili su svoju priliku za spasenje na Zemlji – objašnjava Tatjana.“
Katekizam pak uči u brojevima 1030 i 1031: “Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem.”
Uočljiva je razlika između citiranog odlomka objave i nauka Katekizma: u objavi je čistilište opisano kao “prvi krug pakla”, dok se u Katekizmu naglašava da je riječ o čišćenju koje se “posve razlikuje od kazne osuđenih”. Dalje, u objavi stoji da će se oni “možda opravdati, a možda i ne”, dok Katekizam tvrdi da su oni “sigurni za svoje vječno spasenje”.
Mogu li se ove razlike ipak nekako objasniti, možda nespretnim izrazom osobe koja nije teolog? Ne znam. U svakom slučaju, sveti nas Pavao potiče da “sve ispitujemo, a dobro zadržimo” (1 Sol 5,21). To govori i već citirani broj 67 Katekizma: “Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca.”
Kriterij što je to “dobro” svakako imamo u nauku Crkve, a također i u provjerenim privatnim objavama, kao što su “Snoviđenja” svetog don Ivana Bosca, “Dijalog” svete Katarine Sijenske i druge. Od novijih, a dobro prihvaćenih privatnih objava tu su one Marina Restrepa, čije se knjige također mogu kod nas nabaviti. Nisam naišao niti na zamjerke svjedočanstvu oca Stevena Scheiera, svećenika koji je doživio kliničku smrt, a zatim po Marijinu zagovoru dobio drugu priliku (po tadašnjem stanju trebao je završiti u paklu).
Neka te Gospodin po svim sredstvima kojima se služi, pa i ispravnim (u) privatnim objavama, učvrsti u vjeri i usavrši u ljubavi.

don Damir Stojić, Studentski pastoral

[phpbbadmin]

Nauk Crkve o “privatnim” objavama
> Duhovnost > Nauk Crkve o “privatnim” objavama

fra Ivica 24. listopada 2017.

Duhovnost
Unutar katoličke crkve, osim javne postoje i takozvane “privatne” objave. Njih možemo podijeliti u tri skupine; one koje je Crkva odbacila, one za koje je ustvrdila da se ne kose s pravovjernim naukom te one o kojima se (još) nije izjasnila. U ovom tekstu pozabavit ćemo se ovom drugom skupinom. U takve se ubrajaju primjerice ukazanja i poruke Gospe u Fatimi koja je zahtijevala u “privatnoj” objavi trima mladim vidiocima da se Rusija posveti njezinom bezgrešnom srcu, što je toliko ozbiljno shvaćeno da su dvojica pape učinila posvetu. Dakle, Crkva shvaća potvrđene “privatne” objave ozbiljno. Zašto je to tako, možemo pitati, kada nam je sve u punini objavljeno kroz javnu objavu i kada neke nove objave više biti neće? Koji je smisao “privatnih” objava?

Pod brojem 67, Katekizam katoličke Crkve donosi:
Tijekom stoljeća bilo je takozvanih “privatnih” objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da “poboljšaju” ili “upotpune” konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovi svetaca. Kršćanska vjera ne može prihvatiti “objava” koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim “objavama” zasnivaju.

1. One ipak ne pripadaju u polog vjere.
Ovo je vrlo važno – možeš biti savršen i svet katolik a da uopće ne vjeruješ u “privatne” objave. Upravo stoga jer one ne donose ništa novo, jer već sve imamo u javnoj objavi, nismo dužni vjerovati niti u one “privatne” objave koje imaju imprimatur od strane Crkve.

2. Uloga im nije da “poboljšaju” ili “upotpune” konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi.
Cilj “privatne” objave nije da nešto novo nadoda na javnu objavu, niti da ju korigira, ispravi, prepravi; već joj je svrha da ono što već postoji u javnoj objavi produbi i to konkretno za ono povijesno razdoblje u kojemu se dogodila. Zna se dogoditi da se u određenom povijesnom razdoblju “zaboravi” na pojedine vjerske istine pa Gospodin preko “privatnih” objava zahvaća u život Crkve. Cilj je dublje razumijevanje pojedinih stavki vjere, vraćanje naglasaka na one stvari koje su se zametnule. To je samo još jedan izraz preobilne Božje milosti i ljubavi za nas, ako treba, on će zahvatiti i izvanrednim načinima.

3. Kršćanska vjera ne može prihvatiti “objava” koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Ovo je po sebi jasno – sve što sadrži “privatna” objava potvrđena imprimaturom od strane Crkve ono je što je već sadržano u Svetom pismu. Ovo je i jedan od kriterija provjere je li “privatna” objava došla od strane Duha Svetoga; ukoliko nema suprotnosti s objavom u Svetom pismu.
Dokument Verbum Domini pod brojem 14 govori nešto opširnije o “privatnim” objavama; koji im je smisao i svrha te kako se ispravno odnositi prema njima:
Kriterij za istinu privatne objave jest njezina usmjerenost na samoga Krista. Kada se ona udalji od njega, tada ona zacijelo ne dolazi od Duha Svetoga, koji nas vodi unutar evanđelja, a ne izvan njega. Privatna objava je pomoć za ovu vjeru, i očituje se kao vjerodostojna upravo zato što upućuje na jedinu javnu objavu. Stoga crkveno odobrenje privatne objave ukazuje uglavnom da dotična poruka ne sadrži ništa što proturječi vjeri i dobrim običajima; dopušteno je tu poruku javno obznaniti, i vjernici su ovlašteni da je u razboritom obliku prihvate. Privatna objava može uvesti nove naglaske, izložiti nove ili produbiti stare oblike pobožnosti. Ona može imati određenu proročku narav (usp. 1 Sol 5,19-21) i može biti valjana pomoć za bolje razumijevanje i življenje evanđelja u sadašnjem času; stoga je ne treba zanemarivati. Ona je pomoć koja se nudi, ali nije obvezujuća njezina upotreba. U svakom slučaju, to mora biti stvar hranjenja vjere, nade i ljubavi, koje su za sve trajni put spasenja."
http://www.ofm.hr/juniorat/?p=3150